Slobodni Teritorij Trsta

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Slobodna Teritorija Trsta)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Slobodni Teritorij Trsta
Territorio libero di Trieste
Svobodno tržaško ozemlje
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg
1947. – 1954. Flag of Italy (1946–2003).svg
 
Flag of Yugoslavia (1946-1992).svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Slobodnog Teritorija Trsta
Glavni grad Trst
Jezik/ci talijanski, slovenski, hrvatski
Politička struktura Grad-država
Historija Hladni rat
 - Uspostavljena 15. septembar 1947.
 - Raspad 26. oktobar 1954.
 - Osimski ugovor 11. oktobar 1977.
Površina
 - 1947. 738 km² (285 mi² )
Stanovništvo
 - 1947. (procjena) 330.000 
     Gustoća 447,2 /km²  (1.158,1 /mi² )
Valuta Tršćanska lira

Slobodni Teritorij Trsta (akr. STT; talijanski Territorio Libero di Trieste, akr. TLT, slovenski Svobodno tržaško ozemlje, akr. STO), nezavisan teritorij koji je postojao između 1947. i 1954. na sjeveroistočnoj obali Jadrana.

STT se počeo oblikovati još 1945. godine, nakon završetka Drugog svjetskog rata, kako bi se riješio problem ovog višeetničkog i višejezičnog područja. Glavna namjena ovog teritorija je bila smanjivanje ratnih tenzija i teritorijalnih pretenzija na to strateški vrlo važno područje.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Slobodni Teritorij Trsta se sastojao od grada Trsta, te obalnog pojasa koji se danas nalazi u Italiji (zona A) i jednog dijela Istarskog poluotoka (zona B), danas podijeljen između Slovenije i Hrvatske. Područje države se protezalo na 738 km² oko Tršćanskog zaljeva od Duina na sjeveru, do Novigrada na jugu, te je na tom području živjelo oko 330 000 stanovnika. Rijeke na ovom području su: Dragonja (Dragogna), Reka (Timavo), Glinščica (Rosandra) i Mirna (Quieto). Najviša točka države je bila Veliko Gradišče (Monte Castellaro) (724 m).

Teritorij se sastojao od 18 općina (od sjevera prema jugu):

Zona A
Zona B

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1382 Trst je pripadao Habsburgzima, dok je Istra bila vijekovima podjeljena između Habsburške Monarhije (centralni, sjeverni i istočni dijelovi) i Mletačke republike (zapadna obala i južni dijelovi). Većinu stanovnika toga kraja činili su Talijani koji su pretežno živjeli u gradovima na zapadnoj obali, uz značajni broj Slovenaca i Hrvata koji su pretežno živjeli po selima u unutrašnjosti. Nakon Prvog svjetskog rata - 1921. godine, Kraljevini Italiji je službeno pripao Trst, Istra, Kvarner i dijelovi današnje zapadne Slovenije (dolina Vipave, Tolmin, Ilirska Bistrica, Postojna). Nakon tog je Kraljevina Italija 1924. godine, pripojila i Slobodnu Državu Rijeku. U 1920-im i 1930-im godinama, slavensko stanovništvo toga kraja je pod fašističkim režimom bilo podvrgnuto talijanizaciji i diskriminaciji. Također su često bili podvrgnuti nasilju, 13. jula 1920. zapaljen je Slovenski narodni dom u Trstu. Mnogi Slovenci i Hrvati su emigrirali u Jugoslaviju, dok su se neki pridružili pokretu otpora TIGR (Trst, Istra, Gorica i Rijeka), koji je u 1920-ima i 1930-ima izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici.

Italija se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Osovinskih sila. Nakon pada fašističkog režima 1943. godine i talijanske kapitulacije, NDH je formalno pripojila ovaj teritorij svojoj državi, ali su saveznički Treći rajh nije puno mario za to već su taj kraj okupirale jedinice Wehrmachta, a uprava je bila pod mussolinijevom Socijalnom Republikom. Trst su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije (4. armija i 9. slovenski korpus) 1. maja 1945. godine, nakon žestokih borbi kod Opicine i puno poginulih na jugoslavenskoj strani. [1]Tek drugi dan u Trst su ušle jedinice novozelandske vojske (2. divizija iz britanske 8. armije). Između dvije vojske je došlo do napetosti, britanski general William Morgan predložio je dogovor o razgraničenju između dviju vojski. Jugoslavenski vrh se sa prijedlogom složio 23. maja, 10. juna potpisan je sporazum u Duinu, o formiranju demarkacione linije, a nakon tog su se do 12. juna 1945 sve jugoslavenske jedinice povukle iz grada Trsta i buduće zone A iza takozvane Morganove demarkacione linije.[1]

U januaru 1947 je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija izglasao rezoluciju 16, u skladu sa svojim članom statuta 24 i predložio stvaranje Slobodne države Trst sa okolicom. Ustav te provizorne države trebao je biti napisan u skladu sa međunarodnim pravom, a na čelu je trebao biti guverner kojeg su trebale odobriti četiri velesile stalne članice Savjeta bezbjednosti.

