Ivan Svitličnij

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Іvan Svіtlični
Biografske informacije
RođenjeІван Олексійович Світличний
20. 9. 1929. (1929-09-20) (dob: 94)
Sovjetski Savez Polovinkine, Luganska oblast
Smrt25. 10. 1992. (dob: 63)
Ukrajina Kijev
PartnerLeonida Svitličnaja
Obrazovanje
Alma materUniverzitet u Harkovu
Zanimanjepjesnik, književni kritičar, lingvist
Opus
Jezikukrajinski, ruski
Znamenita djela

Ivan Svitličnij (Polovinkine, 1929.Kijev, 1992), ukrajinski pjesnik, književni kritičar i sovjetski disident. Proveo je oko sedam godina u radnom logoru Permu.[1]

Život[uredi | uredi kod]

Rođen je 20. septembra 1929. u Polovinkinama u današnjoj Luganskoj oblasti u porodici zemljoradnika[2][3] od oca Oleksija Svitličnog (1910-1955) i majke Melanije Tverdohlib (1910-1994). Imao je dvije sestre, Mariju (r. 1932) i Nadiju Svіtličnaju, koja će kasnije postati disidentica i aktivistica za ljudska prava.[4][α 1] Godine 1943, pokušavajući zajedno sa drugim mladićima dići u zrak njemačku opremu, ostao je bez prstiju. Godine 1947. maturirao je u starobilskoj gimnaziji sa zlatnom medaljom.

1952. diplomirao je sa pohvalama na filološkom fakultetu Univerzitetu u Harkovu. 1954. doktorirao je na Institutu za književnost Ševčenko u Kijevu. Za vrijeme studija je upoznao Leonidu Tereščenko[α 2], koju će oženiti 1956. godine.[5] Od 1954. do 1965. radio je kao urednik u književnom časopisu „Dnjepr” (Дніпро)[2] i kao urednik Ukrajinskog društva za zaštitu prirode.[1] Tu je se pokazao kao pronicljiv, nepopustljiv i principijelan književni kritičar, kao čovjek široke erudicije i pravi intelektualac.[6] Svіtlični je se zbližio sa Vasiljom Simonenkom[α 3] i pomogao mu da njegove pjesme kruže u samizdatu[α 4] i magnitizdatu[α 5].[3] Svіtličnevu poeziju je na ruski preveo disident Juli Danijel.[3] Svіtlični je preveo na ukrajinskom razne francuske autore, poput Bérangera, Ronsarda, La Fontainea, Leconte de Lislea, Baudelairea, Verlainea, Éluarda, Apollinairea.[1] U suradnji sa Jevgenoijom Sverstjukom[α 6] je napisao politički pamflet „O suđenju Pogružalskom”[α 7], koji je postao jedan od najpopularnijih tekstova u ukrajinskom samizdatu.[1]

Početkom 1960-ih Svіtlični je bio jedan od osnivača „Kluba kreativne mladeži” u Kijevu. Klub ukrajinskih lijevih intelektualaca pomno je promatrao ukrajinski Komitet državne bezbednosti. Godine 1963, zbog sukoba s akademikom Ivanom Bilodidom[α 8], bio je prisiljen napustiti mjesto glavnog urednika časopisa „Sovjetska književna znanost” (Радянське літературознавство)[7]. Zatim je zbog svojih nacionalnih stajališta bio progonjen od strane sovjetske vlasti. Pod pritiskom KGB-a ostao je bez posla, bio je prisiljen preživljavati od povremenih poslova, objavljivanja u tisku pod pseudonimom ili tuđim prezimenom. U augustu 1965. uhićen je zbog svog angažmana u klubu i zatvoren je godinu dana u radni logor.[2]

Sovjetski radni logor u Permu.

U januaru 1971. je zajedno sa osamnaest drugih uhićen u vezi sa slučajem Jaroslava Doboša jer je bio među glavnim Doboševim kontaktima. Osuđen je na sedam godina prisilnog rada i pet godina progonstva.[3] Odslužio je kaznu u radnom logoru Perm-35.[2][8][1]

Svіtličnijov grob na groblju Bajkove u Kijevu.

