Nineteen Eighty-Four

Izvor: Wikipedia
1984.
1984first.jpg
Korice romana
Autor(i) George Orwell
Originalni naslov Nineteen Eighty-Four
Dizajn korica Michael Kennard
Zemlja  Ujedinjeno Kraljevstvo
Jezik engleski
Žanr(ovi) totalitarizam, distopija, ZF, politički
Izdavač Flag of the United Kingdom.svg Secker and Warburg
Datum izdanja 8. lipnja 1949.
Vrsta medija tvrde korice
Stranica 326
ISBN 978-0-452-28423-4
OCLC broj 52187275
Dewey Decimal 823/.912 22
LC klasifikacija PR6029.R8 N647 2003

Nineteen Eighty-Four (Hiljadu devetsto osamdesetčetvrta, često poznata i kao 1984) je naučno-fantastični roman koga je 1949. godine objavio britanski književnik George Orwell. Radnja romana, smještena u London istoimene godine opisuje futurističko totalitarno društvo čiji oligarhijski vlastodršci koriste najsuvremenija dostignuća tehnologije i psihologije kako bi mase držali u pokornosti. Protagonist romana je Winston Smith, sitni službenik u Ministarstvu istine zadužen za režimsku propagandu koji postaje razočaran svojim životom i pokušava izvesti pobunu koja završava njegovim hapšenjem i mučenjem.

1984 je postao ne samo najpoznatiji Orwellov roman, nego jedno od klasičnih djela distopije i jedan od najuticajnijih romana 20. vijeka. Često se smatra jednim od klasika moderne književnosti. Temeljen na autorovim iskustvima vezanim uz španski građanski rat, odnosno Drugi svjetski rat i ideologije fašizma i komunizma, roman je shvaćen kao upozorenje budućim generacijama, odnosno inspiracija brojnim književnicima, filozofima i političkim teoretičarima. Popularnost romana se odrazila i u brojnim jezicima u koje su ušle fraze iz romana kao što su novogovor i Veliki brat. Ideje vezane uz roman se često nazivaju orvelovštinom.

Zaplet[uredi - уреди]

Radnja romana započinje godine 1984. u Londonu, nekadašnjem glavnom gradu Velike Britanije koja je nakon nuklearnog rata i revolucije postala dio Oceanije, svjetske superdržave kojom upravlja partija Ingsoc pod vodstvom Velikog brata. Glavni lik je Winston Smith, član Vanjske partije i službenik Ministarstva istine zadužen za revizionističko "korigiranje" svih dokumenata i historijskih izvora koji nisu u skladu sa trenutnim stavovima vodstva Partije:

Wikicitati „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.“
()

Smith je godinama duboko akumulirao nezadovoljstvo kako svojim životom, tako i režimom kome služi, te protiv njega otpočinje vlastitu pobunu, prvo kroz zabranjeno pisanje dnevnika, a potom kroz isto tako zabranjenu ljubavnu vezu sa Julijom, mehaničarkom zaposlenom u istom Ministarstvu.

Na Smitha i Juliju pažnju počne obraćati O'Brien, tajanstveni član Unutrašnje partije koji im diskretno dostavi Teoriju i praksu oligarhijskog kolektivizma, knjigu koju je napisao revolucionarni vođa, a sada glavni državni neprijatelj Emmanuel Goldstein, koja detaljno opisuje i obrazlaže ideologiju režima i metode njegove vladavine. Smith i Julia vjeruju da Goldstein vodi Bratstvo disidenata koji će jednog dana srušiti Ingsocov režim, odnosno da je O'Brien njegov član.

Kada Smitha i Juliju uhapsi Policija misli i odvede u prostorije Ministarstva ljubavi, ispostavlja se ne samo da su vlasti sve vrijeme znali za njihove zabranjene aktivnosti, nego da je i O'Brien u stvari režimski agent provokator. Smith je podvrgnut mučenju koje vodi upravo O'Brien, a kome je glavni cilj "preodgojiti" Winstona Smitha u poslušnog i odanog podanika.

Wikicitati „Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice - unedogled.“
()

Nakon dolaska u Sobu 101 gdje ga O'Brien suočava sa njegovim najintimnijim strahovima i traumama - štakorima - Smith se odriče ne samo pobune, nego i ljubavi prema Juliji. Nakon toga ga puštaju iz zatočeništva i Smith, lišen ikakve nade i potpuno slomljen, priznaje sebi kako "voli Velikog brata".

Povijest i naslov[uredi - уреди]

Vjerujem, ako se ne borimo protiv njega, da bi totalitarizam mogao uspjeti bilo gdje.
—George Orwell[1]
George Orwell

George Orwell se 1937. borio u Španjolskom građanskom ratu protiv Francovih pristaša, kao član ljevičarske - ali anti-staljinističke - Radničke stranke marksističkog ujedinjenja (POUM). On se otišao boriti protiv Francovih fašista, ali je ostao zatečen i neugodno iznenađen totalitarnom strujom koja se pojavila i sa pro-staljinističkim frakcijama u Španjolskoj koje su se okomile na POUM.[2] Poučen tim iskustvom, o kojem nitko u Ujedinjenom Kraljevstvu nije htio govoriti, Orwell je zamislio koncept ovog romana još 1944., te ga je tri godine kasnije napisao u velikom dijelu na škotskom otoku Jura, od 1947. do 1948., usprkos tome što je tada bolovao od tuberkoloze.[3] Hladna zima u tom razdoblju još mu je pogoršala stanje, ali mu je velika pomoć bila sestra Avril, koja se brinula da ima tople obroke.[4] 1947. imao je gotov sinopsis, ali nije bio zadovoljan te je izjavio da će "vjerojatno morati ponovno napisati dvije trećine."[4] 4. prosinca 1948., poslao je završnu verziju romana izdavaču Secker & Warburg te je tako 1984. objavljena 8. lipnja 1949., godinu dana prije njegove smrti.[5][6] Privatna bilješka izdavača je zabilježila: "Ako ne možemo ovo prodati u barem 15 do 20 tisuća kopija, trebalo bi nas strijeljati."[4] Do 1989., Životinjska farma i 1984. su rasprodani u preko 40 milijuna primjeraka te prevedene u preko 60 jezika diljem svijeta, više nego ijedan engleski roman u tom dobu.[7] Naslov romana, njegove teme, Novogovor i autorovo prezime su s vremenom postali simboli za državne pokušaje kontrole i uplitanje u privatni život građana, dok pridjev "orvelovski" opisuje totalitarnu distopiju u kojoj vlada želi imati potpunu kontrolu i potisnuti sve svoje građane. Orwellov satirični Novogovor ukazuje na dvoličnost države: primjerice, Ministarstvo ljubavi (Miniljub) nadgleda mučenja i ispiranje mozgova, Ministarstvo obilja (Minioblj) nadgleda glad i mjere štednje, Ministarstvo mira (Minimir) nadgleda ratne napore a Ministarstvo istine (Minist) nadgleda i upravlja propagandom i povijesnom revizijom.

