Prijeđi na sadržaj

Julija Timošenko

Izvor: Wikipedija
Julija Timošenko
Юлія Тимошенко
Julija Timošenko

Timošenko 2009.


Na dužnosti
18. decembar 2007 – 4. mart 2010
Predsjednik Viktor Juščenko
Viktor Janukovič
Prethodnik Viktor Janukovič
Nasljednik Oleksandr Turčinov (v.d.)
Na dužnosti
24. januar 2005 – 8. septembar 2005
v.d. do 4. februar 2005
Predsjednik Viktor Juščenko
Prethodnik Mikola Azarov (v.d.)
Nasljednik Jurij Jehanurov

zamjenik premijera za gorivo i energiju
Na dužnosti
30. decembar 1999[1] – 19. januar 2000[1]
Predsjednik Leonid Kučma
Prethodnik Aleksej Šeberstov (kao ministar za gorivo i energiju)[2][3]
Nasljednik Ivan Plačkov (kao ministar za gorivo i energiju)[4]

Rođen/a 27. 11. 1960. (1960-11-27) (dob: 63)
Dnjepropetrovsk, Ukrajinska SSR, SSSR (danas Dnjepar, Ukrajina)
Politička stranka Sveukrajinska zajednica "Domovina" (1999–)
Blok Julije Timošenko (2001–)
Ostale političke
afilijacije
Hromada (prije 1999)
Suprug/a Oleksandr Timošenko
Djeca Jevgenija
Alma mater Dnjepropetrovski nacionalni univerzitet
Religija kršćanstvo (Ukrajinsko pravoslavlje)
Website Službena stranica

Julija Volodimirivna Timošenko (ukrajinski: Юлія Володимирівна Тимошенко) (27. studenog 1960.), ukrajinska političarka se dvaput nalazila na mjestu premijera Ukrajine. Prvi put je obavljala tu dužnost između 24. 1. do 8. 9. 2005., a drugi put od 18. 12. 2007. do 4. 3. 2010. Trenutačno ona stoji na čelu stranaka Sveukrajinskog saveza „Domovina” i Izborni blok Julije Timošenko, ali se istovremeno nalazi i u zatvoru po kontroverznoj presudi suda vezanoj za rusko-ukrajinski plinski rat. Između početka svoje političke karijere i raspada Sovjetskog Saveza Julija Timošenko je postala jedan od najmoćnijih ukrajinskih oligarha tako da je od svojih skromnih početaka 1990. godine postala jedna ili možda čak najbogatija žena Ukrajine do 2000. godine zbog svojih poslova u plinskoj .

Prije nego što je postala prva žena na mjestu premijera Ukrajine, bila je glavni saveznik tadašnjeg oporbenog vođe, današnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka (bila je njegova zamjenica kada je on bio premijer).

Također je jedna od ključnih vođa Narančaste revolucije nastale nakon predsjedničkih izbora 2004. koja je Juščenka i dovela na vlast. U tom su je razdoblju neki mediji nazivali „Ivanom Orleanskom Narančaste revolucije“. 28. srpnja 2005. časopis Forbes proglasio ju je trećom najmoćnijom ženom na svijetu, ispred nje našle su se jedino Condoleezza Rice i Wu Yi.

Od 18. prosinca 2007. je ponovno bila predsjednica Vlade Ukrajine. Nakon poraza na predsjedničkim izborima je smijenjena od Rade, a na čelo nove vlade je došao Mikola Azarov.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Porijeklo

[uredi | uredi kod]

Julija Timošenko je rođena u Dnjepropetrovsku. Njeno porijeklo je dosta upitno. Sama za sebe kaže da je napola Letonka s očeve strane i napola Ukrajinka po majci. Očevo prezime, Grigyan, može se također pogrešno tumačiti kao armenijsko. Kadšto se djevojačko prezime njene majke Telegina dovodi u vezu s ruskim korijenima. Udala se 1979. za Oleksandra Timošenka, sina sovjetskog komunističkog aparatčika nakon čega se počela uspinjati po položajima tadašnjeg sovjetskog sustava. Diplomirala je na dnjipropetrovskomu Ekonomskom fakultetu stekavši doktorsko zvanje. Otada je objavila oko 50 znanstvenih radova.

Tijekom 1989., osnovala je lanac videoteka koji je sasvim uspješno poslovao. Julija Timošenko se probijala kroz mnoge položaje u sovjetskom sustavu, ali se tek nakon sloma Sovjetskog Saveza domogla istaknute pozicije kada je upravljala s nekoliko energetskih kompanija. Tijekom privatizacije u Ukrajini koja se kao i u Rusiji odvijala u uvjetima korupcije i pogrešnog poslovanja, njen muž je postao jedan od najbogatijih ukrajinskih tajkuna, obogativši se izvozom metala. U razdoblju 1995.1997., Julija Timošenko je predsjedavala “Ujedinjenim energetskim sustavima Ukrajine”, privatnom tvrtkom koja je 1996. postala glavni uvoznik ruskog plina. U to vrijeme nazivali su je “plinskom princezom” pod optužbom da je u inozemstvo prodala enormne količine ukradenog ruskog plina.

