Henry VIII od Engleske
| Henry VIII | |
|---|---|
| Krlalj Engleske; Kralj Irske...(dalje) | |
| |
| Portret Henrika VIII., djelo Hansa Holbeina | |
| Vladavina | 21.4. 1509 – 28.1. 1547 |
| Krunidba | 23.6. 1509 |
| Sahranjen/a | St George's Chapel, Windsor Castle |
| Prethodnik | Henry VII |
| Nasljednik | Edward VI |
| Suprug/a od | Catherine of Aragon 1509-1533 Anne Boleyn |
| Potomstvo | Mary I Tudor Henry FitzRoy Elizabeth I Edward VI |
| Kraljevska kuća | Dinastija Tudor |
| Otac | Henry VII |
| Majka | Elizabeth of York |
Henrik VIII. (Palača Placentia pored Greenwicha, 28.6. 1491. – Palača Whitehall, 28.1. 1547.), kralj Engleske i gospodar Irske.
Rođen je u Palači Placentia pored Greenwicha kao treće dijete Henrika VII. i Elizabete od Yorka. Još kao sasvim malo dijete dobio je titulu vojvoda od Yorka. Njegov stariji brat, princ Artur, bio je službeni nasljednik engleske krune i on je, slijedom sporazuma Henrika VII. i Kraljevine Španjolske oženio šesnaestogodišnju Katarinu Aragonsku 1501. godine. 1502. godine, Artur se razbolio i ubrzo umro. Četrnaest mjeseci kasnije Henrik VII. je, tada trinestogodišnjeg Henrika, koji je i službeno postao nasljednik krune, uz papinu dozvolu, zaručio za tada osamnaestogodišnju bratovu udovicu Katarinu Aragonsku. Kada je 1505, Henrik VII. izgubio interes za savez sa Španjolskom Henrik je bio prisiljen dati izjavu da su njegove zaruke bile dogovorene bez njegove privole.
U aprilu 1509. Henrik VII. je umro, a Henrik je naslijedio englesku krunu. [[11.6.|11. juna] 1509 oženio je Katarinu Aragonsku, a 24. lipnja iste godine oboje su okrunjeni u Westminsterskoj opatiji.
Svojim prvim potezima Henrik je kao novi vladar htio ukazati da će se njegova vladavina razlikovati od vladavine njegova oca. Prvo je uklonio vodeće ličnosti iz vlasti Henrika VII. A nakon toga je na vanjskom planu počeo voditi drugačiju politiku od miroljubive politike svoga oca. Henrik je sebe smatrao ratničkim kraljem. U svojim mlađim godinama veći dio energije posvetio je nadmetanju s drugim državama tog razdoblja, upadljivom razmetanju i razvoju dinastičkog ponosa, a manje nacionalnim interesima.
Ušao je u savez sa pojedinim europskim državama protiv Francuske, protiv koje je i zaratio. Osobno je vodio pohode protiv Francuske pobijedivši u bici kod Spursa 1513., ali je rat na kraju završen mirovnim sporazumom 1514. godine. U cjelini gledavši, vanjskopolitički je Englesku uključio u tadašnje europske političke tijekove i zbivanja kao važan i neprijelazan, iako ne presudan, faktor.
Ratovi su, međutim, sa svojim troškovima izrade brojnih topova, novih utvrda i brojnih topova stvarali ozbiljne financijske probleme. Pokušaj da se 1525. uvede "ljubazna potpora" za financiranje Henrikove vanjske politike doveo je do izbijanja nereda pa se od toga dodatnog poreza odustalo.
U povodu pojave reformacije na kontinentu Henrik je svoju politiku okrenuo ka papi tako što je je 1521. proglasio Zakon o sedam sakramenata, kojim se pobijaju reformatorske ideje i teze Martina Luthera, te brane temelji katoličkog učenja, a zbog kojeg je od pape Lava X. dobio titulu "Branitelj vjere" (Defensor fidei).
Henrik je bio vrlo svestrana osoba, bavio se sportom i bio vješt glazbenik i pjesnik. Na njegovu dvoru vladao je progresivni, renesansni i inovativni duh, kako na znanstvenom, tako i na umjetničkom polju. Podstaknut otkrićem Novog svijeta dao je izraditi, za to doba, najmoderniju kartu svijeta.
Njegova vladavina odlikovala se izrazitom zakonodavnom aktivnošću koja je za sobom ostavila mnoge zakone kao na primjer Zakon o uniji kojim je 1536. Engleskoj priključen Wales, a engleski jezik je postao jedinim službenim u toj pokrajini, unatoč tome što je većina stanovništva govorila velški jezik. Među zakonima koje su donešeni tijekom Henrikove vladavine mnogi su bili kontroverzni kao na primjer Buggery Act koji je bio prvi zakon protiv sodomije, Witchcraft Act kojim se kažnjavalo i proganjalo vještice, te Zakon o izdaji iz 1534. godine kojim je pojam izdaje proširio i na riječi ne samo na djela.
