The Godfather (film)

Izvor: Wikipedia
The Godfather

Kino-poster
Režija Francis Ford Coppola
Producent Albert S. Ruddy
Scenario Mario Puzo
Francis Ford Coppola
Robert Towne (van špice)
Predložak The Godfather
Mario Puzo
Uloge Marlon Brando
Al Pacino
James Caan
Richard S. Castellano
Robert Duvall
Sterling Hayden
John Marley
Richard Conte
Diane Keaton
Muzika Nino Rota
Carmine Coppola
Carlo Savina
Fotografija Gordon Willis
Montaža William H. Reynolds
Peter Zinner[1]
Studio Alfran Productions
Distribucija Paramount Pictures
Datum(i) premijere 15. mart 1972 (1972-03-15) (SAD)
Trajanje 175 min.
Zemlja  SAD
Jezik engleski
sicilijanski
Budžet 6,5 mil. $[2]
Bruto prihod 245,066.411 $

Kum (eng. The Godfather) je američki dramski film režisera Fransisa Ford Kopole iz 1972. godine s Marlon Brandom, Al Pačinom, Džejms Kanom, Robertom Duvalom i Dajanom Kiton. Film je adaptacija istoimenog romana, koji je napisao Mario Puzo. Priča filma pokriva period od 10 godina (1945-1955) i prati italijansko-američku porodicu Korleone.

Film je nagrađen nagradama Američke filske akademije za najbolji film, najboljeg glumca i najbolji adaptirani scenario, a izabran je i za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru Sjediljenih Država. Takođe je rangiran kao drugi najbolji film u istoriji američke kinematografije, iza Građanina Kejna na spisku „100 godina... 100 filmova (izdanje na 10. godišnjicu)“ Američkog filmskog instituta[3]. Isto tako, rangiran je kao prvi na spisku „250 najboljih“ IMDB[4], prvi na spisku 100 najboljih sajta Metacritic[5] i među prvih 10 na spisku najboljih filmova svih vremena sajta Rotten Tomatoes[6].

Produkcija[uredi - уреди]

Kopola i Paramount Pictures[uredi - уреди]

Fransis Ford Kopola, režiser filma.

Fransis Ford Kopola nije bio prvi izbor za režiju, koja je pre toga bila ponuđena bar dvojici reditelja. Posao je bio ponuđen italijanskom reditelju Serđu Leonu, ali je on odbio rekavši kako nije zainteresiran (posle je snimio vlastitu mafijašku sagu Bilo jednom u Americi, koja se fokusirala na živodsko-američke gangstere)[7]. Do tada, Kopola je režirao osam filmova, od kojih je bio najpoznatiji verzija muzikala Finianova duga - iako je osvojio Oskar za scenariju u filmu Paton 1970.[8] Kopola je bio dužan Warner Bros. 400 hiljada dolara zbog prekoračenja budžeta filma Džordža Lukasa kao i THX-1138, koji je Kopola producirao, a Kuma je prihvatio na Lukasov savet.[9]

Vladalo je veliko neslaganje između Kopole i studija, Paramount Pictures, a Kopola je nekoliko puta umalo bio zamenjen. Paramunt je smatrao kako Kopola ne radi na rasporedu, da je napravio nekoliko grešaka s audicijom i produkcijom to da je insistirao na nepotrebnim troškovima. Kopola kaže, na DVD komentaru, da je bio pod pritiskom jer je znao da zamenski redatelj čeka u seni i da će ga zameniti istog trenutka kad ga opuste, ali unatoč tome, uspeo je obraniti svoje odluke i izbeći otkaz.

Audicija[uredi - уреди]

Kopolin izbor glumaca nije bio u skladu sa željama šefova Paramaunta, posebno Marlon Brando kao Don Vito Korleone. Paramaunt, koji je hteo Lorensa Olivijea (koji je bio nedostupan zbog zdrastvenih problema), prvo je zabranio Kopoli da angažuje Branda, navodeći njegovo problematično ponašanje na setovima njegovih prethodnih filmova. U jednom trenutku, Kopoli je tadašnji predsednik Paramaunta rekao da se "Marlon Brando nikad neće pojaviti u ovom filmu". Nakon zauzimanja kao šefova studija, Kopoli je dopušteno da angažuje Branda pod uslovom da ovaj prihvati manju platu nego na prethodnim filmovima, da uradi probno snimanje i da se obaveže kako neće prouzrokovati odgađanje u produkciji (kao što je to činio na prethodnim produkcijama)[10]. Kopola je izabrao Branda umesto Ernesta Borgnajna nakon što je ovaj na probnom snimanju osvojio i njega i rukovodstvo Paramaunta. Brando je za svoju ulogu osvojio nagradu Američke filmske akademije, koju je odbio da primi.

