Pečati u srednjovjekovnoj Bosni

Srednovjekovna Bosna u XIV stoljeću
1322. - Banovina Bosna do vlasti Stjepana II
1326. - Širenje Stjepana II na Tropolje i zapadni Hum
1373. - Širenje Tvrtka I na Dušanovo carstvo
1389. - Šrenje Tvrtka I na Kraljevinu Ugarsku

Kraljevina Bosna 1412, sa teritorijama oblasnih gospodara

  Hrvatinići

  Kosače

  Pavlovići

  Banovina Usora (pod dominacijom Ugarske)

  Kraljeva zemlja u Bosni (Kotromanići)

Ugarska:

  Ugarska

  Slavonija (integrirana u Ugarsku)

  Hrvatska (integrirana u Ugarsku)

Srbija:

  Despotovina Srbija (Osmanski vazal)

  Zeta (Osmanski vazal)

Mletačka Republika:

  Mletačka Republika

Dubrovačka Republika:

  Dubrovačka Republika

Pečati u srednjovjekovnoj Bosni bili su izraz ličnog i pravnog identiteta bosanskih vladara i vlastele u srednjovjekovnoj Bosni. Njihov izgled i izrada odražavali su norme i stil tadašnjeg vremena. Pečati u Bosni su najobimniji u odnosu na ostale balkanske države tog vremena.

Opšte

Pečati su kroz prošlost imali praktičnu i legalnu funkciju koje su osiguravale autentičnosti. Iz njih se saznavao:

• identitet (ime i titula) vlasnika pečata,
• njihov društveni status,
• umjetnički trendovi tog vremena,
• stilovi odijevanja,
• oružje i oklop,
• razvoj heraldike,
• arhitekture

Javljaju u raznim oblicima i na različite načine su pričvršćivani za dokument. Po načinu pričvršćivanja pečati bili su:

• viseći, obješeni na isprepletenoj svilenoj vrpci prethodno provučenoj kroz usjeke na ispravi, ili
• utisnuti, tako što bi pečatna grudva bila nalijepljena na ispravu pa pokrivena komadićem papira na koji bi se potom utisnuo tipar.

Prema veličini dijele se na:

• mali, do 2,5 cm.
• srednji, oko 5 cm.
• veliki, oko 8-11 cm.

Pečatna slika se dobijala utiskivanjem gravirane pečatne matice u istopljeni vosak. Likovne i tekstualne predstave koje su postizane tom tehnikom služe i kaoo veoma važni istorijski izvori. Često su lomljeni, izlizani ili uništavani, pa su mnogi dokumenti iz srednjeg vijeka tokom vremena ostali bez pečata. Služili su i pri zatvaranju pisama.

Mali pečat bana Mateja Ninoslava

Banski pečati

Pečati bana Ninoslava

Dva pečata bana Mateje Ninoslava (1233. - početak maja 1250.) - jedan mali i jedan srednji predstavljaju najstarije sačuvane pečate bosanskih vladara.

Mali pečat se nalazi na povelji Dubrovčanima izdatoj između 1234. i 1240. godine, danas u Historijskom arhivu u Dubrovniku. Pečatno polje je krug promjera 1,5 cm, a otisak ima u cjelini konkavan oblik. Pečatni simbol sastoji se od predstave orla koji širi krila i upravo polijeće sa neke stijene. Tanka linija, od koje se nazire samo trag, okružuje osnovnu predstavu. Obično se misli da je ovaj pečat antička gemma, kakva se često upotrebljavala za pečaćenje u srednjem vijeku. Legende na pečatu nema.

Srednji pečat bio je sačuvan u dva jednaka otiska na povelji izdanoj 1249. Povelja se čuvala u Narodnoj biblioteci u Beogradu i nestala je tokom Prvog svjetskog rata. Odljevak jednog primjerka srednjeg pečata pečata nalazi se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Pečatna gruda ima elipsoidnu formu, sa promjerima: 6,2 i 5,4 cm, dok je sam pečat okrugao, sa promjerom od 4,8 cm. Uz rub pečatnog polja nalazi se traka širine 5 mm na kojoj je krst jednakih krakova, a zatim tekst: Pečat velikog bana Ninoslava

