Džohar Dudajev

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Džohar Dudajev
Dƶoxar Dudayev
Джохар Мусаевич Дудаев
Džohar Dudajev

Prethodnik (Čečenija tek uspostavljena)
Nasljednik Aslan Mashadov (privremeno: Zelimhan Jandarbijev)

Rođenje 15. veljače 1944.
Jalhori, Čečenija
Smrt 21. travnja 1996.
Gehi Ču, Čečenija

Džohar Musajevič Dudajev (čečenski: Dƶoxar Dudayev; Дудин Муса кант Жовхар, ruski: Джохар Мусаевич Дудаев) bio je čečenski političar i bivši sovjetski vojskovođa, poznat kao osnivač i prvi predsjednik samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije.

Rani život[uredi - уреди | uredi izvor]

Rodio se u selu Jalhoroj u tadašnjoj Čečensko-Inguškoj ASSR, samo nekoliko dana prije njene likvidacije i početka prisilne deportacije Čečena i Inguša sa Kavkaza koje su, pod vodstvom Staljina sprovele tadašnje sovjetske vlasti. Zbog toga je prvi trinaest godina proveo u egzilu u sovjetskom Kazahstanu. U domovinu se vratio tek 1957. kada je, tokom procesa destaljinizacije Čečensko-Inguška ASSR obnovljena, a Čečenima i Ingušima dozvoljena repatrijacija.

Nakon povratka se prvo školovao za električara, a potom studirao elektroniku u Vladikavkazu. Godine 1962. je primljen u Višu vojnu školu za pilote u Tambovu, nakon čijeg završetka se 1966. priključio Sovjetskom ratnom zrakoplovstvu. Godine 1968. se priključio Komunističkoj partiji. Relativno je brzo napredovao u službi, te 1974. završio elitnu Gagarinovu zrakoplovnu akademiju, a iste godine se oženio za rusku pjesnikinju Alu Kulikovu, kćer jednog od svojih pretpostavljenih. Bio je postavljen u strateške bombarderske jedinice sa sjedištem u Sibiru i Ukrajini. 1980-ih je sudjelovao u ratu u Afganistanu za što je primio niz odlikovanja; njegovi protivnici su kasnije tvrdili da je pod njegovom komandom izvršeno godine 1986/87. tzv. tepih bombardiranje na zapadu Afganistanu pri čemu je stradao ogroman broj civila, a što je Dudajev do kraja žestoko opovrgavao. Godine 1987. je dobio čin general-majora i postavljen za komandanta 326. divizije teških bombardera sa sjedištem u Tartuu u Estoniji, gdje je, između ostalog u svojoj nadležnosti imao i nuklearno oružje.

Za vrijeme boravka u Estoniji, koji je koincidirao sa početkom estonske borbe za obnovu nezavisnosti, Dudajev je naučio estonski i počeo iskazivati simpatije za tamošnji separatizam. Kada je njegova jedinica povučena iz Tartua u maju 1990. godine, Dudajev je podnio ostavku na sve vojne dužnosti te se kao civil vratio u Čečeniju.

Uspostava nezavisne Čečenije[uredi - уреди | uredi izvor]

U domovini se Dudajev istupio iz KPSS te se umjesto toga povezao sa čečenskim nacionalistima i njihovom novoformiranom strankom Svenacionalni kongres čečenskog naroda. Ona je predstavljala opoziciju dotadašnjim komunističkim vlastima te se ispočetka zalagala da Čečenija stekne status konstitutivne republike SSSR-a umjesto dotadašnje autonomije u sastavu Ruske SFSR. Kako se SSSR počeo raspadati, tako su zahtjevi nacionalista, na čije se čelo stavio Dudajev postali sve radikalniji i uključivali potpunu nezavisnost Čečenije.

