Operacija Džihad

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Bitka za Grozni (1996))
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Operacija Džihad
Segment Prvog čečenskog rata
Datum 6 - 20. august 1996
Lokacija Grozni, Čečenija
43°19′N 45°41′E / 43.31°N 45.69°E / 43.31; 45.69Koordinate: 43°19′N 45°41′E / 43.31°N 45.69°E / 43.31; 45.69
Ishod odlučujuća čečenska pobjeda
Hasavjurtski sporazum kojim je okončan rat
Sukobljene strane
 Rusija
Flag of Chechen Republic before 2004.svg Čečenska Republika
 Čečenska Republika Ičkerija
Komandanti i vođe
Snage
ispočetka 12.000[1](6.000 - 7.000 unutar Groznog, uglavnom pripadnici snaga MVD) ispočetka 1300–3000 (najvjerojatnije oko 1500[1]), kasnije do 7000
Žrtve i gubici
službeno: 494 poginulih, 182 nestalih, 1,407 ranjena[1] (isključivo federalne snage, ne računajući pro-ruske čečenske formacije, koje su se raspale) nepoznati

Bitka za Grozni, poznata i kao Operacija Džihad (rus. Операция «Джихад»), ponekad poznata i kao Operacija Nulta opcija, se zbila na samom kraju Drugog čečenskog rata u ljeto 1996. godine, kada su paravojne formacije Čečenske Republike Ičkerije izvele iznenadni napad na ruske i pro-ruske snage u čečenskom glavnom gradu Grozni te nakon višednevnih borbi zauzele njegov najveći dio, izazavši potpuno rasulo u ruskim redovima i natjeravši vladu predsjednika Borisa Jeljcina da otpočne pregovore o primirju i sklopi tzv. Hasavjurtski sporazum kojim se obavezala povući federalne snage iz Čečenije, čime je sukob završen čečenskom pobjedom i de facto nezavisnošću samoproglašene države.

Otpočela je 6. augusta 1996. u 5 sati ujutro, kada su se grupe čečenskih militanata uspjele inflitrirati u grad. To nije bila prva akcija takve vrste, s obzirom da je samo prije nekoliko mjeseci izveden manji prepad prilikom koga je privremeno zauzet sjeverozapadni dio grada. Ovaj put su čečenske snage, međutim, imale daleko ambicioznije ciljeve, odnosno prvi put uspjele prikupiti veći broj ljudi - koji se procjenjuje na nekoliko hiljada. U trenutku napada se u gradu nalazilo oko 6000 pripadnika ruskih federalnih snaga, uglavnom pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova (MVD) i komandom generala Konstantina Pulikovskog. Čečenske snage su prilikom napada dijelom koristile svoju uobičajenu taktiku - napade manjim, mobilnim grupama koje su ruskim položajima dolazile iza leđa; za razliku od prethodnih napada, ovaj put su Čečeni uglavnom nastojali odsjeći i blokirati, a ne napasti i uništiti ruske snage koje bi se našle odsječene od glavnine, i koje su se brzo raspale na veliki broj manjih džepova otpora. Razmjeri čečenskog napada su izazvali potpuni šok u ruskim redovima, a još više među pro-ruskim čečenskim vlastima na čelu sa Dokuom Zavgajevim, čiji su predstavnici smjesta pobjegli u rusku vojnu bazu u Hankali; većina ljudstva njihovih paravojnih formacija se pridružila separastima čiji je broj tako narastao da su Čečeni, po prvi put tokom cijelog sukoba, iako nakratko i na ograničenom prostoru, dobili brojčanu nadmoć nad neperijateljem. Tokom borbi koje su trajale sedam dana, čečenske snage su zauzele najveći dio grada, iako su im u nekim dijelovima ruske snage uspjele pružiti koliko-toliko efikasan otpor; među njima se najviše istakla elitna Alfa grupa čiji su pripadnici uspjeli obraniti sjedište FSB-a u gradu. Sa druge strane, pokušaji ruskih vojnih snaga da uz pomoć tenkova i oklopnih vozila deblokiraju opkoljene pripadnike MVD-a uglavnom nisu uspjeli, pri čemu su pretpjeli osjetne gubitke.

Ključni trenutak bitke je došao 19. augusta kada je Pulikovski, uvjeren da je oko Groznog postavljen neprobojan obruč te izdao ultimatum, tražeći od pobunjenika da u roku od 48 sata napuste grad inače će biti uništeni u bombardiranju. Vijest o ultimatumu je izazvala sveopću paniku među civilnim stanovništvom, pa se računa da je samo u jedan dan grad napustilo 220.000 stanovnika, izazavši dodatnu konfuziju u ruskim redovima, ali i sve intenzivnije pozive kako iz ruske, tako i međunarodne javnosti da se situacija riješi pregovorima.

Jeljcinova vlada je, međutim, sljedeći dan, suočena sa mogućnošću da se prilikom ponovnog zauzimanja grada ponove traumatična iskustva iz sa početka kampanje, kao i da bi prilikom bombardiranja moglo nastradati nekoliko hiljada vojnika, odlučila prihvatiti drukčiju sugestiju Aleksandra Lebeda, novopostavljenog savjetnika za nacionalnu sigurnost. Popularni Lebed, čijoj je podršci Jeljcin dugovao tijesnu pobjedu na nedavnim predsjedničkim izborima, bio je poznat kao žestoki kritičar rata. 20. augusta je otputovao u Čečeniju i smjesta dogovorio prekid vatre te otpočeo pregovore sa čečenskim vođom Aslanom Mashadovim. Rusija je pristala na sve zahtjeve, te 22. augusta svoje snage povukla ne samo iz Groznog, nego iz svih dijelova Čečenije osim dvije baze. 31. augusta je potpisan Hasavjurtski sporazum kojim je rusko povlačenje formalizirano a Čečenska Republika Ičkerija stekla de facto nezavisnost.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Evangelista 2002, str. 44.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Evangelista, Matthew (2002). The Chechen Wars: Will Russia Go the Way of the Soviet Union?. Washington, D.C.: Brookings Institution Press. ISBN 0-8157-2498-5.