Kupidon

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kupidon
Eros bow Musei Capitolini MC410.jpg
Kupidon naoružan strijelom
Bog požude, erotske ljubavi, privlačnosti i naklonosti
Roditelji: Mars i Venera
Brak: Psiha
Deca: Voluptas
Simboli: luk i strijela
Posvećene životinje: dupin
U drugim religijama: Eros u grčkoj mitologiji

Kupidon (latinski: Cupido, "žudnja“) bio je, u rimskoj mitologiji, bog požude, erotske ljubavi, privlačnosti i naklonosti. Često je prikazivan kao sin božice ljubavi Venere i boga rata Marsa. Na latinskom je poznat i kao Amor ("Ljubav"). Njegov je grčki pandan bog Eros.[1] Iako je Eros u klasičnoj grčkoj umjetnosti općenito prikazan kao vitki mladić s krilima, tijekom helenističkog razdoblja sve je češće predstavljan kao bucmasti dječak. U to su mu vrijeme pridodati luk i strijela, koji predstavljaju njegov izvor moći: osoba, ili čak božanstvo, koju bi Amorova strelica pogodila, bila je ispunjena nekontroliranom žudnjom. U mitovima je Kupidon sporedni lik koji uglavnom služi za pokretanje radnje. On je glavni lik samo u priči o Kupidonu i Psihi, kada biva ranjen vlastitim oružjem te prolazi kroz iskušenje ljubavi. Iako se o njemu ne pričaju druge veće priče, njegova je tradicija bogata poetskim temama i vizualnim scenarijima, kao što su krilatica "Ljubav pobjeđuje sve" te kazne i muke koje Kupidon zadaje kao odmazdu. Njegove su moći slične, premda ne i identične, moćima Kamadeve, hinduističkog boga ljudske ljubavi.

U umjetnosti se Kupidon često pojavljuje predstavljen u više likova nazvanih Amores ili, u kasnijoj terminologiji povijesti umjetnosti, kao amorini, što je ekvivalent grčkim erotima. Kupidoni su čest motiv rimske umjetnosti i kasnije zapadnoevropske klasicističke umjetnosti. U 15. stoljeću ikonografija Amora počinje se razlikovati od ranijih predstava Kupidona kao nagog dječaka.

Kupidon je bio popularan lik i u srednjem vijeku, kada je pod kršćanskim utjecajem često imao dvojaku prirodu kao Nebeska i Zemaljska ljubav. U renesansi mu je obnovljeni interes za antičku filozofiju dodijelio složena alegorijska značenja. U suvremenoj popularnoj kulturi Kupidon je prikazan kako povlači luk kako bi potaknuo romantičnu ljubav, često kao ikona Valentinova.[2]

Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ime Cupīdō ("strasna želja", "žudnja") izvedeno je iz latinskog glagola cupiō, cupiere ("željeti"), koji potječe od protoitalskog korena *kupi, *kupei ("željeti"), a ovo pak od protoindoeuropskog *kup(e)i ("drhtati, željeti").[3]

Porijeklo i rođenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Kupidon teše svoj luk (1620-e), François Duquesnoy, Bode Museum, Berlin

Rimljani su za Kupidona u svojoj književnosti i umjetnosti reinterpretirali mitove i koncepte koji se odnose na grčkog boga Erosa, a srednjovjekovni i renesansni mitografi slobodno povezuju ova dva božanstva. U grčkoj tradiciji, Eros je imao dvojaku, kontradiktornu genealogiju. Bio je među iskonskim bogovima, koji su nastali nespolno; nakon njegove generacije, božanstva su rađana u muško-ženskim zajednicama.[4][5] U Heziodovoj Teogoniji stariji su samo Kaos i Geja (Zemlja). Prije postojanja rodne dihotomije, Eros je funkcionirao tako što je činio da entiteti odvoje od sebe ono što su već sadržavali.[6]

Istodobno, Eros, koji je prikazivan kao dječak ili vitak mladić, smatran je djetetom nekog božanskog para, čiji se identitet razlikovao ovisno o izvoru. Utjecajni renesansni mitograf Natale Conti započeo je svoje poglavlje o Kupidonu/Erosu izjavivši da sami Grci nisu sigurni u njegovo porijeklo: Nebo i Zemlja [7] Ares i Afrodita,[8] Noć i Etar,[9] ili Razdor i Zefir.[10] Grčki putopisac Pauzanija, primjećuje Conti, proturječi sebi govoreći u jednom trenutku da je Eros pozdravio Afroditin dolazak na svijet, a u drugom da je Eros bio sin Afrodite i najmlađi od svih bogova.[11]

