Rusko-ukrajinski rat – razlika između verzija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Interaktivna pretraga historije
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
lektura
ponuda se ne odnosi na cijeli Donbas, nego samo na dio pod ruskom vojnom kontrolom (oko 1/3)
Red 117: Red 117:
5.9. je u [[Minsk]]u sklopljen sporazum o [[prekid vatre|prekidu vatre]] koga su potpisali predstavnici ukrajinske i ruske vlade, [[OESS]]-a, kao i [[Donjecka Narodna Republika|Donjecke Narodne Republike]] i [[Luganska Narodna Republika|Luganske Narodne Republike]]. Sastoji se od 12 točaka, od kojih većina odmah objavljene; detalji koji su došli u javnost predviđaju razmjenu zarobljenika, povlačenje teškog oružja, uspostavu humanitarnih koridora. Najavljeno je kako će 6.9. započeti pregovori sa ciljem da se pronađe trajno političko rješenje spora.<ref>{{cite web| publisher=UN News Centre| title=''Ukraine: Ban calls for full implementation of announced ceasefire''| url=http://www.un.org/apps/news/story.asp?NewsID=48648#.VA8848K1zVo| date=5.9. 2014}}</ref>
5.9. je u [[Minsk]]u sklopljen sporazum o [[prekid vatre|prekidu vatre]] koga su potpisali predstavnici ukrajinske i ruske vlade, [[OESS]]-a, kao i [[Donjecka Narodna Republika|Donjecke Narodne Republike]] i [[Luganska Narodna Republika|Luganske Narodne Republike]]. Sastoji se od 12 točaka, od kojih većina odmah objavljene; detalji koji su došli u javnost predviđaju razmjenu zarobljenika, povlačenje teškog oružja, uspostavu humanitarnih koridora. Najavljeno je kako će 6.9. započeti pregovori sa ciljem da se pronađe trajno političko rješenje spora.<ref>{{cite web| publisher=UN News Centre| title=''Ukraine: Ban calls for full implementation of announced ceasefire''| url=http://www.un.org/apps/news/story.asp?NewsID=48648#.VA8848K1zVo| date=5.9. 2014}}</ref>


Ukrajinski predsjednik Porošenko je objavio kako je pobunjenicima spreman ponuditi "specijalni status" za Donjecku i Lugansku oblast, kao i pravo na korištenje ruskog jezika. Predstavnici LNR su, međutim, izjavili kako će inzistirati na punoj nezavisnosti od Ukrajine.
Ukrajinski predsjednik Porošenko je objavio kako je pobunjenicima spreman ponuditi "specijalni status" za dijelove Donjecke i Luganske oblasti, kao i pravo na korištenje ruskog jezika. Predstavnici LNR su, međutim, izjavili kako će inzistirati na punoj nezavisnosti od Ukrajine.


==Optužbe za ratne zločine==
==Optužbe za ratne zločine==

Verzija na datum 16 septembar 2014 u 17:08

Rat na istoku Ukrajine

karta područja Ukrajine zahvaćenim sukobima
(legenda: žuto - područja pod kontrolom ukrajinskih vlasti; ružičasto - područja pod kontrolom pobunjenika
narančasto - područja oko kojih se vode borbe
plavo - naselja pod kontrolom ukrajinskih vlasti
crveno - naselja pod kontrolom pobunjenika)
Datum 6.4. 2014. - danas
Lokacija Donbas, istočna Ukrajina
Casus belli odbijanje dijela stanovništva istočne Ukrajine da prihvati novu euromajdansku vlast i njenu politiku ulaska u EU
Ishod još traje
Sukobljene strane
 Novorusija

 Rusija[nb 1]

 Ukrajina
Komandanti i vođe
Donjecka Narodna Republika Aleksandar Zaharčenko
Donjecka Narodna RepublikaRusija Vladimir Antjufejev
Donjecka Narodna RepublikaRusija Aleksandar Borodaj
Donjecka Narodna Republika Denis Pušilin
Donjecka Narodna RepublikaRusija Igor Girkin
Donjecka Narodna Republika Vladimir Kononov
Donjecka Narodna Republika Pavel Gubarev
Luganska Narodna Republika Valerij Bolotov ranjen u borbi
Luganska Narodna Republika Ihor Plotnjicki
Donjecka Narodna Republika Igor Kakidzjanov Predaja
Rusija Vladimir Putin 		Ukrajina Petro Porošenko
Ukrajina Arsenij Jacenjuk
Ukrajina Oleksandr Turčinov
Ukrajina Arsen Avakov
Ukrajina Valerij Heletej
Ukrajina Viktor Muženko
Ukrajina Mihajlo Kucin ranjen u borbi
Ukrajina Andrij Parubij
Snage
20.000, od čega 3000-4000 ruskih dobrovoljaca (po tvrdnjama samih separatista)
10.000 (po tvrdnjama stručnjaka koje citiraju zapadni mediji)
1000-5000 ruskih vojnika (prema tvrdnjama NATO-a) 		50.000 vojnika
Žrtve i gubici
1017 mrtvih (prema tvrdnjama separatista)
2000 mrtvih (prema tvrdnjama ukrajinskih vlasti) 		po tvrdnjama ukrajinskih vlasti: 818-918 mrtvih
2789 ranjenih
13 nestalih
1880 zarobljenih
20.000 dezertiralo ili prešlo na stranu pobunjenika
prema tvrdnjama pobunjenika:
27.888 poginulih i ranjenih
1649 zarobljenih
13.500 dezertiralo ili prešlo na stranu pobunjenika
2152 ukrajinskih civila
1 ruski civil (u bombardiranju preko granice)
298 stranih državljana

Rat na istoku Ukrajine (ukrajinski: Війна на сході України) ili Oružani sukob na istoku Ukrajine (ruski: Вооружённый конфликт на востоке Украины) je oružani sukob koji se od proljeća 2014. u istočnim područjima Ukrajine vodi između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj, te pro-ruskih separatističkih paravojnih formacija samoproglašene Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike (od maja udruženih u Federativnu Državu Novorusiju) na drugoj strani. Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je na tzv. evromajdanskim protestima svrgnut dotadašnji pro-ruski predsjednik Viktor Janukovič te uspostavljena nova pro-zapadna i pro-evropska vlada na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Turčinovom i Arsenom Jacenjukom. U dijelovima istočne Ukrajine se nova vlada smatrala "pučističkom" i nelegitimnom, te su se počeli formirati paralelni organi vlasti sa vlastitim naoružanim milicijama, a što je koincidiralo sa ruskom aneksijom Krima.

Sukob je formalno započeo 7. aprila kada je Turčinov objavio pokretanje "antiterorističke operacije" sa ciljem da se na istoku Ukrajine uspostavi "ustavni poredak". To je za posljedicu imalo niz oružanih incidenata koji su relativno brzo eskalirali u oružane sukobe širih razmjera, pri čemu je ukrajinska vlada počela protiv pobunjenika počela koristiti oklopne jedinice, artiljeriju i ratno zrakoplovstvo. Ukrajinske snage su od juna do početka jula uspjele pobunjenike potisnuti iz nekoliko njihovih važnih uporišta kao što su luka Mariupolj i gradovi Slavjansk i Kramatorsk. Sukob je dodatno eskalirao sa obaranjem malezijskog putničkog aviona u julu 2014. pri čemu je stradalo nekoliko stotina državljana Evropske unije. Do sredine augusta su ukrajinske snage napredovale nadomak glavnih pobunjeničkih uporišta - gradova Donjeck i Lugansk, ali su u drugoj polovici augusta, nakon pobunjeničke kontraofenzive koja ih je odbacila sa ruske granice, prisiljene na povlačenje u teške gubitke; ukrajinske vlasti to tumače otvorenom intervencijom oružanih snaga susjedne Rusije na strani pobunjenika. Rat u istočnoj Ukrajini je izazvao ogromne žrtve među civilnim stanovništvom, preko milion izbjeglica i velika razaranja kod civilnog stanovništva, te se smatra najvećim oružanim sukobom u Evropi nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Uvod

Ukrajina je stekla neovisnost raspadom SSSR-a 1991., ali je održala veze sa Moskvom. Prema zadnjem popisu, iz 2001., Ukrajina je imala 48.457.100 stanovnika, od čega su Ukrajinci činili 77.8 %, Rusi 17.3 %, Bjelorusi 0,6% a Krimski Tatari 0,5 % stanovništva.[3] Donečka oblast imala je 4.825.600 stanovnika, od čega su 56,9 % bili Ukrajinci, a 38,2 % Rusi, dok je Luganska oblast imala 2.540.200 stanovnika, od čega su 58 % bili Ukrajinci, a 39 % Rusi.[4] Međutim, velik dio stanovništva koristio se ruskim jezikom, poglavito na istoku zemlje: prema procjenama, skoro polovica ukrajinskih građana govorilo je ruski kao glavni jezik.[5]

Euromajdan prosvjedi u Kijevu, 27.11. 2013.

