Konavoski dohodak
Konavoski dohodak je godišnja dažbina u srednjem vijeku koji je Dubrovačka Republika plaćala bosanskoj vlasteli za ustupanje područja konavoske župe, danas na teritoriji Hrvatske. U dokumentima Dubrovačkog arhiva korišten je latinski naziv tribut, dok se u ispravama slavenskih zemalja u zaleđu koristila riječ - dohodak.[1]
Dubrovačka kupnja Konavala bila je jedna od najvećih i najvažnijih dubrovačkih diplomatskih misija koja je trajala 35 godina. Dubrovčani su Konavle nastojali kupiti još 1391. godine, ali to će im poći za rukom tek 1419. i 1426. godine. Početkom 15. stoljeća Konavle su bile podijeljene između dvije najmoćnije bosanske plemićke porodice, Pavlovića i Kosača. Te su porodice svojim posjedima okruživale dubrovačke kopnene granice i tako su znatno profitirale od dubrovačke kopnene trgovine. Usprkos tomu, nakon više godina diplomatske igre, potkupljivanja raznih velikodostojnika i na kraju cijene, Dubrovčani su ostvarili svoj cilj i ušli u posjed Konavala.[2]
[uredi | uredi kod]
Konavle predstavljaju jedno od važnijih područja na kojemu se srednjovjekovna bosanskohumska i dubrovačka prošlost značajnije prožimala. Prostiru se pravcem od Vučijeg ždrijela do Debelog brijega, sa prirodnim granicama: Bokom Kotorskom na istoka, hercegovačkim grebenima sa sjevera, Cavtatom sa zapada i na jugu Jadranskim morem.
Ekspanzija srednjovjekovne Bosne u vrijeme Tvrtka I rezultirala je i teritorijalnim širenjem na područje Konavala početkom 1377. godine. Za vrijeme bosanske vlasti, Konavlima je u početku upravljao velikaški rod Sankovića, a od 1391. godine porodice Pavlovića i Kosača.
Pod bosanskom vlašću Konavli su ostali do 1419., odnosno 1426. godine, kada kupoprodajom, sveobuhvatnom akcijom mjerodavnih faktora feudalne hijerarhije u Bosni – kralja, sabora i vlastele s jedne i Dubrovčana s druge strane, iz ruku Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića prelaze u trajni sastav Dubrovačke republike.[3]
[uredi | uredi kod]
Dubrovčani, koji su odavno željeli da prošire usko područje oko svog grada, uporno su predlagali bosanskom velikom vojvodi Sandalju Hraniću i vojvodi Petru Pavloviću da im prodaju svoje polovine Konavla.
Prodaja istočnog dijela[uredi | uredi kod]
Sandalj, koji se zbog skoro četvorogodišnjeg ratovanja bio mnogo istrošio, i kome je i za dalje borbe s Pavlovićima, koje nisu prestajale, trebalo novaca, pristao je na pogodbu. Vojvoda Petar je uskoro odustao od prodaje svog dijela Konavala.[3] Za svoj dio Sandalj je, prilikom prodaje 27. juna 1419., dobio oko 30.000 perpera (ili 12.000 do 16.000 dukata), jednu palatu u Dubrovniku, jedno imanje u dubrovačkoj Župi i 500 perpera godišnjeg dohotka. Dubrovčani su Sandalju isplatili polovinu sredstava, a drugu polovinu Sandalj je uložio na dobit uz kamatu od 5%. Uloženu glavnicu od 6.000 dukata na dobit za svoga života Sandalj nije dizao. Ulaganjem još jedne glavnice februara 1431. godine, u istom iznosu, osigurao je sebi i svojim nasljednicima godišnju kamatu u iznosu od 600 dukata. Sem toga, on i njegova braća, s porodicama, bili su primljeni među dubrovačku vlastelu. Dubrovnik je bio zadovoljan tim dobitkom, u toliko više što je 1417. god. morao vratiti, po naredbi mađarskog kralja Žigmunda, tri ostrva Hrvatinića, Brač, Hvar i Korčulu koja im je kralj ustupio poslije sukoba sa Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem.[4]
Prihodi su redovno isplaćivani Sandalju Hraniću i njegovom nasljedniku, hercegu Stefanu Vukčiću, sve do izbijanja konavoskog rata između Dubrovačke Republike i hercega, koji je trajao između 1451. i 1454. godine. Nakon sklapanja mira nastavljena je isplata ovog prihoda. Smrću hercega Stefana 1466. god. Dubrovčani su prestali isplaćivati prihode njegovim nasljednicima sve do 1473. godine, kada su izmirili svoje dugove. Potomci hercega Stefana Vukčića primali su ovaj prihod do 17. vijeka.[5]
Prodaja zapadnog dijela[uredi | uredi kod]
Kralj Stjepan Ostojić je 4 decembra 1419. god. potvrdio Dubrovčanima ustupanje (uz dohodak od 500 dukata godišnje) oba dijela Konavala, i onog koji je pripadao Kosačama i onog kojim su gospodarili Pavlovići, jer je tako bilo dogovoreno.
Vojvoda Petar nije bio zadovoljan postupcima kralja i Sandalja. U unutarbosanske sukobe umešale su se i Osmanlije, a rezultat njihove aktivnosti bilo je ubistvo vojvode Petra Pavlovića, marta 1420. godine, i dolazak Tvrtka II na prijesto. Sandalj Hranić se ovakvim raspletom događaja znatno okoristio, jer je uz pomoć Osmanlija došao u posjed oba dijela Konavala. Prodaju je trebao potvrditi i novi kralj Tvrtko II, koji je to i učinio. U Podvisokom, 16. avgusta 1420. god. izdao je povelju kojom je potrdio prodaju oba dijela Konavala, ali ona nikada nije sprovedena u praksi. Nekoliko mjeseci kasnije, Sandalj i Radoslav Pavlović su se pomirili, a pregovori su se nastavili 1426. god.[6]
Te godine prilike su se promijenili jer je i Radoslavu Pavloviću zatrebalo novaca, te se on sam javio Dubrovčanima da se dogovore oko mogućnosti da im proda svoj dio Konavala, uz Cavtat i Obod. Pregovori su bili veoma brzi te je 31. decembra 1926. godine sklopljen ugovor.[7] Dubrovčani su bili dužni plaćati 600 perpera godišnje Radoslavu Pavloviću i njegovim potomcima po muškoj ili ženskoj liniji.[8]
[uredi | uredi kod]
-
-
Travunija pridružena Kraljevini Hrvatskoj u 10. vijeku u doba kralja Tomislava -
Travunija u sastavu rane srednjovjekovne Srbije pod Časlavom Klonimirovićem -
-
-
Travunija u Dušanovom carstvu -
Travunija u Kraljevini Bosni
.png)
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ „Svetozar Ćorović: Istorija srpskog naroda - Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države”. INTERNET IZDANJE IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus Beograd, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ 3,0 3,1 „Esad Kurtović: FINANCIJSKI PROBLEMI SANDALJA HRANIĆA KAO RAZLOG PRODAJE KONAVALA DUBROVČANIMA”. ibn-sina.net, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Danak Dubrovačke Republike u srednjem vijeku”. Istorijska biblioteka, 2021.. Pristupljeno 9. 10. 2023.
- ↑ „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