U rimskoj književnosti Kupidon se obično tretira kao Venerin sin bez spominjanja oca. Pseudo-Senekina tragedija Oktavija kaže da je Vulkan, kao suprug Venere, otac Kupidonov.[12] Međutim, Ciceron kaže da su postojala tri Kupidona, kao i tri Venere: prvi je Kupidon bio sin Merkura i Dijane, drugi Merkura i druge Venere, a treći Marsa i treće Venere. Ovaj posljednji Kupidon bio je ekvivalent Anterosu, "Protuljubavi", jednom od Erota, bogova koji utjelovljuju aspekte ljubavi.[13] Ti višestruki Kupidoni, koji su bogato zastupljeni na umjetničkim djelima, predstavljaju dekorativni izraz ovih sve brojnijih vrsta ljubavi i želja. Tijekom engleske renesanse Christopher Marlowe pisao je o "deset tisuća Kupidona"; u svadbenoj maskaradi Bena Jonsona Hymenaei, "tisuću raznobojnih ljubavi ... poskakuje po bračnoj sobi".[14]

U kasnijoj klasičnoj tradiciji Kupidon se najčešće smatrao sinom Venere i Marsa, čija je ljubavna veza predstavljala alegoriju Ljubavi i Rata.[15] Dvojnost između iskonskog i spolno začetog Erosa uklapala se u filozofske koncepte Nebeske i Zemaljske ljubavi čak i u kršćanskom dobu.[16]

Atributi i teme[uredi - уреди | uredi izvor]

Kupidon s povezom preko očiju i naoružan lukom i strijelom (1452/66), Piero della Francesca

Kupidon je prikazan kao krilat, navodno zato što su ljubavnici nestabilni i lako mijenjaju mišljenje, te kao dječak, jer je ljubav iracionalna. Njegovi su simboli strijela i baklja, "jer ljubav ranjava i pali srce". Ti su atributi i njihova interpretacija uspostavljeni u kasnoj antici, kao što je sažeo Isidor Seviljski (umro 636. n.e.) u svojim Etimologijama.[17] Kupidon je također ponekad prikazan s povezom preko očiju i opisan kao slijep, ne toliko u smislu da ne posjeduje osjetilo vida – koliko u smislu ljubavnih treptaja i proizvoljnosti. Kao što je opisao Shakespeare u Snu ljetne noći (1590-te):[18]

Kupidonov kip, Bertel Thorvaldsen

Ljubav ne vidi očima, već dušom
i zato se krilati Kupidon slika kao slijep.
Nit' ljubavna duša ikakvog okusa ima;
s krilima i bez očiju srlja bez zastoja.
I zato se ljubav djetetom naziva
jer u svom se izboru tako često prevari.[19]

U Botticellijevoj Alegoriji proljeća (1482), na talijanskom poznatoj kao La primavera, Kupidon je predstavljen s povezom preko očiju dok ispaljuje strijelu iz svog luka iznad središnje figure, božice Venere.[20]

Osobito u rimskoj umjetnosti, Kupidoni su često prikazani s voćem, životinjama ili atributima gidišnjih doba ili boga vina Dioniza, čime se simbolizira reprodukcijska moć Zemlje.[21]

S obzirom na sve ove asocijacije, smatra se da Kupidon dijeli neka obilježja s hinduističkim bogom Kamadevom.[22]

Kupidonove strijele[uredi - уреди | uredi izvor]

Bog ljubavi (Kupidon) ispaljuje strijelu na zaljubljenog čovjeka. IZ 14-vijekovnog teksta Romana o ruži.

Kupidon nosi dvije vrste strijela ili strelica, jednu s oštrim zlatnim vrhom, a drugu s tupim olovnim vrhom. Osobu ranjenu zlatnom strelicom ispunjava nekontrolirana želja, ali ona koju pogodi olovo osjeća odbojnost i samo želi pobjeći. Upotrebu ovih strelica opisao je rimski pjesnik Ovidije u prvoj knjizi svojih Pretvorbi. Kad se Apolon izruguje Kupidonu kao lošijem strijelcu, Kupidon ga gađa zlatnom strelicom, ali olovom pogađa predmet Apolonove želje, nimfu Dafnu. Bježeći od neželjene Apolonove požude, Dafna se moli svom ocu, riječnom bogu Peneju, koji je pretvara u lovor, drvo posvećeno Apolonu. To je prva od nekoliko Apolonovih neuspješnih ili tragičnih ljubavi.[23]

Jedna varijacija ovog mita nalazi se u The Kingis Quair, pjesmi iz 15. stoljeća koja se pripisuje škotskom kralju Jamesu I. i u kojoj Kupidon ima tri strelice: zlatnu, za nježno "udaranje" koje se lako izliječi, srebrnu za rađanje jače ljubavne želje i čeličnu za ljubavnu ranu koja nikad ne zaraste.[24]

Kupidon i pčele[uredi - уреди | uredi izvor]

Kupidon kradljivac meda, Lucas Cranach Stariji.

U priči o Kupidonu kao kradljivcu meda, malog boga ubole su pčele jer je ukrao med iz njihove košnice. On plače i trči svojoj majci Veneri,[25] žaleći se da tako malo stvorenje kao što je pčela ne bi trebalo da može nanijeti tako bolne rane. Venera se nasmije i ukaže na poetsku pravdu: i on je malen, a opet zadaje ubod ljubavi.