Kada je proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zemlje EU 29.11. 2013., kako bi jačao trgovinske veze sa Rusijom,[6] Ukrajina se našla u krizi: dio je građana htio jače veze sa Zapadom i Europom, a dio jače veze sa istokom i Rusijom. To je dovelo do prosvjeda između Janukovičevih pristaša i protivnika. Pokret Euromajdan utjelovio je težnju proeuropskih struja Ukrajine. U noći 30.11. 2013., po prvi put je korišteno nasilje protiv mirnih prosvjeda na trgu Majdan u Kijevu, pri čemu je 90 prosvjednika ozljeđeno a 35 uhićeno.[7] Prosvjedi i nemiri koji su zrcalili podijeljenost zemlje postajali su sve intenzivniji, te su dosigli vrhunac nasilja u Kijevu između 18. i 20.2. 2014. Do tog datuma, već je poginulo preko 120 osoba, od čega troje žena - što prosvjednika, što policajaca. Prema procjenama, 75 poginulih bili su prosvjednici.[7]

Nakon što je Janukovič napustio Ukrajinu 22.2. 2014. i pobjegao u Rusiju,[8] nasilje se širilo između proruskih i proeuropskih skupina države, dok je vlast preuzela privremena vlada koja je raspisala nove izbore 25.5. Ruski predsjednik Vladimir Putin odobrio je prikriveno slanje vojnika Rusije na Krim - nakon čega su se javljali maskirani vojnici koji su zauzimali mjesne zgrade jednu po jednu te ju stavljali pod rusku kontrolu - i uz pomoć mjesnog ruskog stanovništva organizirao referendum o pripajanju Krima Rusiji.[9] Do sredine ožujka, u nekoliko gradova, poglavito u Donjecku i Lugansku, naoružane skupine, koje su se isprva zvale "jedinice za samoobranu", su počele zauzimati administrativne zgrade jednu po jednu.[10] Njihovi zahtjevi bili su različiti: neki su tražili da Ukrajina postane federacija, drugi da se te regije pripoje Rusiji,[10] po uzoru na rusku aneksiju Krima. 6.4., naoružane proruske jedinice zauzele su mjesnu upravnu zgradu u Donjecku te proglasili "Donjecku narodnu republiku". 12.4., maskirani ljudi sa uniformama bez obilježja, naoružani kalašnjikovima, zauzeli su mjesnu policijsku i upravnu zgradu u Slavjansku te proglasili da je grad pod kontrolom "Donjecke narodne republike".[10]

Ovo je privremenu vladu u Kijevu podsjećalo na isti scenarij po kojem je preuzet Krim.[11] Prosvjedi i nemiri su se proširili po jugu Ukrajine, te doveli do tenzija: ovo je eskaliralo nemirima u Odesi, pri kojima je još pod uvijek nerazjašnjenim okolnostima 46 proruskih prosvjednika poginulo u požaru u zgradi sindikata, u kojoj su našli utočište.[12] 10.7. uhićene su dvije oosbe, od koje je jedna bila državljanin Rusije, zbog optužbe da su htjeli sa još 50 osoba organizirati događaj kojim su htjeli proglasiti "Odešku narodnu republiku".[13]

Izbijanje oružanog sukoba

Barikada prosruskih pobunjenika u Donjecku, sa antizapadnim sloganima

27.4., naoružane jedinice u Lugansku proglasile su "Lugansku narodnu republiku". Između travnja i lipnja, paravojne jedinice su uspostavile nekoliko kontrolnih točaka koje nadziru ulaz i izlaz iz Slavljenska te su se, prema izvještajima, opirali kontroli ukrajinske vlade.[10] Zauzeli su i kontrolu nad cestama koje vode do sela Semjonovka i Seležnjovka. Pobunjenici su potom uspostavili na tucet kontrolnih točaka i vojnu prisutnost u okolnim gradovima na istoku Ukrajine, kao što su Mariupolj, Kramatorsk, Jampol i Kirovsk. Zapovjednik pobunjenika u Donjecku je Igor Girkin.[10] Pobunjenici su zauzeli i TV stanice na istoku zemlje te počeli emitirati ruske programe.[14]

Prijelazna ukrajinska vlada, uspostavljena sve do predsjedničkih izbora 25.5., je nakon oklijevanja započela protunapad na istoku, koji je nazvala "antiterorističkom operacijom".[10] Vladine snage uspostavile su vlast nad nekoliko odbjeglih gradova, kao što su Mariupolj, Kirovsk i Jampol.

11.5. proruske skupine organizirale su referendum o otcijepljenju Donjecka i Luganska od Ukrajine, te proglasili nezavisnost nakon što je prema navodima preko 90% glasača glasovalo "za". EU je referendum proglasio "nezakonitim".[15] Ruski predsjednik Vladimir Putin prethodno je pozvao pobunjenike da odgode referendum i traže dogovor sa vlasti u Kijevu, ali su proruski pobunjenici to odbili.[16] Prilikom ukrajinskih predsjedničkih izbora, predstavnici samoproglašenih Donjeckih i Luganskih narodnih republika izdali su odredbe kojima "zabranjuju glasovanje" u tim područjima te su prijetili "smaknuti" svakoga tko je sudjelovao u tim izborima.[10] Tjednima prije izbora, pobunjenici su u tim područjima zauzeli urede za glasovanje, uništili opremu i dokumente, te oteli ili prijetili članovima odbora za izbore.[10][17]

24.5., dvije odcijepljene ukrajinske regije Donjeck i Luhansk proglasile su u ujedinjenje i nastanak nove države, Nove Rusije.[18]

Ukrajinski protunapad

Petro Porošenko, novi predsjednik Ukrajine (lijevo), i Aleksander Borodaj, prvi premijer Donjecke narodne republike (desno), vođe dvije sukobljene strane Petro Porošenko, novi predsjednik Ukrajine (lijevo), i Aleksander Borodaj, prvi premijer Donjecke narodne republike (desno), vođe dvije sukobljene strane
Petro Porošenko, novi predsjednik Ukrajine (lijevo), i Aleksander Borodaj, prvi premijer Donjecke narodne republike (desno), vođe dvije sukobljene strane

Nakon što je na predsjedničkim izborima pobjedio Petro Porošenko sa ukupno 54% glasova, te zauzeo proeuropski stav, javno je obećao da neće dozvoliti da "istok Ukrajine postane Somalija".[19] Ukrajinske snage potom su krenule u otvoreni protunapad. 27.6., Porošenko je potpisao ono što je Janukovič svojedobno odbio 29.11. 2013.: Ukrajina, Gruzija i Moldavija potpisale su zajedno sporazum o ekonomskom udruživanju s Europskom unijom. Te tri države, koje su nekoć bile dio Sovjetskog saveza, tako su napravile ekonomski i politički korak bliže Zapadu. Rusija je negativno ocijenila ovaj ukrajinski potez: Putin je izjavio da je "ukrajinski odabir europskog puta podijelio tu zemlju na dva dijela te je gurnuo prema bolnom sukobu".[20]

5.5., ukrajinske snage napale su nekoliko kontrolnih točaka pobunjenika oko Slavjanska. Usljedila je razmjena minobacača. Proruski pobunjenici oborili su vojni helikopter uz pomoć sustava zemlja-zrak.[10] 9.5., oko 40 osoba je ranjeno a najmanje sedam ubijeno u Mariupolju kada su ukrajinske snage pokušale istjerati pobunjenike koji su zauzeli policijsku stanicu. 16.5., borbe su eskalirale kada su pobunjenici, naoružani molotovljevim koktelima i mitraljezima, napali mjesnu vojarnu. 22.5., pobunjenici su iz zasjede napali kontrolnu točku ukrajinske vojske u Blahodatnu te ubili 15 vojnika. [10] Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) poslala je nekoliko stotina promatrača na istok zemlje, kako bi de-eskalirali nasilje te uspostavili činjenice usred sve jačeg propagandnog rata na obje strane, ali su pobunjenici 27.4. oteli trinaestoricu vojnih promatrača - osam stranih i pet ukrajinskih.[21] Ipak, nakon pregovora, OESS-ovi promatrači su pušteni na slobodu.[22]