Sredinu polja zauzima predstava dvaju konjanika-vitezova u borbenom položaju. Pojedini detalji, kao što su srcoliki štitovi s kosom poprečnom gredom, dovode ga u vezu s gotičkim izrađevinama. Konjanici u međusobnoj borbi predstavljaju viteški turnir. Ovakve predstave spadaju među omiljene motive romaničke i gotičke umjetnosti u zapadnoj Evropi, a u samoj Bosni često se sureću na steć­cima. Motiv turnira na pečatu predstavlja izuzetnu pojavu koja se više nigdje nije ponovila, ni na Zapadu, niti u Bizantu. Predstava kule najstariji je likovni prikaz srednjovjekovnog grada u Bosni, a grb na štitu najstariji heraldički simbol u Bosni i Humu. Matrica pečata je izgubljena, što ban jednom prilikom čak navodi da njegov pečat nije bio "pri njemu" i da ispravu ovjerava drugim pečatom.

Pečati bana Stjepana II

Sačuvani pečati bana Stjepana II vrhunska su djela gotike. Njegov veliki konjanički pečat, promjera osam centimetara, je sa figurom oklopljena jahača na konju u galopu, sa šljemom na glavi i kopljem u ruci. Podloga oko banova portreta popunjena je sitnim kružićima i ljiljanima i uokvirena dvodjelnom trakom, sa ćiriličnim natpisom na domaćem jeziku: Na većem pečatu je i nešto duži natpis:

Ovo je pečat gospodina Stjepana bana, slobodnog gospodina sve zemlje bosanske, usorske, solske i donjokrajske, i sve zemlje humske.

Srednji pečat bana Stjepana II, veličine 5  cm je takođe s konjaničkim portretom, u krstaškoj opremi. Pečatna slika sastoji se od pečatnog simbola oklopljenog jahača s kopljem u ruci, kaciga sa zavihorenim plaštom na glavi i kraljevskom krunom koju krase ljiljani. U sedišnjem polje je i ćirilični tekst Гн бн Стефан. Oko srednjeg polja je obrubna kružna traka sa tekstom na latinskom jeziku, ispisanom prefinjenim pismom epigrafske gotičke uncijale.

S(igillum) minus Steph(an)i De(i)

Nalazi se na:

• povelji bana Stjepana II i njegove majke Jelisavete, izdatoj knezu Vukcu Hrvatiniću, negdje između 1323. i 1331. godine;
• povelji bana Tvrtka I i njegove majke, izdatoj knezu Vlatku Hrvatiniću na Milima 1354. godinee;
• na povelji bana Tvrtka, izdatoj Dubrovčanima 1356. godine u Neretvi. Povelja je objavljena u Codex diplomaticus XII, 333. U samom tekstu povelje Tvrtko kaže da se radi o pečatu bana Stjepana.

Prve dvije povelje nalazile su se u Mađarskoj, ali su tokom Drugog svjetskog rata uništene. Treća je u Dubrovačkom arhivu.

Pečat bana Tvrtka I

Kraljevski pečati

Pečati Tvrtka I

Banski pečat

Pečat bana Tvrtka I je s konjaničkim portretom u krstaškoj opremi, promjera od 5  cm. Pečatna slika sastoji se od pečatnog simbola oklopljenog jahača s kopljem u ruci, kaciga sa zavihorenim plaštom na glavi i kraljevskom krunom koju krase ljiljani. U sedišnjem polje je i ćirilični tekst Гн бн Tвртко. Oko srednjeg polja je obrubna kružna traka sa tekstom na latinskom jeziku, ispisanom prefinjenim pismom epigrafske gotičke uncijale.

Pečat kralja Tvrtka I. Rekonstrukciju je sačinio Pavao Anđelić

Veliki kraljevski pečat

Pečat nije sačuvan, a sama povelja svjedoči (po naš visuče duplene pečati učinjene), da je kralj Tvrtko I Kotromanić prvi dao izraditi veliki dvostruki kraljevski prijestolni pečat, veličine 11 cm. Njegovu rekonstrukciju sačinio je Pavao Anđelić. To je bio najveći pečat svoga vremena u Evropi. Kao najbogatije kićen pečat predstavljao je pravo remek-djelo srednjovjekovne graverske umjetnosti i nadmašivao je sve svjetske produkte te vrste. Tvrtko je polagao pravo na državu Nemanjića, pa se na njegovom vladarskom pečatu, sa jedne strane prijestola nalazi štit sa dvoglavim orlom, grb Nemanjića, a sa druge strane štit podijeljen kosom gredom sa po tri ljiljana na svakom polju, grb Kotromanića. Grbovi su predstavljali sugubi vijenac ili dvostruku krunu kojom je Tvrtko krunisan 1377. godine.

