Korisnik:Rjecina2/test
Književni timeline:
- Ne samo kruhom 1956
- Džamila 1958
- Živi i mrtvi 1959 (Simonov)
- Zemlja Grimiznih oblaka (Strugacki)
- Djevojke 1961
- Jedan dan Ivana Denisoviča 1962
- Na službenoj dužnosti 1962 (Semjonov)
- Sozvezdie kozlotura 1966 (Fazil Iskander)
- Majstor i Margarita 1967
- en:Exchange 1969 (Trifonov)
- en:White Bim Black Ear 1971
- presuda 1975 (Владимир Солоухин)
- Берендеев лес 1977 (Yuri Nagibin)
Književnost[uredi | uredi kod]
Sovjetska književnost svakako je nastala na bogatoj tradiciji ruske književnosti koja je svoje temelje imala u velikim djelima Puškina, Gogolja i Dostojevskog. Ipak, prvo razdoblje sovjetske književnosti bilo je obilježeno avangardnim pravcima koji su pratili tadašnje tendencije umjetnosti na Zapadu. Književna avangarda svoje je razvoj primarno započela preko futurizma, kojeg je u autohtonu rusku formu pretvorio pjesnik Vladimir Majakovski. Ruski futurizam slavio je dostignuća boljševičke revolucije i bio usmjeren prema organiziranoj tehnokraciji koja bi u potpunosti realizirala pobjedu revolucije i u potpunosti dokinula s tradicijom "carističke" Rusije. Majakovski je svoju estetiku razradio još 1912., zajedno s Hlebnjikovim, u svom manifestu Šamar u lice javnom ukusu, a njegovo će stvaranje obilježiti kultna pjesma "Lijevi marš". Drugu struju ruske avangardne poezije sačinjavali su akmeisti, pjesnici koji svoju estetiku temelje na snažnoj simbolističkoj tradiciji ruske poezije. Tu spadaju Osip Mandeljštam i Ana Ahmatova. Mandeljštam je bio veliki nonkonformist te se oštro usprotivio "državnoj umjetnosti", posebice za Staljina (kog snažno kritizira u pjesmi "Staljinov epigram"), što je i dovelo do problematičnog odnosa s državnom. S druge strane, Ahmatova je lično izbjegla reprekusije zbog svog nonkonformizma, ali je njezin opus bio obilježen kontroverznim privatnim životom i osobnim tragedijama. Njezino najznačajnije djelo je lirski ciklus Rekvijem, trodijelni ciklus elegija, lamentacija i svjedočanstava o njezinom sukobu sa staljinističkim režimom. Posebna ličnost u sklopu avangardnog stvaralaštva sovjetske poezije bio je Sergej Jesenjin. Njegov je opus prvobitno bio obilježen opijenošću ruskom revolucijom, ali se nakon osobnog otrežnjenja posvetio stvaranju lirske autobiografije koja je obilovala nostaligičnim prikazima ruskog sela i prirodnog ambijenta i tako utjelovila jedan od najposebnijih književnih opusa suvremena književnosti. Ipak, takva osobna dihotomija i rastrojenost između grada, kojeg nije želio, i sela, kojemu se nije mogao vratiti, rezultirala je neurednom boemštinom i tragičnom smrću.
Lenjin je bio relativno sklon avangardnom stvaralaštvu kog je smatrao pogodnim tlom za stvaranje autohtone sovjetske umjetnosti, ali je dolazak Staljina na vlast 1924. godine doveo do sve negativnijeg odnosa prema avangardnom stvaralaštvu. Naime, Staljin je bio znatno skloniji "klasičnijem" izrazu i takvo je stajalište postepeno dovelo do uvođenja socrealističkih elemenata. Stvaralaštvo u razdoblju od 1924. do 1953. bilo je izrazito kompleksna i turbulentna pojava i bilo je obilježeno dvama strujama - onoj koja je podržavala socrealizam i onoj koja ga je smatrala nepotrebnim ograničavanjem umjetničkog izraza (postoji velika sličnost sa sukobom na književnoj ljevici koji se vodio u Jugoslaviji, a čija je glavna ličnost bio Miroslav Krleža, kao protivnik socrealizma).
