Evropski parlament

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Evropski parlament
8. redovni saziv
European Parliament logo.svg
European Parliament Strasbourg Hemicycle - Diliff.jpg
Vrsta
Vrsta Jednodomni
Historija
Osnovano 10. septembar 1952.
Vodstvo
Predsjednik Evropskog parlamenta Antonio Tajani, EPP
(od 17. januar 2017.)
Zamjenik predsjednika 14 zamjenika
Struktura
Broj zastupnika 751
Političke grupe

     GUE-NGL (52)
     S&D (189)
     Greens-EFA (51)
     ALDE (68)
     EPP (215)
     ECR (72)
     EFDD (42)
     ENF (40)
     Nesvrstani (18)

Upražnjeno (3)
Mjesto zasjedanja
EuropeanParliamentBuildingStrasbourgFrance.jpg
Evropska unija Zgrada Parlamenta u Strasbourgu
Web-stranica
europarl.europa.eu/portal/hr

Evropski parlament je tijelo Evropske unije, čije članove izravno biraju građani EU svakih pet godina, koliko zastupnicima traje mandat. Zajedno sa Vijećem ministara i Evropskom komisijom čini zakonodavnu vlast Evropske unije. U parlamentu zasijeda ukupno 751 poslanik i drugi je najveći demokratski izabrani parlament na svijetu nakon Parlamenta Indije te ima i najveću trans-nacionalnu izbornu bazu sa 375 milijuna osoba sa pravom glasa na izborima 2009. godine.[1][2]

Parlament se bira direktno po načelu univerzalnog prava glasa na mandat od pet godina počevši sa izborima 1979. godine. Izlaznost evropskih građana na izbore doživjela je pad na svakim izborima od osnivanja, a od 1999. godine je pala ispod 50%, da bi na izborima 2014. godine bila 42.54% građana sa pravom glasa na razini cijele unije.

Iako Evropki parlament posjeduje zakonodavna ovlašćenja koje Vijeće ministara i Evropska komisija ne posjeduju, on formalno ne posjeduje pravo na zakonodavnu inicijativu (predlaganje zakona), što je suprotno većini nacionalnih parlamenata zemalja EU koji ne samo da glasaju o prijedlozima zakona već ih mogu i predložiti. Parlament je „prva institucija“ EU (prva spomenuta u ugovorima, i nosilac ceremonijalnog prvenstva nad svim drugim institucijama unije), i dijeli jednake zakonodavne i budžetske ovlasti kao i Savjet ministara osim u nekoliko specifičnih područja u kojima su na snazi specijalne zakonodavne procedure. Parlament ima jednaku kontrolu nad proračunom EU. Evropska komisija, kao izvršno tijelo EU, odgovara za svoj rad parlamentu. Parlament bira predsjednika Komisije i potvrđuje ili odbacuje imenovanje Komisije kao cjeline. Parlament ima ovlasti da naknadno pokrene postupak kojim može primorati Komisiju da odstupi.

Evropski parlament djeluje u ukupno tri grada i tri zemlje članice EU. Ti gradovi su Bruxelles (Belgija), Luxembourg (Luksemburg) i Strasbourg (Francuska). Administrativni uredi su smješteni u Luxembourg, plenarne sjednice se odvijaju u Strasbourgu i Bruxellesu dok se komiteti poslanika za posebna pitanja sastaju u Bruxellesu.[3]

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Evropski parlament, kao i druge institucije, u svom trenutnom obliku nije djelovao u trenutku kada je osnovan 10. septembra 1952. godine. Kao jedna od prvih zajedničkih institucija, parlament je nastao kao zajedničko zasijedanje Evropske zajednice za ugljen i čelik. U tome je periodu bio savjetodavni skup 78 imenovanih poslanika nominiranih od strane nacionalnih parlamenata zemalja članica, i nije imao zakonodavnih ovlasti. Promjena kroz koju je parlament prošao može se sažeti u izjavi profesora Davida Farrella sa Univerziteta u Manchesteru koji je rekao kako se „u većem dijelu svoga postojanja, Evropski parlament mogao opravdano okarakterizirati kao ‚višejezično debatno društvo‘“.