Godine 1977. Andrej Saharov je uključio i Svіtličnijevo ime u apel Jimmyju Carteru.[9] 7. maja 1978. je prebačen u progonstvo u selu Ust-Kan u Altajskom kraju.[1]

Tu je radio je kao noćni čuvar u Kulturnom društvu za mlade i kao knjigoveža u knjižnici. 1978. godine je postao član Međunarodnog PEN kluba. Od juna 1979. do kraja progonstva, pratila je ga pratila supruga Leonida. Godine 1980, zbog pogoršanja zdravlja, dopušteno im je da se presele u selo Maima. 20. augusta 1981. je doživio moždani udar, zbog čega je postao invalid. Doživio je kliničku smrt, složenu neurokiruršku operaciju u neprikladnim uvjetima, postoperativne komplikacije, sumnju na karcinom kralježnice, gipsani krevet, djelomičnu paralizu. Svіtlični je pušten na slobodu u 23. januara 1983. Vratio je se u teško bolesnom stanju. Zadnje tri godine svog života nije se mogao kretati niti govoriti.[3] Godine 1989. je dobio Stusovu nagradu[3] i 1990. postao član Saveza pisaca Ukrajine.[3]

Umro je 25. oktobra 1992. i pokopan je u Kijevu na groblju Bajkove.[3] Na njegovom grobu je postavljen krst umjetnika Mikole Mališkog. Godine 1994. mu je posthumno dodijeljena Ševčenkova nagrada[3] za zbirku pjesama, pjesničkih prijevoda i književno-kritičkih članaka pod naslovom „Srce za metke i rime” (Серце для куль і для рим).

Djela[uredi | uredi kod]

Svitličnij je bio vođa ukrajinskog pokreta „šezdesetih” i među pionirima nacionalnog i kulturnog preporoda Ukrajine, jedan od osnivača Kijevskog kluba kreativne mladeži, nezaobilazni sudionik i organizator većine njegovih događanja.[1]

Poeme[uredi | uredi kod]

  • Архімед
  • Рильські октави
  • Курбас

Pjesme[uredi | uredi kod]

  • Камерні мотиви
  • Вітчизна
  • Три свободи
  • Персоналії і посвяти
  • Безбожні сонети
  • Музи і грації
  • Ars poetica
  • Пленер
  • Мефісто-Фауст
  • Я — дисидент
  • Варіації на виспівані теми
  • Галичеве

Povezano[uredi | uredi kod]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. Nadija Oleksiyivna Svіtličnaja (1936-2006).
  2. Leonida Pavlina Tereščenko (1924-2003), kasnije Leonida Svitličnaja.
  3. Vasilj Andriovič Simonenko (1935-1963), pjesnik.
  4. Tzv. samizdat ili strokopisna literatura.
  5. Tzv. magnitizdat, neslužbene audio snimke.
  6. Jevgen Oleksandrovič Sverstjuk (1927-2014), ukrajinski književnik.
  7. (ru) По поводу процесса над Погружальским.
  8. Ivan Kostjantinovič Bilodid (1906-1981).

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 (ru) „A database of the “Prisoners in the Perm Political Camps” (ITK VS-389/35, VS-389/36, VS-380/37) 1972–1992”. Memorial Center of the History of Political Repression “Perm-36”. Pristupljeno 12. 3. 2024. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 „Obituary: Ivan Svetlichny” (en-GB). The Independent. 1992-12-21. Pristupljeno 2016-06-09. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 „SVITLYCHNY, Ivan Oleksiyovych :: museum.khpg.org”. museum.khpg.org. Arhivirano iz originala na datum 2016-05-30. Pristupljeno 2016-06-09. 
  4. „7.13 News in brief”. A Chronicle of Current Events. 2013-09-26. Pristupljeno 2016-06-11. 
  5. (en) „SVITLYCHNA (TERESHCHENKO), Leonida Pavlivna”. віртуальний музей Дисидентський рух в Україні. 16. 3. 2006. Pristupljeno 12. 3. 2024. 
  6. (uk) Israel, Jonathan (2007). Діячі науки і культури України: нариси життя та діяльності. Kijev: Книги. str. 373. ISBN 978-966-8653-95-7. 
  7. „"Не можу я без посмішки Івана..."”. Стус Центр. Pristupljeno 11. 3. 2024. 
  8. „Табір для політв'язнів «Перм-35» (УТ-389/35)”. Іван Коваленко. Pristupljeno 12. 3. 2024. 
  9. Times (29. 1. 1977). „List of 15 Dissidents In Appeal by Sakharov”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 9. 6. 2016.