Narančasta revolucija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Narančasta vrpca - simbol ukrajinske Narančaste revolucije. Takve su vrpce uobičajeno obilježje mirnih prosvjeda.

Narančasta revolucija (ukrajinski: Помаранчева революція, Pomarančeva revoljucija) je naziv za niz prosvjeda i političkih događaja koji su se odvijali Ukrajini krajem 2004. i 2005. godine neposredno nakon drugog kruga predsjedničkih izbora na kojima je službeno pobijedio tadašnji premijer Viktor Janukovič. Njegov protukandidat Viktor Juščenko je te rezultate osporio, tvrdeći da su posljedica izborne prevare, a njegove pristaše započele seriju uličnih demonstracija u Kijevu. Njegove zahtjeve je prihvatio Vrhovni sud Ukrajine naredivši ponavljanje izbora, a na kojima je pobijedio Juščenko.

Narančasta revolucija se smatrala jednom od obojenih revolucija, a s obzirom da je Juščenko bio zagovornik ulaska Ukrajine u NATO i nedvosmisleno pro-zapadne orijentacije Ukrajine, njen rezultat se smatrao velikom pobjedom SAD i EU, odnosno porazom Putinove Rusije koja je podržavala Janukovića. Nakon pet godina predsednikovanja Viktor Juščenko će napustiti vlast, ostvarivši 2010. godine historijski najgori izborni rezultat za bilo kojeg predsednika koji se nalazio na vlasti[1][2].

Izbori[uredi - уреди | uredi izvor]

Izbori su održani u izrazito usijanoj političkoj atmosferi u kojoj je proruski kandidat Janukovič imao podršku trenutačnog predsjednika i Rusije dok je Juščenko imao podršku SADa i zapadnih zemalja.

Prvi krug glasovanja, 31.10., završava s minimalno prednošću Juščenko koji osvaja 39.87%, dok Janukovič osvaja 39.32% glasova.

Drugi krug glasovanja se održao 21.11. 2004. godine. Na njemu je za pobjednika proglašen Viktor Janukovič s osvojenih 49.42 % glasova dok će ih Viktor Juščenko, prema zvaničnim rezultatima, osvojiti 46.69 %.

Prosvjedi[uredi - уреди | uredi izvor]

Viktor Juščenko i njegov izborni partner Timošenko su pozvali na prosvjede još prije nego što su izborni rezultati bili poznati što će kasnije biti osuđeno od sada bivšeg predsjednika Leonida Kučme rječima "da su bili sigurni u izborni pobjedu tada ne bi unaprijed zvali na demonstracije".

Izlazne ankete koje građanska udruženja i mediji provode na biračima kod izlaska s birališta su davale prednost Juščenku je od 11% glasova, dok će službeni rezultati dati prednost Janukovičevu od 3%. Janukovičevi pristaše su izjavili da su mediji, od kojih je većina stala na Juščenkovu stranu, krivi za nepodudarnost rezultata. S druge strane, Juščenkov tim izašao je u javnost s tvrdnjama o nizu izbornih nepravilnosti s Janukovičeve strane.

Oblasti sa najvećom razlikom u
izlaznosti između prvog i drugog kruga[3]
Oblast Izlaznost
(I krug)
Izlaznost
(II krug)
Promjena
Donjecka 78,08 % 96,64 % Green Arrow Up.svg18,56
Luganska 75,60 % 89,49 % Green Arrow Up.svg13,89
Aut. Rep. Krim 65,94 % 78,14 % Green Arrow Up.svg12,20
Sevastopolj 70,27 % 81,86 % Green Arrow Up.svg11,59
Dnjipropetrovska 70,28 % 77,75 % Green Arrow Up.svg07,47
Odeška 64,84 % 72,19 % Green Arrow Up.svg07,35
Zaporiška 69,71 % 76,80 % Green Arrow Up.svg07,09
Dijaspora* 23,69 % 30,30 % Green Arrow Up.svg06,59
Harkovska 71,81 % 78,13 % Green Arrow Up.svg06,32
Mikolajivska 71,47 % 77,77 % Green Arrow Up.svg06,30
Cijela Ukrajina 74,54 % 80,40 % Green Arrow Up.svg05,86

