Kim Jong-il

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Kim Jong-il
김정일
Kim Jong-il

Mandat
8. srpnja 1994. – 17. prosinca 2011.
Prethodnik Kim Il-sung
Nasljednik Kim Jong-un

Rođenje 16. veljače 1941.
Rusija Vjatskoe, Rusija
(tada  Sovjetski Savez; sovjetski arhivi)
16. veljače 1942.
Sjeverna Koreja planina Baekdu, Sjeverna Koreja
(tada Japanska Koreja; službena biografija)
Smrt 17. prosinca 2011.
Sjeverna Koreja Pjongjang, Sjeverna Koreja
Politička stranka Radnička partija Koreje
Supružnik Kim Yŏng-suk

Potpis

Kim Jong-il (korejski: 김정일, planina Baekdu, 16. veljače 1942. - Pjongjang, 17. prosinca 2011.) je bio vođa Sjeverne Koreje od 1994. godine do 2011. godine. Njegove službene pozicije su bile: Predsjednik Nacionalnog komiteta obrane Demokratske Narodne Republike Koreje, Vrhovni zapovjednik Korejske narodne armije i Generalni sekretar Radničke partije Koreje. Na vlasti je naslijedio svog oca Kim Il-sunga, osnivača Sjeverne Koreje, koji je umro 1994.

Poput oca, i Kim Jong-il je centar jakog kulta ličnosti unutar Sjeverne Koreje. Konstantno je hvaljen i počašćivan kao heroj, govornik i veliki čovjek bez premca. Većina informacija o njemu je nedosljedna i netočna, uglavnom zbog šutljivosti vlasti u Sjevernoj Koreji koja odbija dati bilo kakve podatke o životu Kim Jong-ila.

Službeno je objavljeno da će ga naslijediti sin Kim Jong-un.

Mladost i obrazovanje[uredi | uredi kod]

Jedina službena biografija Kim Jong-ila tvrdi da je rođen na planini Baekdu, u sjevernom dijelu Koreje, 16. veljače 1942. Međutim, u sovjetskoj evidenciji stoji da je rođen u sibirskom selu Vjatskoe, nedaleko od Habarovska i to 16. veljače 1941. To je mjesto gdje je njegov otac bio komandant bataljona 88. sovjetske Brigade, koju su činile izbjeglice iz Kine i Koreje. Pretpostavlja se da je godina rođenja promijenjena u službenim spisima Sjeverne Koreje kako bi izgledalo da je Kim Jong-il rođen u trenutku kada je njegov otac imao 30 godina. U ovom selu tvrde da je tu rođen i brat Kim Jong-ila, koji se, međutim, utopio u bunaru kao mali. Još uvijek postoji grobnica.

Njegova majka i prva žena Kim Il-sunga je Kim Jong Suk. Tijekom njegove mladosti u Sovjetskom Savezu, živio je pod imenom Jurij Irsenovič Kim, gdje je "Irsenovič" izvedeno iz rusificiranog imena njegovog oca.

Kim je još uvek bio malo dijete kad je završio Drugi svjetski rat. Njegov otac se vratio u Pjongjang u rujnu 1945., a sam Kim Jong-il je došao dva mjeseca kasnije, na sovjetskom brodu koji je uplovio u luku Sonbong. Obitelj se u uselila na imanje bivšeg bogatog službenika iz Japana u Pjongjangu, koje je imalo bazen. Kimov brat - Šura Kim se utopio u tom bazenu 1948. godine, međutim u gore spomenutom ruskom selu tvrde da se Šura utopio u bunaru i da je tamo sahranjen. Njegova majka je umrla 1949. tijekom trudnoće, godinu dana nakon što je Kim Jong-il pošao u školu.

Kim je vjerovatno veći dio svog školovanja proveo u Kini, gdje je poslan iz sigurnosnih razloga tijekom Korejskog rata. Prema službenoj biografiji, maturirao je u Namsan školi u Pjongjangu, koja je bila specijalizirana za djecu vođa komunističke partije. Vjeruje se da je kasnije studirao na Kim Il-sung sveučilištu i da je diplomirao 1964. na političkoj ekonomiji. U to vrijeme njegov otac se već učvrstio na vlasti kao Veliki Vođa. Kim je također učio engleski jezik na Malti gdje je tijekom 1970-ih bio čest gost Premijera Doma Mintoffa.

