Didahe

Izvor: Wikipedia
Didache
Didache Colofon.jpg
Nastanak kraj 1. ili početak 2. veka
Mesto Palestina ili Sirija
Jezik grčki jezik
Pripisano judeo-hrišćanima
Izvori ponovo otkriven 1873.
Rukopisi Papyrus Oxyrhynchus
Auditorij nejvreji (gentiles)
Tematika apostolsko učenje, vrsta katahizisa

Didahi ili Didahe (grčki: Διδαχή Didakhḗ - nauk, učenje) punim nazivom Nauk dvanaestorice apostola (grčki: Διδαχὴ τῶν δώδεκα ἀποστόλων Didakhḕ tōn dṓdeka apostólōn, latinski: Doctrina duodecim apostolorum) je ranokršćanski spis. Većina stručnjaka kao vrijeme nastanka spisa navodi kraj 1. ili početak 2. vijeka.[1]

Didache je dokumenat o životu i praksi onovremene Crkve.[2] Vjerojatno je djelo više autora, i predstavlja neku vrstu katekizma. Sastoji se od četiri nejednaka dijela: [2]

  • moralni (cc. 1—6) u obliku učenja o dva puta (»put života« i »put smrti«),
  • liturgijski (cc. 7—10) koje sadržavaju i neke molitve (Očenaš i euharistijske molitve),
  • disciplinski (cc. 11—15), i
  • eshatološki dio (c. 16), tzv. »mala apokalipsa«.

Neki su ga crkveni oci smatrali dijelom Novoga zavjeta[3], dok su ga drugi odbacivali kao neautentičan ili nekanonski[4], pa na kraju nije ušao u Novozavjetni kanon, izuzev Etiopsku crkvu čiji kanon sadrži spis Didascalia koji se temelji na Didahe. Katolička crkva je Didahe prihvatila kao dio zbirke apostolskih otaca.

Naslov[uredi - уреди]

Audet dokazuje da izvorni naslov nije "Didache ton dodeka apostolon", nego "Didachai ton apostolon", tj. naslov riječ nije u jednini (Didache – učenje, uput), nego u pluralu (Didachai – učenja, upute), i u naslovu nema riječi "dvanaestorica" (dodeka). Dakle, naslov ne podmeće autorstvo Dvanaestorici, nego kaže da su to učenja (didachai) apostola u širem smislu, u značenju misionara u ranoj Crkvi. Spis je namijenjen tome da ga apostol, odnosno utemeljitelj nove kršćanske zajednice, ostavi zajednici kao praktično pomagalo za život njezinih članova. Stoga bi se naslov mogao prevesti kao »Upute apostolske«.[5]

Euzebije Cezarejski [6] daje naslov u pluralu (kai ton apostolon hai legomenai Didachai), a ni on ni Atanazije [7] ne navode u naslovu reč »dvanaest« (ton dodeka). No, neki proučavaoci ipak veruju da je sadašnji naslov izvorni.

Nastanak[uredi - уреди]

Spis potiče iz judeo-hrišćanske sredine iz koje potječe i Matejevo evanđelje. To može biti Palestina ili Sirija: a možda i Antiohija ili njezina okolica; isključene su pavlovske zajednice, jer nema srodnosti s pavlovskom teologijom. Izvorni jezik je grčki.[2]

Prvi izdavači su mislili da je Didache postapostolski apokrif, nastao po Bryenniosu između 120-160, a po Harnacku između 135-165 u Egiptu. A. Robinson je mislio da se didahist služio Barnabinom poslanicom; te nije mogao nastati prije 140/150, a smještao ga je potkraj 2. ili na početak 3. stoljeća. Kasniji istraživači su spis različito datirali: od sredine 1. vijeka (Sabatier) pa čak do 4. vijeka (C. Bigg). Po Kraft-u, Didache je kompilacija raznih materijala, koja je svoj konačni oblik dobila u drugoj polovici 2. vijeka. U spisu nalazimo i veoma stare materijale, ali koji su uobličeni tijekom vremena.[8]

Audet je napisao zasebnu studiju o Didache, u kojoj tvdi da je spis nastao već između g. 50-70. Izvršene su dvije redakcije spisa, od kojih je prva načinjena u predkršćanskoj sredini, a duga u istoj sredini malo nakon pojave Evanđelja, srodnog s Matejevim. Adresati spisa su kršćani koji su to postali iz paganstva, a ne iz židovstva.[9]

Ipak su se datiranja najviše kretala između 80165. godine. Najvažniju ulogu u datiranju spisa imao je veoma arhaičan oblik crkvene organizacije koji se odražava u Didache, sa središnjom ulogom proroka u Crkvi.[2]

Povest[uredi - уреди]

Chicago Tribune 1884. o novo otkrivenom spisu govori kao o prevari.