Posmatrači iz Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju i Vijeća Evrope izvijestili su o nizu nepravilnosti u izbornom procesu tokom drugog kruga.[4] Iako su posmatrači zabilježili najveće gužve na sjeveru zemlje (12 % glasačkih mjesta), prema zvaničnim rezultatima najveća izlaznost bila je u dvije oblasti na istoku zemlje, gdje su posmatrači zabilježili gužve na samo 4 % glasačkih mjesta.[4] U Donjeckoj oblasti, najvećem Janukovičevom uporištu, izlaznost je bila najveća i iznosila je preko 96 %,[4] što je povećanje od 18,5 % u odnosu na prvi krug, kada je izlaznost bila 78,08 %, odnosno blizu nacionalnog prosjeka od 74,54 %.[4][3] Druga anomalija koja je zabilježena u istočnim oblastima je znatno veći procenat glasača koji su glasali izvan glasačkih mjesta (na tzv. mobilnim glasačkim mjestima). U većini oblasti taj broj se kretao oko 4 %, dok je u Donjeckoj, Luganskoj i Harkovskoj oblasti na istoku bio duplo veći, oko 8 %.[4]

Na stranu Juščenka će prijeći Europska Unija, SAD i NATO dok će na stranu Janukoviča doći samo Rusija.

Prosvjedi Juščenkovih pristalica u Kijevu

U izveštaju Britanske helsinške grupe za ljudska prava, koja se bavi "kritikom zapadnog utjecaja u nametanju demokratije" i koja nije povezana sa poznatijim Helsinškim komitetom za ljudska prava, kritikuju se mediji jer nisu posvetili puno pažnje činjenici da je Juščenko dobio 90 % glasova u zapadnoj Ukrajini, dok su s druge strane izveštavali o visokom procentu glasova koji je Janukovič dobio u jugoistočnom dijelu zemlje.[5]

Dan nakon poziva na prosvjede to jest 22. 11., oni su započeli u zapadnom i središnjem dijelu zemlje. Kijevski Trg nezavisnosti, Majdan, privukao je oko pola milijuna Juščenkovih pristaša koji su mirno prosvjedovali ispred sjedišta Verhovne Rade.

Gradska vijeća zapadnih i središnjih ukrajinskih gradova simbolično su odbila priznati legitimitet službenih izbornih rezultata, a Juščenko je pred članovima svoje stranke u polupraznom parlamentu simbolično položio predsjedničku prisegu. Protivnički tabor ga je odmah optužio za protuzakonito davanje prisege.

Javne demonstracije u korist promoskovskoga kandidata Janukoviča održane su u istočnim i manje u središnjim dijelovima Ukrajine.

Ponovljeni izbori[uredi - уреди | uredi izvor]

Juščenko - procenat osvojenih glasova po oblastima (drugi ponovljeni krug)
Janukovič - procenat osvojenih glasova po oblastima (drugi ponovljeni krug)

Iako je Juščenko pokušao mirnim putem riješiti problem i postati predsjednik razgovarajući s Leonidom Kučmom, predsjednikom na odlasku, pregovori su prekinuti 24. 11., a Središnje izborno povjerenstvo je pobjednikom proglasilo bivšega premijera Viktora Janukoviča. Sljedeće se jutro Juščenko u Kijevu obratio svojim glasačima, najavivši masovne prosvjede i štrajkove ne bi li se vladu prisililo da prizna poraz.

Ukrajinska Verhovna Rada je 1. prosinca 2004. donijela rezoluciju kojom je izglasala nepovjerenje premijeru Janukoviču. Prema ukrajinskom Ustavu to znači da je vlada podnijela ostavku, no ona ne može stupiti na snagu bez suradnje s premijerom i predsjednikom, odnosno Janukovičem i Kučmom.

