Antonio Gramsci

Izvor: Wikipedia
Antonio Gramsci
Generalno
Rođenje 22. januar 1891, Ales, Sardinija
Smrt 27. april 1937, Rim, Kraljevina Italija
Rad
Epoha Filozofija 20. stoljeća
Regija Zapadna filozofija
Škola / tradicija marksizam
Glavni interesi politika, ideologija, kultura
Influencija

Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Marx, Friedrich Engels,

Vladimir Lenjin, Antonio Labriola, Benedetto Croce
Influencirao Louis Althusser, Zygmunt Bauman, Judith Butler, Noam Chomsky, Robert W. Cox, Paulo Freire, Stuart Hall, Eric Hobsbawm, Ernesto Laclau, Chantal Mouffe, Michael Parenti, Edward Said, Domenico Losurdo, Palmiro Togliatti, Cornel West, Alain de Benoist, Umberto Eco, Raymond Williams, Jalal Al-e-Ahmad, Néstor García Canclini, Giovanni Arrighi

Antonio Gramsci (Ales, Sardinija, 22. januar 1891 - Rim, Kraljevina Italija, 27. april 1937), bio je talijanski marksistički filozof, pisac, političar i teoretičar politike.

Gramsci je bio jedan od osnivača i lidera Komunističke partije Italije, u svojim dijelima osobito se bavio pitanjima i analizom kulture i praktične politike. Gramscija se i danas drži za jednog od vrhunskih izvornih marksističkih mislioca. Kulturna hegemonija je termin koji je on uveo i raščlanio, - pomoću nje se održava na vlasti kapitalistička država.

Biografija[uredi - уреди]

Antonio je rođen kao četvrti od sedam sinova nižeg gradskog službenika grada Gaete na Sardiniji,- Francesca Gramscija (koji je bio u daljnjoj liniji albanskog porijekla iz mjesta Gramsh).[1] Stvari su po obitelj krenule nagore kad je otac Francesco zatvoren zbog optužbe za prijevaru 1898., - obitelj je ostala bez sredstava za život i Antonijo je morao napustiti školovanje i raditi kojekakve poslove sve dok mu otac nije pušten iz zatvora 1904 Još kao mali teško je ozlijedio kralježnicu, - tako da je cijeli život patio zbog toga (nije rastao kako treba) a i imao je drugih velikih problema sa unutrašnjim organima. No pored svih zdravstvenih problema Antonijo je bio odličan učenik, - srednju školu završio je u Cagliariju. Nakon mature 1911 dobio je stipendiju za studij lingvistike na Torinskom univerzitetu kod Mattea Bartolija. U to isto vrijeme tu je studirao i Palmiro Togliatti njegov budući stranački prijatelj i kolega. Antonijo puno čita, i studira djela tada vodećih talijanskih filozofa i mislioca lijeve orijentacije; Antonija Labriole, Rodolfa Mondolfa, Giovannija Gentilea i osobito - Benedetta Crocea, koji je tada slovio za najcjenjenijeg talijanskog mislioca. Svi oni bili su slidbenici i poštovaoci Hegela i trasirali su put hegelijanskog marksizma, kojeg je Labriola nazvao filozofija praxisa. Torino je tih godina bio grad rastuće talijanske industrijalizacije, u čije su se novoizgrađene tvornice poput Fiata i Lancie slijevale gomile naglo osiromašenih seljaka koji su postajali gradski proletarijat. Gramsci je obilazio skupove svojih zemljaka sarda, kao i radničke skupove. Pred kraj 1913 upisao se u Talijansku socijalističku partiju.

Godine sa socijalistima (PSI)[uredi - уреди]

