Pranje novca

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Postavljanje 'prljavog' novca u servisnu kompaniju, gdje je oslojen sa legitimnim prihodom, a onda integriran u protok novca je čest oblik pranja novca

Pranje novca je proces u kojem se prihodi kriminala transformiraju u naizgled legitiman novac ili drugu imovinu.[1] Ipak, u brojnim pravnim i regulatornim sistemima, pojam pranje novca se nekad ne razlikuje od ostalih oblika finansijskog kriminala, a ponekad se generalnije koristi da ubroji i zloupotrebu finansijskog sistema (uključujući stvari poput vrijednosnih papira, digitalne valute, kreditnih kartica i tradicionalne valute), uključujući finansijski terorizam, utaju poreza i izbjegavanje međunarodnih sankcija. Većina zakona protiv pranja novca otvoreno kombiniraju pranje novca (što se tiče izvora sredstava) sa finansijskim terorizmom (što se bavi odredištem sredstava) kada reguliraju finansijski sistem.[2]

Novac dobiven putem određenog kriminala, poput iznuđivanja, insajderskih trgovanja, trgovine drogom, ilegalnog kockanja i utaje poreza je "prljav". Treba biti "očišćen" tako da izgleda kao da je dobiven od nekriminalnih aktivnosti, tako da će se banke i ostale finansijske institucije susretati s istim bez sumnje. Novac može biti "opran" sa više metoda, što varira u funkciji od kompleksnosti i sofisticiranosti.

Različite države mogu i ne moraju tretirati utaju poreza ili plaćanja u granama međunarodnih sankcija kao pranje novca. Neka zakonodavstva prave razliku ovih u svrhu definicije, a neka ne. Neka zakonodavstva definiraju pranje novca kao zamagljivanje izvora novca, bilo upotpunosti ili djelomično, koristeći finansijske sisteme ili servise koji ne otkrivaju ili prate izvore ili odredišta.

Ostala zakonodavstva definiraju pranje novca da uključe novac od aktivnosti koja bi mogla biti kriminalna u tom zakonodavstvu, iako je bio legalan gdje se stvarno ponašanje dogodilo. Ova široka upotreba termina "pranje novca" u sporednom, vanteritorijalnom, ili jednostavnom ponašanju traženja privatnosti dovelo je do toga da ga neki označavaju kao "finansijska zlomisao".[3]

Dosta izdanja regulatornih i državnih autoriteta procjenjuju godišnje količinu opranog novca, bilo globalno ili u nekoj nacionalnoj ekonomiji. Godine 1996, Međunarodni monetarni fond procjenjuje da 2 do 5 procenata globalne ekonomije uključuje pranje novca. Financial Action Task Force on Money Laundering (FATF), međudržavno tijelo za borbu protiv pranja novca je objavilo, "Sveukupno, apsolutno je nemoguće proizvesti pouzdanu procjenu količine opranog novca, stoga FATF ne objavljuje bilo kakve cifre u vezi s tim."[4] Akademski komentatori također nisu bili u mogućnosti procijeniti količinu opranog novca sa bilo kojim stepenom sigurnosti.[5] Različite procjene na skali globalnog pranja novca su ponekad ponavljane toliko često da su neki ljudi smatrali iste kao činjenične—ali nijedan istraživač nije savladao urođenu poteškoću mjerenja aktivno skrivene prakse.

Bez obzira na poteškoće u mjerenju, iznos opranog novca svake godine se nalazi u milijardama (američkih dolara) i predstavlja značajnu zabrinutost politike vlade.[5] Kao rezultat toga, vlade i međunarodna tijela su poduzeli napore da odvrate, sprječavaju, i uhapse perače novca. Finansijske institucije isto tako preduzimaju napore za sprečavanje i otkrivanje transakcija koje uključuju prljavi novac, i kao rezultat zahtjeva vlade i da se izbjegne reputacioni rizik. Pitanja u vezi sa pranjem novca su postojala dokle god je bilo kriminalnih poduhvata velikih razmjera. Moderni zakona protiv pranja novca razvili su se zajedno sa modernim ratom protiv droge.[6] U nedavnim vremenima zakonodavstvo protiv pranja novca je viđeno kao dodatak finansijskom kriminalu finansiranja terorizma u čemu oba kriminala obično uključuju prijenos sredstava kroz finansijski sistem (pri čemu se pranje novca odnosi na to odakle je novac došao, a finansiranje terorista se odnosi na to gdje novac ide).