Studio je hteo Roberta Redforda ili Rajana O'Nila za ulogu Majkla Korleonea, ali Kopola je hteo nepoznatog glumca koji izgleda kao italijanski Amerikanac, i našao ga je u Alu Pačinu[11]. Pačino je u to vreme nije bio poznat[10], a studio ga nije smatrao podobnim za ulogu, delimično i zbog njegove visine. Pačinu je uloga dodeljena nakon što je Kopola zapretio da će napustiti produkciju. Za ulogu su konkurisali i Džek Nikolson, Dastin Hofman, Voren Bejti, Martin Šin i Džejms Kan[10]. Za ulogu je bio zainteresovan i Elvis Presli, ali se nije pojavio na audiciji.

Pre nego što je izabran Robert Duval, za ulogu Toma Hagena su bili razmatrani Brus Dern, Pol Njuman i Stiv Makvin.

Tada nepoznati Robert De Niro se prijavio za uloge Majkla, Sonija, Karla i Paulija Gata. Izabran je za ulogu Paulija, ali Kopola je sredio "razmenu" s filmom -{The Gang That Couldn't Shoot Straight}- kako bi dobio Al Pačina.

Silvester Stalone se prijavio za uloge Karla Rizija i Paulija Gata, Antoni Perkins za Sonija, a Mia Farov za Kej. Vilijam Divan bio je jedan od kandidata za ulogu Moa Grina.

Sofija Kopola, tada novorođenče, je nastupila kao Majkl Fransis Rizi, novorođeni sin Koni i Karla, u sceni krštenja na kraju filma. Nastupila i u druga dva filma. Kopola je angažovao i svoje sinove u ulogama Frenka i Endrua Hagena, dvojicu sinova Toma Hagena. Mogu se videti u uličnoj tučnjavi između Sonija i Karla i iza Pačina i Duvala u sceni sahvrane.

Snimanje[uredi - уреди]

Većina snimanja obavljena je između 29. marta i 6. avgusta 1971., dok je scena s Pačinom i Keaton bila snimana u jesenu - ukupno se snimalo 77 dana, manje od predviđenih 83 dana.

Snimalo se na lokacijama oko Njujorka, kao i u sicilijanskim gradovima Savoci i Forzi d'Agro. Korištena je i jedna lokacija u Los Anđelesu[12]. Scena sa Pačinom i keaton snimana je u gradu Ros, Kalifornija. Enterijeri su snimani u studijama Filmvejsa u Njujorku[10][11].

Jedna od najšokantnih scena u filmu dolazi rano, ona s odsečenom konjskom glavom. Protestovala su udruženja za prava životinja. Kopola je kasnije rekao kako je dobio konjsku glavu od preduzeća za proizvodnju pseće hrane; konj nije ubijen specijalno za potrebe filma.

U romanu, Džek Volc, je dugi, spori zum, koji počinje s krupnim planom pogrebnika koji milo Don Korleonea, a završava s kumom prikazanim straga. Ova scena, koja traje oko tri minute, snimana je kompjuterskim objektivima koje je dizajnirao Toni Karp. Objektivi su korišćeni i na snimanju filma Silent Running

Za scenu krštenja su korišćene dve različite crkve. Unutrašnje scene snimane su u katedrali Svetog Patrika u Njujorku. Spoljne scene nakon krštenja snimane su u crkvi Maunt Loreto na Stejten Ajslendu, Njujork. 1973. je požar uništio dobar deo crkve. Ostali su samo fasada i zvonik koji su uklopljeni u novu građevinu koja je posle sagrađena.

Zaplet[uredi - уреди]

Film počinje na venčanju kćerke Don Vite Korleonea, Koni (Talija Šajr) za Karla Ricija (Džiani Raso) u Njujorku u kasno leto 1945. Kako "nijedan Sicilijanac ne može odbiti uslugu na dan venčanja svoje kćerke", Korleone, poznat među svojim prijateljima i saradnicima kao "Kum" i Tom Hejgen (Robert Duval) su zauzeti saslušavanjem zahteva prijatelja i saradnika. U međuvremenu, Don Vitov najmlađi sin Majkl (Al Pačino), koji se vratio iz Drugog svetskog rata kao odlikovani junak, priča svojoj devojci Kej Adams (Dajana Kiton) anegdote o kriminalnom životu svog oca, uveravajući je da on nije kao njegova porodica.

