Prijeđi na sadržaj

Mile (Visoko)

Coordinates: 44°0′30.88″N 18°10′11.99″E / 44.0085778°N 18.1699972°E / 44.0085778; 18.1699972
Izvor: Wikipedija

44°0′30.88″N 18°10′11.99″E / 44.0085778°N 18.1699972°E / 44.0085778; 18.1699972

Ostaci temelja crkve u Milama
Detalj ostataka

Mile su bile kraljevsko stolno i saborno mjesto Velikog rusaga bosanskog, te krunidbeno i grobno mjesto bosanskih kraljeva za vrijeme srednjovjekovne Bosne. Osim toga, u to vrijeme u Milama se nalazio i franjevački samostan, a od 1340. biva središte vikarije. Mile se nalaze u neposrednoj blizini Visokog, u današnjem naselju Arnautovići na desnoj obali rijeke Bosne i blizu ušća rječice Goruše. Danas je arheološko područje Mile zaštićeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1]

Historija

[uredi | uredi kod]
Rekonstrukcija crkve u Milama

Mili su bile jedno od mjesta gdje su se održavap stanak bosanskog sabora, koji se tada zvao rusag. Nakon osnivanja prvog franjevačkog samostana i organizacijom franjevačke pokrajine (vikarije) 1340. godine, postaje sjedište vjerskih institucija. Samostan je imao i važnu ulogu čuvara vladarskih i drugih javnih isprava (locus credibilis).

Od 1367. do 1407. godine zapisano je u historijskim izvorima nekoliko podataka koji se odnose na novčane priloge dubrovačkih trgovaca Samostanu sv. Nikole u Milima.[2]

Od 1380. do 1390. godine u nekoliko franjevačkih hronika spominje se Samostan sv. Nikole u Milima

Od 1450. godine nadalje, sve vijesti koje se odnose na samostan i crkvu nalaze se u raznim hronikama, popisima franjevačkih samostana i izvještaja crkvenih velikodostojanstvenika.[3]

Uloga

[uredi | uredi kod]

Istraživani dio ovog mjesta je lociran na nekadašnjem neolitskom naselju smještenom u period između 2600-2400 godine p. n. e. Mile (u pisanim izvorima: Mile, Sv. Nikola, Visoko, Mileševo) se prvi put spominju 1244. godine kao mjesto gdje se nalazila crkva sv. Kuzme i Damjana, koja je bila posvećena svecima-liječnicima, a koje je bilo posjed bosanske biskupije. Iste godine je ban Stjepan II Kotromanić podigao prvi franjevački samostan sv. Nikole. Godine 1340. Mile postaju sjedište franjevačke vikarije, a samostan je igrao ulogu čuvara javnih isprava.

Po nekim istoričarima u Milama je krunisani prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, i to 1377. godine. Iako za ovu tvrdnju nema nijedan validan istorijski dokaz. [4][5] Mile su bile i mjesto gdje se krunisao Stjepan Tomaš[6], međutim kruna iz Rima nije stigla na vrijeme.[7]

Osim krunisanja, u crkvi u Milama se vršilo i ukopavanje bosanskih banova i kraljeva. Osim prvog bosanskog kralja Tvtka I, tu je ukopan i njegov stric ban Stjepan II Kotromanić. Kraljevska grobnica je prvobitno bila crkva, a kada je postala premalena za zajednicu, ali i krunidbeni ceremonijal, pretvorena je u grobnicu, a izgrađena je nova, veća crkva. Prema Anđeliću, u tim prilikama u manjoj, starijoj crkvi, je najvjerovatnije boravila vladarska porodica.

Velika crkva bila je bazilika na tri lađe, u kojoj se je pronađen velik broj grobova te jedna zidana grobnica u apsidi crkve. U ovoj grobnici nađeni su ostaci brokata (vrsta teške svile) koji se danas čuvaju u muzeju u Sarajevu.

Grobnice i stećci

[uredi | uredi kod]

Grobovi su ispunjavali unutrašnjost crkve, dok se oko crkve nalazila nekropola stećaka. Otkriveno je preko 100 grobova, a u samoj crkvi otkriveno i istraženo 36. Najzanimljivija je kraljevska grobnica gdje je nadzemni dio sačinjen od kamenih ploča crvenkastosmeđe boje, sa figuralnim ukrasima u plitkom reljefu i jedan fino obrađeni stećak sa podnožjem. Primjetna je fina obrada nadgrobnih ploča što upućuje na vještinu i školovanost klesara. Svi nalazi, materijali, nakiti, i ukrasi su uredno pohranjeni, a neki i izloženi u Zavičajnom muzeju u Visokom. Grobnica kralja Tvrtka I Kotromanića smještena je u zadnjem dijelu crkvenog kora, postavljena simetrično u odnosu na drugi i treći par pilastara. U njoj je bio slobodno postavljen sarkofag dim. 1,90X1,00 m. Nadzemni dio grobnice sačinjavale su kamene ploče crvenkastosmeđe boje, sa profilacijom i figuralnim ukrasima u plitkom reljefu i jedan monolitni stećak-sljemenjak sa podnožjem, pomno isklesan od čistog sitnozrnog krečnjaka. Danas stećak, amorfna, otucana gromada, leži uz sjeverni zid crkve, gdje je i nađen tokom revizionih iskopavanja.