Ta je priča prvi put ispričana o Erosu u Teokritovim Idilama (3. stoljeće pne.).[26] Tijekom renesanse prikazana je mnogo puta i u umjetnosti i u poeziji. Ta je tema predstavljala kraj poetskog kruga Amorettija (1595) Edmunda Spensera,[27] i dala motiv za najmanje dvadeset djela Lucasa Cranacha Starijeg i njegove radionice.[28] Njemački pjesnik i klasičar Karl Philipp Conz (1762-1827) priču je oblikovao kao Schadenfreude ("uživanje u tuđoj boli") u pjesmi istog naslova.[29] U verziji Gottholda Ephraima Lessinga, pisca njemačkog prosvjetiteljstva, ubod pčele pretvara i samog Kupidona u pčelu:

Ovim je ubodom Amor postao mudriji.
Neumorni prevarant
smislio je drugi plan bitke:
vrebao je ispod karanfila i ruža
i kad je im je pčela radilica prišla,
poletio je kao pčela i ubod joj zadao.[30]

Prikaz Kupidona kao pčele dio je složene tradicije poetskih slika koja je u vezi s cvijetom mladosti, ubodom ljubavi kao defloracije i meda kao izljeva ljubavi.[31]

Kupidoni sviraju na liri, rimska freska iz Herkulaneja.

Kupidon i dupini[uredi - уреди | uredi izvor]

I u antičkoj i u kasnijoj umjetnosti Kupidon je često prikazan kako jaše na dupinu. Na drevnim rimskim sarkofazima ta slika možda predstavlja putovanje duše, što je izvorno povezano s dionizijskom religijom.[32] Mozaik iz poznorimske Britanije prikazuje povorku dupina i morskih ptica koja izranja iz ušća morskog boga Neptuna i penje se do Kupidona. Jedno od tumačenja ove alegorije jest da Neptun predstavlja porijeklo duše u materiji od koje je nastao život, a Kupidon trijumfira kao željena sudbina duše.[33]

U drugim kontekstima, Kupidon s dupinom ponavlja se kao razigrani motiv, kao na vrtnim kipovima u Pompejima koji prikazuju dupina kako spašava Kupidona iz hobotnice ili Kupidona koji drži dupina. Dupin, koji je često fantastično razrađen, može se konstruirati kao izljev za fontanu.[34] Na modernoj fontani u Palazzo Vecchio u talijanskom gradu Firenci Kupidon je, kako se čini, predstavljen kako davi dupina.[35]

Dupini su u antici često bili prikazivani kao prijateljski nastrojeni prema ljudima, a sam dupin mogao bi predstavljati naklonost. Plinije Stariji bilježi priču o dupinu u Puteoliju koji na leđima preko jezera nosi dječaka kako bi svaki dan išao u školu; kada je dječak umro, dupin se rastužio.[36]

U erotskim scenama iz mitologije, slika Kupidona koji jaše na dupinu možda dočarava to kako se ljubav brzo kreće,[37] ili slika Kupidona koji jaše na morskoj zvijeri može predstavljati ohrabrujuću sigurnost u divljoj ljubavnoj vožnji.[38] Kupidon koji jaše dupine može se naći i na scenama koje prikazuju vjenčanje Neptuna i Amfitrite ili Neptunov trijumf, poznat i kao morski thiasos.

Demon razvrata[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako bi mitove prilagodili kršćanskoj upotrebi, srednjovjekovni su ih mitografi tumačili s pomoću moralnih alegorija. Prema tom gledištu, Kupidon bi se mogao promatrati kao "demon razvrata".[39] Inovativni Teodulf Orleanski, koji je pisao za vladavine Karla Velikog, reinterpretirao je Kupidona kao zavodljivu, ali zlonamjernu figuru koja iskorištava žudnju da bi ljude uvukao u alegorijski podzemni svijet poroka.[40] Za Teodulfa, Kupidonov tobolac simbolizira izopačeni um, njegov luk je lukavstvo, strijele su otrov, a baklja je plamteća strast. Bilo je prikladno prikazati ga nagog, kako se ne bi prikrila njegova obmana i zlo.[41]

Usnuli Kupidon[uredi - уреди | uredi izvor]

Brončani Usnuli Kupidon na lavljoj koži (1635–1640), postpisan s F, temeljen na mramoru koji se pripisuje Praksitelu.