Posljednji čovjek Europe je bio jedan od prvotnih naslova romana, ali u pismu 22. listopada 1948. svom nakladniku Fredricu Warburgu, osam mjeseci prije izdavanja, Orwell je već tada pisao o oklijevanju između tog naslova i 1984.[8] 1980. i 1982. su također bila dva radna naslova.[4] Warburg je izjavio sljedeće nakon što je pročitao 1984. prije objavljivanja: "Ovo je jedna od najstrašnijih knjiga koje sam ikada pročitao. Surovost Swifta je prešlo na njegovog nasljednika koji gleda na život i zaključuje da postaje sve nepodnošljiviji... To je odlična knjiga, ali se molim da ću biti pošteđen čitanja nečeg sličnog u budućnosti".[9] Winston Churchill je pročitao knjigu dva puta dok je bio na bolovanju.[4] Nakon što je roman stekao ogroman ugled, Warburg je priznao da nije mogao ni predvidjeti "koliki je golemi pokret misli pokrenuo Orwell".[9] Orwell je sljedeće izjavio o 1984.:

Wikicitati „Moj najnoviji roman nije napad na socijalizam, niti na britanske laburiste (koje podupirem), nego razotkrivanje perverzija koje su moguće u centraliziranoj ekonomiji, a koje su već dijelom uspostavljene u komunizmu i fašizmu[9]
()

Orwell je pažljivo pratio povijest i stanje svijeta 1940-ih, te ga je zabrinjavala totalitarna tendencija SSSR-a, koja je postala "prijetnja demokratskom socijalizmu." Upitan da li je "djetinjasto i nepotrebno brinuti se o totalitarnoj budućnosti", Orwell je zapisao kako je njegov tadašnji svijet (1940-te) bio noćna mora za stanovnike Europe prije 20 godina, te se zapitao kakvu bi moć imao vladar koji bi mogao promijeniti prošlost.[10]

Neki smatraju da je naslov samo inverzija zadnje dvije brojke godine u kojoj je roman napisan - 1948. je tako postala 1984.[11] - dok drugi navode kako protagonist Smith ima 36 godina u radnji, što je točno 1984. ako se uzme da se rodio 1948. Drugi izvori smatraju da naslov aluzija na britansko društvo Fabian, osnovano 1884..[4] Postoji i teorija da je to aluzija na roman The Iron Heel kojeg je napisao Jack London (u njemu, politički pokret počinje sa radom 1984.) ili priču The Napoleon of Notting Hill, smještenu u 1984., a koju je napisao G. K. Chesterton, jedan od Orwellovih najdražih pisaca.[4] Veliki utjecaj na Orwella prilikom pisanja priče bio je slični ruski ZF roman Mi kojeg je 1924. napisao disident Jevgenij Zamjatin.[12][13][14] Neki su uočili i sličnosti sa distopijskim romanima Brave New World kojeg je 1932. napisao Aldous Huxley; Kallocain kojeg je 1940. napisala Karin Boye i Fahrenheit 451 kojeg je dvije godine kasnije - 1951. - napisao Ray Bradbury.[15] Mark Hillegas navodi da su Orwella nadahnula i futuristička djela H.G Wellsa, ali uz izuzetak što je Wells zamišljao utopiju, dok je Orwell zamišljao distopiju.[16]

Status autorskog prava[uredi - уреди]

Roman će ući u javno vlasništvo u EU i Rusiji 2020., a u SAD-u 2044.[17] iako je već u javnom vlasništvu u Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Argentini, Australiji i Omanu.

Pozadina[uredi - уреди]

Tri društvene klase 1984.

1984. se odigrava u Oceaniji, jednoj od preostale tri supersile koje su podijelile svijet nakon svjetskog rata. Radnja se odigrava na Aeropisti Jedan, bivšoj Engleskoj, tj. Londonu. Plakati vođe Partije, Velikog brata, uz naslov "Veliki brat te gleda", dominiraju gradom, dok rasprostranjeni tele-ekrani (TV uređaji koji primaju i emitiraju signale) promatraju privatne i javne živote stanovništva. Društvo se dijeli na tri klase:

  • (I) gornja klasa, Uža partija, elita koja vlada većinom. Čine otprilike 2 % stanovništva[18]
  • (II) srednja klasa, Šira partija, koja radi za elitu i čini otprilike 13 % stanovništva
  • (III) donja klasa, tzv. Prolovi (skraćenica za proletarijat), koji čine 85 %[19] stanovništva te su neobrazovana radna klasa

Partija je jedina stranka, dio vlade, te upravlja stanovništvom putem četiri ministarstva: Ministarstvo ljubavi (Miniljub) nadgleda mučenja i ispiranje mozgova, Ministarstvo obilja (Minioblj) nadgleda glad i mjere štednje, Ministarstvo mira (Minimir) nadgleda ratne napore a Ministarstvo istine (Minist) nadgleda i upravlja propagandom i povijesnom revizijom.[20]