Prilika za ispunjenje tih zahtjeva je pružio puč sovjetskih konzervativaca protiv Gorbačova u augustu 1991. godine. Puč nije uspio, ali Doku Zavgajev, komunistički vođa Čečensko-Inguške ASSR, se od njega nije na vrijeme distancirao. Dudajev i njegovi pristaše, organizirani u tzv. Nacionalnu gardu, su to iskoristili kao izgovor da 6. septembra iste godine sa oružjem provale u Vrhovni sovjet u Groznom prilikom sjednice; tada je smrtno stradalo lokalni partijski vođa Vitalij Kucenko, a Nacionalna garda zauzela zgradu televizije i sve lokalne televizije, uspostavivši tako de facto vlast separatista u Čečeniji.

Dudajev je u oktobru iste godine organizirao referendum na kome je potvrđen za predsjednika novoproglašene Čečenske Republike Ičkerije koja je jednostrano proglasila nezavisnost od Rusije, tada formalno još uvijek dijela SSSR-a. Ruski predsjednik Boris Jeljcin je mjesec dana kasnije na to reagirao slanjem kontingenta sebi vjernih trupa u Grozni, ali su one bile prisiljene na povlačenje nakon blokade na aerodromu. Tako je Čečenija pod vodstvom Dudajeva postala de facto nezavisna.

Vođa nezavisne Čečenije[uredi - уреди | uredi izvor]

Novi entitet, međutim, nije dobio međunarodno priznanje nezavisnosti. Jedini izuzetak je bila susjedna Gruzija pod vodstvom radikalnog nacionalističkog predsjednika Zvijada Gamsahurdije; ona je, međutim, povučena nakon što je Gamsahurdija početkom 1992. svrgnut u puču. Gamshaurdija je utočište pronašao upravo u Čečeniji gdje mu je Dudajev formalno dao azil.

Dudajeva država se, pak, ni sama nije pokazala previše stabilnom. U junu 1992. su se od nje otcijepila područja naseljena Ingušima te formirala Republiku Ingušetiju koja je na kraju pristala na Jeljcinov prijedlog tzv. Federalnog sporazuma te se kao zasebni federalni subjekt priključila Rusiji. Nastojeći se što više udaljiti od Rusije, Dudajev je donio niz ukaza sa ciljem da naglasi čečenski identitet, kao što je bila upotreba čečenskog kao službenog jezika, latinice umjesto ćirilice te štampanje vlastite valute i poštanskih maraka.

U međuvremenu je Čečeniju ubrzo počelo napuštati ne-čečensko, a prije svega rusko stanovništvo, a sama Čečenija počela trpiti negativne ekonomske posljedice post-komunističke tranzicije, kao i problem nasilja i organiziranog kriminala koji je postao još akutniji nego u ostatku Rusije. Dudajev se počeo razilaziti sa drugim čečenskim vođama, uključujući bivše suborce poput Ruslana Labazanova, pri čemu je novostvorena opozicija, okupljena u čečenskom parlamentu predsjednika optuživala za autokraciju. To je dovelo do događaja sličnih onima u Rusiji, odnosno spora između izvršne i zakonodavne vlasti - parlament je u oktobru 1993. godine pokušao organizirati referendum o opozivu predsjednika, a Dudajev na to reagirao njihovim raspuštanjem. Opozicionari su na to reagirali osnivanjem paralelnih organa vlasti poznatih kao Privremeni sovjet Čečenske Republike.

U ljeto 1994. su čečenske opozicionare počele potajno podržavati ruske vlasti sa oružjem, opremom, a na kraju i "dobrovoljcima". Uz njihovu pomoć su u jesen 1994. godine anti-dudajevske snage nekoliko puta pokušale zauzeti Grozni i svrgnuti Dudajeva. To je krajem novembra kulminiralo spektakularnim, ali neuspjelim upadom kolone tenkova čije je razbijanje, ali i zarobljavanje velikog broja aktivnih ruskih zarobljenika natjeralo Jeljcina da Dudajevu uputi ultimatum za "razoružavanje paravojnih formacija". Dudajev je taj zahtjev odbio prihvatiti, a što Jeljcin iskoristio kao povod za početak vojne invazije na Čečeniju.