Usnuli Kupidon postao je simbol odsutne ili klonule ljubavi u renesansnoj poeziji i umjetnosti, uključujući i Michelangelovog Usnulog Kupidona iz 1496. godine, koji je danas izgubljen.[42] Antički primjerak bio je u to doba poznat po opisima kod antičkih pisaca, a barem jedan sačuvani primjerak bio je izložen u vrtu skulptura Lorenza de' Medicija od 1488. godine.[43] U 1. stoljeću nove ere Plinije Stariji opisao je dvije mramorne verzije Kupidona (Erosa), jednu u Tespijama i jednu nagu u Pariju, gdje je taj kip bio umrljani predmet erotske fascinacije.[44]

Michelangelovo djelo bilo je važno za uspostavljanje ugleda mladog umjetnika, koji je tada imao samo dvadeset godina. Na zahtjev svog zaštitnika, povećao je njegovu vrijednost namjerno čineći da izgleda "antikno",[45] stvarajući tako "svoju najzloglasniju laž".[46] Nakon što je priznao prevaru, Usnuli Kupidon izložen je kao dokaz njegove virtuoznosti uz drevni mramor, pripisan Praksitelu, koji prikazuje Kupidona kako spava na lavjoj koži.[47]

U poeziji Giambattiste Marina (umro 1625) slika usnulog Kupidona ili Amora predstavlja bezbrižnost ljubavi u krilu nerada. Madrigal njegovog književnog suparnika Gaspara Murtole poticao je umjetnike da slikaju ovu temu. Katalog djela iz antike koje je sakupila obitelj Mattei, zaštitnici Caravaggia, uključivao je skice usnulih kupidona na temelju skulpture iz hrama Venere Ericine u Rimu. Caravaggio, čija je djela Murtola opisivao, prihvatio je izazov svojim Usnulim Kupidonom iz 1608. godine, uznemirujućim prikazom nezdravog, nepokretnog djeteta sa "žutom kožom, rumenim obrazima, plavičastim usnama i ušima, mršavim prsima i natečenim trbuhom, potrošenim mišićima i upaljenim zglobovima ". Smatra se da je model bolovao od maloljetničkog reumatoidnog artritisa.[48] Caravaggiovog usnulog Kupidona na fresci je ponovno osmislio Giovanni da San Giovanni, a tema se ponavljala tijekom rimskog i talijanskog rada tog razdoblja.[49]

Ljubav pobjeđuje sve[uredi - уреди | uredi izvor]

Ranije u svojoj karijeri, Caravaggio je provocirao suvremenu osjetljivost svojom "seksualno provokativnom i antiintelektualnom" Pobjedničkom ljubavi, poznatom i kao Ljubav pobjeđuje sve (Amor vincit omnia), u kojoj drski nagi Kupidon gazi ambleme kulture i erudicije koje predstavljaju glazbu, arhitekturu, ratovanje i znanost.[50]

Ta krilatica potječe od rimskog pjesnika Vergilija, koji je pisao krajem 1. stoljeća pne. Njegova zbirka Ekloga završava onim što bi mogla biti njegova najpoznatija linija:[51]

Omnia vincit Amor: et nos cedamus Amori.
Ljubav pobjeđuje sve, i stoga predajmo se Ljubavi svi.[52]

Ta je tema prikazivana i kao trijumf Kupidonov, kao u Petrarkinim Trijumfima.[53]

Kupidon u rimskoj religiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Fragmentarna baza žrtvenika Venere i Marsa, na kojoj se vide kupidoni koji rukuju oružjem i kočijama boga rata, iz vremena Trajanove vladavine (98-117. g. n.e.).

Rimski Kupidon bio je bog koji je utjelovljivao žudnju, ali nije imao hramove ili vjerske rituale neovisne o drugim rimskim božanstvima poput Venere, koju često prati kao sporedna figura u kultnim kipovima.[15] Kupidon se mogao pojaviti među nekoliko statueta za privatno štovanje u kućnom svetištu,[54] ali ne postoji jasna razlika između likova koji su predmet štovanja i onih koji se prikazuju kao umjetnost ili ukras.[55] Rimski hramovi često su imali sekundarnu svrhu kao umjetnički muzeji, a Ciceron spominje Praksitelov kip "Kupidona" (Erosa), koji je bio posvećen u sakrariju i kome se ukazivalo vjersko štovanje zajedno s Herkulom.[56] Natpis iz Cártame u rimskoj Hispaniji spominje kipove Marsa i Kupidona među javnim radovima bogate ženske svećenice (sacerdos perpetua), a drugi popis dobročinstava prokuratora Betike uključuje kipove Venere i Kupidona.[57]

Kupidon se počeo češće prikazivazi u rimskoj umjetnosti od vremena Augusta, prvog rimskog cara. Nakon bitke kod Akcija, kad su Antonije i Kleopatra poraženi, Kupidon koji prenosi Marsovo oružje svojoj majci Veneri postao motiv umjetnosti Augustovog doba.[58] U Eneidi, rimskom nacionalnom epu pjesnika Vergilija, Kupidon se prerušava u Jula, sina Eneje, koji je pak sam bio sin Venere, i u ovom obliku zavarava kartažansku kraljicu Didonu da se zaljubi u junaka. Ona pruža sigurno utočište Eneji i njegovoj skupini izbjeglica iz Troje, da bi je on napustio ispunjavajući svoju sudbinu da osnuje Rim. Julo (poznat i kao Askanije) postaje mitski osnivač obitelji Julijevaca, iz koje je potekao i Gaj Julije Cezar. August, Cezarov nasljednik, ostavio je spomen na jednog svog voljenog praunuka koji je umro kao dijete tako što ga je prikazao kao Kupidona, posvetivši jedan takav kip u Venerinom hramu na Kapitolskom brežuljku, a jedan je zadržao u svojoj spavaćoj sobi, gdje ga je noću ljubio.[59] Brat ovog djeteta postao je car Klaudije, čija se majka Antonija u sačuvanoj portret-skulpturi pojavljuje kao Venera, s Kupidonom na ramenu.[60] Kip Augusta na Prvoj kapiji prati Kupidon koji jaše na dupinu.[61] Veći broj Kupidona pojavljuje se na frizovima Hrama Venere Roditeljice (Venus Genetrix)i utjecali su na prizore reljefne skulpture na drugim djelima poput sarkofaga, posebno dječjih.[62]