Metode[uredi - уреди | uredi izvor]

Pranje novca je često definisano kao pojava u tri koraka: prvi korak uključuje predstavljanje novca u finansijski sistem na neki način ("postavljanje"); drugi uključuje izvođenje složenih financijskih transakcija za kamufliranje ilegalnog izvora ("oslojavanje"); i završni korak podrazumijeva sticanje bogatstva proizvedenog od transakcija nezakonitih fondova ("integracija"). Neki od ovih koraka mogu biti izostavljeni, zavisno od okolnosti; naprimjer, nenovčani prihodi koji su već u finansijskom sistemu ne bi imali potrebe za postavljanje.[5]

Pranje novca uzima nekoliko različitih oblika, iako se većina metoda mogu svrstati u jedan od nekoliko tipova. Oni uključuju "metode banke, smurfing [također poznato kao struktuiranje], razmjene valute i duplo fakturisanje".[7]

  • Struktuiranje: Često poznato kao smurfing, ovo je metoda postavljanja čime se novac cijepa u manje depozite novca, što se koristi za otklanjanje sumnje u pranje novca i za izbjegavanje zahtjeve izvještavanja protiv pranja novca. Podkomponenta ovoga je korištenje manjih količina novca za kupovinu nosioca instrumenata, poput doznaka, te nakon toga u konačnici depozit istih, ponovo u malim količinama.[8]
  • Specifično krijumčarenje novca: Ovo uključuje fizičko krijumčarenje novca prema drugom zakonodavstvu i odlaganju istog u finansijsku instituciju, poput inostrane banke, sa većom bankarskom tajnom ili manje rigoroznim sprovođenjem pranja novca.[9]
  • Gotovinsko-intenzivno poslovanje: U ovoj metodi, biznis obično uključeni u primanje keša koriste svoje naloge da odlože i legitimni i kriminalno dobijeni novac, tvrdeći da je sve legitimno dobijen prihod. Servisni biznisi su najbolje prikladni za ovu metodu, jer takvi biznisi nemaju varijabilnih troškova, te je teško otkriti odstupanja između prihoda i troškova. Primjeri su zgrade za parkiranje, striptiz klubovi, kreveti za sunčanje, autopraonice i kasinoi.
  • Pranje novca na bazi trgovine: Ovo uključuje pod- ili precjenjivanje fakture za prikrivanje kretanja novca.[10]
  • Shell kompanije i zaklade: Zaklade i shell kompanije maskiraju pravog vlasnika novca. Zaklade i korporativna vozila, zavisno od zakonodavstva, ne moraju otkriti svog pravog, od koristi, vlasnika. Ponekad označavan korištenjem žargona rupa pacova iako taj pojam označava obično osobu koja djeluje kao fiktivni vlasnik umjesto poslovni subjekt.[11]
  • Povratno spoticanje: Ovdje, novac je odložen u kontroliranu stranu korporaciju u blizini obale, po mogućnosti u poreskom raju gdje se minimalno vodi evidencija, a onda se vraća nazad kao strana direktna investicija, oslobođena poreza. Varijanta ovoga je transfer novca u pravnu firmu ili sličnu organizaciju kao sredstava na računu naknada, zatim se otkaže vezivanje i, kada je novac vraćen, predstavlja iznose primljene od advokata kao naslijeđe pod voljom ili imovinskih parnica.
  • Zauzimanje banke: U ovom slučaju, perači novac ili kriminalci kupuju kontrolni interes u banci, po mogućnosti u zakonodavstvu sa slabim kontrolisanjem pranja novca, a onda premještaju novac kroz banku bez nadzora.
  • Kasino: U ovoj metodi, pojedinac ulazi u kasino sa novcem i kupuje žetone, igra na neko vrijeme, a onda kešira žetone, dobijajući plaćanje u čeku, ili samo dobijanjem recepta, tvrdeći da je to dobitak na kockanju.[9]
  • Ostala kockanja: Novac se troši na kockanje, po mogućnosti na više kvote. Pobjede su prikazane ako je izvor novca upitan, dok su gubici sakriveni.
  • Nekretnine: Neko kupuje nekretninu sa ilegalnih prihoda i onda prodaje istu. Za autsajdere, prihod od prodaje izgleda kao legitiman prihod. Alternativno, cijena imanja je manipulisana: prodavač se slaže sa ugovorom koji skoro da predstavlja vrijednost imovine, te dobija kriminalnu zaradu da izjednači razliku.[11]
  • Crne plate: Kompanija može imati neregistrirane zaposlenike bez pisanog ugovora i plaćati im plate u kešu. Prljavi novac se može koristiti za plaćanje radnika.[12]
  • Porezna amnestija: Naprimjer, oni koji legaliziraju neprijavljena sredstva u poreskim rajevima i keš.[13]
  • Fiktivni krediti/zajmovi.