Među gostima na svečanosti ja slavni pevač Džoni Fontejn (Al Martino), Korleonov kum, koji je došao iz Holivuda da zamoli Kuma da mu pomogne da dobije ulogu koja će mu revitalizirati karijeru. Džek Volc (Džon Marlej), šef studija, ne da Fontejnu ulogu, ali Don Vito Korleone kaže Džoniju: "Napraviću mu ponudu koju neće moći da odbije." Hejgen je poslan u Kaliforniji kako bi rešio problem, ali mu Volc ljutito odvrati kako neće dati Fontejnu ulogu, koja je savršena za njega, jer je Fontejn "uništio" starletu koju je Volc favorizirao. Sledećeg jutra, Volc se budi i u krevetu pronalazi krvavu odsečenu glavu svog trofejnog konja.

Po Hejgenovu povratku, porodica se sastaje s dilerom heroina Virdžilom "Turčinom" Solocom (Al Letieri), koji je utecajan u protivničkoj porodici Tatalija. Soloco zamoli Don Korleonea (Marlon Brando) za političku zaštitu i financiranje kako bi se počeo masovni uvoz i distribucija heroina, ali unatoč velikoj količni novca koji bi se zaradio, Korleone odbija. Don Vitov najstariji sin, Santino "Soni" Korleone (Džejms Kan), upada u razgovor i neizravno izrazi interes za posao. Njegov otac, ljut zbog Sonijeve nesuglasice pred čovekom koji nije član porodice, kasnije ga nasamo ukori.

Ubrzo nakon odbijanja Don Korleonea, on šeta pogođen nekoliko puta na lokalnoj tržnici. Javno se ne zna da li je preživeo. Soloco i njegovi ljudi zatim ubijaju Luku Brasija (Leni Montena) i otimaju Hejgena. Soloco nagovara Hejgena da ponudi Soniju dogovor koji je prethodno ponuđen njegovom ocu, ali Soni odbija i razmisliti o poslu, rekavši kako će zaratiti sa porodicom Tatalija i Solocom.

Majkl, kojeg druge mafijaške porodice smatraju "civilnom" (nije umešan u mafijaške poslove) pa zato može živeti normalnim životom, posećuje oca u bolnici. Odmah postaje sumnjičev nakon što je primetio da nema policijaca da čuvaju Dona. Shvativši da mu je ocu opet namešteno, naziva Sonija, a nakon toga premešta oca u drugu sobu. Nakon toga odlazi vani kako bi pazio pred vratama. Uz pomoć iznenađenog Enca, odbija Solocove ljude. Dolazi policija s korumpiranim kapetanom Makluskijem (Sterling Hejden), koji udari Majkla u lice. Pojavljuje se Hejgen s "privatnim detektivima" ovlaštenim da nose oružje kako bi zaštitili Don Korleonea.

Nakon pokušja ubistva svog oca u bolnici, Majkl se dobrovoljno javlja da ubije Solocoa i kapetana Makluskija, koji glumi Solocova telohranitelja. Soni i ostali iskusniji članovi porodice se nasmiju Majklovu navodnu naivnost, a Soni ga prekori da ne reagira preosobno i emocialno. Međutim, Majkl ih uverava da je ubijanje Solocoa i Makluskija u interesu porodice, to da on, kao "civil", neće izazvati puno sumnje kod Solocoa.

Sastanak između Majkla i Solocoa, uz prisusnost Makluskija, dogovoran je u restoranu, navodno da se dogovori mir. Majkl odlazi, uzima skriveni pištolj i ubija Soloca i Makluskija, obojicu pogoda u glavi. Kako bi izbegao uhvaćenje za ubistvo, Majkl je poislan na Siciliju dok se porodica Korleone priprema za rat protiv pet porodice, koje se ujedinjuju protiv Korleoneovih.

Na Sicilijijima, Majkl živi pod zaštitom Don Tomasina, starog prijatelja porodice. Tamo, on se oženi s lokalnom devojkom, Apoloniom, koja je posle ubijena tokom pokušaja ubistva Majkla.

U međuvremenu, u Njujorku, Don Korleone se vraća kući iz bolnice. On je izvan sebe nakon što je čuo da je Majkl bio taj koji je ubio Soloca i Makluskija. Nekoliko meseci posle, 1948., Soni prebije Karla jer je tukao Konija. Nakon što ju je Karlo još jednom pretukao, Soni odlazi sam kako bi ga pronašao i ubio. Na putu, upada u zasedu na neplatnim kućicama gde ga muče do smrti.