Razvoj ove institucije pokazuje kako je struktura Evropske unije evoluirala kroz vrijeme bez unaprijed postavljenog detaljnog plana. Pojedinci kao što je novinar Tom Reid iz The Washington Posta rekli su i kako „niko namjerno ne bi namerno osmislio vladu toliko kompleksnu i suvišnu kao što je EU“. Čak su i sjedišta parlamenta u različitim gradovima rezultat različitih sporazuma ili izostanaka sporazuma. Iako su sami poslanici preferirali da se susreću jedino u Bruxellesu, na Samitu u Edinburghu 1992. godine kojim je predsjedao John Major, Francuska je progurala amandman na ugovor kojim je plenarna sjednica Evropskog parlamenta ostala za stalno u Strasbourgu.

Savetodavna skupština[uredi - уреди | uredi izvor]

Evropski parlament nije bio spomenut u originalnoj Schumanovoj deklaraciji. Smatralo se, ili je bar postojala nada kako će Parlamentarna skupština Saveta Evrope preuzeti takav zadatak nakon što se prevaziđu početna neslaganja sa Ujedinjenim Kraljevstvom. Odvojeni Evropski parlament u okviru Evropske ekonomske zajednice osnovan je u periodu pregovora o temeljnom ugovoru zajednice kako bi provodio monitoring nad izvršnim vlastima i celom procesu dao demokratski legitimitet. Pariški ugovor iz 1951. pokazao je želju nacionalnih lidera za stvaranje tela koje bi bilo više od savetodavne skupštine korištenjem formulacije o "narodnim poslanicima" i ostavljanjem mogućnosti za direktne izbore otvorenom. Prvi veliki zadatak skupštine bio je da sastavi predlog za Evropsku političku zajednicu, koja je u konačnici propala nakon što je Francuski parlament nije ratifikovao. U istom je periodu propao i tadašnji plan za osnivanje Evropske obrambene zajednice nakon što je ponovo naoružana Zapadna Nemačka ušla u članstvo NATO pakta.

Zasedanje parlamenta u januaru 1967. godine na kojemu govori Willy Brandt

Unatoč neuspehu inicijativa za političku i obrambenu uniju u tome trenutku, inicijative za osnivanje Evropske ekonomske zajednice i evropske zajednice za atomsku energiju bile su uspešne 1958. godine kada su potpisani Rimski ugovori. Zajednička skuptina bila je telo sve tri organizacije, iako su one imale drugačije izvršne organe. Iz toga je razloga skupština promenila svoje ime u Evropska parlamentarna skupština. Prvo je zasedanje organizovano 19. marta 1958. godine, za predsedavajućega je izabran Schuman, a 13. maja raspored sedenja poslanika je reorganizovan tako da sede u skladu sa ideologijama koje zastupaju umesto u nacionalnim blokovima unutar same zgrade skupštine. Ova je odluka viđena kao rođenje savremenog Evropskog parlamenta koji je svoju pedesetogodišnjicu slavio 2008. umesto 2002. godine.

Tri su se zajednice ujedinile u jednu Evropsku zajednicu na osnovu Ugovora o spajanju 1967. godine. 5 godina pre toga, 1962. usvojen je i naziv Evropski parlament koji se i do danas koristi. 1970. godine parlamentu su date ovlasti u području budžeta same Zajednice, koji su 1975. proširene i na ovlasti nad celim budžetom Zajednice. Na osnovu Rimskog ugovora predviđeno je da se članovi parlamenta direktno biraju. Kako bi se to ostvarilo postojala je ugovorna obaveza da Evropsko veće usaglasi uniformni način izbora poslanika. Kako to veće nije učinilo parlament ga je tužio Evropskom sudu pravde na osnovu čega je veće pristalo na direktne izbore, ali je odluka o načinu uniformnog izbora poslanika odgođena za budućnost.