Politička karijera

[uredi | uredi kod]

Timošenko je ušla u politiku 1996. kada je izabrana za zastupnicu Kirovogradske oblasti u Verhovnoj Radi osvojivši rekordnih 92.3% glasova u svojoj oblasti. Ponovno je izabrana 1998. i 2002. 1998. je stala na čelo Odbora za financije i državni proračun Verhovne Rade. U razdoblju 1999 - 2001, Timošenko je zamjenica ministra za gorivo u energetskom sektoru pri Vladi Viktora Juščenka.

Tadašnji predsjednik Leonid Kučma otpušta je u siječnju 2001. pod optužbom krivotvorenja carinskih dokumenata i krijumčarenja ruskog plina za vrijeme kada je predsjedavala Ujedinjenim energetskim sustavima Ukrajine 1995 - 1997. Uhićena je u veljači 2001, ali je nekoliko tjedana kasnije puštena i oslobođena svih optužbi. Kako navodi Julija Timošenko, optužbe su joj podmetnute od strane Kučmina režima i lobija industrije ugljena kojemu je Timošenko prijetila da će iskorijeniti korupciju i uvesti neke trgovinske reforme. Nakon što su protiv nje odbačene sve optužbe, započela je s kampanjom protiv tadašnjeg predsjednika Kučme i njegove navodne upletenosti u ubojstvo novinara Georgija Gongadzea. Naredne je godine sudjelovala u neobičnoj automobilskoj nesreći gdje je umalo poginula — slučaj za koji neki vjeruju da se radi o Vladinom pokušaju ubojstva, ne bi li se na taj način s političke scene uklonilo Timošenkovu.

Kritičari Juliji Timošenko najviše zamjeraju sumnjive putove kojima je stekla ogromno bogatstvo u kratkom vremenskom razdoblju. Neki drže da je ona najpogodnija osoba koja bi mogla, kada bi to zaista htjela, suzbiti korupciju u Ukrajini s obzirom da je dobro upoznata s ilegalnim vođenjem poslova koji nisu novost u toj zemlji.

Njen bivši poslovni suradnik i bivši ukrajinski premijer Pavlo Lazarenko, uvjetno je osuđen u Sjedinjenim Američkim Državama pod optužbom za pranje novca, korupciju i prijevaru, a njegovo izručenje zatražila je Ukrajina koja ga tereti za zloupotrebu položaja i nepravomoćno stjecanje bogatstva. Vjeruje se da je Lazarenko iz zemlje prebacio milijarde američkih dolara.

K tome, muž Timošenkove, Oleksandr, proveo je dvije godine skrivajući se i izbjegavajući zatvorsku kaznu koja se temelji, prema riječima bračnog para Timošenko, na neutemeljenima i političkim optužbama bivšeg predsjednika Kučme.

Odmah nakon Narančaste revolucije, 28. siječnja 2005, ukrajinsko tužiteljstvo je zatvorilo slučaj protiv tadašnje premijerke Julije Timošenko i njenih članova obitelji zbog nedostatka dokaza. Konkretno radilo se o optužbama protiv njenog muža Oleksandra i njegovog oca, Genadija Timošenka. Ubrzo nakon odbacivanja optužnica, Oleksandr Timošenko vratio se u Ukrajinu.

Unatoč sumnjivoj prošlosti, mnogi vjeruju da je njena promjena od tajkuna do reformatora iskrena i učinkovita. Kao zamjenica ministra goriva i energetike, ona je zaista prekinula mnoge korupcijske i ilegalne dogovore u energetskom sektoru. Za vrijeme njenog upravljanja, prihod od ukrajinske energetike povećao se nekoliko tisuća posto. Ukinula je plaćanje trampom odnosno razmjenom, zahtijevajući od platiša da plaćaju gotovinom. Isto tako povukla je odluku o oslobađanju plaćanja mnogim organizacijama koje su bile izuzete od isključenja energije. Njene su reforme napunile fondove iz kojih su se plaćali državni službenici a i povećali su se dohodci.

Međutim, nekoliko mjeseci kako je bila ukrajinska premijerka, poteškoće u ispunjavanju danih obećanja za vrijeme Narančaste revolucije polako su počele štetiti Vladi Julije Timošenko. Dana 8. rujna 2005, nakon ostavki nekoliko visokih dužnosnika uključujući Petra Porošenka koji je bio na čelu Vijeća nacionalne sigurnosti i obrane i zamjenika premijera Mikole Tomenka, Vlada Julije Timošenko je pala odlukom predsjednika Juščenka. Naslijedio ju je Jurij Jehanurov, dotadašnji gubernator Dnjipropetrovske oblasti.

U oporbi prije 2005.

