Andrij Parubij

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Andrij Parubij
Андрій Парубій
Andrij Parubij


Na dužnosti
27. februar 2014 – 7. august 2014
Predsjednik Oleksandr Turčinov
Prethodnik Andrij Kljujev
Nasljednik Oleksandr Turčinov[1]

Rođen/a 31. januar 1971. (1971-01-31) (dob: 48)
Červonohrad, Ukrajinska SSR, SSSR
Državljanstvo Ukrajinska
Politička stranka Narodni front (2014–)
Ostale političke
afilijacije
Batkivščina (2012–2014)
Front za promjene (2012)
Naša Ukrajina (2004–2012)
Socijalnacionalna partija Ukrajine (1994–2004)
Prebivalište Kijev, Ukrajina
Alma mater Lavovski univerzitet
Zanimanje političar
Religija Ukrajinska pravoslavna crkva
Website www.parubiy.org

Andrij Volodimirovič Parubij (ukr. Андрій Володимирович Парубій; 31. januar 1971 - ) je ukrajinski nacionalistički političar, najpoznatiji kao jedna od ključnih ličnosti za vrijeme euromajdanskog prevrata, odnosno u prvim mjesecima sukoba sa proruskim separastima.

Parubij se politikom počeo baviti pred kraj postojanja SSSR-a, kao jedan od pobornika tada proskribiranog ukrajinskog nacionalizma, odnosno pokreta za nezavisnost. Istakao se kao jedan od njegovih najradikalnijih aktivista, a godine 1991. je zajedno sa Olegom Tjahnibokom osnovao Socijal-nacionalnu partiju Ukrajine (SNPU) koja se, s obzirom na ikonografiju i program, često navodi kao neonacistička. Od 1998. je vodio Patriot Ukrajine, paravojne formacije SNPU.

Godine 2004. je napustio SNPU i Patriot Ukrajine, te je bio jedan od najistaknutijih sudionika Narančaste revolucije. Godine 2007. je pak postao jedan od vodećih ličnosti Naše Ukrajine, stranke koju je vodio tadašnji pro-zapadni predsjednik Viktor Juščenko. Početkom februara 2012. je tu stranku napustio i priključio se Batkivščini koju je vodila Julija Timošenko.

Od decembra 2013. do februara 2014. je Parubij bio na čelu euromajdanskih demonstracija, odnosno koordinirao tzv. "zaštitne snage" demonstranata. Nakon prevrata je postavljen na čelo Savjeta nacionalne bezbjednosti i obrane Ukrajine, tijela koje je, između ostalog, koordiniralo aktivnosti ukrajinske vojske, policije i bezbjednosnih službi protiv pobunjenika.

Na to je mjesto 7. augusta 2014. podnio ostavku, koju nikada nije objasnio, rekavši "da se to ne čini u ratu". U septembru 2014. je, pred jesenske izbora za Radu postao jedan od osnivača stranke Narodni front, koja okuplja "jastrebove" u ukrajinskoj vladi.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]