Cilj pranja novca je mogućnosti korištenja prljavog novca za privatne potrošnje. Ako je nemoguće koristiti ga otvoreno, tradicionalni način za čuvanje prljavog novca blizu jeste sakrivanje istog kao keš u domu ili drugim mjestima. Modernija metoda je kreditna kartica spojena na banku u poreskom raju.

Sprovođenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Anti-pranje novca (((en))) je pojam uglavnom korišten u finansijskim i pravnim industrijama da opiše pravne akte koji zahtjevaju od finansijskih institucija i ostalih regulatornih subjekata da spriječe, otkriju i prijave aktivnosti pranja novca. Smjernice za borbu protiv pranja novca stupile su na stepen globalne izraženosti kao rezultat formiranja Financial Action Task Force (FATF) i proglašenja međunarodne okvira standarda protiv pranja novca.[14] Ovi standardi počinju imavati bolje relevantnost u 2000. i 2001. godini, nakon što je FATF počeo javno identificiranje zemalja koje su bile deficitarne u svojim zakonima protiv pranja novca i međunarodnom kooperacijama, proces žargonski poznat kao "ime i sramota".[15][16]

Kriminalizacija pranja novca[uredi - уреди | uredi izvor]

Elementi kriminala pranja novca su utvrđeni u Američkoj konvenciji protiv nezakonitog prometa narkotika i psihotropnih supstanci i Konvenciji protiv transnacionalnog organiziranog kriminala. To se definira kao svjesno upuštanje u finansijske transakcije iz sredstava krivičnog djela u svrhu sakrivanja ili prikrivanja nezakonitog porijekla imovine od vlade.

Uloga finansijskih institucija[uredi - уреди | uredi izvor]

Dok banke koje operiraju u istoj zemlji generalno moraju pratiti iste AML zakone i regulacije, kao i finansijske institucije svih struktura, njihovi AML napori su malo drugačiji.[17] Danas, većina finansijskih institucija globalno, kao i dosta nefinansijskih, imaju obavezu da indetificiraju i prijave transakcije sumnjive prirode finansijskoj obavještajnoj jedinici u toj zemlji. Naprimjer, banka mora provjeriti identitet potrošača i, ako je potrebno, pratiti transakcije radi sumnjivih aktivnosti. Ovo se često označava kao "znaj svog potrošača". Ovo znači poznavanje identiteta potrošača i razumijevanje načina transakcija u kojima će se potrošač vjerovatno uključiti. Znajućći potrošače pojedinca, finansijske institucije mogu često otkriti neuobičajena ili sumnjiva ponašanja, što se naziva anomalija ili nepravilnost, što može biti indikacija pranja novca.[18]

Uposlenici banaka, poput blagajnika i predstavnika kupaca računa, su trenirani protiv pranja novca i imaju instrukcije da prijave aktivnosti koje smatraju sumnjivim. Dodatno, softver protiv pranja novca filteriše podatke kupaca, klasificira ga prema nivo sumnje, te provjerava mu anomalije. Takve anomalije uključuju bilo kakav nagli i znatan rast u fondovima, veliko povlačenje, ili pomjeranje novca na nadležnost bankarske tajne. Manje transakcije koje imaju određene kriterije mogu također biti označeni kao sumnjivi. Naprimjer, struktuiranje može voditi do označenih transakcija. Softver također označava imena na vladinim "crnim listama" i transakcije koje uključuju države neprijateljske prema domaćoj državi. Jednom kada softver minira podatke i označi osumnjičene transakcije, on upozorava menadžment banke, koji potom mora utvrditi da li da podnese izvještaj vladi.