Didahe je u ranom kršćanstvu bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta Klement Aleksandrijski, držeći ga svetim Pismom, zatim Origen; i Euzebije Cezarejski [10], a Atanazije g. 367. donoseći popis knjiga biblijskog kanona, ubraja ga među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati katekumenima.[11]

U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga 1873. nije u biblioteci samostana Svetog groba u Jerusalimu, otkrio Filotej Vrienije (Philotheos Bryennios), grčki metropolita Nikomedije, u jednom rukopisu iz 1056. godine (Codex Hierosolymitanus). Editio princeps je priredio sam Bryennios (Carigrad 1883.), a ubrzo poslije toga je Adolf Harnack izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig 1884.). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje rane Crkve, i sl.

Vremenom su otkriveni novi rukopisi važni za utvrđivanje izvornog teksta: Papyrus Oxyrhynchus iz IV stoljeća, koji donosi dva grčka fragmenta (Didache 1, 3-4; 2,1-3, 2); a izdali su ga Grenfell i Hunt 1922. godine. Horner je 1904. objavio fragmente starog koptskog prijevoda. Postoji i kompletan prijevod na gruzijskom jeziku, prema rukopisu iz XIX stoljeća, koji je opisao 1932. Peradze, ali dosad nije pronađen original. Postoji i jedan arapski fragmenat, načinjen po koptskom prijevodu iz V stoljeća, koji sažimlje prve četiri glave. Nađena su i dva fragmenta (Didache 1, 1-3; 2, 2-6) latinskog prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji mora biti veoma star, što se zaključuje iz citata kod Ciprijana »De aleatoribus« i Augustina.[2]

U prvoj polovini 20. veka je vladalo mišljenje da je Didahe lažni apokrif koji treba pripisti montanistima, zbog isticanja proroka i propisivanja postova.[12][13][14] Poslije otkrića kumranskih spisa (1947), J. P. Audet je podvrgao komparativnoj analizi tekst Pravilo zajednice sa Didache, Barnabinom poslanicom, Doctrina apostolorum, i Herminim Pastirom. Rezultat istraživanja jest da su svi ti kršćanski tekstovi ovisni o zajedničkom izvoru — nekom židovskom spisu za poduku prozelita, koji je po etičkom dualizmu srodan sa »Manuale disciplinae«; njemu je najbliže latinska Doctrina. Glavni distinktivni elemenat je govor o dva anđela (ili dva duha) koji su postavljeni iznad dvaju puteva, čega nema u Didache (pominju se samo »dva puta«), dok Doctrina 1,1 govori o anđelu »aequitatis« i anđelu »iniquitatis«, a Barnaba 18,1 govori o »anđelima Božjim« i »anđelima Sotone«.[15]

Wikicitati „Kumranska su otkrića pripomogla da je došlo do široke konvergencije mišljenja bar u jednoj točki: nezavisno od datuma kada je došlo do definitivne uspostave spisa, jedan više ili manje konzistentan dio Bryenniosova Didachea potječe iz veoma rane epohe. Pod tim uvjetima ne može više ni teorija o potpunom montanističkom krivotvorenju naići na otvorene zastupnike.[16]

U savremenoj nauci više niko ne spori značaj ovog spisa za izučavanje ranog hrišćanstva.

Sadržaj[uredi - уреди]

Didahe naglašava shvaćanje o kršćanskoj zadružnosti (koinonia), koje je bilo shvaćanje tadašnje Crkve:

“Učini da imaš sve zajedničko sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari u besmrtnim dobrima, koliko više morate biti u smrtnima!” (IV. 8.)


Apostolsko učenje također, poput Dela apostolskih, govori o javnoj ispovesti pred zajednicom:

“Na zajedničkom sastanku ispovijedaj svoje prestupke.” (IV. 14)


Hrišćansku crkvu opisuje kao raspršenu po krajevima zemlje i od Boga traži njeno sabiranje:

“Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo.” (IX. 4)


Didahe nam govori dosta o strukturi ranohrišćanskog pokreta. Apostoli su bili putujući propovednici koji su putovali od jedne do druge hrišćanske zajednice, i nisu se smeli zadržavati duže od tri dana:

“Svaki apostol koji dođe k vama neka bude primljen kao Gospodin; no neće ostati dulje od jednog dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ali ako ostane tri dana, to je lažni prorok. Kad apostol odlazi, neka ne uzme ništa osim kruha do slijedeće postaje; ako pak zaište novca, to je lažni prorok.” (XI. 4-6)


Didahe donosi i jedan veoma zanimljiv kriterijum za razlikovanje pravih od lažnih proroka, naime da li u nadahnuću traži hranu za sebe ili za druge:

“I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću da se postavi stol, ne jede s njega; ako se tako ne vlada, to je lažni prorok.” (XI. 9)