U međuvremenu u Parizu je vođena Pariška mirovna konferencija pod okriljem Ujedinjenih nacija na kojoj su sudjelovale delegacije Jugoslavije (voditelj delegacije bio je Edvard Kardelj), Italije i četiri velike sile. Ministar vanjskih poslova Jugoslavije Stanoje Simić potpisao je 10. februara mirovni sporazum s Italijom na osnovu kojeg je osnovan Slobodni Teritorij Trsta (STT). Nakon ratifikacije sporazuma 15. septembra 1947. proglašen je Slobodni Teritorij Trsta. [1]

Ovaj teritorij je podijeljen u dvije zone. Zona A je bila velika 222.5 km² i u njoj je živjelo 262 406 stanovnika, te je uključivala grad Trst sa okolicom, ova zona je bila pod upravom britanskih i američkih snaga. Zona B je bila velika 515.5 km² te je uključivala sjeverozapadnu Istru, u ovoj zoni je tad živjelo 71 000 stanovnika, a bila je pod upravom Jugoslavenske armije. Ovaj teritorij, tako nikad nije de facto funkcionirao kao samostalna država, iako je de iure to bio, izdavao je vlastiti novac i poštanske marke.

1954. godine, u Londonu, potpisan je Londonski sporazum kojim je Slobodni Teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine, Osimskim sporazumima, koji je potpisan 10. novembra u talijanskom mjestu Osimo.

Zona A odgovara današnjoj talijanskoj provinciji Trst, a Zona B je podijeljena između Slovenije i Hrvatske.

Stanovništvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Popis u Austro-Ugarskoj iz 1910.[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema revidiranom austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1910 godine, popisano je 229.437 Tršćana (u samom gradu bez okolnih krajeva). Nakon protesta Slovenaca, Hrvata i Srba, popis je ponovno proveden samo za grad Trst i to tako da se građani nisu izjašnjavali prema jeziku kojim su se služili, nego kao su upisivani u određenu narodnost prema obliku prezimena ili prema mjestu porijekla:

  • Talijani: 51,85% (118.957)
  • Slovenci: 24,78% (56.845)
  • Nijemci: 5,17% (11.856),
  • Hrvati i Srbi: 1,05% (2.403)
  • ostali: 0,34% (779)
  • stranci izvan Austro-Ugarske od kojih je oko 75% bilo iz Italije: 16,82% (38.597)

Lokalni popis iz 1910.[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema lokalnom popisu provedenom iste godine, ali prema govornom jeziku, stanje je bilo sljedeće:

  • Talijani: 142.000
  • Slovenci: 36.500
  • Nijemci: 9.600
  • stranci, uglavnom iz Kraljevine Italije: 30.000

Talijanski popis iz 1921.[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema popisu Kraljevine Italije iz 1921, koji je proveden prema govornom jeziku, podaci za područje koje će obuhvaćati Slobodni Teritorij Trsta bili su sljedeći:

Cijelo područje budućeg STT
  • Talijani: 266.311
  • Slovenci i Hrvati: 48.714
  • ostali: 18.531
Buduća Zona A
  • Talijani: 211.660
  • Slovenci i Hrvati: 32.427
  • ostali: 18.319
Buduća Zona B
  • Talijani: 54.651
  • Slovenci i Hrvati: 16.287
  • ostali: 212
Sam grad Trst
  • Talijani: 203.373
  • Slovenci: 18.088
  • stranci: 18.122

Popisi iz procjene nakon Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema procjenama Savezničke vojne uprave, u zoni A 1949. godine bilo je oko 310.000 stanovnika, od čega oko 239.200 Talijana i oko 63,000 Slovenaca. Prema jugoslavenskom popisu za Zonu B iz 1945. godine, na tom je području stanje bilo ukupno 67.461 stanovnik, od čega 30.789 Hrvata i Slovenaca, 29.672 Talijana i 7.000 neopredijeljenih.[2]

Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata odbili priznati rezultate talijanskog popisa iz 1921., ali isto tako i rezultate jugoslavenskog popisa iz 1945., u svojim su se procijenama uglavnom držali austro-ugarskog popisa iz 1910.[3]

Tokom 1940-ih, te nakon podijele STT-a, veliki broj Talijana, njih oko 40 000, iselio se iz zone B u zonu A ili u Italiju. Razlozi za to su bili višestruki: ekonomski, suradnja s bivšim fašističkim režimom, prisila novih jugoslavenskih vlasti i želja za životom u matičnoj državi. Jugoslavenska strana, te iseljenike je zvala - optantima (latinski: optare, »željeti, izbirati«), a talijanska - esuli (latinski: exilium, »izgon«). Isprva je oko 30 000 Talijana ostalo je živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji (poslije se prorjedio njihov broj), oni su danas pripadnici talijanske manjine u Sloveniji i Hrvatskoj.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]