Datoteka:Ukranian military roadblocks in Donetsk oblast 2.jpg
Ukrajinski tenkovi

26.5., pobunjenici su nakratko preuzeli kontrolu nad međunarodnim aerodromom u Donjecku. Tucet osoba je poginulo kada je ukrajinska vojska u protunapadu preuzela aerodrom. 28.5. pobunjenici u Slavljensku su oborili ukrajinski vojni helikopter, te ubili 14 vojnika u njemu. U ranim jutarnjim satima 2.6., nakon intenzivne borbe koja je trajala devet sati, pobunjenici su preuzeli kontrolu nad graničnom predstražom u Lugansku. Istog dana, ukrajinski vojni zrakoplov pucao je na nenavođeni projektil zemlja-zrak u upravnoj zgradi u Lugansku, koju su držali pobunjenici. Nekoliko osoba u zgradi je poginulo. 14.6. pobunjenici u Lugansku su otvorili vatru na ukrajinski vojni zrakoplov, te ga oborili: u njemu je poginulo svih 49 člana posade, od čega su 40 bili vojnici.[10]

Porošenko je 20.6. proglasio 10-dnevno primirje, sa ciljem da se pobunjenicima koji nisu sudjelovali u ratnim zločinima omogući da se razoružaju i uključe u mirovni proces, što bi uključilo i amnestiju te sudjelovanje u novim izborima. Ipak, primirje je navodno prekršeno 108 puta, pri čemu je ubijeno 27 ukrajinskih vojnika i 9 civila. Nakon optužbi za kršenje primirja s obje strane, isto je završeno 30.6., te je ukrajinska vlada započela intenzivnu protuofenzivu.[23] Nijedna strana nije izrazila javnu volju da se sastane s drugom i porazgovara o pregovorima o miru. Porošenko je, ipak, izrazio spremnost za novo primirje ako se ispune tri uvjeta: svi taoci se moraju osloboditi; vlada mora ponovno preuzeti granicu s Rusijom te naoružane skupine se moraju razoružati.[23] 2.7., ukrajinska vlada je predložila amandmane na Ustav koji bi dozvolili veću autonomiju regijama te upotrebu vlastitog jezika.[24]

Sastavljene su i ukrajinske bojne uz pomoć raznih dobrovoljavca (Donbas, Azov, Ajdar, Dnipro, Ukraina, itd.) koje su nominalno pod kontrolom Ministarstva obrane, iako imaju i veću autonomiju.[25]

Kramatorsk

Proruski pobunjenici blokiraju cestu prema Kramatorsku

Kramatorsk, grad na sjeveru Donječke oblasti, je napadnut od proruskih pobunjenika 13.4., što je dovelo do okršaja sa ukrajinskim snagama.[26] Pobunjenici su kasnije zauzeli mjesnu policijsku postaju. Zamijenili su zastavu onom "Donječke republike". Potom su izdali ultimatum u kojem su zahtijevali da gradonačelnik i uprava prisegnu novoj vlasti do ponedjeljka ili će ih izbaciti iz ureda.[27]

Nakon vladine protuofenzive u Donjecku 4.5., započele su teške borbe i za ovaj grad. Ukrajinske snage su se iz nepoznatog razloga povukle iz grada, te su sepratisti ponovno prevagnuli. Ipak, napadi su nastavljeni sve do 5.7., kada su se pobunjenici povukli iz grada.[28]

Horlivka

Militanti su pokušali zauzeti i upravnu zgradu u Horlivci 12.4., ali su zaustavljeni. Ipak, 14.4., militanti su uspjeli zauzeti zgradu nakon okršaja sa policijom.[29] Pojedini pripadnici mjesne policije prešli su na stranu pobunjenika tog dana, dok je ostatak natjeran na povlačenje pozicija.[30] Ukrajinske snage potom su krenule o okruženje grada. Bitke za grad još traju.

Mariupolj

Glavni članak: Bitka za Mariupolj
Ukrajinska bojna Donbas u okolici Donjecka

Aktivisti "Donjecke republike" preuzeli su upravnu zgradu u Mariupolju 13.4.[31] Ukrajinske snage su tvrdile da su oslobodile zgradu 24.4., ali to su osporili žitelji koje je intervjuirao BBC u blizini zgrade.[32]

Sukobi između ukrajinskih i proruskih snaga eskalirale su u svibnju: ukrajinske snage nakratko su zauzele zgradu, ali su je pobunjenici ponovno osvojili.[31] Militanti su pokrenuli napad na policijsku postaju, zbog čega su ukrajinske snage poslale vojne snage u pomoć. U okršaju, upravna zgrada je zapaljena. Vladine snage nisu uspjele protjerati pobunjenike, što je dodatno pojačalo tenzije u Mariupolju. Ipak, obrat se dogodio 16.5., kada su radnici čeličane Metinvest zajedno sa mjesnom policijom i sigurnsnim snagama uspostavili zajedničke snage u kojima su provodili stražu i čistili grad od odmetnika, što je kao nuspojavu imalo i da su otjerali dio pobunjenika iz grada.[33] Ukrajinske snage potom su napale grad te ga vratile pod kontrolu uz pomoć Nacionalne garde 13.6. Mariupolj je potom proglašen privremenim glavnim gradom Donječke oblasti, s obzirom da su pobunjenici tada još držali Donjeck.[34]

Prelijevanje sukoba u Rusiju

13.7., minobacači sa ukrajinske strane prešli su granicu te pali na susjednu Rostovsku oblast, na grad Donjeck, Rusija, te ubili jednog 46-godišnjeg civila te ozljedili još dvoje na njegovom imanju. Rusija je zaprijetila odmazdom ako se takvi incidenti ponove, ali je ukrajinska strana odbacila odgovornost te okrivila proruske separatiste, optuživši ih da želi uvući Rusiju u sukob jer gube velike dijelove teritorija.[35]

4.8., preko 300 ukrajinskih vojnika je prešlo granični prijelaz Gukovo te se predali ruskoj vojsci. Dio njih je vraćen natrag u Ukrajinu.[36]

Pad Slavjanska

Proruski militanti ispred zgrade gradskog vijeća u Slavjansku
Glavni članak: Opsada Slavjanska

Pobunjenici su 12.4. zauzeli i grad Slavjansk. Dočekala ih je gradonačelnica, Nelja Štepa, koja je rekla da se "ne može protiviti njima". Izjavila je da su zgrade preuzeli "dobrovoljci" i "aktivisti".[37] "Ne mogu im se buniti, jer Slavjansk smatra da je Rusija njegov stariji brat i neće se boriti sa Rusijom."[37] Među gomilom, ispred zgrade, našao se velik broj ljudi koji su pozdravili militante. Rekli su ukrajinskim novinarima da se "vrate natrag u Kijev".[37] Ipak, Štepa je usprkos tome kasnije privedena te zamijenjena samoproglašenim "narodnim gradonačelnikom", Vječeslavom Ponomarevom. Separatisti su preuzeli i policijsku stanicu iz koje su pokupili oružje. Ukrajinski protunapad započeo je idućeg dana.[38]

Slavjansk je postao snažno separatističko uporište u istočnoj Ukrajini i baza Girkova, samoproglašenog ministra obrane samoproglašene narodne republike Donjeck. Borbe su trajale sve do 5.7. između ukrajinskih i proruskih snaga, kada je Slavjansk pao. Prema procjenama, oko 15-20.000 mještana je raseljeno zbog bitke.[39] Ukrajinski ministar unutarnjih poslova rekao je kako je veliki broj proruskih separatista pobjegao iz grada nakon velikog artiljerijskih napada ukrajinskih snaga. Pobunjenici pokušali napasti Vladine snage, ali su odbijeni minobacačkom vatrom.[40]

Obaranje malezijskog aviona H17

Glavni članak: Malaysia Airlines let 17

17.7. malezijski putnički avion sa 280 putnika i 15 članova posade koji je letio na relaciji Amsterdam - Kuala Lumpur, oboren je pod još nerazjašnjenim okolnostima u blizini sela Hrabovo u Šahtarskom rejonu Donjecke oblasti na istoku Ukrajine, području koje se tada nalazilo pod kontrolom pobunjenika. Cjelokupna posada je poginula. Ukrajina i proruski pobunjenici međusobno su se optužili za obaranje aviona. UN-ov povjerenik za ljudska prava je naveo kako je možda radi o ratnom zločinu, te pozvao na međunarodnu istragu o događaju.[41]

Nepoznato je da li se radilo o nenamjernom, slučajnom obaranju avione ili ne.