Ovaj pećat se direktno spominje u Tvrtkovoj povelji izdanoj 1380. god. Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću.

Pečatni prsten

Jedina sačuvana matica, od svih Tvrtkovih pečata, otisnuta 1389. god, je mali pečatni prsten s osmougaonim poljem promjera 1,2-1,3  cm, s kraljevim portretom, pronađen u kraljevoj grobnici u Milama. Pečatni lik je kraljevo ovalno lice, s naglašenim crtama, jakim brkovima, kratkom bradom i kosom koja se ispod krune sa ljiljanima spušta do vrata.

Tajni pečat

Pečat je male veličine, s legendom na latinskom jeziku ispisanom gotičkom fakturom. Pečatni simbol je srcoliki štit, pomalo izdužen, bez vidljivih detalja. Oko štita je šest rozeta sa ljiljanima.

Srednji pečat

Srednji Tvrtkov pečat, promjera 3  cm, ima srednje polje od dva trougla koji se presijecaju. Dva manja romba sa strane daju ukupni izgled osmougaone rozete. Unutar rozete su: grb Kotromanića sa gredom i 6 ljiljana, viteška kaciga sa velom, i kraljevska kruna iz koje izlazi buket cvijeća za pečatni simbol ima cjelovit kraljevski grb sa štitom. Na kružnoj traki je natpis na latinskom jeziku s slovima u gotičkim stilu.

Pečat kralja Dabiše na povelji od 26 aprila 1395.

Pečat kralja Dabiše

Krunidbom za kralja Tvrtka I ulazi u upotrebu veliki dvostrani pečat promjera 11  cm koji je jedno od najljepših umjetničkih ostvarenja srednjovjekovne sfragistike uopće. Najstariji sačuvani primjerak tog pečata nalazi se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine na povelji koju je kralj Stefan Dabiša (1391.-1395.) izdao svojoj kćerki Stani 1395. godine. Pečat je izrađen od voska svjetlosmeđe boje i bio je pričvrćen za povelju tamnocrvenom dvostruko predenom svilenom vrpcom provučenom kroz dva proreza načinjena na pergameni. Vrpca je danas prerezana i pečat se čuva odvojen od povelje. Pečat ima prečnik od 11  cm i njegov otisak je jasan samo na aversu pošto se na reversu teško mogu raspoznati izlizani detalji pečatne slike. Na osnovu drugih sačuvanih primjeraka pečata iz kasnijeg vremena moguće je rekonstruirati njegov izgled u potpunosti.

Pečatno polje aversa je ispunjeno kompleksnom slikom s likom kralja na raskošnom gotičkom prijestolju sa svim insignijama kraljevske vlasti. Vladar je predstavljen kao visok čovjek s bradom koji nosi krunu na glavi. Kosa mu se spušta do ramena, a na sebi nosi dugu tuniku s pojasom povezanim oko struka. Kraljeva ramena i leđa su prekrivena plaštom spojenim kopčom ispod vrata, tako da su ruke slobodne. U njegovoj desnoj ruci se nalazi žezlo koje na vrhu završava oblikom ljiljana, a u lijevoj ruci se nalazi globus sa krstom. Kraljeva stopala su naslonjena na dva lava. Prijestolje je naročito vješto izrezbareno i sastoji se od sjedišta s draperijom na naslonu te tri baldahina koja liče na gotičke tornjeve. S obje strane kralja i njegovog prijestolja nalaze se anđeli koji drže heraldičke štitove. Desno od vladara je štit sa dvoglavim orlom kao simbolom dinastije Nemanjića i Srbije, a lijevo je kosa greda sa šest ljiljana kao heraldički znak dinastije Kotromanića i Bosne. Oko cijele slike teče legenda u kojoj je gotičkom kapitalom ispisana puna vladarska titula na latinskom jeziku. Rekonstruiran natpis glasi:

Veliki pečat Stefana Dabiše, Božijom milošću kralja Raške, Bosne, Primorja, Usore, Donjih kraja, Humske zemlje, i gospodarom ostalih.