Korijene socrealizma nalazimo još u razdoblju prije revolucije, točnije u 1907. godini, kada Maksim Gorki izdaje svoj roman Mati. Gorki se slobodno može nazvati "ocem" socijalističkog realizma, a upravo je njegov roman Mati postavio prototip socrealističkog junaka u liku požrtvovne Pelagije Nilovne, ideala revolucionarnog heroja, požrtvovnog proletera koji, uklopljen u daljnji kontekst romana tvori i kreira osnovne elemente onoga što će se nazvati socrealističkom književnošću. Gorkijevo djelo izvršilo je snažan utjecaj na oblikovanje sovjetske umjetničke svjesti i poslužilo je kao temelj za razvoj jednog stila koji će u toj zemlji dominirati gotovo 50 godina. Velik doprinos socijalističkom izrazu dao je i revolucionar Nikolaj Buharin, čije djelo Abeceda komunizma iz 1920. (kojeg potpisuje kao koautor s Jevgenijem Preobraženskim), postaje osnovno štivo svog komunističkog znanja i najčitanije političko djelo u Sovjetskom Savezu. Ipak, Buharin će zbog političkog sukoba sa Staljinom završiti u zatvoru gdje će napisati autobiografiju Kako je sve počelo (1937./1938.) s realističnim opisom života u carskoj Rusiji na početku XX. stoljeća, koja će prvi put biti objavljena tek po raspadu SSSR-a. Nikolaj Ostrovski svakako je bio najveći pisac ozvaničenog socrealizma, a njegov roman Kako se kalio čelik spada u sam vrh sovjetske književnosti. Razlog romu je svakako glavni lik, Pavel Korčagin, jedan od rijetkih likova socrealizma koji je bio od krvi i mesa, životan lik, a ne samo ideološka metafora nekog apstraknog proleterskog junaka. Posebno mjestu u periodu staljinističkog socrealizma zauzima i Vsevolod Višnevski, jedan od rijetkih dramskih autora u sovjetskoj književnosti. Njegova drama Optimistična tragedija iz 1933., napisana povodom 15. godišnjice Crvene armije, postala je jedno od najpopularnijih djela sovjetske književnosti (stalno izvođenje, ekranizacija) i jedno od najznačajnijih dramskih djela tog razdoblja.
Druga umjetnička struja, koja bi se slobodno mogla nazvati larpurlartističkom, nije imala nekakvih izraženijih zajedničkih obilježja osim onog da su autori, u ovoj ili onoj mjeri, stvarali djela koja nisu bila u skladu sa socrealističkom doktrinom. Raspon tih djela bio je od žanrova potpuno nespojivih sa socrealizmom (satira, znanstvena fantastika) do realistične kritike tadašnje države. Dok su autori iz ove prve, nekritički nastrojene, skupine izbjegli sukob s režimom, autori koji su kritizirali državu imali su i turbulentan odnos s istom. Isak Babelj je u svom proznom magnum opusu, zbirkama Crvena konjica i Priče iz Odese (obje 1926.), prvo desakralizirao dotad uzvišene (post)revolucionarne uspjehe i sveo ih na stvarnu razinu realističnim prikazom, da bi u svojoj kasnijoj drami, Maria (1935.), oštro kritizirao korumpiranost i trulost sovjetske birokracije, što je i razlog zašto njegova drama nikada nije izvedena u Sovjetskom Savezu. Babelj jest bio član Komunističke partije, ali ga je njegov turbulentni i autodestruktivni književni i privatni odnos s državom i njezinim dužnosnicima u konačnici koštao života. Andrej Platonov je svojim romanom Kotao postavio temelje ruskog egzistencijalizma, ali je istovremeno prošao put od pisca čije djela se uče u školama do onog kojemu su zbog kritike Staljinovih suradnika, mada nikada i njega samog, knjige zabranjene. Globalno najznačajniji autor čiji je rad onemogućen zbog kritičkog tona bio je, svakako, Jevgenij