Glavni protagonist je Winston Smith, član Šire partije koji radi za Ministarstvo istine kao urednik u reviziji povijesnih arhiva kako bi se prošlost "korigirala" u skladu sa politikom Partije koja se stalno mijenja. Neke osobe se čak potpuno brišu iz arhiva jer vlast ne želi da se zna da su ikada uopće i postojali.[21]

Priča počinje 4. travnja 1984., u 13 sati, iako Smith nije siguran da li je to stvarni datum pošto režim ima naviku stalno manipulirati poviješću. Smith čita knjigu Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma koju je napisao otpadnik Emmanuel Goldstein te time daje pobližu povijest svijeta u kojem se radnja odvija. Implicira se da se prije dogodio atomski rat, nakon čega je izbio građanski rat da bi Partija napokon pobijedila i uspostavila poredak koji joj odgovara.

Fiktivni univerzum[uredi - уреди]

Svijet[uredi - уреди]

Fiktivni svijet 1984. podijeljen na tri države: Oceanija označena ružičasto; Eurazija označeno tamno plavo i Istazija označena svijetlo-plavo

Svijet u kome živi Winston Smith je (prema navodima Teorije i prakse oligarhijskog kolektivizma) podijeljen na tri suparničke super-države:

Područje okvirno smješteno u paralelogramu između Tangera, Brazzavillea, Darwina i Hong Konga, je tzv. "sporno područje", oko koga sve tri države vode stalni rat, a koje također služi kao glavni izvor jeftinih sirovina i radne snage.

Takva podjela svijeta je okvirno nastala u periodu između 1945. i 1960. kada su SAD nasilno anektirale nekadašnji Britanski Imperij i zemlje Latinske Amerike, SSSR okupirao Evropu,[22] dok se Istazija razvila nešto kasnije, ujedinjenjem Kine i Japana. Za sve tri države je karakteristično da su im vladajuće ideologije i načini vladanja gotovo identični; međusobni sukob je u pravilu ograničen i zapravo ima simbiotsku narav, jer bi potpuna pobjeda, odnosno nestanak vanjskog neprijatelja lišio njihovo stanovništvo objekta nezadovoljstva.

Oceanija[uredi - уреди]

Oceanija je jednopartijska država u kome se gotovo sva ekonomska aktivnost nalazi u rukama države, a kultura je pod strogim nadzorom. Britanija je u Oceaniji dobila novo ime - "Aerodromska pista Jedan" - a njeno stanovništvo živi u krajnjem siromaštvu uz povremene napade raketnim bombama.

Društvo je strogo podijeljeno na tri klase. Najveći dio (cca. 85 %) čini niža klasa ili prolovi, koji žive u siromaštvu i obavljaju fizičke poslove, nemaju nikakvo obrazovanje ali, sa druge strane, uživaju određenu slobodu "da žive kao životinje". Srednju klasu čine članovi Vanjske partije koji obavljaju intelektualne ili birokratske poslove; uglavnom žive u državnim stanovima i predmet su najžešće represije. Višu klasu (oko 2 %) čini Unutrašnja partija čiji članovi uživaju u luksuzu i imaju vlastite robove.

Nadahnuće za 1984.[uredi - уреди]

Orwell je nadahnuće za pisanje crpio iz raznih izvora, ali ponajviše na totalitarne tendencije SSSR-a i Trećeg Reicha.[23] Izjava "2 + 2 = 5", koja se koristi za mučenje Winstona Smitha tijekom ispitivanja, bio je slogan boljševičke partije za drugi petogodišnji plan, koji je ohrabrivao ispunjavanje petogodišnjeg plana za samo četiri godine. Slogan je bio vidljiv po moskovskim kućama, reklamnim panelima i drugim lokacijama. [24] Podjela svijeta na tri supersile djelomično se temelji na Teheranskoj konferenciji 1944: Isaac Deutscher, suradnik Observera, navodi kako je Orwell bio uvjeren da su tom konferencijom "Staljin, Churchill i Roosevelt svjesno odlučili podjeliti svijet".[4]

Mijenjanje savezništva Oceanije između Eurazije i Istazije podsjeća na mijenjanje savezništva između SSSR-a i Trećeg Reicha tijekom pakta o nenapadanju 1940-ih. I kada su Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR postali saveznici 1941., Orwell je uočio kako se savezništva mogu lako promijeniti u slučaju koristi: "Odvratno je što je taj ubojica (Staljin) sada odjednom na našoj strani, a sve čistke, itd. su odjednom zaboravljene".[25] Nakon poraza Trećeg Reicha, Orwell je radio za Observer te je posjetio razne zarobljeničke logore, te uočio kako su neki Rusi promijenili strane te su se borili za Nijemce.[26]

Nikolaj Ježov, desno od Staljina na fotografiji iz 1930-ih. Nakon njegove egzekucije, Ježov je izbrisan iz raznih fotografija od strane sovjetskih cenzora[27] te je postao "ne-osoba"

Opis Emmanuela Goldsteina, sa kozjom bradicom, podsjeća na Lava Trockog. Goldsteinova knjiga podsjeća na parodiju stvarne Trockine knjige Izdana revolucija iz 1937., koja je kritizirala Staljinov model Sovjetskog Saveza.[28] Gwyneth Roberts smatra da je uzor za Goldsteina bio i ljevičar Andres Nin, španjolski vođa POUM-a, sa kim se borio Orwell u španjolskom građanskom ratu, a koji je govorio da je Staljin izdao vrijednosti socijalizma. Nina su kasnije smaknuli sovjetski agenti.[29]

