Kupoprodaja Konavala 1391.
Kupoprodaja Konavala 1391. god bio je prvi pokušaj Dubrovnika da zagospodari područjem Konavala zbog strategijsko-pomorskih i ekonomskih razloga. Ako bi Konavle došle pod njezin nadzor, brodovi Dubrovačke Republike bi sigurnije plovili prema Jonskom i Egejskom moru i cjelokupnom Sredozemlju.[1]
Budući da su bili svedeni na skučeno gradsko područje, uz uski gradski pojas površine izvan zidina, Dubrovčani su tokom srednjeg vijeka, posebno u 14. i 15. stoljeću, uložili svu svoju diplomatsku moć i znanje kako bi proširili uski pojas granica svog teritorija.[2] Prva značajnija proširenja uslijedila su 1330. i 1333. godine, kad su kupili Ston i Pelješac.[3]
Kako nisu mogli steći posjede na Braču, Hvaru i Korčuli, Dubrovčani su usmjerili svu svoju pažnju, znanje i umjeće na Konavle, koje su smatrali za plemenitu baštinu dubrovačke vlastele, koja vuče korjene od nekadašnjih građana starog Epidaura.[4]
Oni su se u svim tim svojim nakanama pozivali na povelju koju im je izdao Sigismund Luksemburški 1387. godine. Ugarski kralj im je tom poveljom dao dozvolu da slobodno mogu kupovati zemlju i posjede u Bosni i Srbiji. Pozivajući se na tu povelju, Dubrovčani su krenuli u diplomatske akcije za dobivanje Konavala koje su tada pripadale bosanskoj vlastelinskoj porodici Sankovićima.[1]
Na sjevernom kraju Nevesinjskog polja, u maloj župi Konac polje, koja je graničila sa župom Kom, u selu Zaborani vlastela Sankovići su imali plemenitu baštinu i dvor. Preko Konac polja je vodio put iz Nevesinjskog polja na sjever ka gradu Komu i dalje preko Boraka na Konjic. Porodična nekropola Sankovića je i danas u obližnjem selu Biskupu kod Glavatičeva u Komskoj župi.[5]
Sankovići su vremenom stekli slavu i moć. Župan Bjeljak i vojvoda Radič Sanković dobili su u posjed veći dio Huma, Popovog polja i Konavle od bosanskog bana Tvrtka I. Kotromanića, kao njegova vjerna i odana vlastela. Poznato je da je Tvrtko I 1377. god. područja Trebinja, Konavala i Dračevice preuzeo od Balšića.[5]
Mjesec dana nakon smrti kralja Tvrtka I, 15. aprila 1391. sklopljen je ugovor kojim su Sankovići ustupili Dubrovčanima župu Konavosku zajedno s Donjom Gorom i tvrđavom Soko na njoj i Vitaljinu za cijenu od 1000 perpera godišnjeg dohotka. Darovnicu su potvrdili njihovi rođaci, župan Gradoje, Budela i Sančin, i njihova vlastela: Mile Tukleković, Bratoje Radonić i Stipko Ozrojević. Vojvoda Radič Sanković sa svojom ženom Goislavom izdao je povelju sa sličnim sadržajem Dubrovčanima i 15. maja 1391. u svojim dvorima u Zaborahu. Tom poveljom, uz izrečeno u ugovoru, podaruje Dubrovčanima još i slobodu trgovanja. Kralj Stjepan Dabiša i bosanska vlastela Hrvoje Vukčić, Vlatko Vuković i Pavao Radenović o tome nisu bili obaviješteni.[1]
Na zahtjev kralja i odluke bosanskog Stanka (skupština vlastele), knez Pavao Radenović i vojvoda Vlatko Vuković provalili su s vojskom u Konavosku župu i protjerali Sankoviće.[6] Vojvoda Radič je zarobljen, sve do 1398. godine. U tom periodu njegova prva supruga Goislava je često boravila u Dubrovniku, gdje je od vlasti primala financijsku pomoć.[5]
Sljedeći bezuspješni pokušaji dubrovačkog sticanja Konavala, zajedno sa Primorjem, uslijedili su 1395. i 1396. godine. Pregovarali su sa brojnim moćnicima: predstavnicima Pavlovića i Kosača, Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, prvi put s bosanskim kraljem Dabišom, a u oba navrata uz posredovanje ugarskog kralja Sigismunda.[7]
Nova dubrovačka inicijativa kod ugarskog kralja u najvećoj tajnosti počela je 1407. godine, pri čemu su se pozivali na obeštećenje zbog rata između Ugarske i Bosne, u trenutku kada se kralj Sigismund upravo spremao marširati na Bobovac. Tada su u najvećoj tajnosti tražili ustupanje Konavala i “drugih epidaurskih oblasti”, pri čemu suse pozivali na pravo naslijeđa.
Inicijativa je nastavljena 1408. godine, kada su Dubrovčani prezentirali prava na Konavle, Dračevicu, Brač, Hvar i Korčulu, na temelju Sigismundovih vojnih uspjeha u Bosni. Oktobra 1410. Sigismundu su za posredništvo nudili iznos od 5.000 perpera i tribut od 500 perpera. Iznos novca je malo modificiran u novim ponudama naredne dvije godine, ali su se sizerenu i dalje obraćali strogo u povjerenju.
Dubrovčanima je uskraćeno da zaposjednu Konavle do 1426. god.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 „Paula Kaulić: ŠIRENJE DUBROVAČKE REPUBLIKE NA PROSTOR KONAVALA”. Sveučilište u Zadru, Zadar 1961.. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Arhivirano iz originala na datum 2023-10-30. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Danak Dubrovačke Republike u srednjem vijeku”. Istorijska biblioteka, 2021.. Pristupljeno 9. 10. 2023.
- ↑ „Svetozar Ćorović: Istorija srpskog naroda - Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države”. INTERNET IZDANJE IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus Beograd, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 „Nekropola Biskup”. kons.gov.ba. Arhivirano iz originala na datum 2017-01-03. Pristupljeno 13. 12. 2016.
- ↑ „Sanković”. Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2021.. Pristupljeno 9. 11. 2023.
- ↑ „Amer Maslo: Slavni i velmožni gospodin knez Pavle Radinović - Završni magistarski rad”. UNIVERZITET U SARAJEVU -FILOZOFSKI FAKULTET -ODSJEK ZA HISTORIJU Sarajevo, 2018.. Pristupljeno 9. 11. 2023.
