Dijalektički materijalizam

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ovaj članak je dio serije:
Marksizam
Karl Marx 001.jpg
Sociologija i antropologija
Otuđenje
Buržoazija
Klasna svijest
Komunizam
Kulturalna hegemonija
Izrabljivanje
Ideologija
Proletarijat
Ekonomija
Marksistička politička ekonomija
Radna snaga
Zakon vrijednosti
Sredstva proizvodnje
Način proizvodnje
Proizvodne snage
Višak rada
Višak vrijednosti
Naknada za rad
Historija
Kapitalistička proizvodnja
Klasna borba
Diktatura proleterijata
Izvorna akumulacija
Proleterska revolucija
Proleterska internacionala
Svjetska revolucija
Filozofija
Marksistička filozofija
Historijski materijalizam
Dijalektički materijalizam
Socijalizam
Analitički marksizam
Autonomni pokreti
Feministički marksizam
Humanistički marksizam
Strukturalni marksizam
Zapadnjački marksizam
Istaknuti marksisti
Karl Marx
Friedrich Engels
Karl Kautsky
Vladimir Lenjin
Lav Trocki
Josif Staljin
Rosa Luxemburg
Mao Ce tung
Georg Lukács
Antonio Gramsci
Karl Korsch
Frankfurtska škola
Louis Althusser
Paul Lafargue
Kritike
Kritika marksizma

Dijalektički materijalizam - marksistički koncepto koji polazi od Marxovog i Engelsovog filozofskog pogleda na svijet u kojem su sažeta sva bitna dostignuća filozofskog i naučnog rasvitka suvremenog svijeta.

Nastao četrdesetih godina XIX. st. u djelima Ekonomsko-filozofski manuskripti (1844.), Sveta porodica (1845.), Teze o Feuerbachu (1845.), Njemačka ideologija (1845/46.) i kasnije u Engelsovim djelima Anti-Dühring (1878.), L.Feuerbach i kraj njemačke klasične filozofije (1886.) i Dijalektika prirode (70-ih g.).

"Osnovne teze: Svijet je jedinstven u svojoj materijalnosti pa je i mišljenje određeno stanje visokoorganizirane materije, ljudskog mozga. Materija i kretanje dani su u neodvojivom jedinstvu, te je kretanje način postojanja materije. Kretanje je apsolutno, mirovanje relativno. Osnovni su oblici egzistencije materije vrijeme i prosor. Budući je materija beskonačna, vrijeme i prostor su također beskonačni. Različiti oblici materije dani su u uzajamnoj povezanosti i djelovanju pa nema pojava koje ne bi bile materijalno determinirane.

Slučajnost je pojavni oblik u odnosu na suštinu pojave, a i sukob dvaju redova pojave koje inače nemaju međusobne veze. Svako postojanje dano je kao jedinstvo suprotnih sila, tendencija i mogućnosti. Bilo da se radi o privlačnosti (atrakciji) i odbojnosti (repulziji), asimilaciji i disimilaciji, borbi vrsta, borbi klasa itd., svaki je razvoj borba takvih tendencija i njihovo prevladavanje, negiranje. Svaki razvoj je i realizacija nekih od postojećih mogučnosti. Dijalektička negacija je stvaralačka negacija, koja kao prevladavanje znači ukidanje starih sadržaja, ali i očuvanje onog što je bilo pozitivno. Ovo prevladavanje završava u oblikovanju novih struktura, novih kvaliteta, pa je zakon prelaza kvantitete u kalitetu daljnji bitni zakon dijalektikog materijalizma. Prema njemu svaka kvantitativna promjena ima granicu kad nastaje nova kvaliteta (v. Dijalektički zakoni).

Spoznaja čovjeka nije puko pasivno promatranje i odražavanje. Čovjek praktičko-stvaralački mijenja svijet, a mijenjajući svijet mijenjaju i samoga sebe. Čovjek je praktičko-misaono biće. U konkretnoj praksi i provjerava svoje zamisli i spoznaje. Praksa je dakle u posljednjoj instanciji i kriterij istine. Naše misli, apstrakcije, izražavaju veze i odnose u samoj stvarnosti, ali su i njihova anticipacija. Ljudsko mišljenje, kao svojevrsni dio cjelokupne stvarnosti, podložno je i dijalektičkim zakonima razvoja kao i ostala stvarnost. Isto tako ono po svojoj strukturi na određeni način odgovara strukturi stvarnosti. I konačno, kao i svaka posebna sfera stvarnosti, ono ima svoje specifične zakonitosti. Ali kreativna sposobnost čovjekova mišljenja najbitnija je njegova karakteristika.

Svaki stupanj ljudske spoznaje svojevrsno je jedinstvo apsolutne i relativne istine. Principijelnih granica spoznaje nema.

S obzirom na to što marksistička filozofija prevladava u svojim teoretskim temeljima fatalizam starog materijalizma, poznavajući djelovanje slučajnosti i pojedinačnog faktora koji može utjecati na devijacije slijepe nužnosti, ona naglašava značajnu aktivnu ulogu pojedinca, čovjeka uopće. Iako je čovjek podvrgnut, kao i svako drugo biće, nekim općim zakonima života i kretanja, on nije samo slijepo oruđe prirodnih sila i zakona. Svojom svijesnom radnom i povijesnom djelatnošću čovjek je tvorac svoje vlastite povijesti, njen bitni i jedini smisao. Čovjek je dakle u biti kreator, praktičko-misaono biće. Povijest čovjeka je njegova vlastita djelatnost, a očituje se u sve većem oslobađanju od prirodne nužnosti. Podjelom i diferencijacijom rada, kao i odnosima vlasništva, čovjek je bitno otuđen u modernom svijetu. Borba za novi humanizam, tj. oslobođenje čovjeka od svih tih oblika alijenacije, bitni je moment suvremene etape ljudskog postojanja. Dijalektički materijalizam, zajedno s materijalističkim shvaćanjem historije, osnovni je teoretski fundament tog velikog djela ljudskog stvaralaštva. U Staljinovoj nesocijalističkoj praksi (anti-model socijalizma) došlo je do vulgarizacije i napušanja biti dijalektičkog materijalizma na što su marksisti prvi ukazivali. To je dovelo do diskreditiranja tog pojma (dijamat)." (P. Vranicki)