Domaslava

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Domaslava je hipotetsko ime neidentificirane hrvatske plemkinje, predloženo od strane povjesničara N. Budaka na temelju vlastite rekonstrukcije fragmentiranog epigrafskog natpisa otkrivenog u zapadnom zidu kliške crkve sv. Vida. Arheološko istraživanje ovog objekta na Kliškoj tvrđavi provedeno je 2001. kada je potvrđeno postojanje predromaničke crkve, konvertirane sredinom 16. stoljeća u tursku džamiju, te potom u mletačku crkvu. Prilikom ovih novovjekovnih prenamjena i intenzivnih pregradnji došlo je do korištenja starijeg srednjovjekovnog materijala, među kojim su 2011. otkrivena i četiri kamena ulomka s vladarskim natpisom. Fragmente je pronašao konzervator R. Bužančić, ponudivši iste godine studiju prema kojoj se i predromanička crkva i natpisi na temelju arheološko-umjetničkih karakteristika datiraju u 9. stoljeće, zajedno s vladarskim mecenama istih. Četiri mjeseca kasnije uslijedila je i Budakova kritička analiza koja životni vijek plemkinje (lat. regina) smješta u prvu polovicu 10. stoljeća. Osim razilaženja oko datiranja, dvojac je ponudio i različita tumačenja natpisa odnosno identifikacije. Prema Bužančiću, tekst spominje neimenovanu vladaricu s titulom slavenske kraljice, pretpostavljajući da je riječ o Trpimirovoj supruzi, dok se prema Budaku radi o dosad nepoznatoj hrvatskoj kraljici Domaslavi.

Epigrafski natpis[uredi - уреди | uredi izvor]

Lokalitet[uredi - уреди | uredi izvor]

Pogled na zapadnu fasadu crkve sv. Vida na kojoj su otkrivena četiri kamena segmenta s vladarskim natpisom

Kameni fragmenti s vladarskim natpisom pronađeni su 2011. prilikom arheoloških istraživanja i konzervacije crkve sv. Vida,[1] među blokovima njene zapadne fasade.[2] Crkva je smještena na gornjem dijelu tvrđave u Klisu, posred kasnoantičkog i poslije starohrvatskog kaštela,[3] impostirana je na visokom podnožju koje dominira okolicom.[4] Pristupa joj se s juga, visokim stubama kroz masivne zidove uspinjući se gotovo dva metra od ulice prema središtu građevine, na razinu današnjeg poda.[5] Unutrašnjost joj je polumračna i oskudno svjetlo ulazi kroz vrata i četiri prozora, po dva na jugu i sjeveru.[4]

Tokom svoje tisućljetne povijesti, građevina je prošla više faza funkcionalne prenamjene, rušenja i radikalne nadogradnje. Prema konzervatoru R. Bužančiću, originalna crkva je iz doba postanka hrvatske srednjovjekovne države[6] i može se datirati u 9. stoljeće.[7] Tipološki se klasificira kao privatna crkva (lat. ecclesia propria, njem. eigenkirche) i upućuje na novi način franačke organizacije teritorija s utvrđivanjem feudalnog posjeda (njem. ordensburg).[6] Crkva je jednobrodna s atrijem pred glavnim ulazom, sagrađenim na način koji odaje posve osobitu arhitektonsku matricu predromaničke arhitekture karolinškog doba s westwerkom.[8] Centralnog je oblika i jednostavnog volumena, podignutim nad kvadratnim tlocrtom s upisanom kupolom oslonjenom na trompe.[3] Od ostataka izvorne građevine znatno je bolje sačuvan atrij na zapadnoj fasadi nego svetište s oltarom zatvoreno kamenim septumom koje je stoljećima stajalo neistraženo pod cisternom istočno od crkve.[3] Iznimno značenje koje crkva ima u graditeljstvu tog vremena je njena direktna povezanost s visokim hrvatskim dostojanstvenicima koji su je dali podići.[6] Naime, nalaz skulpture i tekstovi ispisani na oltarnoj pregradi pokazuju da se radi o crkvi pripadnika srednjovjekovne vladarske elite, odnosno kapeli hrvatskog vladara.[6]