Zbog siromaštva i zdravstvenih problema napušta studij 1915 te radi kao slobodni novinar, piše u brojnim uglavnom lijevo orijentiranim listovima (Il Grido del Popolo) i časopisima. Kako se profilirao kao ozbiljni novinar, to je već 1916 postao suizdavač časopisa Piemont, posebnog izdanja znanog glasila Avanti!, Talijanske socijalističke stranke. Gramsci je postao cijenjeni komentator koji je pratio sve aspekte društvenog i političkog života Torina. U travnju 1919 Gramsci je zajedno s Togliattijem, Angelom Tasca i Umbertom Terracinijem osnovao lijevo orijentirani tjednik L'Ordine Nuovo (Novi poredak), iz tog kruga se kasnije oformila Komunistička partija Italije. Te godine došlo je do velikog raslojavanja u Talijanskoj socijalističkoj partiji (PSI) oko načina i metode borbe za radnička prava. I u Torinu je po uzoru na Oktobarsku revoluciju došlo do spontanog osnivanja radničkih savjeta, ali i velikih polemika oko njihove društvene uloge. Gramsci i njegovi rijetki istomišljenici iz kruga oko lista L'Ordine Nuovo - vjerovali su u ispravnost lenjinističke ideje sva vlast sovjetima. Paradoksalno je da je ljuti protivnik te ideje bio je Amadeo Bordiga (vođa izvanparlamentarne radikalne ljevice) koji je pak držao da se treba osloniti na sindikate.

U talijanskim komunistima (PCI)[uredi - уреди]

Nakon propasti torinskih sovjeta Gramsci je uvidio da je jedina mogućnost osnivanje jedne radikalne lijeve političke partije koja bi se po uzoru na sovjetske boljševike borila za te interese tako je 21. januara 1921 u Livornu osnovana Komunistička partija Italije od simpatizera iz kruga oko L'Ordine Nuovo i Bordigine grupe. On i Bordiga vodili su zajedno partiju sve do 1924. kad je Bordiga odstupio. Godinu dana nakon toga 1922 Gramsci je odputovao u SSSR kao izabrani delegat PCI na treće zasjedanje Kominterne, tu je upoznao mladu violinisticu Juliju Šuht, s kojom se oženio i imao dvoje djece.[2]

Komemorativna ploča u moskovskoj ulici Mokovaja 16.

Gramsci se dopao sovjetskim rukovodiocima i ušao u krug suradnika komunističke internacionale, zbog toga se 1923 preselio u Beč koji je tad bio važno središte komunista. No već 1924 vraća se u Italiju zbog općih izbora, na njima talijanski fašisti dobijaju većinu u parlamentu]], ali je i Gramsci postao zastupnik Talijanske komunističke partije za Veneto. Kao mladi zastupnik (33 godine) pokazuje se dostajan povjerene mu zadaće - i otvoreno se upušta u političku borbu s fašistima. Ali predosjeća da će stvari skrenuti prema diktaturi, zbog toga šalje ženu i djecu u SSSR, a on ostaje bez obzira na posljedice. Nakon što je Mussolini dao pohapsiti većinu vođa komunističke partije nakon neuspjelog atentata na njega, Gramsci je preuzeo vodstvo.

Zatvor i smrt[uredi - уреди]

Gramscijev grob u Rimu

Njegove crne slutnje pokazale su se točnim - 1926 je i on optužen i zatvoren (unatoč zastupničkog imuniteta) pod izlikom da svojim političkim radom izaziva mržnju među staležima, te da zemlju gura na građanski rat uz druge krivnje. Isprva je bio osuđen na 5 godina izgonstva na usamljeni otok Ustica, potom je slijedeće godine osuđen na 20 godina zatvora u Turi pored Barija. Tu je od 1929 počeo pisati, - na školskim bilježnicama svoje opservacije o talijanskom društvu, politici, filozofiji i načinu političke borbe koju bi komunisti trebali primijeniti. Nakon četiri godine tamnice njegovo ionako krhko zdravlje, znatno se pogoršalo. Obolio je od tuberkuloze, ali i brojnih upala unutrašnjih organa, stanje mu se toliko pogoršalo da je 1934 pušten iz zatvora na liječenje, ali je 27. aprila 1937 umro od posljedica izlijeva krvi u mozak u rimskoj klinici Quisisana, svega 6 dana nakon što mu je istekla dugogodišnja kazna.[3]

Ideje i djela[uredi - уреди]

