Theo van Gogh

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Theo van Gogh
novinar, kolumnist, autor, aktivist, filmski režiser, producent, glumac
Biografske informacije
Rođenje 23. jul 1957. (1957-07-23)
Den Haag, Nizozemska
Smrt 2. novembar 2004. (dob: 47)
Amsterdam, Nizozemska
Nacionalnost Nizozemac
Religija ateizam
Profesionalne informacije
Zanimanje novinar, kolumnist, autor, aktivist, filmski režiser, producent, glumac
Znamenita djela

Theodoor "Theo" van Gogh (Den Haag, 23. 7. 1957. – Amsterdam, 2. 11. 2004) bio je nizozemski novinar, kolumnist, autor, aktivist, filmski režiser, producent i glumac. Praunuk je Thea van Gogha, brata slikara Vincenta van Gogha. Poznatim je postao zahvaljujući kontroverznim ispadima na račun manjina, osobito kratkom filmu Podčinjenost koji je svojim tumačenjem islama izazvao žustre javne polemike. Godine 2004. ubijen je u atentatu koji je duboko potresao nizozemsku, ali i svjetsku javnost.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rani život[uredi - уреди | uredi izvor]

Theo van Gogh se rodio u Den Haagu kao dijete Anneke i Johana van Gogh. Otac mu je neko vrijeme služio u nizozemskoj obavještajnoj službi ('AIVD', tada zavnoj 'BVD'). Ime je dobio po svom strucu Theu, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata kao pripadnik pokreta otpora uhvaćen i pogubljen.[1]

Kolumnist[uredi - уреди | uredi izvor]

Tokom 1980-ih van Gogh je radio kao novinar i rabio je kolumne kako bi iskazao svoje neslaganje s političarima, glumcima, filmskim režiserima, piscima i ostalima koje je smatrao da su dijelom "sistema". Time je dobio status kontroverzne ličnosti koja uživa u provokacijama.[2]

Filmski rad[uredi - уреди | uredi izvor]

Van Gogh je prije bavljenja glumom i režijom neko vrijeme studirao pravo na Amsterdamskom univerzetu. Studije je napustio kako bi postao direktor jednog teatra, a potom svoja iskustva predočio u filmski debi pod naslovom Luger (1981). Od 1990-ih je uglavnom radio na televiziji. Godine 1996. je za svoj film Blind Date dobio nagradu Gouden Kalf, a 1997. i za film In het belang van de staat.

Van Gogh je radio sa somalskom aktivistkinjom Ayaan Hirsi Ali na produkciji 10-minutnog filma Podčinjenost (2004),[2][3][4][5] koji prikazuje stihove Kurana na golom ženskom tijelu i optužuje islam za promociju nasilja protiv žena.[3] Analitičari su film opisali žestoko islamofobnim,[6][7] navodeći da prezentira muslimanske muškarce kao životinje koje oplođuju, tuku i napuštaju žene.[6] Posljednji film koji je van Gogh dovršio prije smrti je 06/05, izmišljena priča o ubojstvu političara Pima Fortuyna.[3]

Politički aktivizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Van Gogh je bio član republikanske organizacije Republikeins Genootschap, koja se zalaže za ukidanje monarhije u Nizozemskoj. Također je bio blizak prijatelj i pristaša kontroverznog političara Pima Fortuyna,[8] koji je, kao i on, postao žrtvom atentata.[9] Fortuynu je posvetio svoj pretposljednji film 06/05.

Ksenofobni ispadi[uredi - уреди | uredi izvor]

Van Gogh je popularnost izgradio na raznim ksenofobnim ispadima,[7][10] počevši od 1980-ih kada se orijentirao na lokalnu jevrejsku zajednicu.[10] U ovo doba, historijski dojmovi i kolektivno sjećanje na Drugi svjetski rat među Nizozemcima su bili bitno erodirani,[10] što je van Goghu otvorilo prostor za teške uvrede na račun žrtava Holokausta i Jevreja.[2][3][5][10] U eseju objavljenom 1988. godine, van Gogh se obrušio na jevrejskog autora Leona de Wintera,[3][5][10] prozivajući ga da se "bogati na jevrejskoj patnji",[3] i priloživši crtež s dvije isparavajuće žute značke uz sarkastičan tekst "Zašto ovdje miriše na karamelu? Zato jer danas spaljuju samo dijabetičarske Jevreje!".[3][5][10] Na drugim mjestima Jevreje je nazivao Gestapovim "sapunima" i "abažurima" (izrađivani u konc-logorima od jevrejskog sala i kože),[5] pravio je pornografske crteže sa spolnim organima omotanim bodljikavom žicom u logoru Treblinka,[10] a omiljene su mu bile i šale na račun "jevrejskog plina".[10] Svoje kritičare, najčešće jevrejske, van Gogh je nazivao "članovima NSB-a" (nacističkog pokreta).[10]

