Nikolaj Ostrovski

Izvor: Wikipedia
Leninorder.svg Nikolaj Ostrovski
Николай Алексеевич Островский
Osnovni podaci
Rođenje Nikolaj Aleksejevič Ostrovski
29. septembar 1904. (1904-09-29)
Ukrajina Vilija, Ukrajina
(tada  Rusko Carstvo)
Smrt 22. decembar 1936. (dob: 32)
Rusija Moskva, Rusija
(tada  Sovjetski Savez)
Zanimanje pisac
Jezik ruski
Djelo
Žanrovi proza
Književni pokret socrealizam
Znamenita djela Kako se kalio čelik

Nikolaj Aleksejevič Ostrovski (ruski: Николай Алексеевич Островский) (selo Vilija pored Ostroga, Ukrajina 29. septembar 1904 - Moskva, SSSR, 22. decembar 1936.), bio je sovjetski književnik socijalističkog realizma, jedan od najpoznatijih za staljinove ere. Njegovo najslavnije djelo je autobiografski roman Kako se kalio čelik u kojem je opisao Ruski građanski rat i sovjetsku revoluciju.

Biografija[uredi - уреди]

Nikolaj je rođen u skromnoj radničkoj obitelji, kratko osnovno školovanje pohađao je u crkvenoj školi. Nakon što mu se obitelj preselila u grad Šepetivka 1914 mali Nikolaj je počeo raditi kao pomoćni radnik u kuhinji željezničke stanice, zatim kao ložač i na kraju kao električar. Tu se približio boljševicima i postao njihov aktivist 1917, [1] ali je tu istovremeno zaradio - ankilozantni spondilitis, opaku bolest koja ga je kasnije dovela do paralize i sljepoće.[1] Po njegovoj službenoj biografiji, Ostrovski se pridružio lokalnim boljševicima u proljeće 1918 kad je njemačka vojska zauzela grad. U junu 1918 postao je komsomolac a već u augustu prijavio se u Crvenu armiju, postao je borac Konjičke brigade Kotovskog. Tad je navodno ranjen 1920 pored Lavova a obolio je i od tifusa. Nakon oporavka vratio se u jedinicu, da bi bio ponovno ranjen i trajno otpušten iz vojske zbog zdravstvenih razloga. Interesantno je da sam Ostrovski u svojoj autografiji uopće ne navodi da je bio vojnik Crvene armije. Od 1921 radi kao električar na željeznici u Kijevu i postaje sekretar mjesnog Komsomola.

Kako je bolovao od kroničnog reumatizma i posljedica tifusa, u augustu 1922 je poslat na oporavak u Berdjansk, liječilište na obali Azovskog mora. Od oktobra 1922 i službeno je proglašen invalidom, no on i nadalje radi. Od 1923 postavljen je za komesara Nastavnog bataljona Crvene armije u Berezdovu (zapadna Ukrajina) tu je bio i sekretar Komsomola. Od januara 1924 je sekretar Izjaslavskog oblasnog komiteta komsomola, od augusta 1924 postao je član komunista. Od 1925 njegovo zdravlje se stalo rapidno pogoršavati, zbog tog je poslat na lječenje u Harkov a u maju 1926 na Krim. Od decembra 1926 atritis ga je prikovao za krevet. Od decembra 1927 Nikolaj je dopisni Sverdlovskog komunističkog univerziteta, kojeg je završio u junu 1929 u Moskvi, ali je već u augustu oslijepio.

No nepokretnost i slijepoća nisu ga dotukli, pa je već 1930, otpočeo pisati svoj prvi roman Kako se čelio čelik, koji je po izlasku postao jedno od najutjecajnih djela među tadašnjim komunistima širom svijeta. Piše i brojne članke po novinama i časopisima, i nastupa u radio emisijima. Od aprila 1932 postao je član Saveza ruskih proleterskih pisaca, a od juna 1934 i član Saveza pisaca SSSR-a. Za svoj književni doprinos dobio je 1. oktobra 1935, najviše odlikovanje SSSR-a Orden Lenjina.

No godine teške bolesti učinile su svoje, - 22. decembra 1936, u dobi od svega 32 godine Nikolaj je umro, smrt ga je prekinula te nije uspio završiti svoju drugu novelu Rađanje bure, također na temu Ruskog građanskog rata i sovjetske revolucije.

Ostavština Ostrovskog[uredi - уреди]

Za sovjetskih vremena je Ostrovski bio kultni pisac. Nakon smrti podignut mu je Muzej i Humanitarni centar Ostrovski u Moskvi [1] i brojni spomenici. Po njegovu romanu Kako se kalio čelik snimljena su tri filma, i izvedene brojne kazališne adaptacije. On je diviniziran kao pravi primjer sovjetskog čovjeka - koji nikad ne skreće sa svog puta, njegove riječi citirane su kao primjer, kako treba živjeti.

 
Čovjekovo najveće bogatstvo je život, koji mu je dan samo jednom. Zato ga treba proživjeti tako, da se nikada ne požali za profućkanim godinama sramno provedene prošlosti. Treba živjeti tako, da bi se na samrti moglo reći; sav moj život i svu svoju snagu iskoristio sam za najplemenitiji cilj na svijetu, borbu za oslobođenje čovjeka.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 Dan Richardson: The rough guide to Moscow, Rough Guides, 2001., str. 135, ISBN:1858287006

Eksterni linkovi[uredi - уреди]