Umesto traženja osvete za Sonijevo ubistvo, Vito Korleone se sastaje sa šefovima pet porodice kako bi prekinuli rat između porodice. Ne samo da im rat uzima materijani i ljudski život, nego je prekid sukoba jedini način da se Majkl može sigurno vratiti kući. Promenivši svoju pethodnu odluku, Vito se dogovara da će porodica pružiti političku zaštitu za prodaju heroina Filipu Tataliji (Viktor Rendina). Na sastanku, Don Vito Korleone shvaća da je Don Barzini (Ričard Konte), a ne Tatalija, odgovoran za mafijaški rat.

Kako u je sigurnost osigurana, Majkl se vraća sa Sicilije. Nakon više od godinu dana, vraća se svojoj bivšoj devojici, Kej, rekaviši kako je želi oženiti. Kako je Don polu-umirovljen, Soni mrtav, a srednji brat Fredo (Džon Kazale) se smatra nesposobnim da vodi porodički posao, Majkl postaje šef i kaže kako će porodički posao ubrzo biti u potpunosti zakonit.

Pit Klemenza (Ričard S. Kastelano) i Salvatore Tesio (Ejb Vigoda), dva "kapetana" porodice Korleone, progovore da ih porodični Barzini omalovažava to da zatraže dopuštenje da uzvrate, ali Majkl odbija. S ocem kao consigliereom, planira porodički posao preseliti u Nevadu i nakon toga, Klemenza i Tesio mogu osnovati vlastite porodice. Majkl obećava da će Konin muž, Karlo, biti njegova desna ruka u Nevadi, dok će Hejgen biti odvetnik porodice u Las Vegasu.

U Las Vegasu, Majkla pozdravlja Fredoa, u hotelu "Kasino" u kojem Korleoneovi imaju udeo, a vodi ga Mo Grin (Aleks Ročo). Majkl kaže Džoniju Fontejnu da će porodica trebati njegovu pomoć u angovaranju Džonijevih prijatelja u šou-biznisu sa potpišu dugotrajne ugovore za nastupe u kasinima. Na sastanku s Moom Grinom, Majkl ponudi da otkupi njegov udeo, ali ovaj bezobrazno odbije. Grin veruje kako su Korleonovi slabi, to da može postići bolji dogovor s Barzinijem.

Majkl se vraća kući. Na privatnom sastanku, Vito mu preporućuje da će neprijatelji porodice pokušati ubiti Majkla koristeći poverljivog saradnika da dogovore sastanak kao izgovor za ubistvo. Ubrzo nakon toga, Don Vito umire od srčanog udara dok se igrao s malim unukom.

Tokom sprovoda, Tesio prenosi Majklu ponudu za sastanak s Barzinijem, što ga označava kao izdajnika kojeg je Vito očekivao. Majkl dogovara ubistva Moa Grina, Filipa Tatalija, Emilija Barzinija, Antonija Stračija i Karminea Kuneoa, što se odvija za vreme krštenja Konia i Karlova drugog sina, kojem je Majkl kum. Nakon krštenja, Tesio veruje da će on i Majkl na sastanak s Barzinijem. Umesto toga, odvode ga Vili Čiči i drugi plaćenici kako bi ga ubili. Majkl se suprotstavlja Karlu u vezi Sonijeva ubistva, to ga prevari da prizna da je on namestio zasedu. "Danas", kaže Majkl, "ću srediti porodične poslove." Majkl kaže Karlu kao je njegova kazna, to da neće imati veze sa porodičkim poslom. Njemu daje avionsku kartu za Nevadu. Karlo ulazi u auto kako bi otišao na aerodrom, ali ga ubije Klemenza.

Kasnije, Koni se suprostavlja Majklu, optužujući ga za Karlovo ubistvo. Kej upita Majkla u vezi optužbi, ali on odbija odgovoriti. Ona inzistira, a Majkl slaže, rekavši joj kako nije imao nikakve veze sa Karlovom smrtu. Kako film završava, Kej gleda kako Klemenza i Roka Lamponea odaju počast Majklu, ljubeći mu ruku i oslovljavajući ga "Don Korleone". Novi kapo Al Neri (Ričard Brajt) zatvara vrata, a Kej shvaća da je Majkl postao novi kum.

Nagrade[uredi - уреди]

Za njegovu ulogu kao Don Vito Korleone osvojio je Marlon Brando jednog zaltonog globusa kao i jednog osakara kao najbolji glumac. Film sam, osvojio je mnogih nagrada kao što su to pet Zlatnih globusa kao i tri Oskara.