Na udaru mu se našao i Job Cohen, jevrejski gradonačelnik Amsterdama (20012010), kojeg je opisivao "odrazom odvratnog multikulturalizma", "članom NSB-a", "muslimanskim kolaboratorom i petokolonašem", "Alahovim koljačem" i "Jevrejom za prljavi posao".[10] Stručnjaci ističu da je van Gogh ovim ispadima reproducirao razne stereotipove, uključujući srednjovjekovne o "udruženom jevrejsko-muslimanskom rovarenju protiv kršćanskog Zapada", te one o "jevrejskim urotnicima" iz Protokola sionskih mudraca.[10] Također, njegove uvrede na račun žrtava genocida svrstavaju se u domenu sekundarnog antisemitizma (koncept Petera Schönbacha), postratne pojave da se Jevreje napada ne usprkos već upravo na temelju Holokausta.[10] Zbog navedenih kleveta i uvreda, van Gogh je zasut serijskim tužbama od strane jevrejske zajednice,[2][5][10] a na sudu se branio pravom na slobodu izražavanja.[2][10] Određene prijave nisu urodile plodom, dok je zbog nekih osuđen na 20 dana zatvora.[2][5]

Sredinom 1990-ih van Gogh je pronašao novu metu, obrušivši se na muslimane.[10] Oslovljavao ih je "petokolonašima"[2][3] odnosno raznim pogrdnim i vulgarnim imenima,[3][5][6] najčešće "kozojebima"[2][3][4][5][10] (niz. geitenneuker).[4][5] Na novinarske upite zašto ih oslovljava tim terminom, van Gogh se pozvao na tobožnju Homeinijevu preporuku da se "muškarac velike seksualne potrebe treba okrenuti kozi",[3][10] što je u stvarnosti izmišljeni citat[10] iz Male zelene knjigemonarhističkog falsifikata izdanog uoči revolucije 1979. i korištenog za sekularističku propagandu,[11] u novije vrijeme rasprostranjenog na brojnim islamofobnim web-sajtovima.[10] Na razvoj van Goghovih antimuslimanskih stavova jako je utjecao Pim Fortuyn, populistički političar i aktivist protiv imigracije, koji je također islamsku kulturu nazivao "nazadnom" i "prijetnjom" za nizozemsko društvo.[3] Podčinjenost i islamofobija, najčešće u vidu pozivanja na rodne stereotipove,[3] pretvorili su van Gogha u istaknutu javnu ličnost.[7]

Van Goghove pobude za antisemitske i islamofobne ispade predmetom su različitih tumačenja – neki ga opisuju ksenofobom i šovinistom,[3][7][10] a drugi pak tvrde da je prije svega satiričar i da svojom pojavom (namjerno raščupan debeljko), anti-autoritarnim stavom i neumjerenim izražavanjem (niz. scheldkritieken) predstavlja personifikaciju nizozemskog društva od 1970-ih nadalje.[2][5] Neovisno o motivima, u dugoročnom smislu van Goghovi incidenti imali su višestruke negativne posljedice: demagogiju o "islamskoj mizoginiji" kasnije su preuzeli i vješto iskorištavali desničarski populisti iz Stranke za slobodu (PVV), teorije zavjere o "jevrejsko-muslimanskom savezu protiv Zapada" postale su omiljenom temom na ultranacionalističkim internetskim forumima, a neslane šale o Holokaustu inspirirale su lokalne huligane na skandiranje sličnih antijevrejskih parola.[10]

Atentat[uredi - уреди | uredi izvor]