Ukrajinska ofenziva na Lugansk i Donjeck

Oštećena zgrada u Lugansku nakon bombardiranja

Ukrajinske snage su nakon zauzimanja Slavjanska i Kramatorska nastavile ofenzivu sa ciljem da se zauzmu Lugansk i Donjeck, glavna uporišta separatista. Pri tome se ih nastojalo opkoliti, odnosno, prije svega, prekinuti komunikacije sa ruskom granicom. Kako su se ukrajinske snage približavale gradovima, tako je stanje kod njih postajalo teže. 17.6., dva ruska TV novinara su poginula u napadu minobacačima u blizini Luganska.[42] Donjeck, grad od skoro milijun stanovnika, već 6.7. je napustilo oko 30.000 žitelja, oko 12% malih ili srednjih poslovnih grana je ili zatvoreno ili je značajno smanjilo obujam poslova, 8.207 osoba je ostalo bez posla dok je bankovnim automatima ponestalo novaca.[43] 14.7., ukrajinske snage napale su Lugansk sa juga i zapada, pri čemu je došlo do teških granatiranja i šteta za taj grad od oko 425.000 stanovnika.[44]

Veliki dijelovi Luganska su ostali bez pitke vode i električne struje. 29.7., ukrajinske snage su otvorile humanitarne konvoje kako bi civili napustili gradove pogođene teškim borbama: prema procjenama, oko 200-500.000 stanovnika je ostalo u Donjecku, a oko 250.000 u Lugansku.[45] Vojni glasnogovornik ukrajinske vlade je 2.8. objavio da su ukrajinske snage zauzele 3/4 teritorija kojeg su nekoć kontrolirali proruski pobunjenici.[46] Ipak, prema UN-u je do 5.8. još uvijek 3,9 milijuna ljudi živjelo u zoni sukoba.[47] Prema izvorima doktora, 250 osoba je ubijeno a 850 ranjeno u regiji Luganska samo tijekom 6. i 7. mjeseca.[48]

Napadi na Donjeck i Lugansk su se posebno intenzivirali tokom augusta, pri čemu su ukrajinske snage doprle do rubova oba grada, te su, posebno s ukrajinske strane, stizale najave o skorom oslobađanju oba grada. Ti su navodi koincidirali sa ostavkom Igora Girkina sa mjesta komandanta DNR, do kojih je došlo 14. 8. Pet dana kasnije su ukrajinske vlasti objavile zauzimanje dijelova Luganska, odnosno kako se u samom središtu grada "vode ulične borbe". [49] Do 16.8., ukrajinske snage su uhitile preko 1.000 "militanata i subverzivnih osoba" u Donbasu.[50]

Ruski humanitarni konvoj za Lugansk

Ruska vlada je 11. 8. najavila kako će za Lugansk, u kome je uslijed ofenzive vladinih snaga došlo do prekida opskrbe vodom, strujom, hranom i plinom poslati konvoj humanitarne pomoći. Konvoj, koji se sastojao od 280 kamiona je krenuo iz Moskve; tokom sljedećih nekoliko dana je trajao spor između ruskih i ukrajinskih vlasti gdje će konvoj prijeći granicu, pri čemu su ukrajinski funkcionari davali kontradiktorne izjave o tome hoće li to uopće dozvoliti. Konvoj je na kraju 22. 8. prešao granicu kod mjesta Izvarnije, isti dan stigao u Luhansk te se sljedeći dan vratio preko ruske granice kod mjesta Izvarnije.

Protuofenziva separatista

25.8., proruski separatisti su krenuli u protuofenzivu te ponovno zauzeli velike dijelove teritorija od ukrajinskih snaga, pri čemu su opkolili dio ukrajinskih postrojbi oko Amvrosijivke. Ova protuofenziva se koincidirala sa vijestima o prelasku kolone oklopnih vozila nepoznatog sadržaja iz Rusije u Ukrajinu, kraj Novoazovska. Ukrajinska strana je objavila da je pri tom napala i uništila dva tenka.[51][52] NATO je 28.8. objavio satelitske snimke prema kojima su oklopna vozila i topništvo tjedan dana prelazili iz Rusije u Ukrajinu, te da se 1.000 ruskih vojnika pridružilo proruskim pobunjenicima u Donbasu.[53]

Prilikom ove ofenzive, proruski pobunjenici su ponovno dobili otvor na more kada su zauzeli južni grad Novoazovsk. Potom su njihove snage krenule k Mariupolju, gdje je pokrenuta nova bitka za grad.

Sporazum o prekidu vatre

5.9. je u Minsku sklopljen sporazum o prekidu vatre koga su potpisali predstavnici ukrajinske i ruske vlade, OESS-a, kao i Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike. Sastoji se od 12 točaka, od kojih većina odmah objavljene; detalji koji su došli u javnost predviđaju razmjenu zarobljenika, povlačenje teškog oružja, uspostavu humanitarnih koridora. Najavljeno je kako će 6.9. započeti pregovori sa ciljem da se pronađe trajno političko rješenje spora.[54]

Ukrajinski predsjednik Porošenko je objavio kako je pobunjenicima spreman ponuditi "specijalni status" za dijelove Donjecke i Luganske oblasti, kao i pravo na korištenje ruskog jezika. Predstavnici LNR su, međutim, izjavili kako će inzistirati na punoj nezavisnosti od Ukrajine.

Optužbe za ratne zločine

Uništena kuća na istoku Ukrajine, nakon žestokih sukoba

Human Rights Watch (HRW) je upozorio da su obje strane upotrijebile minobacače u sukobu te pozvao pobunjenike da izbjegavaju vojne operacije u naseljenim područjima. Također je naveo da su ukrajinske snage koristile borbene zrakoplove i helikoptere sa teškim oružjem, kao što je topništvo koje ostavlja velike kratere.[55] Prema izvještaju UN-a, u prva dva mjeseca ukrajinske protuofenzive, poginulo je 257 civila, od toga 14 djece.[10]

15.5. 2014., UN je objavio izvještaj o stanju u Ukrajini. Prema izvještaju, zabilježena su kršenja ljudskih prava na teritoriju separatističkih regija na istoku Ukrajine, kao što su ometanje slobode govora, zlostavljanje manjina, nezakonito zatvaranje i ometanje rada novinara.[9] 24.7., ukrajinske snage su u Slavjensku, koji je do tada bio pod kontrolom pobunjenika, pronašli masovnu grobnicu za koju se sumnja da sadrži 15 tijela.[56] HRW je dokumentirao kršenja ljudskih prava na području pod kontrolom pobunjenika te naveo da su isti "otimali, napadali, mučili i zlostavljali osobe koje su podržavale vladu u Kijevu". Među žrtavama su se našli i studenti iz Nigerije, koje su pobunjenici oteli te su im se rugali na rasnoj osnovi.[57] Jedan pobornik vlade u Kijevu, 40-godišnji A.B., je uhićen u Lugansku od maskiranih vojnika koji su ga odveli u jednu zgradu, skinuli golog, svezali te ga tukli sat i pol zbog optužbi da je "fašist". Hugh Williamson, urednik HRW-a za Europu i srednju Aziju, je izjavio da su te "snage bez ikakve kontrole i zlostavljaju ljude po volji." [57] Ukrajinsko Ministarstvo unutarnjih poslova navodi da je prijavljeno skoro 500 slučajeva otmica ljudi na istoku zemlje između travnja i lipnja 2014.[58] Prema Kijevu, do 1.7., je oteto 717 osoba na istoku, od čega 46 novinara, 112 policajaca, 26 predstavnika OESS-a, 22 člana uprave, 2 odvjetnika i drugih. 392 otetih osoba bile su djevojke i žene. 437 osoba je oslobođeno, dok se za 375 još uvijek traga.[59]

17.8., Donjecka narodna republika je uspostavila "kazneni zakon" kojim se dozvoljava "kažnjavanje smaknućem osoba osuđenih zbog izdaje, pljačkanja ili špijuniranja." Jedno takvo smaknuće dva vojnika i jednog civila nadgledao je sam Igor Girkin.[60] Napad na izbjeglički konvoj kraj Novosvitlivka također je osuđen kao zločin, iako se ne zna koja je strana odgovorna za njega.[61]