Vrijednost troškova provedbe zakona i povezanih privatnosti zabrinutosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Industrija finansijskih servisa je postala glasnija o dizanju troškova regulacije protiv pranja novca i ograničenih prihoda za koje se tvrdi da ih donose.[19] Jedan komentator napisao je da "[b]ez činjenica, zakonodavstvo protiv [pranja novca] je bilo na retorici, vođen loše upućenim aktivizmom odgovarajući na potrebu da bude "viđeno da se nešto radi" umjesto objektivno razumijevanje njegovih efekata na predikate kriminala. Pristup društvene panike je opravdan korištenim jezikom—razgovara se o borbi protiv terorizma ili o ratu protiv droge".[20] The Economist magazin je postao značajno glasan u svom kritiziranju takvih regulacija, naročito sa referencom suprotstavljanja finansiranja terorizma, što se odnosi kao "skupi neuspjeh", iako priznaje da drugi napori (kao što je smanjivanje identiteta i prijevare s kreditnom karticom) mogu i dalje biti efikasni u borbi protiv pranja novca.[21]

Ne postoji precizno mjerenje troškova regulisanja balansiranih nasuprot štetama povezanim sa pranjem novca,[22] i obzirom na probleme evaluacije uključene u procjeni tog pitanja, malo je vjerovatno da se efektivnost terora finansija i zakon o pranju novca mogu utvrditi bilo kojim stepenom preciznosti.[23] The Economist je procijenio godišnje troškove napora protiv pranja novca u Evropi i Sjevernoj Americi od US$5 milijardi u 2003, povećanje od US$700 miliona u 2000.[24] Ekonomisti povezani s vladom su zabilježili značajne negativne efekte pranja novca na ekonomski razvoj, uključujući podrivanje formiranja domaćeg kapitala, deprimirajućeg rasta i preusmjeravanja kapitala dalje od razvoja.[25] Zbog suštinske nesigurnosti u iznosu opranog novca, promjena u iznosu opranog novca, kao i troškova sistema za borbu protiv pranja novca, gotovo je nemoguće reći koji sistemi za sprječavanje pranja novca rade i koji su više ili manje djelotvorni u odnosu na trošak.

Pored ekonomskih troškova za provedbu zakona protiv pranja novca, nepravilna pažnja na praksama o zaštiti podataka može zahtijevati nesrazmjerne troškove individualnih prava privatnosti. U junu 2011, svjetodavni odbor za zaštitu podataka Evropske Unije, izdao je izvještaj o problemima zaštite vezanim za prevenciju pranja novca i finansiranja terorizma, što identificira brojne prijestupe nasuprot uspostavljenih pravnih okvira na privatnost i zaštitu podataka.[26] Izvještaj je napravio preporuke kako oslovljavati pranje novca i finansiranje terorizma na načine koji štite prava na privatnost i zakone o zaštiti podataka.[27] U Sjedinjenim Državama, grupe kao American Civil Liberties Union su izjavile zabrinutost da pravila o pranju novca zahtjevaju od banaka izvještavanje o njihovim korisnicima, u biti regrutiranjem privatnog biznisa "u agente državnog nadzora".[28]

Većina zemalja ima obavezu prema raznim međunarodnim instrumentima i standardima, kao što je 1988. United Nations Convention Against Illicit Traffic in Narcotic Drugs and Psychotropic Substances, 2000. Convention against Transnational Organized Crime, 2003. United Nations Convention against Corruption, te preporuke od 1989. Financial Action Task Force on Money Laundering za donošenje i provođenje zakona o pranju novca u pokušaju da zaustave trgovinu narkoticima, međunarodni organizirani kriminal i korupciju. Mexico, koji se suočio sa značajnim porastom u nasilnom kriminalu, uspostavio je kontrole protiv pranja novca u 2013. godini za zaustavljanje problema sa kriminalom.[29]

Svjetske organizacije koje rade u borbi protiv pranja novca[uredi - уреди | uredi izvor]