Konačno je Ukrajinski vrhovni sud 3.12. razriješio političku zavrzlamu. Zaključeno je da zbog očigledne izborne prevare nije moguće ustanoviti stvarne rezultate, te su za 26.12. određeni novi izbori, ali samo za drugi krug u kojemu su ostali Juščenko i Janukovič.

Kao dio dogovora o rešavanju izborne krize, Verhovna Rada je usvojila izmjene u izbornom zakonu koje je tražila opozicija. Istovremeno je usvojen ustavni amandman kojim su određena ovlašćenja prenijeta sa predsednika na parlament, što je tražio Kučma. Kučma je, sa svoje strane, pristao da smijeni članove ukrajinske centralne izborne komisije i da imenuje nove.[6]

Taj 26.12. dočekan je pod budnim nadzorom zapadnoeuropskih promatrača, a dva je dana kasnije Središnje izborno povjerenstvo proglasilo prijevremene rezultate: Juščenko 51.99 %, Janukovič 44.20% glasova. Službeni rezultati predsjedničkih izbora proglašeni su 10.1. 2005.. Novim predsjednikom Ukrajine tako je proglašen Viktor Juščenko. Službena ceremonija održana je 23.1. u zgradi Verhovne Rade, a nastavljena je na Trgu nezavisnosti pred stotinama tisuća svojih razdraganih pristaša.

Pozadina izbora[uredi - уреди | uredi izvor]

Geopolitički stručnjak William Engdahl, prateći borbu oko predsjedničkih izbora u Ukrajini, za nasljednika proruskog predsjednika Leonida Kučme, napominje da je ona mnogo složenija nego što većina zapadnih medija sugerira. Riječ je o borbi između Putina i Busha na geopolitičkom planu, i očigledno je da su obje strane (i Janukovičeva i Juščenkova) na izborima bile itekako uključene u glasačku prevaru.

No zapadni su mediji, tvrdi Engdahl, odlučili izvještavati jednostrano. Toj tvrdnji u prilog ide potvrđeni podatak da su Britanska skupina za ljudska prava i Promatrači iz Helsinkija zabilježili više nepravilnosti na strani oporbe nego kod promoskovskog kandidata Janukoviča.[traži se izvor] Ipak, mediji su izvijestili samo o prevari sa strane Viktora Janukoviča.

'Istina je da je režim Leonida Kučme bio krajnje nedemokratski i nikako nije model za ljudska prava. Međutim, upravo je to čimbenik koji hrani oporbu, koju, pak, Zapad podupire. No ono što Zapad, ili, bolje rečeno, obični ljudi slabo razumiju, a upravo se o tome radi, jest pitanje tko će uspostaviti geopolitičku kontrolu nad Euroazijom. Sve se na to svodi.'

Rusija vs. SAD[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedno od birališta u Dnjipropetrovskoj oblasti.

Ukrajinski izbori nisu toliko važni zbog demokratskog glasovanja koliko zbog utjecaja: tko će kontrolirati ruskoga najvećeg susjeda, Rusi ili Amerikanci?

Pogled na geostratešku pozadinu razjašnjava mnogo toga. Ukrajina je povijesno, zemljopisno i kulturološki povezana s Rusijom. Slavenska je zemlja i dio je prve ruske države - Kijevske Rusije. Sa 46 milijuna stanovnika na drugom je mjestu u istočnoj Europi i smatra se strateškim zidom između Rusije i lanca novih NATO baza koje se protežu od Poljske, preko Bugarske do Kosova. Također, Ukrajina je tranzitna zemlja za većinu ruskih sibirskih plinovoda prema Njemačkoj i ostatku Europe.

