Registarska oznaka

Izvor: Wikipedia
Maštovita kanadska registarska tablica Sjeverozapadnih teritorija u obliku polarnog medvjeda

Registarska tablica je mala metalna ili (plastična) tablica postavljena na vozilo za potrebe identifikacije. Uglavnom se koriste u paru, jedna na prednjoj a druga na stražnjoj strani vozila. Svaka tablica ima svoj serijski broj odnosno oznaku koja je jedinstvena u državi koja ju je izdala.

U većini zemalja registarske tablice izdaju središnji državni organi, osim u Kanadi, Meksiku, Australiji, Njemačkoj, Pakistanu i Sjedinjenim Američkim Državama gdje tablice izdaju regionalne ili pokrajinske vlasti.

U nekim zemljama, postoji mogućnost osobnog odabira slovne ili brojčane kombinacije tablica (personalizirana tablica).

Historija[uredi - уреди]

Registarske tablice pojavile su se kad i automobili, pri kraju 19. vijeka, u vrijeme prelaska sa konjskog na automobilski promet između 1890 - 1910. Francuska je prva uvela registarske tablice 1893., slijedila ju je Njemačka, zapravo Baden 1896.[1]Nizozemska je bila prva zemlja koja je uvela jedinstvene nacionalne registarske tablice 1898., koje su zvane - "dozvola za vožnju". Prva registarska tablica s brojem 1. izdana je 8. augusta 1898. već iduće godine 1899. došlo se do broja 168. Na kraju tog načina označavanja vozila 15. januara 1906. izdana je posljednja registarska tablica s brojem 2001. Massachusetts je bio prva američka savezna država koji je uveo registarske tablice 1903. Prve tablice izrađivale su se od kože, drva ili porculana

Kineska plava registarska tablica, koja slijedi standarde iz 1992

Meksiko je bio prva zemlja koji je uveo reflektirajuće tablice 1936, samo su reljefni brojevi bili obojeni tadašnjom reflektirajućom bojom. Od 1970te je većina zemalja uvela reflektirajuće registarske tablice. [2]

  • 520 mm x 110 (ili 120 mm) - je univerzalni format registarskih tablica u većini evropskih zemalja i u brojnim prekomorskim zemljama koje su nekada pripadale njima.
  • 372 mm x 135 mm - je format registarskih tablica u Australiji i nekim pacifičkim zemljama
  • 300 mm x 150 mm - je format registarskih tablica u većine zemalja obje Amerike.

Historija registarskih tablica u južnoslavenskim zemljama[uredi - уреди]

U južnoslavenskim zemljama registarske tablice pojavile su se od 1910 (1905). U zemljama pod carevinskim vijećem, postojala je podjela po zemljama i okruzima (Länder- und Rayonkennungen) kojih je bilo 17. Tablice su bile bijele boje sa crnim oznakama za pokrajine; M je bila oznaka za Dalmaciju (Dalmatien), J za Kranjsku (Krain), F Korušku (Kärnten), H za Štajersku (Steiermark) i K za Istru (Küstenland), te po 3 matična broja. [3]

U zemljama pod peštanskim parlamentom registarske tablice uvedene su u aprilu 1910. Uredbom Ministarstva unutarnjih poslova, kojim je Ugarska podijeljena na 15 područja (járműkerületre), unutar kojih su bila dva grada, Budimpešta i Rijeka. Tablice su bile bijele boje sa crvenom oznaka za područje, Bosna i Hercegovina imala je oznaku G, Ugarska -U, a Z - sve ostale zemlje.

Prve registarske tablice u Zagrebu, dobio je Ferdinand Budicki 1910., zajedno sa prvom vozačkom dozvolom za svoj Opel, koji je od 1901. vozio bez ičega. [4]

U Kraljevini Srbiji su registarske tablice počinjale sa SB, i izdavale su se do 1919. Kraljevina Crna Gora izdavala je vlastite registarske tablice od 1913 do 1919., oznaka države bila je MN. U Makedoniji nije bilo do 1913. registarskih tablica, jer za Otomanskog carstva one nisu bile ni uvedene.

Kraljevina Jugoslavija imala je bijele registracijske tablice, koje su počinjale sa brojem okruga ili banovine (npr. 1 je bila oznaka za Beograd) ispod je bila godina prve registracije (npr.1930), zatim je dolazio grb u reljefu, te nakon toga 3 odnosno 4 broja. [3] Međunarodna oznaka za zemlju bila je SHS (1919-29) te Y (1929-41)

Nakon Drugog svjetskog rata, prve registracijske tablice bile su bijele i imale prvo oznaku FNRJ, odnosno ФНРЈ, zatim inicijalno slovo republike H za Hrvatsku (ili ćirilično С za Srbiju) te 3 do 5 arapskih brojeva). Novi standard uveden je 1961. godine, te tablice su bile istih dimenzija - poput današnjih, na bijeloj florescentnoj podlozi imale su dvoslovnu latiničnu oznaku registarskog područja, malu crvenu zvijezdu petokraku, te brojčani niz od 4 do 5 arapskih brojeva, u većim gradovima do 6 sa crticom između. Međunarodna oznaka zemlje bila je YU, od 1953. (dotad je vrijedila predratna oznaka Y)Taj standard vrijedio je do raspada zemlje 1991. Nakon toga su novonastale države u osnovi nastavile sa starim standardom, - ali uz novi nacionalni dizajn.

Registarski broj[uredi - уреди]

Do 1980 - 1990 u većini evropskih zemalja vladao je standard, da se sa 2 slova, označava registracijsko područje (grad) a sa 6 (ili više) arapskih brojeva registarski broj, uz to je dolazio grb, zastava ili nešto slično kao oznaka države. No kako je bilo sve više automobila (preko milion po pojedinim gradovima) - taj standard je postao neodrživ te je postepeno napuštan. Danas je manje više usvojen standard mješanja brojčanih i slovnih oznaka, koji dozvoljava - milionske brojeve sa svega 6 do 8 znakova, ali je laicima teško razpoznati iz kojeg je grada (ili pokrajine) neko vozilo.

Posebne registarske tablice[uredi - уреди]

Pored običnih standarnih postoje i specijalne registarske tablice za diplomatska i konzularna predstavništa, misije stranih država i predstavništa međunarodnih organizacija. U pojedinim zemljama i tuzemne organizacije i ustanove mogu imati posebne tablice poput; vojske, policije, vlade, kraljeva i njihovih obitelji. Također u mnogim zemljama postoje privremene tablice (za strane rezidente) kao i probne (carinske) tablice (obično na određeni kratki vremenski period).

Međunarodne auto-oznake[uredi - уреди]

Pored registarska tablice, na putu u inozemstvo treba imati i ovalnu naljepnica sa oznakom države. Međunarodne auto-oznake su standardizirane, tako Njemačka ima oznaku D, Italija I, Hrvatska HR, Srbija SRB, Makedonija MK, Crna Gora MNE, Bosna i Hercegovina BIH.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]