Zamjatin, koji je, kao i Platonov, prošao put od osobe koja podržava Oktobarsku revoluciju do pisca koji razočaran kritizira novi sistem. Njegovo djelo Mi predstavlja pesimističnu viziju tehnokratizirane i potpuno dehumanizirane budućnosti u kojoj totalitarna država posjeduje jedinu i apsolutnu vlast koja obuhvaća sve aspekte života. Radi se o svojevrsnom primjeru futurističke proze u kojoj se kritiziraju komunizam, totalitarizam i ističe distopija. Zamjatinov je roman napisan 1921., ali je u Sovjetskom Savezu bio zabranjen sve do 1988. godine, zbog čega je premijerno tiskan u Parizu, gdje će kasnije i Zamjatin doći nakon napuštanja Sovjetskog Saveza. Mi je značajn i po tome što je služio kao glavna inspiracija za velika antiutopijska djela Georgea Orwella (1984., Životinjska farma) i Aldousa Huxleyja (Vrli novi svijet). Posebno mjesto u razdoblju staljinizma zauzimaju i satiričari Iljf i Petrov, čiji su romani bili velike uspješnice svoga doba, te Danil Harms, koji je, odbivši pisati socrealistička djela, bio prisiljen pisati dječju književnost, koju je prezirao, dok njegova djela za odrasle, uz dva izuzetka, nisu bila tiskana. Posljednja velika specifičnost ovog razdoblja svakako je znanstvena fantastika, koja je bila potpuno atipičan umjetnički izraz u kontekstu staljinističke estetike, ali nije naišla ni na kakve prepreke. Najznačajniji predstavnici su Aleksandar Beljajev sa romanima Ariel, Glava profesora Dowella i Čovjek-vodozemac, te Aleksej Tolstoj sa svojim romanima Aelita i Hiperboloid inženjera Garina, prema kojemu je snimljen pionirski SF film. Valja napomenuti kako je Tolstoj pisao i prozu za djecu (Nikitino djetinjstvo), ali i povijesne romane (Petar I.) te kako je čak dva puta nagrađen Staljinovom nagradom (1941., 1943.).
Nakon Staljinove smrti Sovjetski Savez ulazi u novo razdoblje obilježeno, praktički, odustajanjem o socijalističkog realizma tako da se u najvažnijim djelima ovog razdoblja više ne glorificira komunistički sistem i tipični revolucionarni junaci. U tom razdoblju, popularno nazvanom "Hruščovljevo otapanje", velik će utjecaj imati kultni časopis Novij mir. Ipak, valja naglasti kako period "Hruščovljevog otapanja" nije donio potpunu liberalizaciju tako da je državna kontrola umjetnosti još uvijek bila postojana unatoč njezinom značajnom popuštanju. To se posebice vidjelo na polju cenzorske birokracije, posebno one Goskomizdata, koja se, unatoč slabljenu kontrole, dugo godina nije mogla osloboditi krutih kriterija koji su bili postavljani umjetnicima. Naravno, socrealistički pisci su i dalje bili popularni i uživali su podršku države, dok su se autori koji su se protivili socrealizmu formirali u disidentski krug koji je svoja djela tiskao i u mase širio preko samizdata, koji se sastojao u ilegalnom ručnom kopiranju zabranjenih knjiga i njihovom prenošenju s ruke na ruku. Važnu ulogu u svemu tome odigrat će upravo Novij mir. Dok je Novij mir dugo vremena uživao državnu potporu, za vrijeme upravljanja pjesnika Aleksandra Tvardovskog, Novij mir je tiskao nekoliko kontroverznih članaka, a vrhunac slave doživio je tiskanjem romana Jedan dan Ivana Denisoviča. Novij mir je svakako odigrao ključnu ulogu u razvoju sovjetske književnosti što se, nakon što je Tvardovski prisiljen podnijeti ostavku 1970., očitovalo tek za vrijeme glasnosti, kada je časopis počeo tiskati djela autora koji su do tada bili zabranjeni u Sovjetskom Savezu.