Dana 2. 11. 2004. pištoljem HS2000 ubio ga je Muhamed Bujeri, 26-godišnji nizozemski državljanin marokanskog porijekla.[2][3][4][5][6] Počinitelj se potom upustio u sraz s policijom, ali je brzo svladan i uhapšen.[3] Interpretacije motiva napada se razlikuju – prvi navode vjerski radikalizam,[2][5] drugi socio-ekonomske faktore tj. Bujerijevu kriminalnu prošlost i van Goghova vrijeđanja na etničkoj osnovi,[6] a treći jedno i drugo.[4] Ubojstvo je duboko šokiralo nizozemsku javnost, uključujući muslimansku zajednicu, a na ulicama Amsterdama i drugih nizozemskih gradova organizirani su bučni prosvjedi.[4] Mnogi političari i komentatori nedvosmisleno su osudili napad.[4] Gerrit Zalm, tadašnji potpredsjednik vlade i ministar financija, atentat je opisao "objavom rata" i pozvao se na "civilizacijski sukob islama i Zapada".[2][4]

Slučaj je poljuljao povjerenje u multikulturalizam u Nizozemskoj[2][3][4] i doveo do jaza između Nizozemaca i Marokanaca.[4] Ipak, brojne javne ličnosti suprostavile su se pretjeranom idealiziranju njegovog lika i djela, navodeći da se radi o iznimno problematičnoj ličnosti čiji su konstantni napadi na manjine iritirali i šokirali mnoge,[3][4] te da ga ne treba slaviti kao "heroja slobode izražavanja" jer je zabrazdio u govor mržnje.[3] Theo van Gogh uživa reputaciju u antireligioznim krugovima gdje ga se doživljava kao kritičara religije, kao i među nizozemskim ultradesničarima koji ga slave kao junačkog mučenika, zaštitnika zapadnjačkih vrijednosti i borca za "istinu" o islamu, muslimanima i imigraciji.[9]

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Knjige[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Engel (1990)
  • Er gebeurt nooit iets (1993)
  • Sla ik mijn vrouw wel hard genoeg? (1996)
  • De gezonde roker (2000)
  • Allah weet het beter (2003)
  • De tranen van Mabel (ko-autor: Tomas Ross, 2004)

Filmografija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Luger (1982)
  • Een dagje naar het strand ("A Day at the Beach", 1984)
  • Charley (1986)
  • Terug naar Oegstgeest ("Back to Oegstgeest", 1987)
  • Loos ("Wild", 1989)
  • Vals licht ("False Light", 1993)
  • Ilse verandert de geschiedenis ("Ilse Changes History", 1993)
  • 1-900 (1994)
  • Reunie ("Reunion", 1994)
  • Eva (1994)
  • Een galerij: De wanhoop van de sirene ("A Gallery: The Siren's Despair", 1994)
  • De eenzame oorlog van Koos Tak ("Koos Tak's Lonely War", 1995)
  • Blind Date (1996)
  • Hoe ik mijn moeder vermoordde ("How I Murdered My Mother", 1996)
  • In het belang van de staat ("In the Interest of the State", 1997)
  • Au ("Ouch", 1997)
  • De Pijnbank ("The Rack", 1998)
  • Baby Blue (2001)
  • De nacht van Aalbers ("Aalbers's Night", 2001)
  • Najib en Julia (2002), TV-drama temeljena na Shakespeareovom Romeu i Juliji u kojoj se prikazuje ljubav između bjelkinje iz više klase i mladog dostavljača pica marokanskog porijekla.
  • Interview (2003), film u kome cinični novinar intervjuira glumicu iz otmjenog društva.
  • Zien ("Seeing", 2004)
  • Submission (2004)
  • Cool (2004), film o mladim prijestupnicima, nekim od njih marokanskog porijekla, koji tumače sami sebe.
  • 06/05 (2004), igrani film posvećen atentatu na Pima Fortuyna.
  • Medea (2005), moderna adaptacija Medjhe.

Nedovršeni projekti[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Bad, opisan kao "lezbijski film ceste" koji se trebao početi snimati 2005. godine.
  • Duizend en één dag ("A Thousand and One Days"), dramska serija o mladim muslimanima koji se bore sa svojom vjerom. Iako nije počela ni predprodukcija, Van Gogh je osigirao distributera u obliku Nizozemske muslimanske radio-televizije (NMO).