Sveprisutnost Velikog brata, koji ima brkove, podsjeća na kult ličnosti, možda Staljinov ili Hitlerov.[30] Vijesti Oceanije naglašavaju rekordne brojke produkcije, baš kao i u SSSR-u, gdje su se glorificirale tvornice i osobe koji su postigle nove rekorde u proizvodnji. Mučenja Ministarstva ljubavi podsjećaju na procedure NKVD-a i njihove metode ispitivanja,[31] Orwellovi "špijuni", djeca i mladež koje su učili da paze na neprijatelje države, temelji se na mladim sovjetskim pionirima koji su tražili "neprijatelje ljudi", te ih izdavali NKVD-u. Te su aktivnosti bile dio Velike čistke od 1936 do 1938. Orwell je saznao o slučaju Pavlika Morozova, 14-godišnjeg pionira koji je 1930-ih prijavio svoju obitelj sovjetskoj policiji jer je gomilala žitarice, nakon čega su ga seljaci ubili a sovjetske vlasti mu potom sagradile spomenike diljem države kao primjer uglednog pionira mladim naraštajima.[32]

Mlada liga protiv seksa se temelji na Mladim Komunistima, nazvanim komsomol. Iako nisu vršili eksplicitni celibat, komsomol nije ohrabrivao seksualnost među svojim članovima, jer se smatralo da sprječavaju posvećenost partiji.

Policija misli se temelji na NKVD-u, koja je znala uhititi ljude samo zbog "anti-sovjetskih" primjedbi,[33] ali i na tajnoj policiji Tokubetsu Kōtō Keisatsu koja je osnovana 1911. u Japanu te stavljala u zatvor osobe koje su "zatrovane opasnim ideologijama" te su sumnjale u japansku vlast. Keisatsu je doista imao nadimak "policija misli", puno prije 1984.[34]

Dvije minute mržnje i tjedan mržnje temelje se na stalnim okupljanjima koje su sponzorirali organi SSSR-a tijekom Staljinovog razdoblja, kao i njihova ritualna demonizacija neprijatelja. Orwell je predvidio i poplavu skraćenica raznih organizacija i ustanova. Režim Oceanije koristi razne skraćenice - Ministarstvo istine se zove "Minist", Partija Engleski socijalizam se zove "Ingsoc" - slično kao i sovjetske i nacističke česte skraćenice: npr. Komunistička unija mladih je skraćena na komsomol; Komunistička internacionala je skraćena na Kominterna; Geheime Staatspolizei je skraćena na Gestapo itd.[35]

Posao Winstona Smitha je revizija povijesti, kao i izbacivanje "ne-osoba" koje režim više ne trpi iz povijesnih arhiva. To vuče paralele na Staljinove metode "brisanja" nepoželjnih osoba sa fotografija, knjiga i časopisa.[36][37] Jedan je slavni primjer fotografija Staljina i Ježova, sa koje je izbrisan Ježov nakon što je smaknut i postao nepoželjan u SSSR-u.

"Naredbe dana" Velikog brata temelje se na Staljinovim "Naredbama dana" tijekom rata.[38] Slogan ingsoca, "Naš novi, sretan život", se ponavlja na tele-ekranima, te također podsjeća na Staljinova izjavu iz 1935.: "Život je postao bolji, drugovi, život je postao veseliji." Zbog takvih paralela, 1984. je 1950. bila zabranjena u SSSR-u, ali skoro i u SAD-u i Britaniji tijekom kubanske krize.[39]

Teme[uredi - уреди]

Nacionalizam i ograničen vokabular[uredi - уреди]

1984. zapravo proširuje Orwellov vlastiti esej Bilješke o nacionalizmu iz 1945.[40] o manjku vokabulara potrebnog kako bi se objasnio nepriznat fenomen iza određenih političkih sila. Službeni "skraćeni" jezik Partije, Novogovor, ukazuje na tu problematiku. U eseju Why I Write [Zašto pišem], sam Orwell je utvrdio: "Pisati jednostavno snažnim jezikom podrazumijeva neustrašivo razmišljanje, a ako je netko neustrašiv, ne može biti politički komforan".[29] Takva tema se nalazi i u 1984. jer država koristi jezik kako bi sve više proširila političku kontrolu nad ljudima koji govore isti. Partija stoga ima izvrnut i korumpirani jezik: Novogovor. Temelji se na teoriji tadašnjih pisaca da su misli ovisne o riječima koje ju izražavaju te stoga jezik koji ne sadrži određene riječi ili ideje neće moći odraziti te ideje među ljudima koji ga govore. Cilj Novogovora je da sve ideje koje ne slijede principe ingsoca postanu maglovite i neodređene, te su stoga nepodobne riječi kirurški uklonjene iz jezika. Time Partija ima 'vodootporan' politički jezik u kojem su sve "neodređene i plitke sjene značenja" starog jezika uništene, zajedno sa djelima velikih pisaca koji su ga koristili. [29] I nacionalizam je utkan u radnju.

  • Pozitivan nacionalizam: ljubav Oceanaca za Velikog brata i Partiju
  • Negativan nacionalizam: mržnja Oceanaca usmjerena protiv Emmanuela Goldsteina i državnih neprijatelja
  • Premiještan nacionalizam: usred govora, govornik promijeni neprijatelja Oceanije te se publika odmah preokrene i usmjeri mržnju protiv novog neprijatelja (prvo je neprijatelj Eurazija, zatim je odjednom saveznik a novi je neprijatelj Istazija)

Ravnoteža između javnih i privatnih vrijednosti[uredi - уреди]

Tijekom cijelog svog života, Orwell je nastojao ostvariti ravnotežu između javnih i privatnih vrijednosti, između kreativnog i neophodnog rada. Bio je zaokupljen javnim i političkim životom, ali je bio i svjestan važnosti privatnog života pojedinaca, kao i vrijednosti svakodnevice.[29] Jedan od razloga zašto je smatrao da su prolovi u 1984. ostali ljudska bića - kao što je Winston komentirao Juliji - ležao je u njihovim privatnim životima i emotivnim vezama, koji su ostali nedodirnuti Partijom. Članovi Partije imaju privilegije koji prolovi nemaju, ali im Partija određuje koga će sresti, s kim će provesti slobodno vrijeme, s kim će stupiti u brak te njih stav prema svemu. Orwell je smatrao da bi država trebala opskrbiti društveni okvir za svoje građane, ali ne i diktirati kako će živjeti svoj privatni život; ako to učini, postati će manja ljudska bića.[29]

