Arsenij Jacenjuk

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Arsenij Jacenjuk
Arsenij Jacenjuk


Ukrajina Premijer Ukrajine
Inkumbent
Mandat
februar 2014.
Prethodnik Viktor Janukovič

Rođenje 22. maj 1974.
Černivci, Černivecka oblast
Politička stranka Batkivščina (2013 - 2014)
Supruga Terezija Viktorivna
Zanimanje pravnik, ekonomist
Vjera grkokatolička

Potpis
Arseniy Yatsenyuk Signature 2014.png

Arsenij Petrovič Jacenjuk (ukrajinski: Арсеній Петрович Яценюк); (Ukrajina, Černivci, 22. maj 1974. -); je ukrajinski političar koji je od 27. februara 2014. do aprila 2016. vršio dužnost premijera u vladi uspostavljenoj nakon evromajdanske revolucije. Slovi za prozapadnog liberala i čvrstog borca za nezavisnost Ukrajine. U svojoj kratkoj političkoj karijeri bio je ministar ekonomije od 2005. do 2006. i predsjedatelj Verhovne Rade (Голова Верховної Ради України) od 2007. do 2008. Bio je jedan od lidera opozicije u vrijeme Evromajdanskih protesta, i rušenja Viktora Janukoviča. Premijerski mandat mu je obilježio rat sa proruskim separatistima, čvrsto približavanje Ukrajine SAD, EU i Zapadu, te distanciranje od Rusije, koje je uključivalo najdrastičnije zakone o lustraciji, dekomunizaciji i derusifikaciji među bivšim komunističkim državama.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je u porodici intelektualaca i otac i majka su profesori. Svoju ambicioznost pokazao je već - 1992., kad je još na prvoj godini Pravnog fakulteta državnog univerziteta u rodnim Černivcima, organizirao studentsku advokatsku firmu Juren (Юрен)[1]. Diplomirao je 1996., a nakon tog je akademsku godinu 1996-97 radio na tom univerzitetu. Nakon tog je upisao postdiplomski studij na Černovskom Trgovačko-ekonomskom institutu (Filijala kijevskog ekonomskog univerziteta) koji je završio 2001. [2]

Nakon magisterija postaje predsjednik advokatske firme Jurek (ЮРЕК) iz Černivca.[2]

Kijevski period rada u bankarstvu[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1998. radi u banci Aval, kao savjetnik kreditnog odjela, a od septembra 2001. radi kao podpredsjednik.[2]

Krimski period 2001. - 2003.[uredi - уреди | uredi izvor]

Prva funkcija višeg političkog birokrata dodjeljena mu je na Krimu - gdje postaje ministar ekonomije u vladi Autonomne Republike Krim. Njegov mandat obilježilo je inzistiranje na ukrajinskom jeziku, dao je prevesti svu poslovnu dokumentaciju i promjenio sve natpise na vratima kabineta.[2] Pored trudio se (neuspješno) da se Krim ekonomski stabilizira i osamostali. Obrazloženje svojih postupaka objasnio je on sam u intervjuu datom 1998. časopisu Mlada Ukrajina (Україна Молода); - Moj temeljni stav je da stanje u nekoj zemlji ne ovisi samo o društveno-ekonomskim prilikama, već i o tome kako se radi po ministarstvima. Zbog tog treba provjeriti kvalifikacije svih zaposlenih, pa ako koji od njih nije u stanju naučiti drugi jezik, to znači da je neinteligentan".[2]

Povratak u Kijev[uredi - уреди | uredi izvor]

Od januara 2003. Jacenjuk je ponovno u Kijevu, u koji odlazi na poziv guvernera Ukrajinske narodne banke Sergija Tihipka, da radi kao njegov zamjenik, tad je Jacenjuku bilo samo 28 godina. Kad je Tihipko postao šef izbornog štaba Janukovičeve kampanje, bankom je upravljao Jacenjuk. Za svog relativno kratkog rada u banci (kao zamjenik guvernera), inzistirao je da ukrajinske banke daju kredite u domaćoj valuti - hrivnji, a ne u dolarima ili eurima. Ta instrukcija omogućila je poslovnim bankama veće devizne rezerve i pokrivenost kredita, obzirom da se ukrajinski izvoz strmoglavio i povećao trgovinski debalans.[2]

Odesa[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon Narančaste revolucije i pobjede Juščenka (nakon ponovljenih izbora), novoimenovani predsjednik Regionalne državne uprave Odese Vasil Cuško zove ga da preuzme položaj njegova zamjenika.[2]

Ponovo u Kijevu[uredi - уреди | uredi izvor]

U septembru 2005. zove ga tadašnji premijer Jurij Jehanurov, da se vrati u Kijev i preuzme položaj ministra ekonomije, ali već u augustu 2006. gubi položaj nakon što je nakon izbora Janukovič postao premijer, ipak ne ostaje bez posla jer ga on već u septembru postavlja za sekretara svog kabineta ministara pa on na taj način postaje njegova desna ruka.