Eneja dovodi Didoni Kupidona prerušenog u Askanija (1757), Tiepolo.

Kao krilati lik, Kupidon je dijelio neke karakteristike s božicom Viktorijom.[63] Na kovanicama koje je izdavao diktator Sula, Kupidon nosi palminu grančicu, najčešći atribut Pobjede.[64] "Želja" je u rimskoj kulturi[65] često je bila vezana uz moć kao i za erotsku privlačnost. Rimski povjesničari kritiziraju cupido gloriae, "želju za slavom", kao i cupido imperii, "želju za vlašću".[66] U latinskom filozofskom diskursu, cupido je ekvivalent grčke riječi pothos, središnje točke promišljanja o značenju i teretu želje. Prikazujući "pobožnu ljubav" (amor pius) Nisa i Eurijala u Eneidi, Vergilije prikazuje Nisa kako se pita:

Je li to bogovi u ljudski usade strast u ljudska srca ili svačija žudnja (cupido) postane njegov vlastiti bog?[67]

U Lukrecijevom filozofskom epu, cupido može predstavljati i ljudsku požudu i životinjski instinkt za parenjem, ali i impuls atoma da se vežu i stvore materiju.[68] Povezanost seksa i nasilja nalazi se u erotskoj fascinaciji gladijatorima, koji su često imali seksualizirana imena kao što je upravo Cupido.[69]

Kupidon je bio neprijatelj čednosti, a pjesnik Ovidije suprotstavlja ga Dijani, djevičanskoj božici lova, koja također nosi luk, ali koja mrzi Kupidonove strelice koje izazivaju strast.[70] Kupidon nije u najboljim odnosima ni s Apolonom, Dijaninim bratom strijelcem i zaštitnikom pjesničke inspiracije, čije ljubavne veze gotovo uvijek završavaju katastrofalno. Ovidije i Propercije krive Kupidona što ih je natjerao da pišu ljubavnu poeziju umjesto uglednijeg epa.[71]

Kupidon i Psiha[uredi - уреди | uredi izvor]

Psyché et l'amour (1626–29), Simon Vouet: Psiha podiže lampu da bi vidjela usnulog Kupidona.

Priča o Kupidonu i Psihi pojavljuje se u grčkoj umjetnosti već u 4. stoljeću pne., ali najopšriniji književni izvor te priče predstavlja roman Pretvorbe, poznat i kao Zlatni magarac, rimskog pisca Apuleja (2. stoljeće nove ere). Priča se bavi prevladavanjem prepreka ka ljubavi između Psihe ("Duše" ili "Daha života") i Kupidona, te njihovim konačnim sjedinjenjem u braku.

Slava Psihine neizmjerne ljepote prijeti da pomrači samu Veneru, pa božica ljubavi šalje Kupidona da joj se osveti. Kupidon se, međutim, zaljubi u Psihu i dogovori se da je odvede u svoju palaču. Posjećuje je noću, upozoravajući je da ga ne pokušava vidjeti. Psihine zavidne sestre uvjeravaju je da je njezin ljubavnik zastrašujuće čudovište, a ona napokon uvodi lampu u njihovu odaju da ga vidi. Zaprepaštena njegovom ljepotom, ostaje za trenutak skamenjena, taman toliko dugo da kap vrućeg ulje s lampe padne na njega. On se probudi i napušta je. Psiha luta zemljom tražeći ga i na kraju se podvrgava službi Venere, koja je muči. Božica zatim šalje Psihu na niz zadataka. Svaki put ona očajava i svaki put joj se pruži božanska pomoć. Na svom posljednjem zadatku, treba da zahvati dozu Prozerpinine ljepote iz podzemnog svijeta. Uspijeva, ali na povratku ne može odoljeti da ne otvori kutiju u nadi da će i sama imati koristi od toga, nakon čega pada u dubok san. Kupidon je pronalazi u ovom stanju i oživljava vraćajući san u kutiju. Kupidon joj daje besmrtnost kako bi se par mogao vjenčati.