Stariji Kim se u međuvremenu ponovo oženio i dobio sina, Kim Pjong-ila. Nije jasno je li je Pjong-il ikada bio ozbiljan pretendent da zamjeni Kim Il-sunga. Od 1988., Pjong-il je radio u Europi, u nekim od malobrojnih veleposlanstava Sjeverne Koreje, a trenutno obavlja funkciju veleposlanika u Poljskoj. Nagađa se da je on poslan ovako daleko kako bi se izbjegla moguća borba dva sina za prevlast.

Početak političkog angažmana[uredi | uredi kod]

Nakon što je 1964. diplomirao, Kim Jong-il je započeo svoju veću aktivnost u vladajućoj Korejskoj radničkoj partiji. Vrlo brzo je napredovao kroz činove. Prvo je radio u Organizacijskom Ministarstvu da bi ubrzo postao član Politbiroa. Postavljen je na mjesto zamjenika Ministarstva za propagandu 1969. godine.

Kim je 1973. postao partijski sekretar za organizaciju i propadangu, a 1974. je službeno proglašen za budućeg nasljednika svoga oca. Tijekom narednih 15 godina obavljao je razne visoke dužnosti, uključujući mjesto Ministra za kulturu i vođa partijskih operacija usmjerenih protiv Južne Koreje

Od Sedmog partijskog plenuma petog komiteta u rujnu 1973., Kim je postupno počeo učvršćivati svoju poziciju pod kampanjom o revoluciji. Često je opisivan kao "centar partije", zbog rastućeg utjecaja na svakodnevno funkcioniranje partije.

Do šestog kongresa partije u studenom 1980., želja Kim Jong-ila da preuzme partiju bila je ispunjena. Dobio je najviše pozicije u Politbirou, Vojnoj Komisiji i Sekretarijatu. Kada je postao član Sedmog Vrhovnog Savjeta tj. skupštine u veljači 1982., međunarodnoj zajednici je postalo jasno da će Kim Jong-il naslijediti svog oca na mjestu Vrhovnog Vođe Sjeverne Koreje. Tada je Kim Jong-il uzeo titulu "Dragi Vođa", a vlada počinje graditi kult ličnosti oko njega po istom principu kao i oko njegovog oca, koji je nosio titulu "Veliki Vođa".

Već 1991. Kim Jong-il preuzima i vojsku. Kako je osnova vlasti u Sjevernoj Koreji upravo vojska, ovo je bio veoma značajan potez. Iako nije odslužio vojsku, tadašnji ministar odbrane Jin Vu mu je pomogao da bude prihvaćen od strane vojske kao njen novi zapovjednik. Jedini drugi mogući kandidat za mjesto državnog vođe je bio premijer Kim Il, međutim, on je smijenjen 1976. Tijekom 1992. Kim Il-sung je objavio da njegov sin upravlja unutrašnjim državnim poslovima Sjeverne Koreje.

Prema Hvang Jang-jopu, nekadašnjem visokom službeniku Sjeverne Koreje koji je prebjegao na južnu stranu, državna uprava je postala još centraliziranija nakon dolaska Kim Jong-ila na vlast, nego što je bila u vrijeme njegovog oca. Iako je Kim Il-sung zahtijevao da mu svi ministri budu lojalni, ipak je uvažavao njihove prijedloge i savjete pri donošenju odluka; Kim Jong-il, s druge strane, zahtijeva apsolutnu poslušnost i suglasnost te svako drugačije mišljenje smatra za nelojalnost. Prema Hvangu, Kim Jong-il osobno određuje i najsitnije detalje u državnim poslovima, kao npr. veličinu kuća partijskih sekretara i dopremanje poklona njegovim podređenim.

Tijekom 1980-ih, Sjeverna Koreja je doživjela ekonomsku stagnaciju. Kim Il-sungova "juče" ideja (samoupravljanje) je doprinijela tome da zemlja bude izolirana iz međunarodnih trgovinskih tokova, pa čak i od SSSR-a i Kine.

Južna Koreja je optužila Kima da je naredio bombaški napad u Rangunu u Burmi (danas Mianmar), 1983. godine, u kojem je poginulo 17 visokih službenika Južne Koreje (premda je cilj napada bio južnokorejski predsjednik), kao i za napad na avion južnokorejske tvrtke u kojem je poginulo svih 115 putnika i članova posade. Nije pronađen ni jedan direktan dokaz koji bi povezao Kim Jong-ila s ovim napadima. Agentica Sjeverne Koreje, Kim Hjon-hui, priznala je da je postavila bombu u avionu i da je naređenje dobila od Kim Jong-ila osobno. Za ovu operaciju Kim Hjon-hui se pripremala putujući kroz Europu.