Cenzura[uredi - уреди]

Jedna od glavnih tema priče je cenzura,[41] osobito u Ministarstvu istine, gdje se fotografije retuširaju a javni arhivi izmjenjuju kako bi se riješili neugodnih "ne-osoba" (ljudi kojih se Partija odlučila riješiti i izbrisati iz historije).[42][43] Telekrani pokazuju nevjerojatno preuveličane i lažne brojke o stalno rastućoj ekonomiji i sve boljem životnom standardu, iako u stvarnosti građani žive sve lošije te čak i normalne namirnice postaju rijetkost. Stalno se dobivaju i izvještaji o velikim pobjedama na ratnom polju, iako je krajni cilj rata nepoznat a neprijatelji su neodređeni. No nitko od građana ne može neutralno povjeriti informacije jer Partija kontrolira sve medije. Sam Orwell je jednom izjavio: "Već u ranijoj dobi sam primjetio da se nijedan događaj ispravno ne objavljuje u novinama."[44]

Poslušnost i slobodna volja[uredi - уреди]

Partija zahtijeva da svi građani budu apsolutno poslušni prema državi. Za O'Briena, nije dovoljno što će netko postati potpuno poslušan rob: Winston mora u jednakoj mjeri zavoljeti Velikog brata u kojoj ga je isprva zamrzio. Stoga mu se mora slomiti otpor, prvo fizički, zatim psihički, kada izda Juliju, te tako izgubi svoj integritet i slobodnu volju.[29] Julijina pobuna je pak više instinktivna i izravna od Winstonove, te zna čak bolje organizirati i sakriti svoje tajne aktivnosti. Ona također zna čemu Partija vodi restriktivnu politiku prema seksu: spolni čin mora biti ili dužnost u braku ili bezvoljni susret kako bi Partija seksualnu frustraciju mogla preusmjeriti u mržnju prema neprijateljima. Stoga, spolni odnos između Winstona i Julije je sam po sebi politička pobuna.[29]

Nadziranje[uredi - уреди]

Građani Oceanije, osobito članovi Šire partije, nemaju stvarne privatnosti. Mnogi žive u stanovima u kojima su dvosmjerni telekrani, koji istodobno emitiraju program ali i mogu služiti kao kamere koje snimaju sve oko sebe. Pošta se redovno otvara i čita prije slanja, Policija misli zapošljava tajne agente koji prijavljuju ljude subverzivnih misli. Ovo potpuno nadziranje građana osigurava kontrolu države.[45]

Abbott Gleason, Jack Goldsmith i Martha C. Nussbaum navode kako se iz priče može interpretirati i nepolitička, ambivalentna tema. Prema njima, prava religija se ne nalazi u institucijama Oceanije, već u kontra-kulturi sljedbenika disidenta, Židova Emmanuela Goldsteina i njegovog teksta spasenja, zabranjene knjige. To vuče paralale sa ranim kršćanstvom tijekom Rimskog Carstva. Nova kultura agresivna prema religiji je potiskuje, ali se javlja prorok koji skuplja sljedbenike te se javlja novi zavjet koji potajno kruži po gradovima. Winston traži time oslobođenje od tiranije uz pomoć (ispostavlja se) zamišljenog proroka iz Izraela, što se može tumačiti kao doza poštovanja prema značenju kršćanskog evanđelja.[46]

Recenzije[uredi - уреди]

Recenzije romana bile su velikom većinom pohvalne. Kritika New York Timesa od 12. lipnja 1949. bila je posebno pozitivna: "James Joyce, u liku Stephena Dedalusa, napravio je danas već slavnu podjelu između statične i kinetičke umjetnosti. Veliko umjetničko djelo je statično u svojem učinku: postoji u sebi samome, ne zahtijeva ništa izvan sebe. Kinetičko umjetničko djelo postoji kako bi zahtjevalo: nije samodostatno, već zahtjeva ili gnušanje ili žudnju kako bi ostvarilo svoju ulogu. [...] Orwellova 1984. je veliko ostvarenje kinetičke umjetnosti. Ovo možda znači da je njena veličina samo trenutna, njena snaga samo za nas, sada, za ovu generaciju, ovu godinu, da je možda osuđena da bude polog vremena. Svejedno je vjerojatno kako nijedno drugo djelo ove generacije nije stvorilo toliku žudnju za slobodom toliko iskreno a gnušanje tiranije sa tolikom punoćom."[47]

Aldous Huxley, autor tematski slične distopijske knjige Vrli novi svijet, je 1949. napisao pismo Orwellu u kojem je hvalio 1984. kao "vrhunsku i duboko značajnu knjigu", ali je smatrao kako je totalitarna budućnost pogrešno predviđena jer je ipak izvjesnija 'meka moć' vladajuće klase: "Da li bi politika čizme-na-licu mogla trajati unedogled je upitno. Moje uvjerenje je da će vladajuća oligarhija pronaći manje agresivne i razorne načine vladanja i zadovoljavanja želje za moći, a ti će načini sličiti onima koje sam opisao u Vrlom novom svijetu."[48] Orwell je odgovorio Huxleyju kako ipak sumnja u proročansku vrijednost Vrlog novog svijeta jer "nijedno društvo takve vrste ne bi moglo opstati duže od nekoliko generacija, jer bi vladajuća klasa koja jedino misli u terminima 'dobre zabave' brzo izgubila svoju vitalnost".[49]

Odjek i utjecaj[uredi - уреди]

Grafit na kojem piše "Veliki brat te promatra"