Sastav[uredi - уреди | uredi izvor]

Europski parlament predstavlja oko 450 milijuna građana Europske unije. Od 1. siječnja 2005. godine ukupno je 785 članova Parlamenta (zastupnika). Izbori se provode svake pete godine, na temelju općeg prava glasa. Ne postoji jedinstveni izborni sustav za izbor članova Europskog parlamenta, već je svaka država članica slobodna izabrati vlastiti sustav, uz poštovanje tri uvjeta propisanih Odlukom Vijeća (2002/772/EC):

  • izborni sustav mora primjenjivati sustav razmjernog predstavništva, bilo putem izbornih lista ili putem sustava prijenosa glasa.
  • izborno područje mora biti podjeljeno na izborne jedinice, na način koje neće utjecati na sustav razmjernog predstavništva.
  • izborni prag na nacionalnoj razini mora iznositi 5 %.

Raspodjela zastupničkih mjesta u Parlamentu po državama članica, ovisi o broj stanovnika svake države članice, tako da zemlje s više stanovnika biraju više zastupnika, no što ih biraju male zemlje.

Države članice Broj mjesta Države članice Broj mjesta
 Njemačka 96 (12.8%)  Austrija 18 (2.4%)
 Francuska 74 (9.9%)  Bugarska 17 (2.3%)
 Italija 73 (9.7%)  Finska 13 (1.7%)
 Ujedinjeno Kraljevstvo 73 (9.7%)  Danska 13 (1.7%)
 Španjolska 54 (7.2%)  Slovačka 13 (1.7%)
 Poljska 51 (6.8%)  Irska 11 (1.5%)
 Rumunjska 32 (4.3%)  Litvanija 11 (1.5%)
 Nizozemska 26 (3.5%)  Latvija 8 (1.1%)
 Belgija 21 (2.8%)  Slovenija 8 (1.1%)
 Češka Republika 21 (2.8%)  Cipar 6 (0.8%)
 Grčka 21 (2.8%)  Estonija 6 (0.8%)
 Mađarska 21 (2.8%)  Luksemburg 6 (0.8%)
 Portugal 21 (2.8%)  Malta 6 (0.8%)
 Švedska 20 (2.7%)
 Hrvatska 11 (1.5%)

Od 26. rujna 2005. godine pa do ulaska u EU 1. siječnja 2007 Bugarska i Rumunjska imale su status promatrača, kao zemlje kandidatkinje za ulazak u EU. Promatrači mogu sudjelovati u raspravama, međutim ne mogu glasovati niti vrši neke druge zadaće.

Sjedište Europskog parlamenta[uredi - уреди | uredi izvor]

Sjedište Europskog parlamenta je u Strasbourgu , gdje se i održavaju redovne mjesečne (četvorodnevne) plenarne sjednice, kako je propisano protokolom u Amsterdamskom ugovoru. Međutim, tijekom većeg dijela mjeseca, pripremne zakonodavne radnje, sjednice odbora, i dodatne plenarne sjednice održavaju se u Bruxellesu, gde su smještene i ostale institucije Unije. Tajništvo Europskog parlamenta nalazi se u Luksemburgu.

U posljednje vrijeme javlja se zahtjev da se sjedište Europskog parlamenta premjestu u Bruxelles, budući da je tamo smještena većina institucija Europske unije. Kao jedan od razlog navodi se bespotrebno trošenje novca na dnevnice te troškove prijevoza prilikom jednomjesečnog seljenja iz Bruxellesa u Strasborug.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Brand, Constant; Wielaard, Robert (8.6.2009.). "Conservatives Post Gains In European Elections". The Washington Post. Associated Press. Pristupljeno 8.8.2017. 
  2. Ian Traynor (7.6.2009.). "Misery for social democrats as voters take a turn to the right". The Guardian (UK). Pristupljeno 8.8.2017. 
  3. "European Parliament". Europa. 19.4.2010.. http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/european-parliament/index_en.htm. pristupljeno 8.8.2017. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]