24. 8. su u Donjecku separatisti organizirali uličnu paradu oko 80 zarobljenih pripadnika ukrajinskih vladinih formacija, koji su pri tome bili izloženi verbalnim napadima okupljenih građana. Vjeruje se kako je taj događaj organiziran po uzoru na sličnu paradu njemačkih zarobljenika u Moskvi za vrijeme Drugog svjetskog rata 1944. godine, ali i kako bi se ruglu izvrgla ukrajinska proslava Dana nezavisnosti, odnosno istovremeno održavana vojna parada u Kijevu. HRW je oštro osudila taj čin kao povredu Ženevskih konvencija.[62]

HRW navodi da Međunarodni krivični sud (MKS) ima mandat istražiti i podići optužnice za ratne zločine počinjene nakon 1.7. 2002. Međutim, niti Ukrajina niti Rusija nisu članice Rimskog statuta, te bi stoga MKS jedino imao nadležnost nad ovim sukobom ako bi vlade te dvije države ratificirale statut ili ako Vijeće sigurnosti tu situaciju proslijedi sudu.[10]

Ruska uloga

Glavni članak: Međunarodne sankcije protiv Rusije 2014.
Ruski predsjednik Vladimir Putin, 2014.

SAD i EU su optužili Rusiju za pomaganje proruskim pobunjenicima u Ukrajini. Ruski predsjednik Putin je potom naredio povlačenje ruskih vojnika sa ukrajinske granice[63] te je od parlamenta zatražio opoziv odluke kojom se u Ukrajini dopušta vojna intervencija, a koju je predložio u ožujku 2014., prilikom krimske krize.[64] Također je odbio primiti regije Donjecka i Luganska u Rusku Federaciju, za razliku od Krima. Rusija je zanijekala umiješanost u sukobu.[29]

Ipak, razni zapadni mediji izviještavali su da Rusija i dalje naoružava proruske pobunjenike u Ukrajini, kao i da im daje dobrovoljce i streljivo.[65] Potvrđeni su i čečenski borci koji su se borili protiv ukrajinskih snaga.[66] Prema procjenama, i do preko 50% svih proruskih pobunjenika u Ukrajini - bili su građani Rusije.[67] 17.7., uvedene su stoga dodatne sankcije Rusiji: SAD je uzela mjere protiv pojedinih ruskih banaka i energetskih poduzeća, kao što je Rosneft, dok je EU savjetovala Europskoj investicijskoj banci da više ne ulaže u ruske projekte.[68] Ruska burza RTS potom je zabilježila pad vrijednosti dionica od 4%, dok su dionice Rosnefta pale za 5 a Novateka za 11%.[69]

16.8., vođa proruskih pobunjenika Aleksandar Zaharčenko je pred jednim sastankom objavio da je stiglo pojačanje iz Rusije u obliku "150 oklopnih vozila i 1.200 vojnika koji su četiri mjeseca proveli obuku u Rusiji".[1] 26.8., ukrajinska vojska je uhitila 10 ruskih vojnika koji su padobranom upali na ukrajinski teritorij. Vojnici su rekli da su ušli u Ukrajinu "zabunom".[70] 28.8., i Human Rights Watch je u izvještaju naveo da Rusija podupire pobunjeničke snage.[2]

Američka uloga

Američka vlada je podupirala ukrajinsku teritorijalnu cjelovitost, te pozvala Rusiju da povuče vojsku sa ukrajinske granice kako bi "to dalo ukrajinskom narodu priliku da izaberu svoju vlastitu vladu, stvore svoju vlastitu sudbinu i da to učine slobodno bez ikakve prisile ili zastrašivanja".[71]

14.4. 2014., američka vlada je potvrdila da je ravnatelj CIA-e John O. Brennan posjetio Kijev, ali je osporila ruske navode da je njegova posjeta bila kontroverzna zbog krize u Ukrajini: "Viši službenici CIA-e su redovno posjećivali države radi njegovanja međusobne suradnje o dobrotvornoj sigurnosti koje uključuju i suradnju SAD-a i Rusije koja je sezala do početka razdoblja nakon Hladnog rata.". [72] Washington je odobrio i slanje 3,5 milijuna $ pomoći ukrajinskoj vojsci, kao što su šljemovi, medicinske zalihe, pročišćivači vode i druge nesmrtonosne zalihe. Ukrajinska vlada je pozvala SAD da joj pošalje i oružje, ali je administracija Baracka Obame isprva to odbila, zbog straha od ruske reakcije.[73] Ipak, 2.8. američko Ministarstvo obrane i ministarstvo vanjskih poslova izvijestili su Kongres o namjeri da se 19 milijuna $ upotrijebi za obuku i opremanje četiri ukrajinske kompanije i jedno taktičko sjedište ukrajinske nacionalne garde u sklopu njihovih napora da stvore kapacitet za unutarnju obranu.[74]

Vrsta rata

Human Rights Watch (HRW) je izvještaju od 1.7. 2014. naveo da je rat u istočnoj Ukrajini "unutarnji oružani sukob": iako smatra da je vojska Rusije preuzimanjem Krima pod svoju kontrolu "primijenila međunarodni zakon okupacije tog teritorija", nije se uključila u sukob na istoku Ukrajine, te se stoga ne radi o međunarodnom sukobu između Ukrajine i Rusije.[10] Ipak, 11.9. je revidirao izvještaj, koji je u obzir uzeo aktivnosti na rusko-ukrajinskoj granici od sredine 8. mjeseca, te naveo da "sukobi ruskih redovnih snaga i ukrajinskih redovnih snaga predstavljaju međunarodni oružani sukob".[10]

NATO smatra da je sukob rat sa ruskom paravojskom,[75] a drugi ga smatraju tzv. "ratom preko posrednika".[76][77][78] Međunarodni odbor Crvenog križa, posrednik međunarodnog prava za UN, opisao je događaje u Donbasu kao "ne-međunarodni oružani sukob".[79] To je navelo neke da opišu tu izjavu kao potvrdu da se radi o "građanskom ratu".[80][81]

Predsjedatelj ukrajinskog parlamenta i bivši ukrajinski predsjednik Oleksandr Turčinov smatra da je sukob izravan rat Ukrajine i Rusije.[82]

Ove satelitske snimke, zajedno sa izvještajima o zarobljenim vojnicima Rusije u Ukrajini te očevicima koji govore o ruskim vojnicima i vojnim vozilima kako prelaze preko granice, ne ostavljaju sumnju da je ovo sada međunarodni oružani sukob.

– Salil Shetty, Amnesty International[83]

Propaganda

"Postoji ozbiljna zabrinutost da ljudi - i u Rusiji i u Ukrajini, a osobito na Krimu - mogu postati podložni propagandi i dezinformacijama putem široke zlouporabe medija, što dovodi do iskrivljavanja činjenica."

izvještaj UNHCHR-a[84]

Kao i kod većine ratova, i u ratu u istočnoj Ukrajini obje strane su emotivno reagirale te su informacije o svemu što se na početku događalo u većini slučajeva bile propaganda jedne ili druge strane, a na nju su se znali navući i mediji koji bi se u nekim normalnim okolnostima trebali smatrati pouzdanima.

Nakon svrgavanje Janukovičeve vlade, HRW je navodio kako su mediji u Rusiji izvještavali kako su novu vlast u Kijevu "preuzeli nacisti" te slali zastrašujuće poruke o "grozotama" i prijetnjama prema Rusima u Ukrajini, kojima stoga treba "zaštita". Državni program Vesti je prilikom izbijanja sukoba i prvih žrtava nazvao događaje u istočnoj Ukrajini "genocidom".[85] Putin je nijekao umiješanost Rusije sa događajima na istoku Ukrajine, ali je obrazac - maskirani ljudi preuzimaju zgradu jednu po jednu uoči referenduma o statusu Donecka i Luganska - bio isti kao i scenarij na Krimu ranije, samo da bi Putin naknadno priznao rusku ulogu u istom.[85] 15.4., ruski premijer Dmitrij Medvedev je izjavio kako je "opet prolivena krv u Ukrajini" te pozvao Ukrajince da odluče o vlastitoj budućnosti "bez pučista, nacionalista i bandita, bez tenkova i oklopnih vozila, i bez tajnih posjeta ravnatelja CIA-e".[86] Ruski državni mediji oslikavali su sliku o opasnosti u istočnoj Ukrajini, iako su istu stvorili sami proruski pobunjenici kada su preuzeli javne zgrade i postavili barikade.