Neoplatoničaski elementi u priči i aluzije na misterijske religije daju prostora različitim tumačenjima,[72] pa je priča analizirana kao alegorija, u svjetlu narodne priče, bajke i mita.[73] Često predstavljena kao alegorija ljubavi koja pobjeđuje smrt, priča je bila čest izvor slika na rimskim sarkofazima, kao i u drugim sačuvanim djelima antičke umjetnosti. Od ponovnog otkrića Apulejeva romana u renesansi, Kupidon i Psiha često su se prikazivali u klasičnoj tradiciji. Priča je prepričavana u poeziji, drami i operi, a široko je prikazivana i u slikarstvu, kiparstvu i drugim medijima.[74]

Ljepotica i zvijer[uredi - уреди | uredi izvor]

Poznatiji kao "Ljepotica i zvijer", roman La belle et la bête izvorno je napisala Gabrielle-Suzanne Barbot de Villeneuve, a skratila ga je i potom objavila francuska autorica Jeanne Marie Leprince de Beaumont 1740. godine.[75] Priča je tijekom godina stekla međunarodno priznanje i 1991. godine nadahnula Disneyev film Ljepotica i zvijer. Govorilo se da je Gabrielle bila inspirirana pričom Kupidonu i Psihi.[76][77] Ta priča govori o lijepoj, ali usamljenoj ženi sa zlatnim srcem koju zarobi odvratna zvijer, koja ima nevidljive sluge koji mu pomažu u svemu što poželi u okviru zidina dvorca. Na kraju se zaljubi u njega unatoč njegovom izgledu i tako razbija kletvu koja je na njega bila bačena: pred njom se otkriva lijepi princ.[78]

Prikazi[uredi - уреди | uredi izvor]