Početak ove nove književne epohe označio je dobitnik Staljinove nagrade, novinar i pisac Ilja Erenburg, čiji je roman Otapanje uzet kao sinonim za cijelo novo doba. Taj njegov roman iz 1954. godine govori o korumpiranom upravitelju tvornice, "malom Staljinu" i njegovoj ženi koja se sve više odaljava od njega. Roman na simboličan način govori o "zaleđenom" razdoblju staljinističke umjetnosti koje se, njegovom smrću, počelo postepeno "otapati" i liberalizirati. Taj roman, kao i kasnije aktivnosti Erenburga, prikazuje novu vrstu sovjetskog pisca koji kritizira pogreške ranijeg sustava, ali istovremeno gaji jake domoljubne osjećaje i simpatije prema komunističkim idealima. Vrhunac takvog umjetničkog kritiziranja grešaka u sovjetskom sistemu je knjiga Ne samo s kruhom Vladimira Dudinceva, koja nakon štampanja 1956. izaziva senzaciju među sovjetskim čitateljima svojom pričom o izumitelju blokiranom od strane državne birokracije. Ta knjiga postaje književni simbol tadašnje književne slobode, ali piscu donosi probleme jer je korištena na zapadu u propagandne svrhe dok je kući žestoko kritiziran da je prešao dopuštenu umjetničku granicu što će 1964. godine dovesti do prestanka izdavanja njegovih knjiga. Interesantno je spomenuti kako je Erenburg bio i koautor djela Crna knjiga, povijesne studije o nacističkom pokolju sovjetskih Židova, zajedno s Vasilijem Grossmanom, još jednim velikanom epohe i članom disidentskog kruga. Grossman je bio jedan od prvih autora koji su svoja iskustva iz konc-logora stavili na papir, ali je, zbog razilaženja s državnom verzijom povijesti, njegovo djelo zabranjeno, a Mihail Suslov je rekao kako se ono neće moći tiskati barem 200 ili 300 godina.
Neupitno najpoznatiji predstavnik, ujedno i vrhunac socrealizma, bio je Mihail Šolohov koji se proslavio još prije Drugog svjetskog rata, ali svjetsku slavu dostiže u šezdesetim godinama. Njegov četverodjelni epski ciklus Tihi Don, monumentalno prozno djelo o životu Kozaka u turbulentnom razdoblju ruske povijesti, donosi mu Nobelovu nagradu za književnost 1965., a njegov kasniji roman, Uzorana ledina, samo je potvrdio njegovu autorsku veličinu.
Iako se najčešće navode, prije svega ruski i ukrajinski pisci ovog razdoblja, veliku ulogu o sovjetskoj književnosti su odigrali i autori koji su pripadali "marginalnim" republikama, a svoju su inspiraciju nalazili u rodnom kraju. Prvi među njima je Kirgistanac Čingiz Ajmatov. Ajtmatov postaje poznat romanom Džamila (1958.), inspirianim kirgistanskim folklorom, a nakon njega i romanom Dan traje duže od stoljeća (1980.) o željezničkom radniku Buranjiju Jedigeju, koji je inspirao ekranizaciju iz 1990. godine. Drugi velikan, Fazil Iskander, slavu će doživjeti pričom Sozvezdie kozlotura (1966.), koja govori o pokušaju križanja koze i kavkaške antilope, čime je ismijao Hruščovljevu poljoprivrednu politiku i Staljinovu pseudoznanstvenu genetiku. Zbog svog stila, Iskander je nazvan i "Abhaškim Markom Twainom".[4]
S druge strane, krug autora koje nije simpatizirala čak ni Hruščovljeva birokracija počeo se formirati već sredinom 1950-ih godina i to preko djela Borisa Pasternaka. Pasternak je bio izrazito utjecajna ličnost u sovjetskim književnim krugovima, ali se nije slagao s državnom umjetničkom estetikom, zbog čega je jedan dio života proveo u izolaciji, radeći na svom remek-djelu, romanu Doktor Živago. Radilo se o djelu napisanom u romanesknoj tradiciji XIX. stoljeća, posebice onoj Lava Tolstoja, a osim odbacivanja socrealističkih ideja, roman je sadržavao i suptilnu kritiku sovjetske države za vrijeme Staljina. Sovjetski cenzori roman nisu prihvatili zbog čega je prokrijumčaren u Italiju, gdje je prvi puta i tiskan, a Pasternak se ubrzo našao na udaru kritika (što države što umjetničkih krugova) nakon što mu je uručena Nobelova nagrada za književnost 1958. godine, koju je zbog pritiska morao odbiti, postavši prvi autor koji je to učinio. U ovom raznom razdoblju, sovjetski cenzori su na popis zabranjenih knjiga stavili i djela Vladimira Nabokova, najznačajnijeg ruskog emigratnskog autora. Nabkovo je dio svog opusa napisao na ruskom (romani Dar, Lužinova obrana), ali se proslavio romanima na engleskom, među kojima je najznačajniji roman Lolita iz 1955. godine. U svom romanu, koji spada u sam vrh postmodernističke književnosti, Nabokov se na lucidan način poigrava s tabuom (dječje) seksualnosti i pedofilije. Zbog kontroverzne tematike, Nabokov je imao problema s tiskanjem svog magnum opusa, a nakon što je objavljen, sovjetski su ga cenzori promptno stavili na popis zabranjenih knjiga.