Gramsci za svojeg života nije izdao nikakvu knjigu. Između 1914 - 1926 pisao je novinske članke, političke studije i eseje koje je objavljivao u različitim novinama i časopisima. Od 1929. do 1935. za robijanja je ispisao 29 bilježnica rezultatima svojih istraživanja iz oblasti povijesti, historiografije, studija kulture, politike i društva. Te su Zatvorske bilježnice (Quaderni del carcere) objavljene nakon njegove smrti. Riječ je o bilješkama i esejima na različite teme, često potpuno nepovezene, - a jedna od niti koje su ih povezivale bila je Gramscijev temeljni postulat - uloga intelektualaca u društvu (koji nesmije ostati indiferentan na stanje u društvu). On je držao da je mjesto intelektualca u društvu - aktivno učešće u kulturnoj revoluciji koja će doprinijeti osvajanju političke moći. Iz zatvora je napisao i brojna pisma svojoj ženi, prijateljima i sinovima. I njegova pisma su kasnije objavljena u jedinstvenoj knjizi Pisma iz zatvora, koja se sastoji od dva dijela: Zatvorske bilježnice i Pisma iz zatvora.

Nakon Drugog svjetskog rata jedna skupina talijanskih komunista pod vodstvom tadašnjeg generalnog sekretara Palmira Togliattija počela je raditi na izdavanju Gramscijevih bilježnica, koje su sistematizirane po temama; obitelj, vlasništvo, vjera, kultura itd. i izdala ih u šest svezaka između 1948 i 1951 (izdavač - “Einaudi”). Potom je tiskano novo izdanje Zatvorskih bilježnica 1975 (izdanje Instituto Gramsci), u ovom izdanju su spisi poredani kronološki a ne više po srodnim temama.

Na filozofskom planu, novost kod Gramscijevog poimanja marksizma je uvođenje imanentnosti (urođenosti), nasuprot transcedentnosti (nečem iznad ljudskog znanja). Čovjeku je imanentno dato da svojim praktičnim radom ostvari raj (dostojan život) na zemlji. Imanencija je sinteza; engleske ekonomije, njemačke filozofije i francuske politike. Gramsci prvi jasno uočava da nova pravila što ih je uvela engleska ekonomska znanost, nemaju samo vrijednost kao oruđe nego i značenje kao filozofska inovacija: homo oeconomicus je imanentni čovjek, čovjek na zemlji, on ima ima novu gnoseološku (spoznajnu) vrijednost, koja uključuje novo poimanje svijeta. Stoga je potrebno istražiti kako je filozofija prakse uspjela stvoriti ideju imanencije očišćenu od svih ostataka transcendenije i teologije. Liberalne ideje, - imaju univerzalnu vrijednost za buržoaziju, ali nisu dovoljne proletarijatu. Za buržoaziju su te ideje bile krajnja granica i maksimum, za proletarijat su te ideje-minimum od čega treba početi.

Gramscija se držalo za jednog od najznačajnijih marksističkih mislioca 20. vijeka koji je značajno uticao na razvoj zapadnoevropskog marksizma (Eurokomunizam). Između ostalog Gramsci je osvijetlio i temu kulturne hegemonije kao miroljubivog sredstva kojim se održava kapitalistički poredak, zbog toga je nužno obrazovanje radništva i stvaranje proleterske intelegencije. Pomoću kulturne hegemonije se tipične buržoaske ideje - proglašavaju općim javnim mijenjem i zdravim razumom te se uz pomoć toga - vlada. On je također ukazao na razlike klasičnog političkog društva koje vlada uporabom sile i zakona (vojska, policija, pravni poredak) i civilnog društva u kojem se vlada ideologijom i privolom (društvo, sindikati, obrazovni sistem). Gramsci je oštro kritizirao vulgarni ekonomski determinizam ali i pojednostavljeni filozofski materializam[4].

Bibliografija[uredi - уреди]

  • Gramsci, Antonio: Pisma iz zatvora, Zora, Zagreb 1951.
  • Antonio Gramsci, Quaderni del carcere (vol 1-4), a cura di Valentino Gerrantana (Torino: Giulio Einaudi editore, 1975)

Pogledajte i ovo[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Dante L. Germino, Antonio Gramsci: Architect of a New Politics, Louisiana Press University, 1990 ISBN 0-8071-1553-3 str. 157 [1]
  2. Fotografija Antonija njegove žene i dvojice sinova Antonio Gramsci Website.
  3. »Chronology« u: Antonio Gramsci, Prison Notebooks Volume 1, pp, 93-94
  4. Lenin: Materialism and Empirio-Criticism.

Vanjske veze[uredi - уреди]