Na reversu se nalazi konjanički portret ratničkog vođe koji u punoj vojnoj opremi jaše na galopirajućem konju. Njegov duboki šljem je ukrašen krunom, plaštom i čelenkom od paunovog perja. U desnoj ruci drži koplje na čijem vrhu se nalazi zastava s grbom Bosne – kosa pruga između šest ljiljana. Štit s istim heraldičkim likom je pričvršćen za njegovu lijevu ruku koja čvrsto drži uzde. Vladar sjedi u sedlu i njegova stopala su stavljena u uzengije. Konj na glavi ima oklop, njegove uzde su zaštićene ukrašenim metalnim pločicama, a preko trupa mu se nalazi pokrivač sa grbom Bosne na prsima i na boku. Sav prostor oko kralja i konja je damasciran repetitivnom ukrasnom mustrom ljiljana smještenih u četverolistu.

Iako su proglašenjem kraljevstva u Bosni 1377. godine preuzeti brojni elementi iz srpske diplomatičke tradicije i monarhijske ikonografije, veliki dvostrani pečat bosanskih kraljeva rađen je sasvim prema zapadnim obrascima, po uzoru na pečate ugarskih kraljeva. Dvije strane pečata u konceptualnom smislu odražavale su dvije idealizirane slike vlasti: vladar na prijestolju kao djelitelj pravde na aversu, i na reversu vladar u bojnoj opremi na konju kao predvodnik pravedne borbe i branitelj svojih podanika.

Pečati kralja Ostoje

Kralj Ostoja (1398.-početak maja 1404. i 1409.-septembar 1418.) na početku svoje vladavine imao je relativno skroman pečat na kojem je predstavljen konjanik u punoj ratnoj opremi s natpisom "Pečat Ostoin", da bi kasnije počeo koristiti daleko raskošnije kraljevske pečate.

Drugi srednji pečat kralja Ostoje je na 7 njegovih vlastitih isprava, zatim na dva pisma Tvrtka II i na 4 povelje Stjepana Tomaševića. Sačuvani otisci nisu baš najbolji, ali se ipak na svima njima može raspoznati ime Ostojino. Izgled ovog pečata odgovara srednjem pečatu Tvrtka I i Dabiše, sa dvije izmjene. Umjesti imena TVERTCONI, odnosno DABISSE, stavio je ime OSTOIE, tako da cjelovita legenda glasi: STEPHI. OSTOIE D G. REGI RASTE rl. Druga izmjena je ukljanjanje poprečne gredu Kotromanića i Tvrtkovih ljiljane i urezivanje krune od ljiljana na obe strane

Veliki dvostrani pečat nije poznat ni na jednoj ispravi samog Ostoje, već na povelji njegovog sina Stefana Ostojića izdatoj Dubrovčanima 4 decembra 1419. god. Na velikom pečatu na aversu uklonio je raškog dvoglavog orla i Tvrtkov pečatni grb a stavio dvije krune od ljiljana Na reversu tog prijestolnog pečata uradio je iste promjene na štitu konjanika u lijevoj ruci.

Pečati kralja Tvrtka II

Poznato je 6 pečata kralja Tvrtka II Tvrtkovića (1404-1409. i 1421-1443), jedan veliki dvostrani, 4 srednja i l mali. Negovi pečati se odlikuju po originalosti, zanatskoj tehnici i estetici, pa se vjeruje da je imao vrsnog majstora - gravera. U prilog ovoj konstataciji govore i kameni kalupi (negativi) za i arhitektonske ukrase koji su nađeni na Bobovcu prilikom arheološkog iskopavanja, i koji nose oznake, pa i natpise Tvrtka II. On je jedini bosanski kralj koji je imao pečate i sa legendom na narodnom jeziku.

Veliki dvostrani kraljevski pečat Tvrtko II gotovo je identičan Ostojinom; izmijenjeno je ime, a zadržani su novi heraldički simboli koje je unio Ostoja (ljiljanova kruna na štitu) nije sačuvan ni na jednoj ispravi koja je izišla iz kancelarije samoga Tvrtka II, ali postoje 4 otiska na poveljama kralja Tomaša i jedan na povelji Stefana Tomaševića. Otisci se nllaze sna dvije Tomaševe povelje Dubrovniku: od 3. septembra 1444. i 18. decembra 1451, zatim na povelji od 24. oktobra 1450, te na feudalnoj darovnici Dragišićima od 22. avgusta 1446. good. Povelja Stjepana Tomaševića koja nosi Tvrltkov pečat izdata je Dubrovčanima 23. novembra 1461.