U razdoblju Hruščovljeve liberalizacije, poezija će doživjeti novi procvat tako da će se uvelike približiti utjecaju kojeg je imala u razdoblju avangarde. Među njima jedan od najznačajnijih, što međunarodno što u Sovjetskom Savezu (imao je status javnog pjesnika), bit će Jevgenij Jevtušenko, koji se proslavio poemom Babi Jar (koja govori o pokolju kijevskih Židova 1941.), koja izaziva kontroverze u Sovjetskom Savezu, ali ne i reakciju sovjetske vlasti prema piscu. Njegova supruga Bella Ahmadulina je bila najveća pjesnikinja svoje epohe koja je odskakala od ostalih tadašnjih pjesnika svojom strogo apolitičnom poezijom. Uz njih dvoje, značajni pjesnik je i Andrej Voznesenski, koji će biti proglašen najvećim sovjetskim i jednim od najvećih svjetskih pjesnika, a New York Times će ga nazvati neslužbenim kulturnim ambasadorom Sovjetskog Saveza. Posljednji veliki sovjetski pjesnik bio je Josif Brodski, koji je sovjetsku književnost obilježio kao mladić s problematičnim odnosom prema državi. Cenzori su njegovu poeziju smatrali vulgarnom pornografijom, a sam je pjesnik poslan na psihijatriju i naposlijetku uhapšen. Sa samo 24 godine, Brodski se uspio profilirati na sudu tako da su za ukidanje dosuđene mu kazne apelirali neki od najznačajnijih umjetnika tog vremena (Šostakovič, Sartre, Jevtušenko). Ipak, Brodski će nakon oslobođenja samo kratko boraviti u Lenjingradu, nakon čega odlazi u Sjedinjene Države gdje nastavlja pisati ljubavnu poeziju. Godine 1987. uručena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Ipak, uz četvero velikana, noviju sovjetsku poeziju obilježili su i Armenac Gevorg Emin, poznat po svom jednostavnom izražaju te Gruzijac Bulat Okudžava, koji će biti ignoriran od strane državnih medija do kraja sedamdesetih godina, kada se proslavlja više kao pjevač nego pisac.
Najveće ime disidentske književnosti svakako je Aleksandar Solženjicin, čija su osobna iskustva s radnim logorima u Sovjetskom Savezu uvelike utjecala na njegovo stvaralaštvo. Njegov kratki roman Jedan dan Ivana Denisoviča bio je prvi takve vrste koji je otvoreno progovorio o terorima Staljinovih gulaga tako da je bio siguran kandidat za zabranu, ali dogodilo se upravo suprotno. U obranu pisca i romana stao je sam Nikita Hruščov, iskoristivši djelo za obračun sa ostacima staljinizma, a ono je premijerno tiskano 1962. godine u Novom miru pod ravnanjem Aleksandra Tvardovskog. Roman je svakako označio prekretnicu u razvoju sovjetske književnosti, ali kako je već 1964. na vlast došao Leonid Brežnjev, koji je u kratkom periodu ponovo pokušao zaoštriti kontrolu umjetnosti, Solženjicinu je prostor za rad ograničen. Njegovo remek-djelo, roman Arhipelag GULAG, nije službeno objavljeno (samo preko samizdata), a pisac je 1974. godine uhapšen i izgnan iz Sovjetskog Saveza, nakon čega je i primio Nobelovu nagradu koja mu je dodijeljena četiri godine ranije.