Govoreći o predsjedničkim izborima, Engdahl tvrdi da je Zbigniew Brzezinski, autor Velike šahovske ploče, popularne knjige o svjetskoj geopolitici, direktno upleten u događaje u Ukrajini. Brzezinski je otvoreno osudio prve službene rezultate predsjedničkih izbora u studenom (prema kojima je oporba izgubila), zajedno s Henryjem Kissingerom i Colinom Powellom. Njegova cjelokupna karijera, ističe Engdahl, vođena je s ciljem da se Rusiji oduzme moć u Euroaziji, i to još otkako je bio predsjednik Vijeća za nacionalnu sigurnost u vrijeme Jimmyja Cartera.[traži se izvor]

Američka upletenost[uredi - уреди | uredi izvor]

Novinar lista Guardian Ian Traynor navodi da postoji povezanost između događaja u Ukrajini i promjene režima u Srbiji i Gruziji. Tako su, po njemu, predsjednički izbori u Beogradu 2000. kojima je srušen Miloševićev režim organizirani i vođeni od strane Richarda Milesa, bivšeg ambasadora u Beogradu a tada američkog ambasadora u Bugarskoj. Miles je zatim, kako navodi Traynor, odigrao istu ulogu kao ambasador SAD-a u Tbilisiju, gdje je pomogao proameričkom kandidatu Miheilu Saakašviliju da svrgne Eduarda Ševardnadzea. Saakašvili je putovao u Beograd kako bi proučio model, a nakon toga je i stvarno došao na vlast u Gruziji, uz pomoć Kmare i Ružičaste revolucije.[7] Traynor zaključuje da je slična strategija primijenjena i u Ukrajini.[7]

Ukrajinska organizacija demokratske mladeži zvana Pora (Vrijeme je) stvorena po beogradskom modelu (osim što se tamo organizacija mladih zvala Otpor i pomogla je Vojislavu Koštunici da dođe na vlast), dok je čitava kampanja, po Traynoru, američka kreacija.[7]

Traynor navodi da je čitav niz organizacija radio na promjeni ukrajinskoga dotadašnjeg režima. Pritom se najčešće spominju George Soros' Open Society, National Endowment for Democracy američke vlade, Carnegie Endowment i USAID.[7] Pitanje te financijske i druge američke pomoći Juščenku je u SAD-u javno pokrenuo kongresmen Ron Paul, ali bez ikakvih konkretnih rezultata [8] [9]. Assessing Democracy Assistance koji je financiran od Ujedinjenih Naroda, Velike Britanije, SAD-a i drugih navodi kako su mnogi ukrajinski i strani promatrači priznali kako je zapadna potpora išla dalje od obične pomoći,ali da po njihovom mišljenju nije odlučila rezultat. Po podacima iste organizacije SAD je 2004. godine dao 34 miliona dolara Ukrajini za "demokratsku pomoć", a sljedeće godine će dati još 60 miliona dolara. Nakon pobjede Juščenka sve vrste strane pomoći za "razvoj demokracije" će biti drstično smanjene. [10]

Ključni dio medijske igre na ukrajinskim izborima bila je tvrdnja da je Juščenko pobijedio prema izlaznim anketama. Traynor navodi da su Freedom House iz Washingtona i Nacionalni demokratski institut finansirali i organizovali "najveći regionalni građanski izborni monitoring" sa više od 1.000 treniranih posmatrača. Izlazne ankete su bile kritično bitne jer su se pojavile prve i dobile veliku medijsku pažnju, stavljajući pritisak na režim da odgovori, zaključuje Traynor.[7]

Izlazna anketa po kojoj je Juščenko imao 11 % prednosti finansirana je od strane SAD-a i sedam drugih država (Velika Britanija, Holandija, Švicarska, Kanada, Norveška, Švedska, Danska) i četiri međunarodne fondacije od kojih se tri finansiraju iz budžeta SAD-a.[11].

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Internet[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostala literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • F. William Engdahl: Stoljeće rata
  • Zbigniew Brzezinski: Velika šahovska ploča
  • Paul D'Anieri: Economic Interdependence in Ukranian-Russian Relations
  • Michel Chossudovsky: War and Globalisation
  • National Geographic, hrvatsko izdanje, ožujak 2006.

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]