Veoma sličan kriterijumu hrane je i kruterijum novca, naime da li u nadahnuću traži novac za sebe ili za druge:

“A koji rekne u nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne sudi.” (XI. 12)


Odlomak o međukršćanskom gostoprimstvu odražava jednu stvarnost prvoga kršćanstva. Zajednici se naređuje da ugosti putujuće kršćane, ali najviše tri dana, inače moraju raditi i živjeti od svog rada:

 »Ako je pridošlica putnik na prolazu, pomozite mu koliko možete; no neće ostati kod vas više od dva ili tri dana, ako je nužno. Ako pak hoće kod vas zasjesti, a ima svoj zanat, neka radi, i tako se hrani. Ako nema svoga zanata, providite prema vašem razboru, da se ne dogodi da kršćanin među vama živi u besposlici. Ako pak to neće prihvatiti, taj trguje Kristom: čuvajte se takvih« (12, 2—5).


Zanimljivo je da iako apostolske upute ne dozvoljavaju apostolima ostanak u jednom mestu duže od tri dana, "pravi proroci" mogu ostati i duže, služeći kao sveštenici:

“No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, zaslužuje svoju hranu. Isto tako i pravi učitelj: dostojan je i on kao radnik svoje plaće. Uzmi dakle prvine proizvoda s preše, gumna, volova i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši veliki svećenici.” (XIII. 1-3)


Vrijedno je spomenuti da nosioce stalnih mjesnih službi (episkope i đakone) postavlja sama zajednica, i da se kao preduvjet izričito traže »krotkost« i odsutnost »pohlepe za novcem«:

“Postavite dakle sebi biskupe i đakone dostojne Gospodina, muževe krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive i prokušane, jer vam i oni vrše službu proroka i učitelja. Nemojte ih dakle omalovažavati: oni su vaše časne osobe, zajedno s prorocima i učiteljima.” (XV. 1-2)


Didache, kao i sva najstarija kršćanska literatura, privilegira siromahe, a izražava načelno nepovjerenje prema bogatašima.

Analiza[uredi - уреди]

Fragmentaran rukopis Didachea.

Didahe je odraz praktičnih pitanja tadanjeg kršćanstva, i ne poseduje teološku sistematičnost, osim donekle u etičkom delu. Nastao je izvan pavlovskog misaonog ambijenta.

Osebujnost eshatološkog dijela, u usporedbi s novozavjetnim tekstovima, jest u tome, što smatra da neće svi uskrsnuti, nego samo »svi sveti« (16, 7).

O Isusu[uredi - уреди]

Iako se na nekim mjestima naslov »Gospodin« (Kyrios) odnosi na Boga, uglavnom se odnosi na Isusa. Ime "Isus Krist" nalazi se jedanput u Bryenniosovu tekstu (9, 4), no Audet misli da je to kasnija interpolacija. Redovito se govori o "Isusu" (cc. 9—10), što znači da je u središtu povijesna osoba Isusova. Naglašena je uloga Isusa kao posrednika u davanju spoznaje (gnosis), koju Bog po njemu daje ljudima (9, 2. 3; 10, 2), što je donekle slično johaninskoj teologiji.[2]

Didahe daje i zbirku Isusovih etičkih izreka, koje se takođe nalaze kod Mateja u formi Besede na gori, o ljubavi prema Bogu i bližnjemu, tako da to uključuje i ljubav prema neprijatelju.

Profesorica religije Elejn Pejgels smatra da Učenje apostola već revidira određena radikalna Isusova kazivanja, težeći da ih ublaži za novi val preobraćenika.[17] Preplićući kazivanja iz Propovedi na Gori i "lukave savete", Didahe ublažava Isusovo kategoričko naređenje „Ko ište od tebe, podaj mu", dodajući, „Neka ti se novac oznoji u ruci dok ne saznaš kome ga daješ." (Didache,1.6.) Učenje preinačuje i proširuje neke od Deset Zapovesti, kao npr. „Ne ubij; ne vrši preljubu", precizirajući da to znači „ti [muški rod] ne smeš imati seksualne odnose s mladim dečacima; i ne vrši preljubu; ne kradi; ne pomaži ženama da pobace; ne ubijaj novorođenčad". (Didache,2.2.)[17]

O Crkvi[uredi - уреди]

Za ekleziologiju je najbitnije opisivanje različitih službi u Crkvi, što je, ujedno, najkontroverzniji deo »Uputa«, jer odražava situaciju kakvu ne nalazimo ni u jednom drugom ranokršćanskom spisu. U spisu najvažnije mjesto imaju »proroci«, što je bio glavni povod da se njegov nastanak smjesti u montanističku sredinu. No, obzirom da u spisu nema traga polemici s gnosticima ili doketima; kao i da u crkvi još uvijek važnu ulogu imaju apostoli i učitelji, a naročito proroci, moramo reći da spis odražava »predignacijansku« crkvenu situaciju (Mattioli). Veoma je bliska srodnost — i u terminologiji — Didachea sa opisom života najprve jeruzalemske zajednice, kako je donesen u Djelima apostola 2, 42: »Bijahu postojani u nauku apostolskom (didachëi ton apostolon), u zajedništvu (koinoniâi), lomljenju kruha i molitvama«.