Učinak 1984. na engleski jezik bio je golem: koncepti Velikog brata, sobe 101, policije misli, zlomisli, novogovora i dvomisli su postale česte fraze kojima se protivi nečijoj opasnosti od totalitarnog autoriteta.[50] Orwell se redovite poistovjećuje sa godinom 1984. te je asteroid 11020 Orwell kojeg je u srpnju te godine otkrio Antonín Mrkos dobio ime po tom piscu. Iste godine emitirana je i televizijska reklama 1984. kojom je kompanija Aplle Inc. javnosti predstavila svoj novi osobni kompjuter Macintosh. Napravljena je kao kratki igrani film u režiji Ridleya Scotta, a nadahnut Orwellovim slavnim romanom. U njemu siromašnim prolovima preko teleekrana vlastodržac nalik na Velikog brata drži govor u kome slavi "Objedinjenje misli" sve dok mlada atletičarka koju progone policajci ne uspije baciti čekić u ekran i razbiti ga, šokirajući publiku. Na kraju se pojavljuje natpis: "24. januara će Apple predstaviti Macintosh. I vidjet ćete zašto 1984. neće biti kao 1984."[51]

U rujnu 2009., engleski alternativni rock bend Muse je objavio album The Resistance, u kojemu su bile pjesme koje je nadahnula 1984.[52]

Reference na teme, koncepte i detalje iz romana su se često javljale u popularnoj kulturi, osobito u popularnoj glazbi i medijima. Jedan je primjer popularna TV reality emisija Big Brother, u kojoj skupina ljudi žive zajedno u velikoj kući, izolirani od svijeta dok ih stalno snimaju kamere.

U studenom 2011., vlada Sjedinjenih Država je pred Vrhovnim sudom SAD-a izjavila da želi nastaviti koristiti praćenje individualaca pomoću GPS-a bez da prvo zatraži nalog. Kao odgovor, sudac Stephen Breyer je pitao što to znači za demokratsko društvo. Breyer je zapitao: "Ako pobijedite u ovom slučaju, onda ništa ne sprječava policiju ili vladu od javnog nadziranja svakog građana SAD-a 24 sata dnevno. Dakle, ako pobjedite, stvarate nešto što zvuči kao 1984...."[53]

1984., roman je adaptiran u istoimeni film u kojem je glumio John Hurt kao Winston Smith. 2006., filmska verzija O za osvetu je puštena u kino distribuciju, te je imala iste teme i principe kao 1984., a u jednoj od ključnih uloga je također glumio John Hurt, ovog puta kao "Veliki brat." [54][55] Epizoda serije Doctor Who, zvana The God Complex, opisuje svemirski brod maskiran kao hotel koji ima sobu broj 101.[56]

Najbolje knjige prema mišljenju britanskih profesora[57]
Rang Naslov knjige autor
1. Pride and Prejudice Jane Austen
2. To Kill a Mockingbird Harper Lee
3. Harry Potter serija J. K. Rowling
4. Wuthering Heights Emily Bronte
5. Jane Eyre Charlotte Bronte
6. 1984 George Orwell

Mnogi uzimaju i slavni kultni ZF film Brazil Terryja Gilliam iz 1985. kao svojevrsnu parafrazu svijeta 1984. Radni naslov tog filma bio je 1984. 1/2.[58]

Razni teoretičari zavjere, kao što su David Icke,[59] Alex Jones[60] i drugi, često su spominjali Orwella i 1984. u kontekstu svojih teorija o smjeru kojim neki političari žele odvesti moderno društvo.

2009., bivši voditelj britanskog Odjela za vladinu komunikaciju (GCHQ), David Pepper, je na BBC-jevu programu Who's Watching You naveo da je postalo nužno za vladu snimati sav telefonski i internetski promet kako bi se borila protiv terorizma. Novinar Guardiana, Henry Porter, je kao odgovor napisao članak Boriti se protiv 1984. u kojem je naveo kako se Pepper rodio iste godine kada je Orwell napisao svoj slavni roman, 1948., te usporedio zahtjev za što većim nadziranjem običnih građana sa nepoznatim neprijateljima i neodređenom prijetnjom Oceanije koja kao posljedicu ukida ljudsko pravo na privatnost.[45]

2013., izbio je skandal kada je Guardian razotkrio kako je NSA razvila program Prizmu koji potajno špijunira i analizira telefonske i internetske razgovore ljudi diljem svijeta. Mnogi su potom usporedili Prizmu sa 1984. Novinar Guardiana Stephen Moss je zapisao kako je nakon tog skandala "Orwell relevantniji nego ikada" te da je prodaja 1984. na Amazonu.com nakon skandala porasla za 7.000 %.[56] U jednom istraživanju nakon tog skandala, u lipnju 2013. preko polovice američkih ispitanika se složilo sa tvrdnjom da "živimo u razdoblju Velikog brata."[61]

2005., časopis Time je 1984. stavio na popis sto najboljih romana napisanih na engleskom jeziku od 1923.[62] Prema istraživanju 500 britanskih profesora iz 2013., u kojem se tražilo da nabroje najdraže knjige, 1984. se našla na visokom šestom mjestu.[57]

Adaptacije[uredi - уреди]

Krajem 1983. je Radiotelevizija Beograd emitirala posebno izdanje emisije Petkom u 22 posvećeno Orwellovom romanu i pod naslovom Dobro veče, gospodine Orvel. U njoj je dramatizirana jedna scena iz romana, a u njoj je lik Winstona Smitha tumačio Petar Kralj, a lik Parsonsa Slobodan Aligrudić.

