Marksistička teorija rata

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ovaj članak je dio serije:
Marksizam
Karl Marx 001.jpg
Sociologija i antropologija
Otuđenje
Buržoazija
Klasna svijest
Komunizam
Kulturalna hegemonija
Izrabljivanje
Ideologija
Proletarijat
Ekonomija
Marksistička politička ekonomija
Radna snaga
Zakon vrijednosti
Sredstva proizvodnje
Način proizvodnje
Proizvodne snage
Višak rada
Višak vrijednosti
Naknada za rad
Historija
Kapitalistička proizvodnja
Klasna borba
Diktatura proleterijata
Izvorna akumulacija
Proleterska revolucija
Proleterska internacionala
Svjetska revolucija
Filozofija
Marksistička filozofija
Historijski materijalizam
Dijalektički materijalizam
Socijalizam
Analitički marksizam
Autonomni pokreti
Feministički marksizam
Humanistički marksizam
Strukturalni marksizam
Zapadnjački marksizam
Istaknuti marksisti
Karl Marx
Friedrich Engels
Karl Kautsky
Vladimir Lenjin
Lav Trocki
Josif Staljin
Rosa Luxemburg
Mao Ce tung
Georg Lukács
Antonio Gramsci
Karl Korsch
Frankfurtska škola
Louis Althusser
Paul Lafargue
Kritike
Kritika marksizma

Podrijetlo, bit i karakter rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Povijesno gledano, rat se javlja tijekom razvoja privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, podjele društva na klase i pojave države kao organa i oruđa vladajuće klase.

Prvobitna zajednica[uredi - уреди | uredi izvor]

U prvobitnoj zajednici nije bilo ratova, Sukobi između rodova i plemena imaju neka obilježja rata, ali im je bit sasvim različita. U tim sukobima nije bilo izdvojene organizacije za vođenje rata, svaki član roda ili plemena je bio ratnik. Ti sukobi su bili zasnovani više na ovisnosti ljudi od prirode, iz potrebe za područjima u kojim se nalazi hrana ili zbog krvne osvete a ne na prisvajanju tuđeg vlasništva ili za pribavljanje radne snage. U tim sukobima nije bilo zarobljenika i iskorištavanja pobjeđenih.

Sa razvitkom prvih oblika državnih organizacija javlja se i vojska, kao posebna izdvojena organizacija unutar države zadužena za vođenje rata s vanjskim neprijateljom ili ovladavanjem otpora unutar države.

Robovlasničko društvo[uredi - уреди | uredi izvor]

U robovlasničkom društvu gospodarstvo se zasniva na iskorištavanju roba, koji je njeno osnovno oruđe, i ne može se razvijati bez stalnog priliva novih robova. Zbog toga, robovlasnička država ih nabavlja prvenstveno ratom: pokoravanjem okolnih plemena koji još nemaju državnu organizaciju, ratovima s drugim robovlasničkim državama, kojim se u slučaju pobjede pribavljaju ne samo robovi već i drugi ratni plijen i proširuje teritorij (Egipat, Rimski imperij, pohodi Aleksandra Velikog). Ti ratovi su često uzrokovali ustanke i pobune robova(prvi, drugi i treći robovski rat). Pripadnici vladajuće klase međusobno se bore oko vlasti i moći, brže bogaćenje i uzrokuju građanske ratove. U vrijeme stvaranja robovlasničkih država, najveći dio čovječanstva još se uvijek nalazio na niskom stupnju razvitka, pa su i vojske bile male a oružje jednostavno.

Feudalno društvo[uredi - уреди | uredi izvor]

U feudalizmu države vode ratove radi porobljavanja i pljačke, teritorijalnog proširenja, stjecanja novih posjeda i iskorištavanja kmetova. Među najveće ratove ovog karaktera spadaju ratovi franačke države pod Karlom Velikim, turska osvajanja itd. Ciljevi tih ratova su imali i dinastičko obilježje kao npr. Stogodišnji rat.