Najviši položaj[uredi | uredi kod]

Kim Il-sung umro je 1994., u 82. godini, i Kim Jong-il je preuzeo kontrolu nad svim funkcijama i državnim aparatom. Iako je funkcija predsjednika ostala upražnjena, čini se da je ukinuta u znak poštovanja prema Kim Il-sungu. Kim Jong-il je 1997. službeno zauzeo pozicije Predsednika Nacionalnog Komiteta Obrane kao i Generalnog Sekretara Korejske radničke partije. Ova pozicija je označena kao najviši mogući položaj u Sjevernoj Koreji, tako da se Kim od tada smatra šefom države. Predsjednik prezidijuma Vrhovne Narodne Skupštine i Premijer su protokolarne funkcije. Nasljeđivanje vlasti od strane Kim Jong-ila je do sada jedini takav slučaj u jednoj komunističkoj državi. S obzirom da Kim Jong-il nije predsjednik države, nije ni obvezan održavati izbore, pa samim tim to nikada nije ni učinio.

Privreda je nastavila stagnirati pod snažnom kontrolom države tijekom 1990-ih, kao rezultat niske proizvodnje i gubitka zagarantiranog tržišta u vidu SSSR-a i nekadašnjeg zatvorenijeg tržišta Kine. Veći dio budžeta se troši na naoružanje, prema procjenama to je najveća potrošnja na vojsku u svjetu. Ujedinjeni narodi upozoravaju da u većem dijelu države vlada glad. Očajni Korejanci spas traže bježeći u Kinu.

U domaćim medijima, Kim Jong-il je povremeno iskazivao simpatije prema ekonomskoj reformi koje je u Kini izveo Deng Xiaopin i prilikom posjeta toj državi iskazao je divljenje prema njenom privrednom napretku. Kim Jong-il je 2002. izjavio da bi novac trebao biti mjerilo vrijednosti svake robe. Sjeverna Koreja je započela ograničene eksperimente vezane za tržište.

I dalje se priča o mogućem nasljedniku Kim Jong-ila. Južnokorejski mediji navode da bi to mogao biti njegov sin Kim Jong-čul. Najstariji sin Kim Jong-nam je izgubio podršku oca nakon incidenta na Tokijskom aerodromu zbog posjedovanja lažnih dokumenata.

U travnju 2004. dogodila se velika eksplozija na peronu, devet sati nakon prolaska vlaka u kojem je bio Kim Jong-il pri povratku iz posjete Kini. Crveni križ je objavio da su 54 osobe poginule, a njih 1249 je bilo ozlijeđeno.

Umro je 17. prosinca 2011. od posljedica srčanog udara. Državna televizija vijest je prenijela 19. prosinca 2011. te najavila kako će "Dragog vođu", kao "Veliki nasljednik", naslijediti njegov najmlađi sin, Kim Jong-un. U zemlji je proglašeno 12 dana žalosti. Reakcije na smrt sjevernokorejskog vođe bile su različite, ali gotovi svi Zapadni mediji upozorili su na mogućnost novih nestabilnosti na Korejskom poluotoku i objavili su intenzivno praćenje razvoja situacije u zemlji.

Međunarodni odnosi[uredi | uredi kod]

Kim Jong-il s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom

Kim Jong-ilova vlada je napravila velike korake prema normalizaciji odnosa s Južnom Korejom, a izborom Kim De-juna 1997. za predsjednika Južne Koreje, stvorili su se pozitivni uvjeti za pregovore. Dva lidera su se sastala u lipnju 2000. na samitu, prvom takve vrste. Ipak, dvije strane nisu uspjele postići dogovor ni o jednoj važnijoj temi o stvarnom unaprijeđenju odnosa.

Odnos Sjeverne Koreje i SAD-a je daleko kompliciraniji. Tijekom administracije Billa Clintona potpisan je ugovor o nizu problema, najviše vezano za nuklearna postrojenja Sjeverne Koreje. Prema ovom ugovoru, Sjeverna Koreja je bila dužna odreći se starog načina proizvodnje nuklearne energije, koji je dopuštao prostor za razvijanje nuklearnog naoružanja i trebala je prihvatiti novi sustav, koji bi koristio laku vodu i koji bi bio financiran od strane Južne Koreje, a materijal bi bio dopreman od strane SAD-a. Ovaj projekt je ugrožen konstantnom opstrukcijom isporuke preko američkog Kongresa.