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. ((nl)) Butter, Jan-Cees; Houtman, Joost (2013). [De foute ster: Moord en doodslag in de showbusiness na Google Books De foute ster: Moord en doodslag in de showbusiness]. Lebowski Publishers. str. 117. ISBN 9789048816989. De foute ster: Moord en doodslag in de showbusiness na Google Books. 
  2. 2.00 2.01 2.02 2.03 2.04 2.05 2.06 2.07 2.08 2.09 2.10 2.11 2.12 ((en)) (van der) Veer, Peter (2006). "Pim Fortuyn, Theo van Gogh, and the politics of tolerance in the Netherlands". u: (de) Vries, Hent; Sullivan, Lawrence Eugene. Political Theologies: Public Religions in a Post-secular World. New York: Fordham University Press. str. 527-528. i 537. DOI:10.5422/fso/9780823226443.003.0027. ISBN 9780823226450. OCLC 318399272. 
  3. 3.00 3.01 3.02 3.03 3.04 3.05 3.06 3.07 3.08 3.09 3.10 3.11 3.12 3.13 3.14 3.15 3.16 3.17 3.18 ((en)) Korteweg, Anna C. (2006). "7. The Murder of Theo van Gogh: Gender, Religion, and the Struggle over Immigrant Integration in the Netherlands". u: Bodemann, Y. Michal; Yurdakul, Gökçe. Migration, Citizenship, Ethnos. New York: Palgrave Macmillan. str. 150-156. DOI:10.1057/9781403984678_8. ISBN 9781403971029. OCLC 61285772. 
  4. 4.00 4.01 4.02 4.03 4.04 4.05 4.06 4.07 4.08 4.09 4.10 ((en)) Werdmölder, Hans (2006). "7. Moroccan Delinquent Boys in Dutch Society". u: Iram, Yaacov; Wahrman, Hillel; Gross, Zehavit. Educating Toward a Culture of Peace. Greenwich, Connecticut: Information Age Publishing. str. 100. ISBN 9781593114831. OCLC 64288988. 
  5. 5.00 5.01 5.02 5.03 5.04 5.05 5.06 5.07 5.08 5.09 5.10 5.11 5.12 ((en)) Halliday, Fred (2011). "6. Images of Muslims: Stereotypes, Insults, Self-Perceptions". Shocked and Awed: How the War on Terror and Jihad Have Changed the English Language. London: I.B. Tauris. str. 184. ISBN 9781848850316. OCLC 780882781. 
  6. 6.0 6.1 6.2 6.3 6.4 ((en)) Sheehi, Stephen (2011). Islamophobia: The Ideological Campaign Against Muslims. Atlanta: Clarity Press. ISBN 9780932863676. OCLC 449891976. 
  7. 7.0 7.1 7.2 7.3 ((en)) Taras, Raymond (2012). Xenophobia and Islamophobia in Europe. Edinburgh: Edinburgh University Press. str. 134. ISBN 9780748650729. OCLC 769744422. 
  8. Eyerman, Ron (2011). [The Cultural Sociology of Political Assassination na Google Books "The Murder of Van Gogh"]. The Cultural Sociology of Political Assassination: From MLK and RFK to Fortuyn and van Gogh. Palgrave Macmillan. str. 164. ISBN 9780230118232. The Cultural Sociology of Political Assassination na Google Books. 
  9. 9.0 9.1 ((en)) Larsson, Göran (2013). "Geert Wilders and the Anti-Muslim Movie Fitna". u: Hoffmann, Thomas; Larsson, Göran. Muslims and the New Information and Communication Technologies: Notes from an Emerging and Infinite Field. Muslims in Global Societies Series. 7. Dordrecht: Springer. str. 150. DOI:10.1007/978-94-007-7247-2_9. ISBN 9789400772465. OCLC 870257622. 
  10. 10.00 10.01 10.02 10.03 10.04 10.05 10.06 10.07 10.08 10.09 10.10 10.11 10.12 10.13 10.14 10.15 10.16 10.17 10.18 10.19 10.20 ((en)) Gans, Evelien (2013). "'Hamas, Hamas, All Jews to the Gas': The History and Significance of an Antisemitic Slogan in the Netherlands, 1945–2010". u: Jikeli, Günther; Allouche-Benayoun, Joëlle. Perceptions of the Holocaust in Europe and Muslim Communities: Sources, Comparisons and Educational Challenges. Muslims in Global Societies Series. 5. Dordrecht; New York: Springer. str. 90-96. i 98. DOI:10.1007/978-94-007-5307-5_8. ISBN 9789400753068. OCLC 820566211. 
  11. ((en)) Mir-Hosseini, Ziba (2004). "8. Sexuality, Rights and Islam: Competing Gender Discourses in Postrevolutionary Iran". u: Beck, Lois; Nashat, Guity. Women in Iran from 1800 to the Islamic Republic. Urbana, Illinois: University of Illinois Press. str. 216, ref. 12. ISBN 9780252071898. OCLC 53356655. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]