Nakon opsade iz 1537. kojom su osmanlijske snage zauzele Klis, sandžak-beg Murat-beg Tardić na mjestu predromaničke crkve dao je sagraditi džamiju.[3] Tlocrt nove bogomolje gotovo je udvostručen širenjem prema sjevernoj strani gdje se nalazila klisura, uz čiju je vertikalu bila podignuta stara crkva.[9] Graditelji džamije su se našli pred velikim građevinskim izazovom i umjesto kompliciranog kopanja stijena odlučili su samo poravnati vrh klisure i na toj razini započeti novu gradnju.[9] Taj mukotrpni posao iziskivao je poravnanje stijene na koti koja je gotovo dva metra viša od razine poda crkve, te potom rušenje gornjeg dijela građevine kojim je onda zatrpana do razine klisure radi proširenja površine namijenjene postavi novog kvadratičnog tlocrta.[9] Pod džamije je, upravo iz razloga što je poravnanje litice bilo iznimno teško i nikada nije bio do kraja završen, u sjeverozapadnom kutu ostao podignut za visinu jedne stube.[9] U ovom kutu sagrađen je i vitki minaret,[3] dok je kupola džamije podignuta je nad osmerokutnim tamburom i pretpostavlja se da je izvorno imala limeni pokrov.[4] Prilikom konverzije građevine došlo je do temeljitog rušenja prijašnje crkve[9] i njen ranosrednjovjekovni materijal, uključujući kamene fragmente s dedikacijskim vladarskim natpisom, uzidan je u zidove džamije iznad razine njezina poda i u vrata minareta.[10]

Za vrijeme Kandijskog rata, godine 1648. Klišku tvrđavu opsjedaju i zauzimaju Mlečani predvođeni generalom L. Foscolom, tokom čijeg artiljerijskog bombardiranja stradava turska džamija i jamačno pada minaret.[3] Građevina je ponovo postala kršćanska crkva, posvećena sv. Vidu, kao uspomena na rekonkvistu i povratak Klisa u kršćanske ruke.[3] Mletačkim preuzimanjem kontrole ponovo dolazi do značajnijih građevinskih zahvata.[4] Nad tjemenom kupole dograđen je tambur približne visine 1,5 m iznad kojeg je postavljeno drveno krovište s kamenim pločama, vremenom zamijenjeno pokrovom od kupe kanalice.[4] Također, na mjestu porušenog minareta sagrađena je mala preslica sa zvonom (danas nesačuvana).[3] Izvorna rekonstrukcija eksterijera ovjerena je na grafikama mletačkih crtača poput G. Santinija koji je 1668. izradio vedute tvrđave i tlocrte crkve s tri oltara.[11] Zapadno od nove crkve, izvan zidova džamije odnosno na mjestu predvorja starohrvatske crkve, stajala je dvokatna jednobrodna građevina koja je u 17. stoljeću služila za smještaj vojnika.[11] Vojarna je podignuta uz samu fasadu s pronađenim vladarskim natpisom, dok je na sjeveru bila prislonjena uz klisuru.[11] Novi objekt Mlečani su podigli i uz istočni zid crkve, presvođen je bačvastim svodom i na skicama označen kao cisterna.[12] O višestrukim novovjekovnim obnovama crkve svjedoče kasnogotički elementi[9] i barokni ukrasi iz 17. stoljeća,[4] zatim datirani mramorni natpisi iz 1658. i 1743. godine,[4] te porušeni ostaci sklopa na istoku s vidljivim tragovima čestih pregradnji.[13]

Arheološko istraživanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Arheološko istraživanje crkve sv. Vida provedeno je u ljeto 2001. pod vodstvom arheologa M. Katića[14] i rezultati su donijeli nove spoznaje o prijašnjoj građevini, uključujući posebno značajne podatke o izvornoj razini njezina poda koji se nalazio 147 cm ispod kote današnjeg popločenja crkve.[9] Prije istraživanja, jedini vidljivi ostatak koji je mogao upućivati na postojanje neke starije građevine bio je kameni okvir vrata koja vode iz crkve u presvođenu prostoriju na sjeveroistočnom dijelu objekta.[9] Sam okvir vrata nije na izvornom mjestu i pripadao je kasnogotičkom portalu s tordiranom pletenicom kojom je ukrašen rub njegovog svijetlog otvora.[9] Arheolozi su pažljivim promatranjem strukture zida uočili dodatne starije elemente konstrukcije, sačuvane samo u podnožju južne strane građevine, čija visina ne prelazi razinu poda današnje crkve.[9] Postalo je jasno da rezultati arheoloških istraživanja interijera crkve provedenih prije 2001. nisu mogli razjasniti njezino predromaničko oblikovanje, zbog radikalnih pregradnji i temeljitog rušenja prijašnje crkve tokom gradnje džamije.[9]

