Wilhelm Keitel

Izvor: Wikipedia
Wilhelm Keitel
Bundesarchiv Bild 183-H30220, Wilhelm Keitel.jpg
Biografske informacije
Datum rođenja 22. rujna 1882.
Mjesto rođenja Njemačka Helmscherode, Njemačka
Datum smrti 16. listopada 1946.
Mjesto smrti Njemačka Nürnberg, Njemačka
Državljanstvo Njemačka njemačko
Puno ime Wilhelm Bodewin Johann Gustav Keitel
Nadimak LaKeitel
Supruga Lisa Fontaine
Karijera
Služba 1901. - 1945.
Čin Generalfeldmaršal
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Bundeswehr
Rod vojske Wehrmacht
Zapovijedao OKW

Wilhelm Bodewin Johann Gustav Keitel (Helmscherode, 22. rujna 1882. - Nürnberg, 16. listopada 1946.), njemački generalfeldmaršal, stariji vojni vođa Njemačke u Drugom svjetskom ratu, ministar rata nacističke Nemačke i osuđeni ratni zločinac.

Keitel je započeo kampanju masovnog istrebljenja civila na okupiranim teritorijama. 16. septembra 1941. Keitel je izdao zloglasnu naredbu da se za svakog ubijenog nemačkog vojnika na Istoku ubije 100 komunista, a za svakog ranjenog 50, uz obrazloženje da ljudski život na Istoku ne vredi ništa.[1] On je pritom naložio da se svi slučajevi otpora Wehrmachtu, bez obzira na okolnosti, pripišu komunistima, obrazlažući da se "smrtna kazna za 50 do 100 komunista općenito može smatrati prigodnim iskljupljenjem za život jednog nemačkog vojnika."[2]

Također je potpisao uredbu Nacht und Nebel (Noć i magla) da se svi oni koji su od strane nacista na bilo koji način označeni kao nepodobni mogu tajno tj. bez znanja porodice ili lokalnih vlasti, transportovati direktno u bilo koji koncentracioni logor, gde bi često bili pogubljeni.

Rani Život[uredi - уреди]

Wilhelm Bodewin Johann Gustav Keitel rođen je 22. rujna 1882. u mjestu Helmscherode, Grofovija Brunswick, Njemačko Carstvo, kao sin Carla Keitela, zemljoposjednika, i njegove supruge Apollonie Vissering. Nakon što je završio školovanje u Göttingenu, krenuo je na ostvarivanje vojne karijere 1901., te je postao Fahnenjunker (Kadetski časnik). Wilhelm Keitel je 1909. oženio Lisu Fontaine, kći bogatog zemljovlasnika. Zajedno su imali šestero djece, od kojih je jedno umro u ranom djetinjstvu. U Prvom svjetskom ratu Keitel je služio na Zapadnoj fronti. U rujnu 1914. tijekom borbe u Frandriji, Keitel je zadobio ozbiljnu ozljedu podlaktice.

Oporavio se i 1915. poslan je u Viši njemački generalštab. Nakon Prvog svjetskog rata Keitel je ostao u novonastalom Reichswehru, te je igrao ulogu u organizaciji Freikorpsa na poljskoj granici. Keitel je također služio kao divizijski časnik generalštaba i predavao je dvije godine u vojnoj školi u Hanoveru.

U drugoj polovici 1924. premiješten je u Reichswehrministerium (Ministarstvo obrane). Ubrzo je unaprijeđen na poziciju šefa organizcijskog odjela. Tu je poziciju zadržao i nakon dolaska Hitlera na vlast 1933. Na preporuku Wernera von Fritscha, postao je 1935., vođa i zapovjednik novonastalog Wermachta.

OKW i Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

Godine 1937., unaprijeđen je u generala, a iste godine, i to malo prije početka afere Blomberg-Fritsch i zamjene Reichskriegsministeriuma sa OKW-om, postavljen je na poziciju šefa OKW-a. To nije bilo nikakvo političko postavljanje, dapače sam Blomberg je Hitleru rekao: "On je samo čovjek koji vodi moj ured". To je Hitleru itekako išlo na ruku. Nakon završetka Francuske kampanje 1940., Keitel je unaprijeđen u generalfeldmaršala, kao i još nekolicina Hitlerovih generala.

Egzekucija ruskih partizana.