Izvori[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Meyers 1975., str. 24
  2. BBC News (8. veljače 2013). "1984: George Orwell's road to dystopia". bbc.co.uk. http://www.bbc.co.uk/news/magazine-21337504. pristupljeno 26. lipnja 2013. 
  3. Bowker 2003., poglavlje 18, str. 368-369
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 4.5 4.6 4.7 Robert McCrum (10. svibnja 2009). "The masterpiece that killed George Orwell". Guardian. http://www.guardian.co.uk/books/2009/may/10/1984-george-orwell. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  5. Bowker 2003., str. 383, 399
  6. "Charles' George Orwell Links". Netcharles.com. http://www.netcharles.com/orwell/books/1984.htm. pristupljeno 24. lipnja 2013. 
  7. Rodden 1989., str. 16
  8. Sandison 1974., str. 148, 156
  9. 9.0 9.1 9.2 Ingle 2006., str. 114
  10. Ingle 2006., str. 116
  11. Bloom 2009., str. 21
  12. Aubrey & Chilton 1983, str. 23
  13. Ingle 2006., str. 117
  14. Paul Owen (8. lipnja 2009). "1984 thoughtcrime? Does it matter that George Orwell pinched the plot?". The Guardian. http://www.guardian.co.uk/books/booksblog/2009/jun/08/george-orwell-1984-zamyatin-we. pristupljeno 24. lipnja 2013. 
  15. Nicholls 2005., str. 226
  16. Hillegas 1974., str. 129
  17. Hirtle, Peter B.. "Copyright Term and the Public Domain in the United States". http://www.copyright.cornell.edu/resources/publicdomain.cfm. pristupljeno 24. lipnja 2013. 
  18. Gleason, Goldsmith & Nussbaum 2010., str. 199
  19. Aubrey & Chilton 1983., str. 98
  20. Aubrey & Chilton 1983, str. 93
  21. West 1992., str. 82
  22. Gottlieb 1992., str. 100
  23. Detoni-Dujmić 2004., str. 658
  24. Tzouliadis 2008., str. 48-49
  25. Ingle 2006., str. 115
  26. Steinhoff 1975., str. 115
  27. "Newseum: The Commissar Vanishes". http://www.newseum.org/berlinwall/commissar_vanishes/vanishes.htm. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  28. Bloom 2009., str. 58
  29. 29.0 29.1 29.2 29.3 29.4 29.5 29.6 Gwyneth Roberts. "Introduction: George Orwell’s life". orwell.ru. http://orwell.ru/library/novels/1984/english/eint_gr. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  30. Bloom 2009., str. 134
  31. Gottlieb 1992., str. 144
  32. Hitchens 2003., str. 158
  33. Konstantin 2008., str. 45
  34. Kushner 2007., str. 53
  35. Reznikov 2001., str. 89
  36. "Falsifications of History". University of Minnesota. http://www.tc.umn.edu/~hick0088/classes/csci_2101/false.html. pristupljeno 24. lipnja 2013. 
  37. Steinhoff 1975., str. 176
  38. "Order of the Day, No. 130, May 1st, 1942". http://www.marxists.org/reference/archive/stalin/works/1942/05/01.htm. pristupljeno 24. lipnja 2013. 
  39. "BANNED: Books you could have been jailed for reading". The Independent. http://www.independent.co.uk/arts-entertainment/books/features/banned-books-you-could-have-been-jailed-for-reading-1876200.html?action=gallery&ino=9. pristupljeno 24. lipnja 2013. 
  40. "George Orwell: "Notes on Nationalism"". Resort.com. svibanj 1945. http://www.resort.com/~prime8/Orwell/nationalism.html. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  41. Allie Walker (4. siječnja 2013). "New Design for Orwell's Nineteen Eighty-Four". psfk.com. http://www.psfk.com/2013/01/george-orwell-1984-censorship.html. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  42. Brad Stone. "Amazon Erases Orwell Books From Kindle", New York Times, 17. srpnja 2009, pristupljeno 25. lipnja 2013.
  43. Howe 1983., str. 94
  44. Tim Clifford, Katherine Schulten, Amanda Christy Brown (4. veljače 2013). "Teaching Orwell and ’1984’ With The Times". New York Times. http://learning.blogs.nytimes.com/2013/02/14/teaching-orwell-and-1984-with-the-times/?_r=0. pristupljeno 27. lipnja 2013. 
  45. 45.0 45.1 Henry Porter (9. lipnja 2009). "Fighting Nineteen Eighty-Four". Guardian. http://www.guardian.co.uk/commentisfree/henryporter/2009/jun/08/1984-orwell-gchq-surveillance. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  46. Gleason, Goldsmith & Nussbaum 2010., str. 265
  47. New York Times (12. lipnja 1949). "Review of George Orwell's Nineteen Eighty Four". netcharles.com. http://www.netcharles.com/orwell/articles/col-nyt1984.htm. pristupljeno 9. srpnja 2013. 
  48. Ingle 2006., str. 157
  49. Wessel Fokkema 2011., str. 351
  50. Howe 1983., str. 121
  51. Todd Leopold. "Why 2006 isn't like '1984'", CNN, 6. veljače 2006, pristupljeno 26. lipnja 2013.
  52. "Muse Discuss The Resistance, Their 'Very Personal' New Album". MTV. 2009. http://www.mtv.com/news/articles/1622093/muse-discuss-resistance-their-very-personal-new-album.jhtml. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  53. "Justice Breyer warns of Orwellian government". The Hill. 8. studeni 2011. http://thehill.com/blogs/blog-briefing-room/news/192445-justice-breyer-warns-of-orwellian-government. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  54. "Resistance and Power". Stanford University. 2. studeni 2007. http://www.stanford.edu/group/ccr/blog/2007/11/resistence_and_power.html. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  55. Adams, A. A. (1. rujna 2006). "From 1984 to V for Vendetta via Minority Report". University of Edinburgh School of Law. http://www.law.ed.ac.uk/ahrc/gikii/docs/Adams.pdf. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  56. 56.0 56.1 Mulkern, Patrick (18. rujna 2011). "Doctor Who: The God Complex". Radio Times. http://www.radiotimes.com/blog/2011-09-18/doctor-who-the-god-complex/. pristupljeno 25. lipnja 2013. 
  57. 57.0 57.1 Judith Burns. "Pride and Prejudice tops teachers' favourite 100 books", bbc.co.uk, 5. travnja 2013, pristupljeno 26. lipnja 2013.
  58. Lefait 2012., str. 26
  59. "David Icke: Ovo je 'Problem-Reakcija-Rješenje' agenda i moguća žrtva poganskoj Terri i Jupiteru". Dnevno.hr. http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/84441-david-icke-ovo-je-problem-reakcija-rjesenje-agenda-i-moguca-zrtva-poganskoj-terri-i-jupiteru.html. pristupljeno 26. lipnja 2013. 
  60. Hetaher Saul (10. lipnja 2013). "'It's like 1984': US conspiracy theorist Alex Jones in bizarre rant against Bilderberg Group on BBC1's Andrew Neil show". The Independent. http://www.independent.co.uk/arts-entertainment/tv/news/its-like-1984-us-conspiracy-theorist-alex-jones-in-bizarre-rant-against-bilderberg-group-on-bbc1s-andrew-neil-show-8651247.html. pristupljeno 26. lipnja 2013. 
  61. Barbara Ortutay. "'1984' book sales surge on NSA spy scandal", Christian Science Monitor, 13. lipnja 2013, pristupljeno 27. lipnja 2013.
  62. "Full List — All Time 100 Novels", Time, pristupljeno 24. lipnja 2013.
  63. "BBC TV - George Orwell's 1984 (1954)". archive.org. http://archive.org/details/Meatpies_1984. pristupljeno 25. lipnja 2013. 