»Upute« vjerojatno odražavaju prelazno razdoblje u razvitku crkvene organizacije, koje nije moralo biti jednako u svim krajevima: riječ je prvenstveno o judeo-hrišćanskom sredini gdje je spis nastao. Razlikuju se putujuće službe u Crkvi (apostoli, proroci, učitelji), i stalne službe u mjesnoj zajednici (biskupi, đakoni). Čini se da tri karizmatičke (putujuće) službe, tj. apostoli, proroci i učitelji, znače nadovezivanje prve kršćanske generacije na judaizam.[18] Nazire se proces uspostavljanja stalnih službi: predviđa se da prorok ili učitelj mogu za stalno ostati u zajednici (13, 1—2). Iz teksta nije sasvim jasno kakav je u tom slučaju odnos između biskupa i proroka, ali po svemu je prorok, koji se zastalno smjesti u zajednici, "veliki sveštenik" te zajednice. Budući da se u govoru o episkopima upotrebljava plural (»Postavite sebi episkope« — episkopous: 15,1), nije jasno da li je riječ o jednom po zajednici ili o više njih, tj. da li termin episkopos označuje biskupa u kasnijem smislu, ili prezbitera.[2]

Didahe apostolima propisuje stroga pravila. Apostol, naime, ne može ostati u jednoj zajednici ni tri dana, a da ne bude proglašen »lažnim prorokom«, dok se to dopušta čak običnom vjerniku prolazniku (usp. 12, 2). Velika važnost u prosudbi proroka se pridaje njegovom odnosu prema materijalnim dobrima: pravi prorok nikada u nadahnuću ne traži za sebe novac ili što drugo (11, 12), nikad ne upotrebljava nadahnuće da bi zadovoljio svoje želje za jelom (11, 9).

Izvori[uredi - уреди]

  1. Draper, JA (2006), The Apostolic Fathers: the Didache, Expository Times, Vol.117, No.5, p.178
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  3. Apostolic Constitutions "Canon 85" (approved at the Orthodox Synod of Trullo in 692); Rufinus, Commentary on Apostles Creed 37 (as Deuterocanonical) c. 380; John of Damascus Exact Exposition of Orthodox Faith 4.17; and the 81-book canon of the Ethiopian Orthodox Church
  4. Athanasius, Festal Letter 39 (excludes them from the canon, but recommends them for reading) in 367; Rejected by 60 Books Canon and by Nicephorus in Stichometria
  5. Jean-Paul Audet, La Didaché. Instructions des apotres, Paris 1958.
  6. Hist. eccl. 3, 25, 4
  7. Epist. fest. 39, 11
  8. Mattioli, nav. dj., str. 26—27
  9. Jean-Paul Audet, La Didaché. Instructions des apotres, Paris 1958.
  10. Hist. eccl. 3, 25, 4
  11. Atanazije, Epistula festalis 39.
  12. Richard H. Connolly, “The Didache and Montanism,” Downside Review 55, (1937), str. 339—347
  13. F. E. Vokes, The Riddle of the Didache. Fact or Fiction, Heresy or Catholicism? London 1938. Prema Vokesu, Didache je »jedno artificijelno književno djelo, sastavljeno iz apostolskog materijala, koje afektira apostolski govor, a s ciljem da poduči ljude o tome što misli montanistička Cikva i kako se ona vlada, sa svrhom da pokaže do koje je točke ona 'apostolska', nasuprot katoličkoj Crkvi«.
  14. Gustave Bardy, Théologie de l'Église, de saint Clément de Rome à saint Irénée, Paris 1945, 134, n. 3
  15. Jean-Paul Audet, "Affinites litteraires et doctrinales du Manuel de Discipline", Revue Biblique 1952, 219—238
  16. Mattioli, nav. dj., str. 117
  17. 17.0 17.1 Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
  18. J. P. Audet, nav. dj., str. 439).

Literatura[uredi - уреди]

  • Jean-Paul Audet, La Didaché. Instructions des apotres, Paris 1958.
  • Umberto Mattioli, Didachè, Ediz. Paoline, Milano 1984.
  • Simona Cives i Francesca Moscatelli, Didachè. Dottrina dei dodici apostoli, Ediz. San Paolo, Roma 1999.

Vanjske veze[uredi - уреди]