Formirana 1989. godine od strane zemalja G7, FATF je međugovernmentalno tijelo čija je svrha razviti i promovirat međunarodni odgovor za borbu protiv pranja novca. Sekretarijat FATF-a se nalazi u uredima u OECD u Parizu. U oktobru 2001, FATF je proširio svoju misiju da uključi i borbu protiv finansiranja terorizma. FATF je tijelo koje kreira politiku koja obuhvata zajedno legalne, finansijske i pravne primijenjene eksperte za postizanje nacionalnog zakonodavstva i provedbe AML i CFT reformi. Od 2014. njegovo članstvo se sastoji od 36 zemalja i teritorija, te dvije regionalne organizacije. FATF radi u saradnji sa velikim brojem međunarodnih tijela i organizacija. Ovi entiteti imaju posmatrački status sa FATF, što im ne dopušta glasanje, ali dopušta puno učestvovanje u plenarnim sjednicama i radnim grupama.[30]

FATF je razvio 40 preporuka u vezi sa pranjem novca i 9 specijalnih preporuka u vezi sa finansiranjem terorizma. FATF ocjenjuje svaku zemlju članicu prema ovim preporukama u objavljenim izvještajima. Zemlje koje se vide kao nedovoljno popustljive sa ovakvim preporukama su meta finansijskih sankcija.[31]

FATFove tri prvenstvene funkcije u vezi sa pranjem novca su:

  1. Praćenje uspjeha članica u primjeni mjera protiv pranja novca.
  2. Pregled i izvještavanje trendova pranja novca, tehnika i kontramjera.
  3. Promoviranje usvajanja i primjene FATFovih standarda protiv pranja novca globalno.

FATF se trenutno sastoji od 34 članice nadležnosti i 2 regionalne organizacije, predstavljajući većinu velikih financijskih centara u svim dijelovima svijeta:

  • Argentina
  • Australija
  • Austrija
  • Belgija
  • Brazil
  • Kanada
  • Kina
  • Danska
  • Evropska Komisija
  • Finska
  • Francuska
  • Njemačka
  • Grčka
  • Gulf savjet za saradnju
  • Hong Kong
  • Island
  • Indija
  • Irska
  • Italija
  • Japan
  • Luksemburg
  • Meksiko
  • Holandija
  • Novi Zeland
  • Norveška
  • Portugal
  • Rusija
  • Singapur
  • Južna Afrika
  • Južna Koreja
  • Španija
  • Švedska
  • Švicarska
  • Turska
  • Ujedinjeno Kraljevstvo
  • Sjedinjenje Američke Države

United Nations Office on Drugs and Crime održava International Money Laundering Information Network, web-sajt koji omogućava informacije i softver za podatke kolekcije i analize protiv pranja novca.[32] Svjetska Banka ima web-sajt koji omogućava savjet politike i najbolje prakse za vlade i privatne sektore vezane za probleme pranja novca.[33]

Elektronski novac[uredi - уреди | uredi izvor]

U teoriji, elektronski novac treba omogućiti lahku metodu prebacivanja vrijednosti bez otkrivanja identiteta kao nepraćene novčanice, posebno žičani transferi koji uključuju zaštitno-anonimne brojevne bankovne račune. U praksi, ipak, mogućnosti vođenja evidencije od internetskih servsnih provajdera i ostalih upravitelja mrežnih resursa teže osujetiti takvu intuiciju. Dok su neke kriptovalute pod nedavnim razvojem ciljale omogućiti više mogućnosti anonimnosti transakcija zbog raznih razloga, stepeni do kojih to uspijevaju—i, posljedično, stepeni kojima nude koristi vezane za napore pranja novca—su kontroverzni.

U 2013, Jean-Loup Richet, naučni istraživač na ESSEC ISIS, ispitao je nove tehnologije koje su cyber-kriminalci koristili u izvještaju napisanom za United Nations Office on Drugs and Crime.[34] Opći pristup je bio korištenje digitalnog servisa razmjenjivača valute koji je pretvarao dolare u digitalnu valutu zvanu Liberty Reserve i mogao je biti poslat i primljen anonimno. Primalac je mogao pretvoriti tu istu valutu nazad u keš za malu naknadu. U maju 2013, američke vlasti su ugasile Liberty Reserve optužujući njegove osnivače i različite druge za pranje novca.[35] Drugi sve češći način za pranje novca je korišćenje igara na mreži. U rastućem broju mrežnih igara kao što su Second Life ili World of Warcraft, moguće je pretvoriti novac u virtualna dobra, servise ili virtualni keš koji kasnije može biti pretvoren u novac.[36]

Poznati slučajevi[uredi - уреди | uredi izvor]