Između 1433. i 1436. nestali su svi Tvrtkovi pečati (zagubljeni, uništeni ili oteti 1434.-1435. godine, kada je Tvrtko II pred svojim protivnicima morao bježati u Ugarsku). Godine 1436. pojavio se opet novi (treći srednji pečat) ali i on je nestao, da bi se pononovo pojavio tek 1449, i to u rukama kralja Stefana Tomaša. Od 1438. pa sve do pred samu smrt Tvrtko II se služio Ostojinim pečatom. Četvrti srednji pečat kao da Tvrtko II nije nikada sam ni upotrebljavao, ali ga je njegov nasljednik Tomaš pokazao odmah poslije Tvrtkove smrti. Za veliki pečat se ne zna da li ga je Tvrtko upotrebljavao, ali se zna da ga je Tomaš imao u rukama prvih godina svoje vlade. Predpostavlja se da se je Tomaš na neki način dokopao Tvrtkovih pečata još negdje u periodu od 1433-1436. i da mu ih nikada nije ni vratio.

Velikaški pečati

Po uzoru na vladare i bosanski su velikaši veoma rano počeli izdavati povelje pečaćene svojim osobenim pečatima. Većina sačuvanih vlasteoskih dokumenata odnose se na političke i privredne veze bosanskih plemića s dubrovačkom općinom te je skoro sav taj diplomatički materijal danas pohranjen u Državnom arhivu u Dubrovniku.

Miroslav Zavidović

U terenskoj bilježnice Ćire Truhelke pronađen je papir na kojem su tupom stranom olovke kopirana lice i naličje pečata humskog kneza Miroslava Zavidovića (1168 - 1199). Pečat se od 1903. god. nalazio u arheološkoj zbirci Franjevačkog samostana na Humcu kod Ljubuškog, osnovanoj još 80-tih godina XIX. Od 1945, gubi mu se trag.

Unutar pečatnoga polja na aversu utisnut je ćirilički tekst:

׀׀†печaтъ׀׀кнeзaхлмь׀׀скoгaмирo׀׀слaвa׀׀

Pečat kneza Miroslava može se razumjeti ovako:

† pečat kneza humskoga Miroslava

Na reversnoj strani nalazi se lik svetog Stefana i ime toga sveca na grčkom jeziku. U sredini reversa pečata nalazi se lik svetog Stefana, zaštitnika kneza Miroslava. Lik svetca je u stojećem stavu i raširenih ruku. U desnoj ruci drži granu palme, a u lijevoj kamen. Svetac je odjeven u đakonsku dalmatiku, usku i dugu haljinu koja mu seže ispod koljena, a na glavi mu se s desne strane jasno ocrtava aureola. U slobodnom dijelu pečatnoga polja nalazi se s obiju strana lika tekst pisan stiliziranim grčkim pismom.

Lijevo od lika svetog Stefana utisnuto je polukružno šest, a na desnoj pet grčkih slova

Analogiju ovom pečatu predstavlja pečat Stevana Nemanje, koji je objavio dr Jozo Petrović u svom »Numizmatičaru«, br. 2, str. 27--28, Beograd 1935. godine. Analogija se odnosi kako na materijal, veliči­nu i tehniku izrade, tako i na kompoziciju tekstualnog i likovnog dijela pečata. Jedina razlika sastoji se u jeziku natpisa na aversu, jer pečat Stevana Nemanje ima natpis na grčkom jeziku.

Ovaj pečat je najstariji do danas otkriveni humski pečat i jedini pečat kneza Miroslava. Istovremeno je naj-stariji južnoslavenski pečat sa legendom na narodnom jeziku, i jedini poznati metalni pečat (bulla) sa područja Bosne i Hercegovine.

Manji monogramni pečat velikog kneza Andrije

Pečati kneza Andrije

Poznata su dva pečata velikog kneza Andrije (1235-1250). Na dvije povelje su dva sačuvana pečata, jedan manji, monogramni, i drugi - grbovni. U oba slučaja radi se o visećim pečatima, a grude tamnosmeđeg voska fromirane su kao pločice.

Manji pečat je promjera 1,7  cm i sačuvan je na povelji Dubrovniku, nešto prije 1235. god. Pečatna slika je monogram sa krstom i ukras u vidu plastične kružnice koja uokviruje pečatno polje.