[uredi | uredi kod]

Bila je nakratko uhićena u veljači 2001. Upravo je u to vrijeme postala najgorljivija protivnica tadašnjeg predsjednika Leonida Kučme, i većina analitičara drži da je pozornost Rusije koju je Timošenko navukla na sebe bila zapravo pokušaj Rusije da zaštiti Kučmu u kojem je imala saveznika. Ruske optužbe protiv Timošenko nikad nisu bilo jasno obrazložene, a odbačene su tek kada je sišla s mjesta ukrajinske premijerke.

Kada je bila na čelu oporbe protiv Kučme od 20012004, Timošenko ga je optuživala za korupciju i nejasnu smrt novinara Georgija Gongadzea, oporbenog novinara koji je otet i brutalno ubijen krajem 2001. godine. U to je vrijeme i osnovala Blok Julije Timošenko (ukr. Блок Юлії Тимошенко), politički blok koji je na parlamentarnim izborima 2002. osvojio 7.2% glasova. Također je predsjednica političke stranke „Domovina“ (Bat'kivščyna/Батьківщина).

Nakon Narančaste revolucije

[uredi | uredi kod]

24. siječnja 2005. imenovana je ukrajinskim premijerom pod Juščenkovim predsjedavanjem, postavši tako prva žena premijer u ukrajinskoj povijesti. Nakon dugotrajnih pregovora o sastavljanju Kabineta ministara, Juliju Timošenko kao premijerku priznala je i Verhovna Rada 4. veljače 2005. s golemom većinom od 373 glasova (226 je bilo potrebno za potvrdu). Nakon nekoliko minuta, premijerka Julija Timošenko pročitala je imena svojih ministara dok je predsjednik Viktor Juščenko potpisivao njihova imenovanja u parlamentu.

Na mjestu premijerke zadržala se sve do 8. rujna 2005, kada je Juščenko raspustio Vladu. Kasnije ju je kritizirao kao premijerku, naglašavajući da je usporila ekonomski rast. Nakon što je razriješena dužnosti, krenula je na turneju po Ukrajini odlučna u svom naumu da osvoji predsjedničke izbore 2006. Iz svega je jasno da želi natrag pod svaku cijenu mjesto ukrajinske premijerke.

Julija Timošenko ojačala je svoj Blok i ušla na parlamentarne izbore u ožujku 2006. kao njegov vođa i osvojila, procjenjuje se, približno 130 mjesta, što je dovelo do spekulacija o koaliranju Juščenkove stranke „Naša Ukrajina“ i Bloka Julije Timošenko zajedno s ukrajinskim socijalistima ako žele spriječiti da na vlast dođe proruski Viktor Janukovič i njegova Stranka Regiona. Međutim, umjesto toga su vladajuću koaliciju stvorili Juščenko i Janukovič. Ona se godine 2007. raspala, a na novim parlamentarnim izborima je tijesnu pobjedu ostvario prozapadni blok, pa je Julija Timošenko ponovno postala premijer.

Dana 3. 9. 2008. se koalicija raspala nakon optužbi Viktora Juščenka da je Timošenko u zamjenu za obećanu podršku Kremlja na predstojećim predsjedničkim izborima stala na rusku stranu u ratu oko Abhazije i Južne Osetije.

Godine 2010. je izgubila na predsjedničkim izborima od Viktora Janukoviča, a ubrzo nakon toga i većinu u Radi, zbog čega ju je na čelu vlade 11. marta 2010. smijenio Mikola Azarov. Tijekom sledećih nekoliko meseci protiv nje kao i njenih ministara ekonomije, policije i zaštite okoliša su podignute optužbe zbog počinjenja raznih navodnih krivičnih djela koje ona smatra politički progonom, ali od kojih je minimalno jedna postala opće prihvaćena kada je njen ministar ekonomije uhapšen na području Evropske Unije, to jest u gradu Pragu.[5]

Na kraju bivša premijerka popularna na zapadu, ali protiv koje se vode policijsko-sudski postupci zbog rusko-ukrajinske plinske krize 2009. kada su ukrajinski proizvođači bili oštećeni za više od milijardu dolara[6] i zbog navodne ne isporučene, a plaćene robe u visini od 405 miliona dolara još 1996. godine. 5. 8. 2011. Julija Timošenko je uhapšena zbog ismijavanja suda tokom sudskog procesa po prvoj od ranije navedenih optužba, tako da je presudu koja je donesena 11. 10. 2011. dočekala u zatvoru bez obzira na zahtjeve predsednika Evropske Unije i ministra vanjskih poslova SAD pored mnogobrojnih drugih zapadnih političara da bude puštena na slobodu i sudski oslobođena od svih optužbi. Ta presuda napadnuta na zapadu i u Rusiji je bila kazna zatvora u dužinu od 7 godina zbog "previsoke cene plina koju je ugovorila s Rusijom čime je oštećena ukrajinska industrija", a dva dana nakon te presude dignuta je i službena tužba radi slučaju iz 1996. godine po kojemu je ona u dogovoru s tadašnjim premijerom (optužen za krađu 200 miliona dolara od Ujedinjenih Naroda) koji služi kaznu zatvora u SAD-u sudjelovala u krađi tog novca kao vlasnik plinske kompanije.[7]

Izvori

[uredi | uredi kod]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]