1998 investigation, United States Senate, Contribution Laundering/Third-Party Transfers. Includes investigation of Gandhi Memorial International Foundation.
  • Bank of Credit and Commerce International: Nepoznat iznos, procijenjen u milijardama, stečen kriminalom, uključujući novac od dilanja droge, opran tokom sredine 1980-ih.[37]
  • Bank of New York: US$7 milijardi ruski kapitalni let opran preko računa koje kontroliraju rukovodioci banke, kasnih 1990-ih.[38]
  • Ferdinand Marcos: Nepoznat iznos, s procjenom od US$10 milijardi vladinih sredstava oprani preko banaka i finansijskih institucija u Sjedinjenim Državama, Lihtenštajnu, Austriji, Panami, Holandskim Antilima, Kajman ostrvima, Vanuatuu, Hong Kongu, Singapuru, Monaku, Bahamima, Vatikanu i Švicarskoj.[39]
  • U decembru 2012, HSBC: je platio rekordnih $1,9 milijardi kazni zvog pranja na stotine miliona dolara dilerima droge, teroristima i sankcionisanim vladama kao što je Iran.[40] Pranje novca se desilo tokom 2000-ih.
  • U maju 2013, Liberty Reserve je oduzeta od strane SAD saveznih vlasti za pranje $6 milijardi.
  • Institute for the Works of Religion: Italianske vlasti su istraživale sumnjive transakcije pranja novca u iznosima do US$218 miliona napravljenih od IOR prema nekoliko italijanskih banaka.[41]
  • Nauru: US$70 milijardi ruski kapitalni let opran preko neregulisanih Nauru inozemnih shell banaka, kasnih 1990-ih[42]
  • Sani Abacha: US$2–5 milijardi vladine imovine oprano kroz banke u UK, Luksemburgu, Jerseyu (Channel Islands), i Švicarskoj, od strane predsjednika Nigerije.[43]
  • Standard Chartered: plaćeno $330 miliona kazne za pranje novca u iznosu u hiljadama milijardi dolara za Iran. Pranje novca je uzelo maha u 2000-tim i desilo se za "skoro deceniju skrivanje 60.000 transakcija vrijednih $250 milijardi".[44]
  • U junu 2014, BNP Paribas se izjasnio krivim za lažiranje poslovnih knjiga i zavjeru, zbog kršenja sankcija SAD-a protiv Kube, Irana i Sudana. Složili su se da plate kaznu od $8.9 milijardi, najveću ikad za kršenje sankcija SAD-a.[45][46]

Inverzno pranje novca[uredi - уреди | uredi izvor]