Prema podacima koje su skupili Irma Čremošnik i Pavao Anđelić od radnika, koji su učestvovali u iskopavanjima, i od drugih očevidaca, velika crkva bila je bazilika na tri lađe, u kojoj se našlo mnoštvo grobova te jedna zidana grobnica u apsidi crkve sa osam kostura. U ovoj grobnici nađeni su ostaci brokata, koji se danas čuvaju u muzeju u Sarajevu. Na tim ostacima P. Anđelić otkrio je zlatom vezene grbove bosanskih vladara Kotromanića, što nam govori, da su u toj grobnici bili pokopani vladari iz obitelji Kotromanića

Grobnica bana Stjepana II Kotromanića

[uredi | uredi kod]

Stjepan II Kotromanić je umro 1353.godine i njegov grob nije mogao biti arheološki provjeren. Mauro Orbin i mnogi franjevački ljetopisi navode da je ban Stjepan II podigao Crkvu svetog Nikole u Milima i da je prema vlastitoj želji u njoj pokopan[8]

Grobnica kralja Tvrtka I Kotromanića

[uredi | uredi kod]

Grobnica kralja Tvrtka smještena je u zadnjem dijelu crkvenog kora. Nadzemni dio grobnice sačinjavale su kamene ploče crvenkastosmeđe boje, sa profilacijom i figuralnim ukrasima u plitkom reljefu i jedan monolitni stećak-sljemenjak sa podnožjem, danas stećak, amorfna, otucana gromada, leži uz sjeverni zid crkve. Finu obradu nadgrobnih ploča nad grobnicom kralja i onih koji su uz njega pokopani, kao i stećaka, izradio je vješt i školovan klesar[9]

Opisujući grobove u unutrašnjosti crkve, Đuro Basler piše da je to: "manja kripta u obliku ozidane grobnice [...] toliko velika da je u njoj sahranje-no 8 osoba ”, a u koju se “silazilo kroz otvor pokriven pločom 100 x 180 cm"

Ukrasni i nadgrobni ostaci

[uredi | uredi kod]

Od ostataka su uglavnom sačuvani ulomci ukrasne kamene plastike, kao i ulomci nadgrobnih ploča. Na nekim odlomcima su primjetne umjetne sposobnosti, kao i sama izrada što govori o veoma visokom zanatskom nivou. Najupečatljiviji dokazi su na sačuvanom bloku gotičke bifore, dijelovima kraljevske grobnice, i posebno na obrađenom stećku - sljemenjaku. Oko, i u samoj crkvi su pronađeni stećci koji ne odudaraju od uobičajenih i ne pokazuju nikakve regionalne karakteristike. Uz stećke pronađeno je i nekoliko nadgrobnih ploča u unutrašnjosti crkve.

Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi

[uredi | uredi kod]

1909-1910. godine K. Patsh, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, obavio iskopavanja ruševine crkve i jednog dijela groblja, koje se prostiralo uz crkvu. Rezultati iskopavanja nisu nikada objavljeni, dokumentacija nije bila propisno pohranjena, a predmeti su ostali neinventirani, što je sve bilo vrlo neuobičajeno u tadašnjem radu Zemaljskog muzeja. Pokretni arheološki materijal iz ove kampanje inventiran je 1950. godine. Dokumentacija je pronađena 1969. godine, sve je pohranjeno u Zemaljskom muzeju.

1950-1951. I. Čremošnik je unijela u inventar Zemaljskog muzeja nalaze sa iskopavanja 1909-1910. godine. Godine 1951. obilšla je teren i dala izvještaj o stanju na lokalitetu, poslije gradnje pruge.

1967. godine Zavičajni muzej u Visokom je organizirao manje sondažno iskopavanje na lokalitetu, kako bi se utvrdilo stanje i rasprostiranje arheoloških slojeva. Tom prilikom pronađeni su netaknuti srednjovjekovni grobovi sa stećcima, a od priloga uz skelete nađeno je nekoliko novčića talijanske provincijencije. Dokumentacija i pokretni arheološki materijal iz te kampanje čuva se u Zavičajnom muzeju u Visokom.