Na draguljima i ostalim sačuvanim izrađevinama, Kupidon je obično prikazan kako se zabavlja nekom igrom, ponekad gura obruč, baca strelice, hvata leptira ili koketira s nimfom. Često je prikazan s majkom (u grafičkoj umjetnosti to je gotovo uvijek Venera) kako svira rog. Na drugim slikama njegova je majka prikazana kako ga grdi ili čak udara zbog njegove nestašne naravi. Također je prikazan kako nosi kacigu i nosi kopču, što se možda odnosi na Vergilijevu krilaticu Omnia vincit amor ili predstavlja političku satiru na račun rata za ljubav ili ljubavi kao rata.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Larousse Desk Reference Encyclopedia, The Book People, Haydock, 1995, str. 215.
  2. Ovaj je uvod temeljen na: The Classical Tradition, edited by Anthony Grafton, Glenn W. Most, and Salvatore Settis (Harvard University Press, 2010), s.v. "Cupid", str. 244–246.
  3. de Vaan 2008, str. 155.
  4. Leonard Muellner, The Anger of Achilles: Mễnis, u: in Greek Epic (Cornell University Press, 1996), str. 57–58.
  5. Jean-Pierre Vernant, "One ... Two ... Three: Erōs," in Before Sexuality: The Construction of Erotic Experience in the Ancient Greek World (Princeton University Press, 1990), str. 467.
  6. Jean-Pierre Vernant, "One ... Two ... Three: Erōs," u: Before Sexuality: The Construction of Erotic Experience in the Ancient Greek World (Princeton University Press, 1990), str. 465 sqq.
  7. Sapfo, fragment 31.
  8. Simonid Kejanin, fragment 54.
  9. Akuzilaj, Fragmente der griechischen Historiker, 1A 3 frg. 6C.
  10. Alkej iz Mitilene, fragment 13. Citati antičkih izvora iz Contija navedeni su prema: John Mulryan & Steven Brown, "Natale Conti's Mythologiae Books I–V" (Arizona Center for Medieval and Renaissance Studies, 2006), vol. 1, str. 332.
  11. Natale Conti, Mythologiae, IV, 14.
  12. Oktavija, stih 560.
  13. Ciceron, O prirodi bogova, III, 59-60.
  14. M.T. Jones-Davies and Ton Hoenselaars, introduction to Masque of Cupids, edited and annotated by John Jowett, u: Thomas Middleton: The Collected Works (Oxford University Press, 2007), str. 1031.
  15. 15,0 15,1 The Classical Tradition, s.v. "Cupid", str. 244.
  16. The Classical Tradition, s.v. "Cupid", p. 244.
  17. Isidor Seviljski, Etimologije, VIII, 11, 80.
  18. Geoffrey Miles, Classical Mythology in English Literature: A Critical Anthology (Routledge, 1999), str. 24.
  19. Shakespeare, A Midsummer Night's Dream, I, 1, 234–239.
  20. Jennifer Speake and Thomas G. Bergin, entry on "Cupid," Encyclopedia of the Renaissance and the Reformation (Market House Books, rev. ed. 2004), str. 129.
  21. Jean Sorabella, "A Roman Sarcophagus and Its Patron," Metropolitan Museum Journal 36 (2001), str. 75.
  22. Roshen Dalal (2014). Hinduism: An Alphabetical Guide. Penguin Books. ISBN 9788184752779. https://books.google.com/books?id=zrk0AwAAQBAJ.  Entry: "Kama"
  23. Ovidije, Metamorfoze, I, 463–473.
  24. The Kingis Quair, stihovi 92–99; Walter W. Skeat, Chaucerian and Other Pieces (Oxford University Press, 1897, 1935), sup. vol., note 1315, str. 551.
  25. Susan Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs (Cambridge University Press, 2004), str. 118: "Kad plačući trči majci Veneri".
  26. Teokrit, Idile, 19. Također se pojavljuje i u anakreontskom pjesništvu.
  27. Jane Kingsley-Smith, Cupid in Early Modern Literature and Culture (Cambridge University Press, 2010), str. 12.
  28. Charles Sterling et al., Fifteenth- to Eighteenth-Century European Paintings in the Robert Lehman Collection: France, Central Europe, The Netherlands, Spain, and Great Britain (Metropolitan Museum of Art, 1998), str. 43–44.
  29. Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs, str. 119.
  30. Gotthold Ephraim Lessing, Die Biene; Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs, str. 119.
  31. Youens, Hugo Wolf and His Mörike Songs, str. 117–120.
  32. Janet Huskinson, Roman Children's Sarcophagi: Their Decoration and Its Social Significance (Oxford University Press, 1996), passim; Joan P. Alcock, "Pisces in Britannia: The Eating and Portrayal of Fish in Roman Britain," u: Fish: Food from the Waters. Proceedings of the Oxford Symposium on Food and Cookery 1997 (Prospect Books, 1998), str. 25.
  33. Dominic Perring, "'Gnosticism' in Fourth-Century Britain: The Frampton Mosaics Reconsidered", Britannia 34 (2003), str. 108.
  34. Anthony King, "Mammals: Evidence from Wall Paintings, Sculpture, Mosaics, Faunal Remains, and Ancient Literary Sources," in The Natural History of Pompeii (Cambridge University Press, 2002), str. 419–420.
  35. "Archaeological News," American Journal of Archaeology 11.2 (1896), str. 304.
  36. Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, IX, 8, 24; Alcock, Pisces in Britannia," str. 25.
  37. Marietta Cambareri & Peter Fusco, opis kataloga za Veneru i Kupidona, Italian and Spanish Sculpture: Catalogue of the J. Paul Getty Museum Collection (Getty Publications, 2002), str. 62.
  38. Thomas Puttfarken, Titian and Tragic Painting: Aristotle's Poetics And the Rise of the Modern Artist (Yale University Press, 2005), str. 174.
  39. Daemon fornicationis kod Isidora Seviljskog, moechiae daemon kod Teodulfa Orleanskog; Jane Chance, Medieval Mythography: From Roman North Africa to the School of Chartres, A.D. 433–1177 (University Press of Florida, 1994), str. 129 sqq, osobito str. 138.
  40. Teodulf Orleanski, De libris, carmen 45; Chance, Medieval Mythography, str. 133.
  41. Teodulf Orleanski, De libris 37–38; Chance, Medieval Mythography, str. 137, 156, 585. Slična su gledišta iskazivali i Drugi vatikanski mitograf (II 46/35) i Remigije iz Auxerrea, Komentar uz Marcijana Kapelu, VII,22.
  42. "Cupid," The Classical Tradition, str. 245; Stefania Macioe, "Caravaggio and the Role of Classical Models," u: The Rediscovery of Antiquity: The Role of the Artist (Collegium Hyperboreum, 2003), str. 437–438.