Nakon izbora Georgea Busha mlađeg za novog predsednika Amerike, zauzet je novi, agresivniji stav prema Sjevernoj Koreji. Prekinuti su diplomatski odnosi koje je inicirao Clinton, a Sjeverna Koreja optužena da krši ugovor i da razvija uranij u tajnosti. Sjeverna Koreja je demantirala ove navode. Bush je Sjevernu Koreju proglasio "osovinom zla", pored Irana i Iraka. U prosincu 2002. SAD su u potpunosti obustavile isporuku nafte, koja je bila dogovorena u vrijeme Clintona. Sjeverna Koreja se povukla iz sporazuma o nerazvijanju nuklearnog oružja.

Posljednjih nekoliko godina Kina pokušava posredovati u razgovorima između dvije Koreje. Za to je vrijeme Kim Jong-il u više navrata posjetio Peking i druge kineske gradove i provincije.

Sjeverna Koreja je 4. srpnja 2006. lansirala između četiri i pet test-raketa kratkog dometa, koje su završile u Japanskom moru. Šesta raketa, Tepodong2, bila je dalekodometna, ali je njeno lansiranje bilo neuspješno. Sedma raketa lansirana je sljedećeg dana. Mediji iz Južne Koreje su objavili da Sjeverna Koreja ima još tri do četiri rakete spremne za lansiranje. Vjeruje se da su one kratkog do srednjeg dometa. Mnogi predstavnici međunarodne zajednice su pozvali na agresivniji pristup u pregovorima sa Sjevernom Korejom, kako bi ona odustala od svog nuklearnog programa.

Sjeverna Koreja je objavila da je izvršila prva testiranja svog nuklearnog arsenala, 9. listopada 2006. na nepoznatoj podzemnoj lokaciji. Nakon nekoliko dana SAD i Kina su objavile da su u zraku pronađene male količine radioaktivnog materijala, kao da i seizmički podaci pokazuju da je došlo do podzemne eksplozije. Time su potvrđene tvrdnje o probama sa sjevera. Vjeruje se da je u pitanju bio test manjih razmera.

Privatni život[uredi | uredi kod]

Kim Jong-il je oženjen s Kim Jang-suk, premda su razdvojeni već nekoliko godina. S njom ima kćerku, Kim Sul-song (r. 1974.). Kim Jong-nam je najstariji sin iz braka sa Song Hje-rim rođen 1971. Njegova sadašnja partnerica (nije objavljeno da li je i žena) zove se Ko Jang-ji, s kojom ima još jednog sina - Kim Jong-čula, rođenog 1981. Postoje i informacije o trećem sinu, Kim Jong-vunu. Imao je i ljubavnicu, s kojom je imao troje dece. Njeno ime je Kjung Hua-čang Ok, a i ona je prebjegla u Južnu Koreju 2002. godine. Zapadni mediji su javili da je ona umrla od raka 2004. u 51. godini života. Kim Jong-čul je kako se pretpostavlja određen za nasljednika Kim jong-ila na vlasti.

Priča se da je Kim Jong-il veliki ljubitelj filmova i da posjeduje preko 20 000 video kazeta. Kim je to negirao, međutim 1978., po njegovom naređenju, otet je južnokorejski redatelj Šin Sang-ok i njegova žena, glumica Čoe Eun-hui, kako bi izgradili filmsku industriju Sjeverne Koreje, premda Kim sam rijetko gleda filmove. Najviše ga zanima NBA košarkaška liga pa je zato od Madeleine Albright dobio na poklon loptu s potpisom Michaela Jordana. Poput njegovog oca, ima jak strah od letenja pa zbog toga putuje svojim vlakom kada ide u Rusiju ili Kinu. HTV je 22. lipnja 2007. objavila da je Kim Jong-il sredinom svibnja pretrpio srčani udar, no da nije trebao operaciju.[1]

Godine 2008. su se pojavile informacije da je preživio moždani ili srčani udar. Nakon toga se, vidno oslabljen, u nekoliko navrata pojavio u javnosti. Wikileaks je prenio kako je Kim bolovao od epilepsije.

Izvori[uredi | uredi kod]