Razlike u odnosu na roman[uredi - уреди]

Jedan od glavnih delova Puzovog romana koji nije iskorišten za film bila je flešbek (flashback) priča o ranom životu Don Korleona, uključujući njegov dolazak u SAD, brak i očinstvo, ubistvo Don Fanučija i njegov uzlet u mafijaškoj hijerarhiji, sve ono što je iskorišteno u Kumu 2.

Mnogi sporedni delovi radnje nisu dobili svoje mesto na velikom platnu, uključujući: nesreću pevača Džonija Fontejna sa ženama i probleme s glasom: Sonijevu ljubavnicu Lusi Mančini koja nalazi ljubav sa doktorom Julesom Segalom (koji se uopšte ne pojavljuje u filmu), koji ne samo da joj popravlja vaginu nego i kontaktira hirurga koji popravlja Majklove kosti lica (koje je oštetio kapetan MakKluskej). Operiše glasnice Džonija Fontejna, popravivši mu glas; pedofiliju Džeka Volca; kućni život Kej Adams; demonsku poročnost Luke Brasija; dosetljivi plan Don Korleonea o Majklovom odlazaku na Siciliju. Detaljni napad na dvojicu muškaraca koji su napali kćerku Bonasere, kojeg je predvodio Poli Gato, a kojeg se samo spominje u filmu i informacije o Fredu Korleonu, koje indiciraju da je njegovo pomamno zavođenje plesačica paravan za duboko potisnutu homoseksualnost.

Slučajno, u romanu se daje do znanja kako Lusi nije ostala trudna sa Sonijem kada se ona preselila u Las Vegas, pa je tako bez smisla priča o Vinsentu Mančiniju u Kum 2. Začudo, Mario Puzo je pisao scenarije za sva tri filma, pa mu je kontradikcija morala biti poznata.

Likovi s manjim ulogama u filmu nego u romanu su Džoni Fonatane, Lusi Mančini, Roko Lampone i Al Neri. Likovi koji se nisu pojavili u filmskoj adaptaciji su doktor Segal, Genčo Abandando i doktor Taza sa Sicilije. Osim toga, u romanu, Majkl i Kej imaju dva sina, ali u filmovima imaju sina i kćerku.

Roman se dotiče i sudbina Majklovih telohranitelja na Siciliji, Fabricija i Kaloa. U filmu oba preživljavaju (Kalo se čak pojavljuje u trećem nastavku). U knjizi, Kalo umire s Apoloniom u eksploziji automobila, dok je Fabricio ubijen kao još jedna žrtva u slavnoj "sceni krštenja" nakon što je otkriven kako vodi piceriju u Sjedinjenim Državama.

Kraj knjige razlikuje se od kraja filma: dok u filmu Kej shvaća da je Majkl postao "kao njegova porodica", u knjizi joj Tom Hejgen otkriva tajne za koje, prema njemu, bi bio ubijen da Majkl sazna. Tokom filmske scene krštenja, šefovi mafijaških porodica bivaju ubijeni. U romanu su ubijeni samo Barzini i Tatalija, koji su pre toga bili u ratu sa Korleoneovima.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Marc Laub and Murray Solomon are listed as uncredited editors by some sources; see Allmovie Production credits
  2. Komentar Francisa Forda Coppole na DVD-izdanju "The Godfather – The Coppola Restoration"
  3. ((en))American Film Institute "Citizen Kane Stands the test of Time"
  4. "IMDb Top 250". IMDB. http://imdb.com/chart/top. 
  5. ((en))"Metacritic: Best Reviewed Movies". http://www.metacritic.com/film/highscores.shtml. 
  6. ((en))""Rotten Tomatoes: Top Movies: Best of Rotten Tomatoes". http://www.rottentomatoes.com/top/bestofrt_year.php. 
  7. The Kid Stays in the Picture (2002), documentary film about Evans' life
  8. Jon E Lewis, ur. (1998). New American Cinema. Duke University Press. str. 14-17. 
  9. Hearn, Marcus (2005). The Cinema of George Lucas. New York City: Harry N. Abrams Inc.. str. 46. ISBN 0-8109-4968-7. 
  10. 10.0 10.1 10.2 10.3 The Godfather DVD Collection documentary A Look Inside, [2001]
  11. 11.0 11.1 The Godfather DVD commentary featuring Francis Ford Coppola, [2001]
  12. THE GODFATHER: Scene Locations

Vanjske veze[uredi - уреди]

Prethodnik:
Francuska veza
Oskar za najbolji film
1972.
Nasljednik:
Žaoka