  43. Rona Goffen, Renaissance Rivals: Michelangelo, Leonardo, Raphael, Titian (Yale University Press, 2002, 2004), str. 95.
  44. Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, XXXVI, 22, opisuje ga usporedo s Knidskom Venerom kako u njezinoj plemenitosti, tako i u nepravdi koju je pretrpjela, jer se određeni uglednik Rodosa u nju zaljubio i ostavio vidljivim trag svoje ljubavi (vestigium amoris); Goffen, Renaissance Rivals, str. 96.
  45. Deborah Parker, Michelangelo and the Art of Letter Writing (Cambridge University Press, 2010), str. 11.
  46. Goffen, Renaissance Rivals, str. 95.
  47. Estelle Lingo, François Duquesnoy and the Greek Ideal (Yale University Press, 2007), str. 61.
  48. John L. Varriano, Caravaggio (Penn State Press, 2006), str. 57, 130.
  49. Macioe, "Caravaggio and the Role of Classical Models," str. 436–438.
  50. Varriano, Caravaggio, str. 22, 123.
  51. David R. Slavitt, Eclogues and Georgics of Virgil (Johns Hopkins University Press, 1971, 1990), str. xvii.
  52. Vergilije, Ekloge, X, 69.
  53. Aldo S. Bernardo, Petrarch, Laura, and the Triumphs (State University of New York, 1974), p. 102ff.; Varriano, Caravaggio, str. 123.
  54. Annemarie Kaufmann-Heinimann, "Religion in the House," u: A Companion to Roman Religion (Blackwell, 2007), str. 199.
  55. John R. Clarke, Art in the Lives of Ordinary Romans: Visual Representation and Non-Elite Viewers in Italy, 100 B.C.-A.D. 315 (University of California Press, 2003), str. 89.
  56. Ciceron, Protiv Vera, IV, 2–4; David L. Balch, "From Endymion in Roman Domus to Jonah in Christian Catacombs: From Houses of the Living to Houses for the Dead. Iconography and Religion in Transition," u: Commemorating the Dead: Texts and Artifacts in Context. Studies of Roman (De Gruyter, 2008), str. 281; Anna Clark, Divine Qualities: Cult and Community in Republican Rome (Oxford University Press, 2007), str. 177.
  57. Leonard A. Curchin, "Personal Wealth in Roman Spain," Historia 32.2 (1983), str. 230.
  58. Charles Brian Rose, "The Parthians in Augustan Rome," American Journal of Archaeology 109.1 (2005), str. 27–28.
  59. Svetonije, Kaligula, 7; Robert Turcan, The Gods of Ancient Rome (Routledge, 2001; izvorno objavljeno na francuskom 1998), str. 18.
  60. Susann S. Lusnia, "Urban Planning and Sculptural Display in Severan Rome: Reconstructing the Septizodium and Its Role in Dynastic Politics," American Journal of Archaeology 108.4 (2004), str. 530.
  61. J. C. McKeow, A Cabinet of Roman Curiosities (Oxford University Press, 2010), str. 210.
  62. Janet Huskinson, Roman Children's Sarcophagi: Their Decoration and Its Social Significance (Oxford University Press, 1996), str. 41 sqq.
  63. Clark, Divine Qualities, str. 199; Huskinson, Roman Children's Sarcophagi, passim.
  64. J. Rufus Fears, "The Theology of Victory at Rome: Approaches and Problem," Aufstieg und Niedergang der römischen Welt II.17.2 (1981), str. 791, i u istm tomu, "The Cult of Virtues and Roman Imperial Ideology," str. 881.
  65. U antici se vlastita imenica i zajednička imenica nisu razlikovale po velikom ili malom početnom slovu i nije postojala oštra granica između apstrakcije kao što je cupido (= "želja, žudnja)" i njezine božanske personifikacije, boga Kupidona; J. Rufus Fears, "The Cult of Virtues and Roman Imperial Ideology," Aufstieg und Niedergang der römischen Welt II.17.2 (1981), str. 849, bilj. 69.
  66. William V. Harris, War and Imperialism in Republican Rome: 327-70 B.C. (Oxford University Press, 1979, 1985), str. 17–18; Sviatoslav Dmitrie, The Greek Slogan of Freedom and Early Roman Politics in Greece (Oxford University Press, 2011), str. 372; Philip Hardie, Rumour and Renown: Representations of Fama in Western Literature (Cambridge University Press, 2012), str. 33, 172, 234, 275, 333 sqq.
  67. Vergilije, Eneida, IX, 184–184: dine hunc ardorem mentibus addunt, / Euryale, an sua cuique deus fit dira cupido?
  68. Diskin Clay, "De Rerum Natura: Greek Physis and Epicurean Physiologia (Lucretius 1.1–148)," Transactions and Proceedings of the American Philological Association 100 (1969), str. 37.
  69. H.S. Versnel, "A Parody on Hymns in Martial V.24 and Some Trinitarian Problems," Mnemosyne 27.4 (1974), str. 368.
  70. Tela Cupidinis odit: Ovidije, Ljubavno umijeće, I, 261; C. M. C. Green, "Terms of Venery: Ars Amatoria I," Transactions of the American Philological Association 126 (1996), str. 242, 245.
  71. Rebecca Armstrong, "Retiring Apollo: Ovid on the Politics and Poetics of Self-Sufficiency," Classical Quarterly 54.2 (2004), str. 528–550.
  72. Stephen Harrison, entry on "Cupid," The Oxford Encyclopedia of Ancient Greece and Rome (Oxford University Press, 2010), str. 338.
  73. Hendrik Wagenvoort, "Cupid and Psyche," pretiskano u Pietas: Selected Studies in Roman Religion (Brill, 1980), str. 84–92.
  74. Harrison, "Cupid and Psyche," in Oxford Encyclopedia of Ancient Greece and Rome, str. 339.
  75. "Beauty and the Beast". 2011. http://humanitiesresource.com/ancient/articles/Beauty_and_Beast-Final.pdf. 
  76. Ness, Mari (januar 2016). "Marriage Can Be Monstrous, or Wondrous: The Origins of "Beauty and the Beast"". https://www.tor.com/2016/01/07/marriage-can-be-monstrous-or-wondrous-the-origins-of-beauty-and-the-beast/. 
  77. Bottigheimer, Ruth B. (May 1989). "Cupid and Psyche vs Beauty and the Beast: The Milesian and the Modern". Merveilles & Contes. 3 (1): 4–14. JSTOR 41389987. 
  78. Longman, Allyn and Bacon (2003). "Allyn and Bacon Anthology of Traditional Literature: Cupid and Psyche". http://www.auburn.edu/allynbaconanthology/documents/Cupid%20and%20Psyche.pdf. 
  79. Edward Morris, Public Art Collections in North-West England: A History and Guide (Liverpool University Press), 2001, str. 19

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]