Henrikov privatni život se vrlo često isprepletao sa državnim poslovima i politikom. Njegova želja za dobivanjem muškog nasljednika i bračni život usko su utjecali kako na tadašnju ali i buduću vanjsku i unutarnju politiku Engleske, tako i na položaj vjere u Engleskoj i odnose sa poglavarom Katoličke crkve papom.
Katarina Aragonska bila je sa Henrikom trudna sedam puta, no preživjelo je samo jedno dijete, kći Marija. Henrik je, međutim, silno želio muškog nasljednika, jer je smatrao da jedino sin može osigurati kontinuitet engleske krune. U početku je uz Katarinu imao dvije ljubavnice, Mary Boleyn i Elizabeth Blount, no zaljubio se u Marynu sestru Anu Boleyn. Kada je shvatio da Katarina (koja je kasnije 1536. godine umrla od raka) više neće moći imati djece, prevladala je njegova želja da dobije sina, a jedini put da ga zakonito dobije sa Anom Boleyn bio je da se rastavi od Katarine. Stoga je pokušao uvjeriti papu Klementa VII. da mu poništi brak sa Katarinom. Isprva neodlučan, papa 1529. pod pritiskom španjolskog kralja Karla V. odbija ispuniti Henrikov zahtjev. Iako je još 1521. od pape Lava X. dobio titulu "Branitelj vjere" (Defensor fidei), Henrik je odlučio ignorirati papinsku odbijenicu i 25.1. 1533. godine samovoljno se vjenčao s Anom Boleyn, postavivši prethodno za canterburyijskog nadbiskupa Thomasa Cranmera koji je pristao obaviti vjenčanje. Papa je nedugo zatim ekskomunicirao Henrika, a ovaj je pak sazvao parlament u kojem je izglasan Zakon o vrhovništvu (Act of Supremacy, 1534.), prema kojem se na čelu države i crkve, nazvane anglikanskom, nalazi kralj. Nakon raskola s Rimom i osamostaljenja Anglikanske crkve raspustio je sve samostane i konfiscirao njihovu imovinu.
Ana Boleyn je sa Henrikom nekoliko puta ostala trudna, ali je Henriku rodila kćer Elizabetu, umjesto toliko željenog sina. Stoga je ubrzo dospjela u Henrikovu nemilost, jer je ovaj svu svoju pažnju počeo posvećivati Jane Seymour, a kako je sa njom želio dobiti zakonitog sina morao se razvesti od Ane Boleyn. Stoga je ista 1536. godine bila optužena za vještičarenje, preljub i incest sa bratom, te je osuđena i pogubljena odrubljivanjem glave iste godine.
Dan nakon pogubljenja Ane Boleyn 1536. godine, Henrik se oženio sa Jane Seymour, koja mu je slijedeće 1537. godine rodila sina Edvarda, te umrla dvanaest dana po njegovu rođenju. Henrik je njenom smrću bio duboko pogođen jer je Jane smatrao svojom "jedinom istinskom ženom" koja mu je dala očajnički željenog sina i nasljednika.
1540. godine Henrik se ponovno oženio, i to sestrom svog saveznika u sukobu sa papom, vojvode od Clevesa, Anom od Klevea. Premda je smatrao da je Ana neatraktivna, oženio ju je iz pragmatičnih političkih razloga, no nikada s njom nije uspostavio bilo kakav bračni odnos pa je brak poništen iz razloga što nije niti konzumiran a Ana od Klevea je dobila titulu Kraljeve sestre. Grof od Essexa koji je dogovarao ovaj brak osuđen je i pogubljen odrubljivanjem glave.
Dana 28.7. 1540., isti dan kada je pogubljen grof od Essexa, Henrik se oženio sa Katarinom Howard, rođakom Ane Boleyn. Henrik je u početku bio oduševljen njome zbog njene mladosti (imala je tek šesnaest godina). No Katarina je ubrzo Henrika prevarila s jednim dvorjaninom, pa je brak poništen, a Katarina je pogubljena u veljači 1542. godine u dobi od osamnaest godina.
Zadnja Henrikova žena bila je Katarina Parr, bogata protestantica koju je Henrik oženio 1543. godine i koja je zaslužna za pomirenje Henrika sa svojim svojim kćerima, Marijom. i Elizabetom, koje su ranije, poništavanjem brakova njihovih majki sa Henrikom, bile isključene iz nasljeđivanja i koje su slijedom toga opet postale moguće nasljednice engleske krune.
Pretpostavlja se, iako to nikada nije dokazano, da je Henrik bolovao od sifilisa koji je vjerojatno doveo do njegove smrti dana 28.1. 1547. godine, a naslijedio ga je sin Edvard. Njegov život i vladavinu opisao je William Shakespeare u svojoj povijesnoj drami Henrik VIII.
| Prethodnik: | Kralj Engleske | Nasljednik: |
| Henrik VII. | Edvard VI. |