Datoteka:Ukrainian Military Crisis (2014).png
Pamflet Nove Rusije, koja svoje područje naziva "bivšom Ukrajinom"

Ruski mediji govorili su i o "zapadnoj agresiji" u Ukrajini. Program Rossija 24 je naveo da je "11 mirnih proruskih prosvjednika ubijeno u blizini Kramatorska", iako je u stvarnosti zabilježeno tek nekoliko manjih ozljeda.[86] Rusko Ministarstvo vanjskih poslova čak je osporilo i izvještaj UN-a jer je "ignorirao neprovjereni rast agresivnog nacionalizma i neonacizma u Ukrajini" te dodao da je dokument "prepun selektivnosti".[86] U Donecku, održana je improvizirana pozornica na kojoj je jedna žena hvalila narodnu republiku i čitala pjesmu sa stihom: "Prokleta bila, Ukrajino, ovo više nije tvoja zemlja." HRW je upozorio da je "neumoljiva ruska propaganda stvorila mit o "fašističkoj hunti" koja je preuzela vodstvo Ukrajine".[87]

HRW je upozorio i da je ruski veleposlanik Sergej Lavrov na konferenciji za novinare selektivno citirao jedino njihov izvještaj o kršenju pravila ratovanja sa ukrajinske strane, a ne i sa strane proruskih pobunjenika.[88] Izvještaj UN-a naveo je da su prijetnje za Ruse na istoku Ukrajine, koje su navodili ruski mediji i vlada, bile preuveličane: "Iako je bilo nekoliko napada protiv ruske zajednice, oni nisu bili niti sustavni niti rasprostranjeni."[86] Lilia Ševcova, stručnjak za rusku politiku u moskovskom centru Carnegie, je izjavila: "Ne možemo nikome vjerovati. Čak i tijekom sovjetske propagande, kada su govorili sa sovjetskim ljudima, bilo je nekih pravila. Sada, nema više nikakvih pravila. Možeš bilo što izmisliti."[86]

Prema jednoj anketi, 54 % ruskih ispitanika je izjavilo da im "ne smeta što mediji iskrivljuju vijesti ako se to radi zbog nacionalnih interesa".[85]

I ukrajinska strana je imala naznaka pristranosti i propagande: izvještaj UN-a navodi kako je ukrajinsko TV vijeće zabranilo emitiranje 12 ruskih TV programa.[89] Privremeni ukrajinski predsjednik Arsenij Jacenjuk je na početku rata preuveličao sukob izjavom da "Rusija želi zbog Ukrajine započeti treći svjetski rat".[90] Proruske pobunjenike kijevska vlada je nazivala "teroristima" a prilikom nekih teških napada i bitaka, umanjivao se ili prikrivao broj poginulih i opseg kolateralne štete.[91] Pojedine banke i poslovne grane pod ruskim vlasništvom su napadnuti od aktivista te optuženi da "financiraju terorizam na istoku".[24] Bilo je i slučajeva u kojima su i mirni proruski prosvjednici napadnuti i zlostavljani, iako o tome ukrajinski mediji nisu govorili.[92] I Zapad je imao naznake pristranosti: američki službenici širili su neprovjerene fotografije koje navodno pokazuju ruske bacače raketa koje su nosili proruski prosvjednici na istoku Ukrajine, što nije potvrđeno.[86] Prilikom obaranje malezijskog putničkog aviona 17.7., neki britanski i američki političari su brzo svalili krivnju na Putina, iako izvještaj i istraga tada nisu još provedene te nije bilo poznato tko je doista kriv za tu nezgodu.

Kontekst

Prema nekim analizama, dio krize pripisuje se najstojanju nove vlade Ukrajine da se makne iz ruske sfere interesa

Odnosi Ukrajine i Rusije u 21. stoljeću bili su promjenjivi. Dio tenzija pripisuje se Putinovom planu da uključi Ukrajinu u Euroazijsku uniju, koja je 2014. naposlijetku stvorena tek od Rusije, Kazahstana i Bjelorusije, nakon što se nova proeuropska vlada u Kijevu radije odlučila za EU.[93] Još 2001., Vladimir Putin je tadašnjem ukrajinskom predsjednik, Leonidu Kučmi, dao do znanja da će Ukrajina dobivati ruski plin po niskoj cijeni ako se pridruži uniji Rusije i Bjelorusije, a "visoku ako će se ponašati kao zapadnoeuropska zemlja".[94] Potkraj 2003., čak se pojavila kriza kada je Rusija počela graditi nasip kroz Azovsko more, koji je prijetio priključiti i ukrajinski otok Tuzlu. Kriza je razriješena kada je Kučma pristao da Ukrajina ostane u "jedinstvenom ekonomskom području" sa Rusijom.[94] Putinovo nastojanje da ukrajinska orijentacija ostane prema istoku dovela je do toga da je otvoreno stao na stranu proruskog kandidata Viktora Janukoviča, čak i prije preliminarnih izbora za predsjednika 2004. Nakon sumnje u regularnost izbora, već tada su se javile snažne proeuropske struje: oko pola milijuna ljudi je prosvjedovalo u Kijevu u znak podrške proeuropskom kandidatu Viktoru Juščenku. Kada je Vrhovni sud odredio nove izbore, Putin je izjavio da se radi o "opasnom presedanu koji prijeti destabilizirati postosvjetski prostor".[95] Na kraju, Putin je morao prihvatiti nove izbore, na kojima je pobjedio Juščenko. Nova premijerka, Julija Timošenko, je izjavila da je Ukrajina spremna sudjelovati u ruskom "ekonomskom pojasu" dok god to ne spriječava njenu zemlju da se pridruži Zapadu, dakle Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, EU, a možda i NATO savezu.[95] Nova ukrajinska vlada našla se u raznim problemima, koji su pojačani kada je Putin 2006. povećao cijenu plina Ukrajini sa 50$ na 220-230$ po kubičnom metru. Iako se takva odluka pravdala tržišnim razlozima, cijena plina za prorusku Bjelorusiju i Pridnjestrovlje je ostala ista. Juščenko je prijetio povećati cijene ruskim vojnim bazama na Krimu, nakon čega je Putin zaprijetio preispitivanju vlasništva cijelog poluotoka.[96]

Zapad je u Novoj Rusiji pronašao paralele sa ruskim intervencijama u stvaranju Pridnjestrovlja u Moldaviji i Južnoj Osetiji i Abhaziji u Gruziji, kao i u Nagorno-Karabahu u Azerbajdžanu, u kontekstu šire moskovske politike "smrznutih sukoba" koji se mogu bilo kada ponovno aktivirati te tako osigurati ruski utjecaj nad politikom neke države.[97] Ukrajinski premijer Jacenjuk optužio je Putina da pokušava stvoriti novi "krnji SSSR".[98] Drugi se ne slažu te smatraju da je krajnji cilj Rusije spriječiti eventualni ulazak Ukrajine u NATO, iako je NATO svojedobno još 2008. odbio njeno članstvo.[99]

Posljedice

"Separatizam i promjene granica se moraju čvrsto odbaciti a temeljni principi OESS-a poštivati u krizi u Ukrajini."