Tijekom Drugog svjetskog rata, Keitel je pokušao nagovoriti Hitlera da odustane od invazije na Francusku i protivio se Operaciji Barbarossa.[traži se izvor] Oba puta se suprotstavio Hitleru osobno i tražio je ostavku: Führer ju je odbio dati. Godine 1942. ponovno se suprotstavio Hitleru, i to kako bi branio feldmaršala von Lista, čija se vojska pokušavala izvući od besmislene i krvave borbe na Kavkazu. Keitelova obrana von Lista bila je zadnji čin u kojem se on suprotstavio Hitleru, jer od tada više nije imao primjedbu niti na jednu Führerovu naredbu, niti mu je proturječio. Njegove su mu se kolege zbog svega toga obraćale sa Lakaitel (Mali ulizica). Potpisao je mnoge zapovjedi sumnjivog legaliteta pod zakonima rata, od koji je najpoznatija ozloglašena Komesarova zapovijed, i dao Himmleru slobodne ruke u provođenju svoje rasne politike i provođenju terora u osvojenim teritorijima na Istoku i na Balkanu, a posebno u Sovjetskom Savezu i okupiranoj Jugoslaviji.

Datoteka:Princ eugen u bosni.jpg
Spaljivanje sela u Bosni.

Firer je naredio:



1.) Neprijatelj u borbi upotrebljava fantastične komunistički školovane borce koji ne prezaju ni od kakvog nasilja. Ovde se više nego ikada ide za biti ili ne biti. Ova borba nema ništa zajedničkog s viteštvom i odredbama Ženevske konvencije. Ako ova borba protiv bandi, kako na Istoku tako i na Balkanu, ne bude vođena najbrutalnijim sredstvima, onda se u dogledno vreme više neće imati raspoloživih sredstava da se ovoj kugi stane na put.

Stoga trupe imaju pravo i dužnost da u ovoj borbi upotrebe svako sredstvo bez ograničenja, takođe i protiv žena i dece, samo ako ovo vodi uspehu. Obziri bilo ikakve vrste su zločin prema nemačkom narodu i prema vojnicima na frontu koji moraju da podnose udarce bandi i zato ne treba imati nikakve obzire prema bandama ili njihovim pomagačima.[3]

Naređenje načelnika generalštaba Vrhovne komande Vermahta od 16. decembra 1942.

Također je poznata njegova zapovijed o ubijanju svih zarobljenih Francuskih pilota, članova Normandsko-Niemenske jedinice, koji su se borili u ili za Sovjetski Savez, umjesto da ih se tretira kao ratne zarobljenike. Keitel je također bio instrumentalan u zataškavanju prevrata koji se trebao dogoditi nakon srpanjske urote 1944., čija je zadaća bila da ubije Hitlera i promjeni trenutnu hijerarhiju u vojsci. On je također sjedio u Sudu časti koji je predao mnoge časnike, uključujući i feldmaršala von Witzlebena, Freislerovom ozloglašenom Volksgerichtshofu.

Nakon Drugog svjetskog rata[uredi - уреди]

General Keitel potpisuje predaju Njemačke

U podne, razgovor na američkom ratnom brodu "Patrija" između američkog general-majora Rooksa i velikog admirala Denitza. General Ruks je saopštio admiralu Denicu, da general Kajtel od ovog trenutka nije više komandant Vermahta, nego je ratni zarobljenik.[4]

Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 13. maja 1945.

Dana 8. svibnja 1945., general Keitel je potpisao njemačku predaju Crvenoj Armiji. Četiri dana nakon toga uhićen je i poslan pred Međunarodni Vojni Sud, gdje je osumnjičen da je počinio sljedeće zločine: urota za počinjenje zločina protiv mira, ratni zločini i na kraju zločini protiv humanosti. MVS je odbio Keitelovu obranu da je on samo pratio naredbe u suglasju sa Führerprinzipom. U skladu s odbijanjem, on je optužen po svim točkama optužnice. Da bi pojačali dojam kriminalne, a ne vojne, prirode Keitelovih djela, Saveznici su odbili njegov zahtjev za strijeljanjem te su ga umjesto toga objesili. Njegove posljednje riječi su bile:

Wikicitati „Pozivam Svemoćnoga Boga da ima milosti prema Njemačkom narodu. Više od 2 milijuna vojnika otišlo je u svoju smrt za domovinu prije mene. Sada slijedim svoje sinove - sve za Njemačku.[traži se izvor]
()

Zanimljivosti[uredi - уреди]

  • U filmu Hitler: Konačni pad Wilhelma Keitela igra Dieter Mann.
  • Kao vojnom službeniku, Keitelu je bilo zakonom zabranjeno pridružiti se NSDAP-u. Nakon uspjeha na ruskoj fronti, sam Hitler (koji je htio povezati vojni i politički uspjeh) mu je uručio "Zlatno" (Počasno) članstvo u NSDAP-u. Godine 1944., zakon o tome je promijenjen i vojni službenici su poticani da se pridruže NSDAP-u. Keitel je izjavio da je to i formalno napravio na Nürnberškom procesu, no nikad nije službeno primljen u stranku. Wilhelm Keitl je jedna od samo dvije osobe koje su dobile počasno članstvo u stranci.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]