Nakon svega par mjeseci rada Janukovičeva vlada ga 21. mart 2007 - postavlja na položaj ministra vanjskih poslova.[2] Po ukrajinskim izvorima Janukovič ga je predložio na to mjesto kao kompromisnog kandidata - da se nekako dodvori opoziciji.[1]

Glatko je prošao izglasavanje u Verhovnoj Radi za njega je glasalo 426 poslanika (od 450).[1]

Premijerski položaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Rezultati predsjedničkih izbora iz 2010.

Kandidirao se na predsjedničkim izborima 2010. ali je slabo prošao jer je u prvom krugu dobio samo 6.69%, pa nije ni ušao u drugi krug.

Kao 39-godišnjak preuzeo je partijsko kormilo Batkivščine od Julije Timošenko kad je ona završila u zatvoru 2011.[3] Sa Julijom Timošenko bio je u dobrim odnosima za vrijeme demonstarcija na Evromajdanu, kad su se zajednički pojavljivali kao govornici, ali je njihova ljubav pukla nakom pada Janukoviča, u javnost je procurilo da se on znao izderavati na nju, kao i to da je težak čovjek , sklon sukobima sa najbližim partijskim suradnicima.[3]

U jeku Evromajdanskih demonstracija Janukovič mu je u januaru ponudio mjestopremijera, ali je on to odbio, mjesec dana kasnije prihvatio je to mjesto, kad su mu ga ponudili prozapadni opozicionari sa Evromajdana.[3]

Jacenjuk je postao premijer u jeku Krimske krize - 27. februara 2014. kad ga je Kijevska privremena vlada kao jednog od lidera Batkivščine izabrala za premijera.[4]

Kad su mu 24. jula 2014. partije Svoboda i UDAR odbile dati podršku u Verhovnoj Radi.za njegov plan povećanja troškova obrane, podnio je ostavku. [4] Verhovna Rada odbacila je Jacenjukovu ostavku, i pristala na njegove izmjene i dopune predloženog budžeta.[5] Na kongresu Batkivščine 25 august 2014]] Jacenjuk je objavio da napušta partiju (to je najavio i Oleksandr Turčinov i još neki istaknuti članovi) zbog neslaganja sa Julijom Timošenko, pa je 10. septembra objavio da osniva novu partiju Narodni front sa kojom je izašao na izbore.

Od početka 2016. se našao u sukobu sa predsjednikom Porošenkom, koji ga je počeo optuživati za korupciju i u februraru pozvao da podnese ostavku, a njegovi pristaši potom u Radi pokrenuli, na kraju, neuspješni pokušaj izglasavanja nepovjerenja. 10. aprila je objavio kako podnosi ostavku.

Porodični život i kontraverze[uredi - уреди | uredi izvor]

Oženjen je supruga mu se zove Tereza, s kojom ma dvije kćeri, Kristinu i Sofiju.[2] Otac mu je zamjenik dekana na fakultetu historijskih nauka a majka profesor francuskog na srednjoj školi.[1]Sestra mu živi u Sjedinjenim Američkim Državama udana je i sad se preziva Jones.[1]

Kad je postao ministar o njemu su se raspisale ukrajinske novine, u stilu novi milioner u Janukovičevoj vladi, iskopali su i njegovu imovinsku karticu iz 2005. kad je prijavio prihod od 3 124 429 hrivnji (to je 240 724 $ što je za ukrajinske prilike puno) zarađen prodajom dionica banke Aval.(Raiffeisen Bank Aval) u kojoj je radio. [1] Pored tog prijavio je i prihod od plaće od 162 000 hrivnji, kao i to da pored stana od 118 , ima kuću od 298,3 , vikendicu od 114,5 , garažu i zemljište od 3012 km².[1]

Puno se spekulira i oko njegova etničkog porijekla (da je Rumunj), čak su se pojavile glasine da ima židovsko porijeklo, koje prešučuje zbog raširenosti antisemitizma u kraju gdje ima bazu, a to je Zapadna Ukrajina. [3]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]