Jedna od posljedica liberalizacije tiska bilo je i objavljivanje kontroverznog remek-djela Mihaila Bulgakova, romana Majstor i Margarita. Roman je napisan još 1937. godine, a preko dvije paralelne radnje bogate nadrealističkim elementima iznosi kritiku tadašnjeg sovjetskog društva i njegova književna ustroja. Ipak, mada je Bulgakov za života uživao osobnu Staljinovu protekciju (umro je 1940.), roman nije objavljen sve do 1967. godine, ali u revidiranom obliku bez 12% originalnog teksta, koji je bio dostupan samo preko samizdata. Roman je izvršio snažan utjecaj čak i 30 godina nakon dovršenja, a danas se smatra jednom od najboljih djela svjetske književnosti.
Posljednje razdoblje sovjetske književnosti, ono od sedamdesetih do raspada zemlje, obilježit će, primatno, trojica autora. Prvi od njih je Julijan Semjonov, neupitno najpopularniji sovjetski autor kriminalističke i špijunske proze čiji ciklusi, "Političke kronike" i "Milicijski serijal" uvode u sovjetsku književnost policijski žanr i sovjetskog špijuna Stierlitza, koji će biti nazvan "sovjetskim Jamesom Bondom". U tom razdoblju razdoblju cvjeta književna karijera Jurija Bondareva koji u svojim djelima govori o običnim ljudima, a ne više proleterskim herojima u Drugom svjetskom ratu. Posljednji veliki sovjetski pisac bio je Jurij Trifonov, pionir "urbane proze", koji se odlučio za prikazivanje sovjetske svakodnevnice u velikim gradovima, ali bez ikakve ideološke funkcije, što je njegova djela, ciklus Moskovijske novele, te povijesni roman Nestrpljivi (1973.), učinilo izrazito popularnim i u Sovjetskom Savezu i u svijetu. Valja napomenuti kako je Trifonov bio jedan od glavnih kandidata za Nobelovu nagradu 1981. godine, ali ona je uručena Eliasu Canettiju. "Urbana proza" pojavila se kao antipod "seoskoj prozi", čiji je glavni predstavnik bio nagrađivani autor Valentin Rasputin.
Dolazak Gorbačova na vlast u Sovjetskome Savezu donio je novi i dosad najsnažniji val liberalizacije koji je konačno parirao nekim zemljama Zapada. Njegove političke reforme, perestrojka, kao i one kulturne, glasnost, donijele su osloboađenje sovjetske umjetnosti od ranijih ograničenja. Za kulturu, glasnost je dovela ukidanje cenzure i zabrane djelovanja, a brojna djela koja su desetljećima bila cenzurirana i dostupna samo preko samizdata konačno su tiskana i u Sovjetskom Savezu.
Primeri popularnih sovjetskih knjiga poststaljinističkog razdoblja koje postoje na wiki:
en:The Day Lasts More Than a Hundred Years (1980)en:Novy Mirru:Новое назначение -zbog navodnog utjecaja na perestrojku (1964) -popularan pisac socrealizmaru:А зори здесь тихие (повесть) (1967) iznimno popularni roman o ratu. 3 puta ekraniziran.Postoji en wiki tekst o prvom filmu po ovoj knjizi.en:Bella Akhmadulinaen:Yulian Semyonov bibliography
Likovna umjetnost[uredi | uredi kod]
Filmska umjetnost[uredi | uredi kod]
- en:The Red Snowball Tree - Najpopularniji sovjetski film 1974 godine
- en:Ballada o soldate - 1959 (BAFTA)
- en:The Cranes are Flying - 1958 (CANNES)
- en:Come and See - 1985 (MOSKVA)
- en:The Diamond Arm - 1968
- en:Solaris - 1972
- en:Amphibian Man - 1962
- en:Intergirl - 1989
- en:Ruslan and Ludmila - 1972
Muzička umjetnost[uredi | uredi kod]
Ostalo[uredi | uredi kod]
Lev Kerbel poslednji veliki kiparski predstavnik socrealizma
SSSR[uredi | uredi kod]
Augustovski puč (broj demonstranata)
- ↑ „Scan of the page from "A Girl And Death" with autograph by Stalin”. Pristupljeno 21 July 2009.
- ↑ Vera Aleksandrova: A history of Soviet Literature, Greenwood Press, 1971, p. xii
- ↑ Orlando Figes The Whisperers: Private Life in Stalin's Russia, 2007, ISBN 00805074619, pages 590-591.
- ↑ "An Abkhazian Mark Twain".