Iskapanjem i istraživanjem unutrašnjosti razjašnjeno je da je starijoj crkvi pripadala samo polovica površine današnje građevine (njen južni dio), odnosno da je tlocrt još u osmanlijsko doba gotovo udvostručen proširenjem prema sjeveru.[9] Istovremeno, pri oblikovanju novog kvadratičnog tlocrta došlo je do niveliranja klisure, kao i rušenja gornjeg dijela odnosno zatrpavanja najmanje trećine visine predromaničke crkve.[15] Arheološkim sondiranjem nije se uspjelo razjasniti raspored svetišta i oltara u istočnom dijelu s obzirom da su položeni izvan gabarita džamije tj. u produžetku crkve, na mjestu kasnije mletačke cisterne, međutim, na zapadu izvan zidova džamije pronađeni ostaci arhitekture koja je identificirana kao zapadno predvorje starohrvatske crkve sv. Vida.[9]

Zidovi zapadne prostorije, namijenjene za boravak mletačkih vojnika, građeni su od vrlo nepravilna lomljena kamena zidana u obilnom vapnenom mortu, a na njenom podu bila je kaldrma od nepriklesana kamena.[16] Na zapadnom zidu crkve, na spoju s predvorjem, razabiru se ne posve jasni tragovi ulaznih vrata u prostor stare crkve jer su zidovi podnožja džamije bili temeljito prezidani.[16] Prostorije su nedvojbeno bile spojene i na isti način uklopljene u sjevernu klisuru, isto kao i istočni dio građevine.[16] Na osnovi ovih otkrića, arheolozi su zaključili da su pronađeni ostaci ranosrednjovjekovne građevine zapadno od crkve po svoj prilici njeno predvorje, po obliku usporedivo s tipičnim primjerima westwerka 9. stoljeća.[16] Svi nalazi upućuju na to da je u 16. stoljeću porušena vrlo stara srednjovjekovna crkva i pregrađena u tursku džamiju, a pretpostavlja se i da joj je predvorje nakon rušenja fizički odvojeno i da potom imalo funkciju vojarne.[16] Postojanje srednjovjekovne crkve čvrsto potkrepljuju istraživanja zidova koja su pokazala da je kod gradnje džamije ugrađen velik broj mramornih ulomaka sakralne skulpture iz razdoblja od 9. do 12. stoljeća,[16] među kojima su i fragmenti s vladarskim natpisom.[17]

Kameni fragmenti[uredi - уреди | uredi izvor]

Četiri ulomka s vladarskim natpisom

Ulomke s dedikacijskim natpisom početkom 2011. otkrio je splitski konzervator R. Bužančić i u ljeto iste godine objavio je sveobuhvatni znanstveni članak o pronalascima.[18] Osim četiri fragmenta s latinskim tekstom, pronađena su još dva ukrašena komada bez natpisa.[10] Ovih šest ulomaka klesarije su identificirani kao pilastri, pluteji i trabeacija kamene oltarne pregrade (septuma) iz vremena ranog srednjeg vijeka.[10] Sav srednjovjekovni materijal izrađen je od prokoneškog mramora i kasnije je uzidan u zidove džamije iznad razine njena poda, na način da se natpisi i dekoracije nisu vidjeli.[10] U zapadnom zidu pronađena su četiri ulomka s dijelovima natpisa, za koje je utvrđeno da izvorno pripadaju gredi (arhitravu) oltarne pregrade.[10] Od preostala dva ulomka, jedan je otkriven u doprozorniku istočnog prozora uz glavni ulaz i originalno pripada gredi pluteja (19 x 84 x 17 cm), dok je drugi nađen u zazidanim vratima nekadašnjeg minareta i izvorno predstavlja pilastar s bazom stupa pregrade (114 x 26 x 15 cm).[10] Ova dva ulomka septuma sadrže pleterne ornamente (perece) tipične za predromaničku umjetnost.[10] Dekoracije se također javljaju i na dva veća komada s natpisom, u vidu karakterističnog ukrasa s kukama iznad vrpce grede oltarne pregrade na kojoj se nalazi tekst.[10] Spiralne kuke prvog ispisanog ulomka nakošene su na desnu, odnosno drugog na lijevu stranu (Bužančićeva numeracija).[19] Prvi fragment (21 x 35 x 11 cm) sadrži tekst s formulom vladara ORUM FILIU, na drugom (21 x 37 x 11 cm) je napisano MEA DOMAS, a na trećem (10 x 16 x 11 cm) i četvrtom (10 x 19 x 11 cm) sačuvan je samo ulomak natpisa LAVA i u nastavku REGINA, koji se spajaju a riječi nastavljaju:[20]