Lamberto Zannier, glavni tajnik OESS-a[100]

UNHCR je objavio da je do 27.6. 2014. u Ukrajini zabilježeno 54.400 raseljenih osoba, od čega je oko 12.000 bilo sa Krima, dok je ostatak bio sa istočnih dijelova zemlje. U Rusiji je zabilježeno 110.000 ukrajinskih izbjeglica, dok je 750 njih zatražilo azil u Poljskoj, Bjelorusiji, Rumunjskoj i Češkoj.[101] 5.8., u Ukrajini je zabilježeno 117.000 raseljenih osoba, dok je broj ukrajinskih izbjeglica u Rusiji porastao na 730.000 osoba.[102] U Ukrajini, većina raseljenih je smješteno u privatne kuće ili studentske domove.[24]

U prvih tri mjeseca rata, do 15.7. 2014. je poginulo preko 1.000 civila i vojnika.[35][103] 15.8., objavljeno je da je broj poginulih prešao broj od 2.000, a 8.9. da je preko 3.000 poginulo.[104]

I materijalne štete se procjenjuju vrlo teškima. Oružane skupine su dovele do razaranja u Donbasu, koje je domaćin teške industrije Ukrajine. [105] 10.7., Kijev je procjenio da će trebati izdvojiti najmanje 750 milijuna $ iz svojeg proračuna kako bi sanirao štete na istoku države.[106]

U Rusiji, Putin je iskoristio rat kako bi povećao represiju nad ljudskim pravima: povećana je cenzura na internetu, uvedena restrikcija nad javnim okupljanjima dok su osobe koje se nisu slagale sa ruskom politikom u ukrajinskom ratu proglašene "nacionalnim izdajicama".[107]

Bilješke

  1. ↑ Vođe separatističke pobune u Ukrajini, poput Aleksandera Borodaja, Vladimira Anjufejeva i Igora Girkina, su državljani Rusije, a njihova snaga je ojačana raznim dobrovoljcima iz Rusije, poput Čečenaca i Kozaka. S obzirom na visoko profiliranu tehnologiju oružja separatista, smatra se da isto dolazi iz Rusije. Ipak, nakon uvođenja sankcija EU-a i SAD-a, Rusija se distancirala od pobune te njene službene oružane snage nisu prešle granicu i izravno sudjelovale u ratu, iako je zabilježeno da su ruske snage u preko dvjesto incidenata pucali preko granice na ukrajinske vojnike. Međutim, kada su proruski pobunjenici počeli gubiti sve više teritorija, pojavile su se naznake da je Rusija intervenirala u njihovu korist: 16.8., vođa proruskih pobunjenika Aleksandar Zaharčenko je pred jednim sastankom objavio da je stiglo pojačanje iz Rusije u obliku 150 oklopnih vozila i 1.200 vojnika koji su četiri mjeseca proveli obuku u Rusiji.[1] 28.8., i Human Rights Watch je u izvještaju naveo da Rusija podupire pobunjeničke snage.[2] Rusija pak poriče umiješanost.

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 BBC News. „Ukraine crisis: Rebel fighters "trained in Russia"”. bbc.co.uk. 
  2. ↑ 2,0 2,1 „Ukraine: Rebel Forces Detain, Torture Civilians”. Human Rights Watch. 28.8. 2014. 