Inverzno pranje novca je proces koji maskira legitimni izvor sredstava koja se koriste za ilegalne svrhe.[47] Naprimjer, u jednom pismenom iskazu podnijetom 24. mart 2014. u Okružnom sudu SAD, Sjeverna Kalifornija, San Francisco Divizija, specijalni agent FBI Emmanuel V. Pascau navodi da su nekoliko osoba povezanih s Chee Kung Tong organizacijom, te kalifornijski državni senator Leland Yee, angažovani u aktivnostima obrnutog pranja novca.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Duhaime, Christine.. "What is Money Laundering? Duhaime's Financial Crime and Anti-Money Laundering Law". http://www.antimoneylaunderinglaw.com/aml-law-in-canada/what-is-money-laundering. pristupljeno 7 March 2014. 
  2. See for example the Anti-Money Laundering & Counter Terrorism Financing Act 2006 (Australia), the Anti-Money Laundering and Countering Financing of Terrorism Act 2009 (New Zealand), and the Anti-Money Laundering and Counter-Terrorist Financing (Financial Institutions) Ordinance (Cap 615) (Hong Kong. See also (for example) guidance on IMF and FATF websites similarly conflating the concepts.
  3. Jon Matonis (7 May 2013). "Money Laundering Is Financial Thoughtcrime". AmericanBanker.com. http://www.americanbanker.com/bankthink/money-laundering-is-financial-thoughtcrime-1058902-1.html?zkPrintable=1&nopagination=1. pristupljeno 6 March 2014. 
  4. Financial Action Task Force. "Money Laundering FAQ". http://www.fatf-gafi.org/document/29/0,3746,en_32250379_32235720_33659613_1_1_1_1,00.html. pristupljeno 2 March 2011. 
  5. 5,0 5,1 5,2 Reuter, Peter (2004). Chasing Dirty Money. Peterson. ISBN 978-0-88132-370-2. http://bookstore.piie.com/book-store//381.html. 
  6. For example, under UK law the first offences created for money laundering both related to the proceeds from the sale of illegal narcotics under the Criminal Justice Act 1988 and then later under the Drug Trafficking Act 1994.
  7. Lawrence M. Salinger, Encyclopedia of white-collar & corporate crime: A – I, Volume 1, page 78, ISBN 0-7619-3004-3, 2005.
  8. National Drug Intelligence Center (August 2011). "National Drug Threat Assessment". str. 40. http://www.justice.gov/ndic/pubs44/44849/44849p.pdf. pristupljeno 20 September 2011. 
  9. 9,0 9,1 "National Money Laundering Threat Assessment". December 2005. str. 33. http://www.justice.gov/dea/pubs/pressrel/011106.pdf. pristupljeno 3 March 2011. 
  10. Baker, Raymond (2005). Capitalism's Achilles Heel. Wiley. 
  11. 11,0 11,1 Financial Action Task Force. "Global Money Laundering and Terrorist Financing Threat Assessment". http://www.fatf-gafi.org/dataoecd/48/10/45724350.pdf. pristupljeno 3 March 2011. 
  12. "Underground Economy Issues. Ontario Construction Secretariat". http://www.iciconstruction.com/resources/industry_publications/underground_economy_issues.cfm. 
  13. "Tax amnesties turn HMRC into 'biggest money-laundering operation in history'". http://blogs.telegraph.co.uk/finance/ianmcowie/100011790/tax-amnesties-turn-hmrc-into-biggest-money-laundering-operation-in-history. pristupljeno 14 June 2013. 
  14. Financial Action Task Force. "About the FATF". http://www.fatf-gafi.org/pages/0,3417,en_32250379_32236836_1_1_1_1_1,00.html. pristupljeno 20 September 2011. 
  15. Financial Action Task Force. "About the Non-Cooperative Countries and Territories (NCCT) Initiative". http://www.fatf-gafi.org/document/51/0,3746,en_32250379_32236992_33916403_1_1_1_1,00.html. pristupljeno 20 September 2011. 
  16. "The Global Anti-Money Laundering Regime: A Short Overview, by Richard Horowitz, Cayman Islands Journal, 6 January 2010". Compasscayman.com. http://www.compasscayman.com/journal/2010/01/06/The-global-anti-money-laundering-regime--a-short-overview. pristupljeno 10 November 2013. 
  17. http://amlsource.com/aml-job-descriptions.php
  18. Roth, John, et al. (20 August 2004). "Monograph on Terrorist Financing". National Commission on Terrorist Attacks Upon the United States. str. 54–56. http://govinfo.library.unt.edu/911/staff_statements/911_TerrFin_Ch4.pdf. pristupljeno 20 September 2011. 
  19. Ball, Deborah, et al., (22 March 2011). "U.S. Banks Oppose Tighter Money Rules". Wall Street Journal. Pristupljeno 19 September 2011. 
  20. Money Laundering Bulletin, Issue 154, June 2008, Dr Jackie Harvey (Newcastle Business School
  21. "The Lost Trail". The Economist. 20 October 2005. Pristupljeno 19 September 2011. 