Literatura[uredi - уреди]

  • Aubrey, Crispin; Chilton, Paul Anthony (1983). Nineteen Eighty-Four in 1984: Autonomy, Control & Communication. London: Comedia. ISBN 0-906890-42-X.. 
  • Bloom, Harold (2009). George Orwell's 1984. Infobase Publishing. ISBN 9781438114682. 
  • Bowker, Gordon (2003). Inside George Orwell: A Biography. Palgrave Macmillan. ISBN 0-312-23841-X. 
  • Detoni-Dujmić, Dunja (2004). Leksikon svjetske književnosti: djela. Zagreb: Školska knjiga. ISBN 9530611129. 
  • Gleason, Abbott; Goldsmith, Jack; Nussbaum, Martha C. (2010). On "Nineteen Eighty-Four": Orwell and Our Future. Princeton University Press. ISBN 9781400826643. 
  • Gottlieb, Erika (1992). The Orwell Conundrum: A Cry of Despair Or Faith in the Spirit of Man?. McGill-Queen's Press - MQUP. ISBN 9780886291754. 
  • Hillegas, Mark R. (1974). The Future As Nightmare: H.G. Wells and the Anti-Utopians. Southern Illinois University Press. ISBN 9780809306800. 
  • Hitchens, Christopher (2003). Why Orwell Matters. Basic Books. ISBN 9780465030507. 
  • Howe, Irving (1983). 1984 Revisited: Totalitarianism In Our Century. New York: Harper Row. ISBN 0-06-080660-5.. 
  • Ingle, Stephen (2006). The Social And Political Thought of George Orwell: A Reassessment. Routledge. ISBN 9780415357357. 
  • Konstantin, Anatole (2008). A Red Boyhood: Growing Up Under Stalin. University of Missouri Press. ISBN 9780826266385. 
  • Kushner, Barak (2007). The Thought War: Japanese Imperial Propaganda. University of Hawaii Press. ISBN 9780824832087. 
  • Lefait, Sébastien (2012). Surveillance on Screen: Monitoring Contemporary Films and Television Programs. Scarecrow Press. ISBN 9780810885912. 
  • Meyers, Jeffrey (1975). George Orwell: the critical heritage. Routledge & K. Paul. ISBN 9780710082558. 
  • Nicholls, Peter (2005). The Cambridge History of Twentieth-Century English Literature. Cambridge University Press. ISBN 0-521-82077-4. 
  • Orwell, George (1984). Peter Davison, Peter. ur (Hardcover). Nineteen Eighty-Four: The Facsimile Manuscript. London: Secker and Warburg. ISBN 0-436-35022-X. 
  • Orwell, George (2003 (Centennial edition)). Nineteen Eighty-Four. Thomas Pynchon (uvod); Erich Fromm (bilješke). Plume. ISBN 0-452-28423-6. 
  • Rodden, John (1989). The Politics of Literary Reputation: The Making and Claiming of "St. George" Orwell. Oxford University Press. ISBN 9780195039542. 
  • Sandison, Alan (1974). The last man in Europe: an essay on George Orwell. Barnes & Noble Books. 
  • Reznikov, Andrej (2001). George Orwell's Theory of Language. Universe. ISBN 9781469715988. 
  • Shelden, Michael. (1991). Orwell — The Authorised Biography. London: Heinemann. ISBN 0-434-69517-3
  • Smith, David & Mosher, Michael. (1984). Orwell for Beginners. London: Writers and Readers Publishing Cooperative. ISBN 0-86316-066-2
  • Steinhoff, William R. (1975). George Orwell and the Origins of 1984. Ann Arbor: University of Michigan Press. ISBN 0-472-87400-4. 
  • Tuccille, Jerome. (1975). Who's Afraid of 1984? The case for optimism in looking ahead to the 1980s. New York: Arlington House. ISBN 0-87000-308-9.
  • Tzouliadis, Tim (2008). The Forsaken. New York: Penguin Press. ISBN 978-I-59420-168-4. 
  • Wessel Fokkema, Douwe (2011). Perfect Worlds: Utopian Fiction in China and the West. Amsterdam University Press. ISBN 9789089643506. 
  • West, W. J. (1992). The Larger Evils – Nineteen Eighty-Four, the truth behind the satire. Edinburgh: Canongate Press. ISBN 0-86241-382-6. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Elektronska izdanja
Ostalo



Izabrani članak Članak Nineteen Eighty-Four je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.