    Russian-backed insurgent forces in eastern Ukraine are arbitrarily detaining civilians and subjecting them to torture
  3. ↑ UN 2004, str. 7
  4. ↑ „About number and composition population of Ukraine - by data All-Ukrainian population census - 2001 data”. Vlada Ukrajine. 2001. 
  5. ↑ Pifer 2009, str. 20
  6. ↑ „Ukrajina odbila SSP - Janukovič: Ne mogu žrtvovati trgovinske odnose sa Rusijom za odnose sa EU”. Jutarnji list. 29.11. 2013. 
  7. ↑ 7,0 7,1 UN 2014, str. 6
  8. ↑ UNHCHR 2014, str. 6
  9. ↑ 9,0 9,1 UN 2014, str. 4
  10. ↑ 10,00 10,01 10,02 10,03 10,04 10,05 10,06 10,07 10,08 10,09 10,10 10,11 10,12 10,13 10,14 Eastern Ukraine: Questions and Answers about the Laws of War, Human Rights Watch, 11.9. 2014 
  11. ↑ „News Analysis: Experts divided over possible repeat of Crimea scenario in eastern Ukraine”. Xinhua. 1.5. 2014. 
  12. ↑ UN 2014, str. 10
  13. ↑ OHCHR 2014, str. 13
  14. ↑ „Separatists seize control of TV HQ in east Ukraine city”. Reuters. 27.4. 2014. Pristupljeno 28.4. 2014. 
  15. ↑ „EU calls referendum in eastern Ukraine "illegitimate"”. Xinhua. 12.5. 2014. 
  16. ↑ „Voters in Ukraine's Lugansk back region's independence: organizer”. Xinhua. 12.5. 2014. 
  17. ↑ „Ukraine: Insurgents Terrorize East Before Vote”. Human Rights Watch. 24.5. 2014. 
  18. ↑ HINA (24.5. 2014). „Donjeck i Luhansk ujedinili se u Novu Rusiju”. Novi list. 
  19. ↑ „Petro Poroshenko vows to restore peace”. Economist. 26.5. 2014. 
  20. ↑ „Ukrajina, Gruzija i Moldavija potpisale sporazum sa EU”. Al Jazeera. 27.6. 2014. 
  21. ↑ HINA (27.4. 2014). „Oteti OESS-ovci: "Dobro smo. Želimo kući, ali nas ne puštaju"”. Jutarnji list. 
  22. ↑ Hugh Williamson (20.5. 2014). „What’s at Stake for OSCE in Ukraine and Beyond?”. Human Rights Watch. 
  23. ↑ 23,0 23,1 OHCHR 2014, str. 4
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 OHCHR 2014, str. 5
  25. ↑ OHCHR 2014, str. 15
  26. ↑ Conor Humphries; Thomas Grove (13.4. 2014). „Ukraine gives rebels deadline to disarm or face military operation”. Reuters. 
  27. ↑ Unian, В Краматорске сепаратисты установили флаг "Донецкой республики" [Separatists fly the flag of the "Donetsk republic" in Kramatorsk], 12.4. 2014.
  28. ↑ BBC News (5.7. 2014). „Ukraine crisis: Donetsk rebels in mass withdrawal”. bbc.co.uk. 
  29. ↑ 29,0 29,1 BBC News (14.4. 2014). „Ukraine crisis: Pro-Russian attack in Ukraine's Horlivka”. bbc.co.uk. 
  30. ↑ „Pro-Russian attack police HQ in Horlivka as Kyiv's deadline expires”. Euronews. 14.4. 2014. Pristupljeno 14.4. 2014. 
  31. ↑ 31,0 31,1 Varshalomidze, Tamila (26.6. 2014). „Timeline: Ukraine's pro-Russian unrest”. Al-Jazeera. Pristupljeno 1.7. 2014. 
  32. ↑ BBC News (25.4. 2014). „Ukraine crisis: BBC investigates Mariupol "liberation" claims”. Pristupljeno 1.7. 2014. 
  33. ↑ Associated Press (16.5. 2014). „Ukraine: Pro-Russian insurgents retreat from buildings in Mariupol”. CBC News. 
  34. ↑ BBC News (13.6. 2014). „Ukraine crisis: Kiev forces win back Mariupol”. bbc.co.uk. 
  35. ↑ 35,0 35,1 BBC News (13.7. 2014). „Ukraine conflict: Russia warning as shell hits border town”. bbc.co.uk. 
  36. ↑ BBC News (4.8. 2014). „Many Ukraine soldiers cross into Russia amid shelling”. bbc.co.uk. 
  37. ↑ 37,0 37,1 37,2 Rachkevych, Mark (12.4. 2014). „Armed pro-Russian extremists launch coordinated attacks in Donetsk Oblast, seize buildings and set up checkpoints”. Kyiv Post. 
  38. ↑ (VICE News) Sloviansk's People’s Mayor Rumored to Be Detained By Own Forces in Ukraine
  39. ↑ Alec Luhn (12.6. 2014). „Ukraine's humanitarian crisis worsens as tens of thousands flee combat in east”. Guardian. 
  40. ↑ „Ukrajina: Pobunjenici napustili Slavjansk”. Al Jazeera. 5.7. 2014. 
  41. ↑ „Eastern Ukraine: UN rights chief says downing of plane may be ‘war crime,’ urges probe”. UN News Center. 28.7. 2014. 
  42. ↑ OHCHR 2014, str. 14
  43. ↑ Alec Luhn (6.7. 2014). „Donetsk becomes a ghost town as fearful residents flee conflict”. Guardian. 
  44. ↑ BBC News (14.7. 2014). „Ukraine conflict: Fighting flares near city of Luhansk”. bbc.co.uk. 
  45. ↑ Izvještaj UN-a, 28.8. 2014., str. 8
  46. ↑ Maria Tsvetkova (3.8. 2014). „Ukrainian army steps up attacks on rebel-held Donetsk”. Reuters. 
  47. ↑ „Humanitarian Conditions Will Continue To Deteriorate if Crisis in Eastern Ukraine Persists, Senior Officials Tells Security Council”. Ujedinjeni narodi. 5.8. 2014. 
  48. ↑ „Latest from the Special Monitoring Mission (SMM) in Ukraine based on information received until 18 July 18:00 (Kyiv time)”. Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE). 19.7. 2014. 
  49. ↑ „'Street fighting' in central Luhansk as Ukrainian army troops advance on rebels”. Daily Telegraph. 19. VIII 2014. Pristupljeno 25. VIII 2014. 
  50. ↑ Izvještaj UN-a, 28.8. 2014., str. 9
  51. ↑ BBC News (25.8. 2014). „Ukraine crisis: "Column from Russia" crosses border”. bbc.co.uk. 
  52. ↑ Michael Birnbaum (25.8. 2014). „Ukraine forces destroy most of a column of Russian military vehicles, president says”. Washington post. 
  53. ↑ Shaun Walker (28.8. 2014). „Ukraine crisis: emergency Nato, UN and EU meetings after Russian invasion claim”. Guardian. 
  54. ↑ „Ukraine: Ban calls for full implementation of announced ceasefire”. UN News Centre. 5.9. 2014. 
  55. ↑ „Ukraine: Review Operations in Southeast”. Human Rights Watch. 6.6. 2014. 
  56. ↑ Yulia Gorbunova (24.7. 2014). „Dispatches: Mass Grave Found in Eastern Ukraine”. Human Rights Watch. 
  57. ↑ 57,0 57,1 „Ukraine: Anti-Kiev Forces Running Amok”. Human Rights Watch. 23.5. 2014. 
  58. ↑ „Ukraine: Mounting evidence of abduction and torture”. Amnesty International. 11.7. 2014. 
  59. ↑ OHCHR 2014, str. 9
  60. ↑ „Document - Ukraine: Armed Group Introduces 'Criminal Code' Permitting Execution-Style Killings in Eastern Ukraine”. Amnesty International. 22.8. 2014. 
  61. ↑ „Ban ‘deeply disturbed’ by reported attack on refugee convoy in eastern Ukraine”. UN News Centre. 18.8. 2014. 
  62. ↑ Ole Solvang (24.8. 2014). „Dispatches: Marking Ukrainian Independence Day with a Laws-of-War Violation”. Human Rights Watch. 
  63. ↑ „Russia starts withdrawing troops from Ukrainian borders”. Xinhua. 19.5. 2014. 
  64. ↑ HINA (24.6. 2014). „Putin od parlamenta zatražio opoziv odluke o intervenciji u Ukrajini”. Jutarnji list. 
  65. ↑ Jonathan Marcus (14.6. 2014). „Russia and Ukraine's mystery tanks”. bbc.co.uk. 
  66. ↑ Andrew Roth, Sabrina Tavernise (27.5. 2014). „''Russians Revealed Among Ukraine Fighters”. New York Times. 
  67. ↑ Michel, Casey (28.7. 2014). „Ukrainian Rebels' Aren't Ukrainian or Rebels”. The Moscow Times. 
  68. ↑ BBC News (17.7. 2014). „Ukraine crisis: US and EU boost sanctions on Russia”. bbc.co.uk. 
  69. ↑ BBC News. „Russian shares fall on Ukraine sanctions boost”. bbc.co.uk. 
  70. ↑ Carol J. Williams (26.8. 2014). „Ukraine says captured Russians' confessions point to Kremlin”. Los Angeles Times. 
  71. ↑ Samantha Power (28.2. 2014). „Remarks by Ambassador Samantha Power, U.S. Permanent Representative to the United Nations, at a Security Council Stakeout on Ukraine”. New York: Američka vlada. 
  72. ↑ Reuters (14.4. 2014). „CIA Director John Brennan Visits Ukraine Amid Crisis”. Huffington Post. 
  73. ↑ Ernesto Londono (17.4. 2014). „U.S. to send Ukrainian military more supplies”. Washington Post. 
  74. ↑ HINA (2.8. 2014). „Amerikanci će obučavati i naoružati ukrajinsku nacionalnu gardu”. Jutarnji list. 
  75. ↑ "Russian Actions Bring Europe to Decisive Point" (Press release). American Forces Press Service. 30.6. 2014. Retrieved 19.7. 2014. {{cite press release}}: Check date values in: |accessdate= and |date= (help)
  76. ↑ „Nato must focus on the hybrid wars being waged on the west”. Financial Times. 17.7. 2014. Pristupljeno 19.7. 2014. 
  77. ↑ „With Jet Strike, War in Ukraine Is Felt Globally”. The New York Times. 19.7. 2014. Pristupljeno 19.7. 2014. 
  78. ↑ „Putin's Ukraine Assault: In a Shambles but Far From Over”. The Wall Street Journal. 8.7. 2014. Pristupljeno 19.7. 2014. 
  79. ↑ „Ukraine war crimes trials a step closer after Red Cross assessment”. Reuters. 22.7. 2014. Pristupljeno 22.7. 2014. 
  80. ↑ „Red Cross urges all sides in Ukraine civil war to uphold law”. Reuters. 23.7. 2014. Pristupljeno 25.7. 2014. 
  81. ↑ „Red Cross admits Ukraine is in a state of civil war”. ITAR-TASS. Pristupljeno 25.7. 2014. 
  82. ↑ „Александр Турчинов: "При вторжении со стороны Чернигова, русские танки уже через пару часов могли быть в Киеве" (Alexander Turchinov: "With the invasion by the Chernigov, Russian tanks in a couple of hours could be in Kiev")” (ruski). LB.ua. 27.6. 2014. Pristupljeno 19.7. 2014. 
  83. ↑ „Ukraine: Mounting evidence of war crimes and Russian involvement”. Amnesty International. 7.9. 2014. 
  84. ↑ UNHCHR 2014, str. 17
  85. ↑ 85,0 85,1 85,2 Yulia Gorbunova (17.4. 2014). „Dispatches: Many Russians Called to Say ‘Thanks for Crimea,’ Mr. Putin”. Human Rights Watch. 
  86. ↑ 86,0 86,1 86,2 86,3 86,4 86,5 David M. Herszenhorn (15.4. 2014). „Russia Is Quick to Bend Truth About Ukraine”. New York Times. 
  87. ↑ „Southeast Ukraine: A View from the Basement”. Human Rights Watch. 27.5. 2014. 
  88. ↑ Ole Solvang (6.8. 2014). „Russia Must Recognize Ukraine Rebels' Human Rights Abuses”. Human Rights Watch. 
  89. ↑ Izvještaj UN-a, 28.8. 2014., str. 14
  90. ↑ „"Rusija želi treći svjetski rat"; Srušen helikopter, eksplozije odjekuju aerodromom”. dnevnik.hr. 25.4. 2014. 
  91. ↑ Anna Neistat (10.5. 2014). „Dispatches: Truth a Casualty in Ukraine Conflict”. Human Rights Watch. 
  92. ↑ Benjamin Russell (22.4. 2014). „Chilling moment Ukraine thugs beat up pro-Russia supporter and throw him in river”. express.co.uk. 
  93. ↑ Neil MacFarquhar (29.5. 2014). „Russia and 2 Neighbors Form Economic Union That Has a Ukraine-Size Hole”. New York Times. 
  94. ↑ 94,0 94,1 Donaldson & Nogee 2005, str. 173
  95. ↑ 95,0 95,1 Donaldson & Nogee 2005, str. 174
  96. ↑ Donaldson & Nogee 2005, str. 175
  97. ↑ Patrick Jackson (15.9. 2014). „Ukraine crisis: 'Frozen conflicts' and the Kremlin”. BBC News. 
  98. ↑ „PM Yatsenyuk: Ukraine depends on NATO protection”. Xinhua. 13.9. 2014. 
  99. ↑ Adam Taylor (4.9. 2014). „That time Ukraine tried to join NATO — and NATO said no”. Washington Post. 
  100. ↑ „OSCE core principles must be safeguarded in Ukraine, says Secretary General”. Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju. 26.8. 2014. 
  101. ↑ „Sharp rise in Ukrainian displacement, with more than 50,000 internally displaced”. UNHCR. 27.6. 2014.. 
  102. ↑ „UNHCR urges Ukraine to establish central registration system as internal displacement tops 117,000”. UNHCR. 5.8. 2014. 
  103. ↑ OHCHR 2014, str. 7
  104. ↑ „Ukraine death toll of more than 3,000 ‘alarming’: UN”. UN News Centre. 8.9. 2014. 
  105. ↑ OHCHR 2014, str. 6
  106. ↑ OHCHR 2014, str. 35
  107. ↑ Wenzel Michalski (4.9. 2014). „Dispatches: Countering Putin With Human Rights”. Human Rights Watch. 

Izvještaji i literatura

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Rusko-ukrajinski_rat&oldid=6475356