1976.-1977.godine pod rukovodstvom Pave Anđelića izvršeno je sistematsko reviziono iskopavanje. U cjelini je otkopan zapadni zid crkve, a uz ostale zidove je prokopan jarak, tako da je bilo moguće sagledati konture građevine. Dokumentacija i nalazi ove kampanje nalaze se u Zavičajnom muzeju u Visokom.

1978. obavljeni su radovi na starijoj crkvi i ispitani oštećeni zidovi zapadne fasade.

1977. i 1979. godine izvršeni su konzervatorski radovi.

1999. godine, pod rukovodstvom Zavoda za zaštitu kulturno–historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, počeli su konzervatorsko-restauratorski radovi, prema projektu ”Zaštita arheološkog lokaliteta Arnautovići –Mile”. Projekat je predviđao tri faze, od kojih je implementirana samo prva, a odnosi se na sanaciju dijela oštećenih zidova, do radova koji slijede nakon izmještanja postojećeg puta.

Spomenici na području Mila

[uredi | uredi kod]
  • Najstariji zid u jugoistočnom uglu naosa velike crkve i u okviru romaničke crkve
  • Romanička crkva podignuta iznad najstarijeg objekta.
  • Starija gotička crkva koja se naslanjala na apsidu romaničke crkve.
  • Mlađa ili velika gotička crkva – nastala proširenjem starije gotičke

Opis spomenika

[uredi | uredi kod]

Kompleksno arheološko područje u Milima sastoji se od četiri graditeljske cjeline koje stoje u specifičnim prostornim i hronološkim odnosima.

  1. Najstariji zid u jugoistočnom uglu naosa velike crkve i u okviru romaničke crkve, Truhelka, Ćorović i Basler (Kujundžić) su smatrali antičkim, odnosno kasnoantičkim (Kujundžić, 1970, 171-184, ali je kasnije odustao od te pretpostavke). Reviziono iskopavanje je potvrdilo postojanje rimskih objekata u neposrednoj blizini srednjovjekovne crkve (ostaci malternog poda antičkog porijekla i ulomci rimskog krovnog crijepa). Međutim, debljina zidova od oko 1.30 m ne odgovara ni antičkim ni kasnoantičkim standardima. Do revizionih iskopavanja, spomenuti luk građevine je bio iskrčen, a podužni zid je prekrila cesta. Stoga, ostaci ovog objekta, ostaju, do daljnjeg, hronološki neodređeni[10] (Anđelić, 1979., 191).
  2. Romanička crkva podignuta iznad najstarijeg objekta.
  3. Starija gotička crkva koja se naslanjala na apsidu romaničke crkve.
  4. Prema tlocrtu to je bila jednostavna longitudinalna građevina sa polukružnom apsidom, orijentirana u pravcu istok-zapad. Crkvena lađa je odvojena od apside sa dva pilastra. Debljina zidova (od 1,10 –1,25 m) i duboko ukopani temelji ukazuju na moguće postojanje kamenog (bačvastog) svoda mada izgleda da ni jedna crkva nije imala kameni svod u naosu, već možda samo u apsidama. U kraljevskoj grobnici pronađen je natprozornik bifore sa polukružnim završecima (dimenzija 1,21×0,65 m), tipične romaničke forme koji je vjerovatno pripadao ovoj crkvi .

Povezano

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. „Odluka o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima objavljeno "Službenom glasniku BiH", broj 32/03”. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-16. Pristupljeno 2012-04-16. 
  2. Fine, John V. A. (1980). „Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovekovne bosanske države. Sarajevo: Veselin Masleša, 1978. Pp. 421; 64 illustrations, 1 map.”. Speculum 55 (03): 626–627. DOI:10.1017/s0038713400158804. ISSN 0038-7134. 
  3. „Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika”. old.kons.gov.ba. Arhivirano iz originala na datum 2022-01-20. Pristupljeno 2019-05-01. 
  4. Anđelić 1979: str. 238-239
  5. Lovrenović 1999: str. 227-290
  6. „Hrvatski biografski leksikon”. hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 2019-05-09. 
  7. „Hrvatski biografski leksikon”. hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 2019-05-09. 
  8. Anđelić 1979: str. 231-232
  9. Anđelić 1979: str. 230
  10. „Arheološko područje Mili – Zavičajni muzej Visoko” (bs-BA). Pristupljeno 2019-05-01. 

Bibliografija

[uredi | uredi kod]
  • Anđelić, Pavao (1979) (srpskohrvatski), Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog 
  • Lovrenović, Dubravko, “Proglašenje Bosne kraljevinom 1377”, Forum Bosnae, 3-4, Sarajevo, 1999

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]