Veći pečat nalazi se na povelji izdatoj Dubrovniku 1247-1249. godine. Voštana gruda formirana je kao pločica, ali je jedna trećina te pločice otpala. Po veličini (promjer mu je 6 cm.) spada u kategoriju srednjih, a po kompoziciji pečatne slike - u grbovne pečate sa legendom. Pečat djeluje dopadljivo, ali suviše strogo.Tekst na pečatu glasi: Pečat velikog kneza humskog Andrije. Ukrasni elemenat pečata predstavljaju dvije kružnice koje uokviruju traku sa legendom.

Ovo je najstariji grbovni pečat u jugoslavenskoj sfragistici.

Nikolići

Nikolići su humska vlastela, čiji su se posjedi nalazili u predjelima južnoga Huma. Obiteljsko groblje bilo je u Vranjevu Selu kod Neuma, gdje su otkriveni nadgrobni spomenici sa natpisima. Prema navodima M. Orbinija, Nikolići su direktni potomci humskih knezova Miroslava i Andrije. Bili su u rodbinskim vezama sa bosanskom vladarskom kućom Kotromanića. Rodonačelnik je župan Nikola, koji je živio početkom XIV vijeka.

Na vjerovnom pismu od oktobra 1393. za svoga poslanika upućenog Dubrovniku stoji jedini primjerak pečata gospođe Stanislave Nikolić, žene Bogišine, a majke Vukosava, Petra i Miliše. Pečat je natisnut (impressum) na vosak kojim je bilo zapečaćeno pismo, sa promerom od 1,4 cm, a po formi - krug. Otisak je slab, pa se ne mogu raspoznati svi detalji, ali je sasvim pouzdano da se radi o grbovnom pečatu sa legendom, i vjerovatno - pečatnom prstenu.

Pečat vlastelinske porodive Sanković

Sankovići

Pečati Sankovića, moćne velikaške porodice u humskoj zemlji, pa i na čitavom području koje je kasnije ušlo u sastav Hercegovine, pojavili su se tokom XIV stoljeća. Pečati su po pravilu monogramski, sa slovima ličnog imena.

U historiografiji ustalio se za ovu porodicu naziv Sankovići po kaznacu Sanku Miltenoviću, njezinom najistaknutijem, ali ne i najstarijem prvaku. O njegovom pečatu zna se samo to da je postojao i da je bio sličan pečatima njegovih sinova.

Ovaj Sankovića simbol nesumnjivo je imao značaj porodičnog simbola - grba, jer ga upotrebljavaju u neizmijenjenom obliku i Sanko i dvojica njegovih sinova. Među istoričarima nema jedinstvenog mišljenja o tome što ovaj neobični znak predstavlja; neki u tome vide izvrnuto sidro (kotvu), drugi - stilizirano slovo, treći - stilizirano slovo X. Možda se i radi o monogramu u vidu rebusa, sa ovakvom interpretacijom. SANKO MILTENOVIĆ, ŽUPAN I KASNIJI KAZNAC

Od četiri poznate generacije Sankovića, sačuvani su pečati samo posljednje generacije braće Bjeljaka i Radiča. Jedini Bjeljakov pečat sačuvan je na povelji od 15. aprila 1391. godine kojom Bjeljak i njegov brat Knez Radič prodaju Dubrovniku svoje posjede u Konavlima. Bjeljakov pečat spada u vrstu visećih pečata i utisnut je u prethodno formiranu voštanu zdjelicu crvene boje. Poznato je da su na crvenu boju pečata od davnih vremena imali pravo samo krunisani vladari. ali se za Sankoviće mora pretpostaviti da su to pravo sami uzurpirali.

Pečat je kružne forme i ima promjer od 1,6 cm, a pečatna slika se kao i obično, sastoji od simbola, legende i ukrasa. Pečatni simbol je monogram od slova riječi X/\bMb stavljenih u heraldički štit. Forma štita je približno srcolika, ali su mu strane više ovalne, donji vrh je zatupljen, dok je na gornjem rubu napravljen trouglasti usjek. Iznad štita vidi se konop za nošenje, odnosno vješanje štita. Ovakva forma štita pomalo je neobična za ovo vrijeme, jer se u heraldici pojavljuje tek od druge polovine XV stoljeća, i to u Primorju i u Hercegovini.