Međusobnih ratova feudalaca ili grupa feudalaca oko prevlasti i proširivanja teritorija na račun suparnika bilo je mnogo u razdoblju ranog feudalizma kad je rascjepkanost bila najveća (Italija, Francuska, Rusija). Takvi ratovi, samo krupnih razmjera su obilježje i kasnijeg razdoblja, poznatog kao kasni feudalizam (Ratovi dvaju ruža). Razdoblje feudalizma su potresali i seljački ratovi. Feudalno iskorištavanje učinilo je položaj kmeta vrlo teškim i tjeralo ga na borbu, i to pogotovu onda kad se pojavljuju i robno-novčani odnosi, pa se kmetu i nametnu teške novčane obveze.( Jacquerie u Francuskoj 1358. godine, husitski ratovi u Češkoj 1419 - 1436. godine, veliki seljački rat u Njemačkoj pod vodstvom Thomasa Müntzera, Dožina (György Dozsa) u Mađarskoj 1514. godine, buna Ivana Bolotnjikova 1606. - 1607. godine, Hvarska buna 1510. - 1514. godine, slovenske seljačke bune u 15. i 16. stoljeću, Velika seljačka buna u Hrvatskoj 1573. godine. Razvitak gospodarstva i povećanja bogatstva dovodi i do pojave plaćeničkih vojski, koji vode rat za račun onog koji ih plaća.

Kapitalizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Buržoazija kao nosilac i pokretač novih gospodarstvenih, društvenih, socijalnih i političkih odnosa u kapitalističkom društvu vodi antifeudalne i revolucionarne ratove u cilju nadilaženja feudalne racijepkanosti, i stvaranju nacionalnih država kao novog, pogodnijeg oblika razvitka kapitalističkog gospodarstva. Najpoznatije revolucije tog do-imperijalističkog razdoblja su: nizozemska revolucija (Rat protiv Španjolske 1566 - 1609. godine), francuska revolucija, Američki rat za nezavisnost itd.

U ovom razdoblju dolazi i do čestih ratova između država ili koalicija država za hegemoniju, kao posljedica neravnomjernog razvitka kapitalizma u raznim zemljama i njihovih različitih interesa u borbi za trgovinsku, pomorsku, kolonijalnu i drugu premoć (između Nizozemske i Engleske, Nizozemske i Francuske, Engleske i Francuske, sedmogodišnji rat 1756. - 1763. godine, Krimski rat 1853. - 1856. godine.). Osim toga, vode se i ratovi za nacionalno ujedinjenje (Italija, Njemačka), ratovi za nacionalno oslobođenje (ratovi protiv Napoleona 1802. - 1814. godine), ratovi balkanskih naroda protiv Turske, Grčki rat za oslobođenje 1821. - 1829.).

U 17. i 18. stoljeću kao rezultat kolonijalnih ratova, stvaraju se ogromni kolonijalni imperiji kapitalističkih europskih država. Kolonijalni ratovi imaju krajnje reakcionarnu ulogu, jer su lišili mnoge narode političke neovisnosti i uzrokovali su oslobodilačke ratove naroda kolonija (Indija, Indonezija, Alžir, Meksiko, Kuba, Filipini itd.) U ovom razdoblju javljaju se i prvi građanski ustanci i ratovi koje, proletarijat vodi protiv buržoazije. (Pariška komuna)

Imperijalistički ratovi za kolonije su naslijedili ratove predimperijalističkog razdoblja. Potreba za kolonijama i sirovinama su prerasli nacionalne okvire i pretvorili se u borbu imprijalističkih sila za podjelu svijeta, novih teritorija, tržišta i izvoz kapitala (španjolsko-američki rat 1898. godine, burski rat 1899. - 1902. godine, rusko-japanski rat 1904. - 1905. godine), što je i uzrokovalo i Prvi svjetski rat, koji izbija u uvjetima narušene ravnoteže među imperijalističkim državama.

V. također[uredi - уреди | uredi izvor]