Ratni vođa[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Prvi čečenski rat

Otvorena neprijateljstva su otpočela 1. decembra kada je rusko ratno zrakoplovstvo bombardiralo aerodrom Grozni i uništilo nekoliko bivših sovjetskih trenažnih aviona koje je Dudajev koristio kao vlastito zrakoplovstvo. Dudajev je taj čin iskoristio da formalno objavi rat Rusiji, ali je do kopnene invazije došlo tek kada su ruske snage prešle granicu 10. decembra. Rusko napredovanje je bilo sporo, da bi kulminiralo u iznenadnom, ali katastrofalnom napadu na Grozni na Staru godinu 1994. pri čemu je jedan od ciljeva bila predsjednička palača. Dudajev i njegove pristaše su pružale izuzetno žilav i uspješan otpor, te su se iz grada povukle tek nakon što je grad potpuno razoren.

Dudajev je, kao i drugi čečenski vođe, nastavio rat voditi koristeći gerilsku strategiju, pri čemu mu je, prema različitim navodima, kao glavno uporište služio nekadašnji nuklearni silos kraj mjesta Vedeno na nepristupačnom planinskom jugu zemlje. Usprkos toga što je bio prisiljen na skrivanje od ruskih snaga, zadržao je veliki autoritet među Čečenima te 1995. godine kao glavnog muftiju imenovao Ahmada Kadirova koji je, pak kao islamski vjerski vođa proglasio džihad protiv Rusije, čime je otvoren put da se redovi separatističkih gerilaca popunjavaju dobrovoljcima iz drugih muslimanskih zemalja, a što će imati značajne posljedice na buduće događaje u Čečeniji. Dudajev je također prešutno odobrio strategiju terorističkih napada na civilne ciljeve u samoj Rusiji, uključujući napad na bolnicu u Budjonovsku u ljeto 1995. godine, čijeg je izvršitelja Šamila Basajeva nakon tog čina odlikovao.

Smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

21. aprila 1996. godine je Dudajev preko satelitskog telefona razgovarao sa Konstantinom Borovojem, liberalnim zastupnikom ruske Državne dume. Razgovor su prisluškivale ruske tajne službe koje su pomoću signala locirale Dudajeva, koji se tada krio u selu Gehi-ču, oko 30 km od Groznog. Odmah su u zrak poslana dva aviona Suhoj Su-24, koji su na mjesto sa kojeg je Dudajev koristio telefon ispalila dva projektila zemlja-zrak. Tada je Dudajev poginuo.

Nakon smrti ga je kao v.d. predsjednika Čečenske Republike naslijedio Zelimhan Jandarbijev, koji je 27. maja 1996. sa Jeljcinom potpisao sporazum o primirju. Dudajeva smrt je tako predstavljala simboličnu pobjedu za Jeljcina, koji ju je koristio kao argument za tvrdnje da je sve nepopularniji rat završen te u kampanji za izbore koje je tijesno dobio u ljeto. Čečenski gerilci su, međutim, u augustu 1996. godine iznenada napali i zauzeli najveći dio Groznog, prisilivši Jeljcina da Hasavjurtskim sporazum de facto prizna nezavisnost Čečenije na sljedećih pet godina. Na prvim poratnim izborima 1997. godine je novi predsjednik postao Aslan Mashadov, koji se smatrao ne samo Dudajevljevim nasljednikom, nego i nastavljačem njegove politike koja je više naglaska stavljala na nacionalizam nego islamizam.

Mjesta nazvana u čast Džohara Dudajeva[uredi - уреди | uredi izvor]

Kućni broj u Aveniji Džohara Dudajeva u Rigi
  • Nakon njegove smrti, razne lokacije u Turskoj nazvane su po njemu, na primjer Cevher Dudayev Meydanı (Trg Džohara Dudajeva) u Ankari.
  • Od 1996. u Rigi se nalazi Avenija Džohara Dudajeva (Džohara Dudajeva gatve).
  • Trg Džohara Dudajeva (Dzocharo Dudajevo skveras) u Vilniusu.
  • U Goraždu postoji Ulica Generala Džohara Dudajeva