Pečat Pavla Radinovića, rodonačelnika Pavlovića

Kasniji pečat Pavlovića

Pečat Ivaniša Pavlovića

Pavlovići

Njihov porodični grb imao je izgled gradske tvrđave, stilizirane u gotičkoj maniri, u kojoj iznad gradskog ulaza u nazubljenim bedemima dominira visoka kula s kruništem. Na četiri mlađa od šest sačuvanih pečatnih otisaka na poveljama, koje su izdavali uglavnom za slobodnu trgovinu, prikazan je taj grb u različitim varijantama, pri čemu iz nazubljenih bedema izranjaju još dvije kule.

Pečat Ivaniša Pavlovića sačuvan je samo na dvije isprave izdate od strane njegove braće - vojvode Petra i kneza Nikole. Na priznanici od 26. juna 1454. pečat je otisnut preko papira, dok je na pergamentnoj povelji od 15. jula iste godine formiran kao viseći i otisnut direktno u vosak.

Pečatni simbol je već ustaljeni grb Pavlovića - grad, odnosno dvorac sa tri kule. Detalji i ovdje pokazuju neke specifične osobine: kule su nešto više nego u ostalih pečata i posebno se raspoznaju bedemi. Prema jedva vidljivim potezima, na lijevoj pobočnoj kuli se raspoznaju tri etaže osim kruništa i supstrukcije u bedemima, što znači da su manje kule imale po 5 etaža, a srednja je morala imati barem jednu više. Nekoliko poteza na lijevoj kuli pukazuju da su kule imale i prozore, i to bifore. Zupci na kruništima su i ovdje račvasti.

Hrvatinići

Iz kancelarije najmoćnijeg velikaškog roda u srednjovjekovnoj Bosni do danas je sačuvan samo jedan pečat. Glavni razLog je geograski položaj Donjih krajeva, odnosno njihova udaljenost od Dubrovnika, zbog čega ni pismeni saobraćaj sa Dubrovnikom nije bio naročito intenzivan. Ne treba posebno naglašavati da je samo odlično vođna administracija Dubrovačke Republike uspjela očuvati veći broj starih pečata država u zaleđu.

Pečat vojvode Jurja Vojsalića Hrvatinića nalazi se na povelji izdatoj porodici Radivojevića u Kreševou 12. augusta 1434. godine. Utisnut je na pečatnu grudu od tamnosmeđeg voska u formi pločice i obješen o vrpci koja je ispletena od tri raznobojne trake: jedne crvene i dvije plave. Ima oblik kruga, promjera 2,2  cm.

Pečati Sandalja Hranića

Kosače

Pečati Sandalja Hranića (1370. - 15. mart 1435.)sačuvani su na šest isprava, od kojih se jedna ču­va u Mletačkom arhivu, a ostale u Dubrovniku.Koristio je dva različita pečata, koji su slični, a ne identični. Na dvije posljednje povelje pečati su viseći, a na ostalim ispravama nalijepljeni (impressa). Najbolji otisak je onaj sa povelje Dubrovniku od 20 maja 1420. godine.

Sandaljev pečat dužine 1,7 i širine 1,4 cm. ima samo monogram u sredini pečatnog polja iznad kojega se raspoznaje znak za skraćivanje i legendu uokvirenu osmerouglom sa vanjske strane. Drugi pečat, koji je sačuvan na povelji od 24. juna 1419, sasvim je sličan prvom pečatu. Razlika je u tome što ovaj drugi ima oblik elipse.

Od Vuka Hranića, brata Sandaljeva, ostala su samo dva otiska jednoga pečata na zajedničkim poveljama koje su braća Hranići (Sandalj, Vuk i Vukac) izdali 24. jula 1419. i ponovo 30. maja 1420. godine povodom prodaje Konavala.

Pečat Stefana Vukčića Kosače

Stefan Vukčić Kosača

Stefan Vukčić Kosača (Goražde 1404.- Novi 22. maja 1466.) imao je sedam pečata, najviše u srednjovjekovnoj Bosni: tri vojvodska, a četiri herceška. Samo jedan ima latinskim jezikom pisanu legendu, dok su sve ostale legende pisane ćirilicom i domaćim jezikom. Jedan Stefanov pečat je grbovni, a ostali su monogramni. Po veličini, u općoj kategorizaciji, tri pečata spadaju među srednje, a četiri među male pečate. U dubrovačkom arhivu čuva se ukupno 17 isprava sa očuvanim pečatima Stefana Vukčića Kosače.

Izvori

Pečati u srednjovjekovnoj Bosni na Wikimedijinoj ostavi