  22. Levi, Michael and William Gilmore (2002). "Terrorist Finance, Money Laundering and the Rise of Mutual Evaluation: A New Paradigm for Crime Control?". European Journal of Law Reform 4 (2): 337–364. 
  23. Levi, Michael (May 2010). "Combating the Financing of Terrorism: A History and Assessment of the Control of 'Threat Finance'". British Journal of Criminology 50 (4): 650–669. doi:10.1093/bjc/azq025. 
  24. "Coming clean". The Economist. 14 October 2004. http://www.economist.com.hk/node/3292933. 
  25. Bartlett, Brent (May 2002). "The Negative Effects of Money Laundering on Economic Development". Asian Development Bank. http://www.afp.gov.au/~/media/afp/pdf/m/money-laundering-02.ashx. pristupljeno 19 September 2011. 
  26. Article 29 Data Protection Working Party. "Opinion 14/2011 on data protection issues related to the prevention of money laundering and terrorist financing" (PDF). European Commission. http://ec.europa.eu/justice/data-protection/article-29/documentation/opinion-recommendation/files/2011/wp186_en.pdf. pristupljeno 18 February 2014. 
  27. Article 29 Data Protection Working Group. "Opinion 14/2011 Annex: Recommendations" (PDF). European Commission. http://ec.europa.eu/justice/data-protection/article-29/documentation/opinion-recommendation/files/2011/wp186_en_annex.pdf. pristupljeno 18 February 2014. 
  28. American Civil Liberties Union. "The Surveillance Industrial Complex". http://www.aclu.org/FilesPDFs/surveillance_report.pdf. pristupljeno 23 October 2011. 
  29. Mallen, Patricia (13 February 2013). "In Mexico, Around $10B Every Year Come From Money Laundering, Which Was Not Illegal in 16 Out of 31 States". International Business Times. Pristupljeno 12 March 2014. 
  30. Financial Action Task Force. "Member Country and Observers FAQ". http://www.fatf-gafi.org/document/5/0,3746,en_32250379_32236869_34310917_1_1_1_1,00.html. 
  31. "Mission". http://www.bitcoinfaststart.com/bitcoin-money-laundering/. pristupljeno 21 June 2014. 
  32. International Money Laundering Information Network. Retrieved on 21 October 2011.
  33. World Bank Financial Market Integrity. Amlcft.org. Retrieved on 21 October 2011.
  34. Richet, Jean-Loup (June 2013). "Laundering Money Online: a review of cybercriminals methods". arXiv. http://arxiv.org/abs/1310.2368. pristupljeno 20 October 2013. 
  35. Zetter, Kim (May 2013). "Liberty Reserve Founder Indicted on $6 Billion Money-Laundering Charges". Wired. http://www.wired.com/threatlevel/2013/05/liberty-reserve-indicted/. pristupljeno 20 October 2013. 
  36. Solon, Olivia (October 2013). "Cybercriminals launder money using in-game currencies". Wired. http://www.wired.co.uk/news/archive/2013-10/21/money-laundering-online. pristupljeno 22 October 2013. 
  37. "BCCI's Criminality". Globalsecurity.org. http://www.globalsecurity.org/intell/library/congress/1992_rpt/bcci/04crime.htm. pristupljeno 3 March 2011. 
  38. O'Brien, Timothy L. (9 November 2005). "Bank of New York Settles Money Laundering Case". New York Times. Pristupljeno 3 March 2011. 
  39. Dunlap, David W. (13 January 1991). "Commercial Property: The Bernstein Brothers; A Tangled Tale of Americas Towers and the Crown". The New York Times. Pristupljeno 12 June 2010. 
  40. "HSBC to Pay Record Fine to Settle Money-Laundering Charges". New York Times. 11 December 2012. Pristupljeno 24 January 2013. 
  41. Josephine McKenna (7 December 2009). "Vatican Bank reported to be facing money-laundering investigation". The Times. Pristupljeno 12 June 2010. 
  42. Hitt, Jack (10 December 2000). "The Billion Dollar Shack". The New York Times. Pristupljeno 3 March 2011. 
  43. "Sani Abacha". Asset Recovery Knowledge Center. http://www.assetrecovery.org/kc/node/52f770df-a33e-11dc-bf1b-335d0754ba85.0;jsessionid=741FC522C872AFE4D5D201D4EEBB472F. pristupljeno 3 March 2011. 
  44. "Standard Chartered to Pay $330 Million to Settle Iran Money Transfer Claims". New York Times. 6 December 2012. Pristupljeno 24 January 2013. 
  45. Protess, Ben and Jessica Silver-Greenberg (30 June 2014). "BNP Paribas Admits Guilt and Agrees to Pay $8.9 Billion Fine to U.S.". The New York Times. Pristupljeno 1 July 2014. 
  46. "FBI — Bank Guilty of Violating U.S. Economic Sanctions". Fbi.gov. http://www.fbi.gov/news/stories/2014/july/bank-guilty-of-violating-u.s.-economic-sanctions/. pristupljeno 2014-07-14. 
  47. International Federation of Accountants. "Anti-Money Laundering". http://www.ifac.org/sites/default/files/publications/files/anti-money-laundering-2n.pdf. pristupljeno 27 March 2014. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]