Br. Dimenzije Grafemi
1 21 x 35 x 11 cm ORUM FILIU
2 21 x 37 x 11 cm MEA DOMAS
3 10 x 16 x 11 cm LAVA
4 10 x 19 x 11 cm REGINA

Uz šest navedenih ulomaka oltarne pregrade, tokom radova na obnovi crkve sv. Vida pronađena je i jedna ploča s reljefom (46 x 24 x 11,5 cm), uzidana ploštimice kao građevinski kamen u prstenastom zidu tambura.[21] Ovaj ulomak ranosrednjovjekovne figuralne plastike također je izrađen od prokoneškog mramora[21] i prikazuje motiv Krista u slavi (lat. Maiestas Domini).[22] Od kompozicije je sačuvan samo dio, centralni lik Krista u mandorli i anđeo s njegove desne strane.[21] Sudeći prema obliku, reljef je mogao pripadati nadvratniku portala ranosrednjovjekovne crkve, premda bi se prema utoru na njegovoj gornjoj strani moglo jednako tako pretpostaviti da je ulomak nekog kamenog namještaja koji se sastojao od stupova i greda.[23] Po skulpturalnim karakteristikama, kliški reljef srodan je ranosrednjovjekovnim reljefima s prikazima ljudskih likova iz Solina i Splita,[23] na osnovi čega ga se može datirati u isti period tj. drugu polovicu 11. ili početak 12. stoljeća.[24] Ovo pak implicira da sama predromanička crkva nije plod jednog vremena nego se umjetnički razvijala u više etapa (912. st),[25] što je od važnosti za datiranje životnog vijeka plemkinje s natpisa.[26] Generalno, arheološka istraživanja diljem srednje Dalmacije provedena od 1970-ih dovela su do novih spoznaja o graditeljskoj baštini i dan danas se teško uklapaju u starije teze.[27]

Prijevodi i identifikacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Rekonstrukciju fragmentiranog teksta s prijevodom dosad su ponudili R. Bužančić i N. Budak, oba u publikacijama objavljenim 2011. godine. Četiri ulomka u niz (1–4) numerirao je Bužančić, fokusiravši se na tumačenje posljednja tri.[28] On ističe da se zadnja dva ulomka (zajedno dajući LAVA REGINA) pouzdano mogu spojiti iz više razloga, iako je mjesto loma preklesano, a najočitiji je onaj koji upućuje na to da su komadi bili jednako tretirani u sekundarnoj upotrebi kada im je odstranjen gornji dio mramornog ukrasa i tek su potom razdvojeni.[29] Puno problematičnijom smatra vezu između drugog i trećeg ulomka, budući da je potonji naknadno preklesan u pravilan kvadar pa je mjesto loma uništeno.[29] Prilikom kasnije obrade oštećen je i završni grafem drugog ulomka (MEA DOMAS), no posve je sigurno da se radi o slovu S.[29] Prema Bužančiću, iako se radi o razdvojenim komadima, potpuno je jasno da je posrijedi dio jedinstvenog natpisa na kojem se spominje vladarova žena.[30] Nadalje navodi da tekst sadrži kraljevsku titulu žene vladara i nudi vlastito čitanje, pri čemu radi dvije proizvoljne intervencije (označene zagradama):[31]

MEA DOM(N)A S(C)LAVA REGINA[31]

Svoju prvu intervenciju Bužančić opravdava pokušajem dobivanja ženske vladarske titule domna, pandana muškoj tituli dominus, poznate iz nekoliko izvora koji govore o hrvatskim vladarima 9. stoljeća.[32] Među takvim primjerima su natpis iz crkve sv. Mihovila u Ninu (knez Branimir kao DOMNO B[ra]NNIMERO DUX SLCAUORUM…), natpis septuma crkve sv. Petra u Otresu kod Bribira (Branimir kao DOMNO [br]ANNI[mero]), ulomak iz crkve sv. Lovre u šibenskom Donjem Polju (TEM[pori]BUS DOMNO D…), te Čedadski evanđelistar (Trpimir kao Domno Tripimiro i Domno Trepimiro).[33] Bužančićevo umetanje slova N u jasno čitljivu riječ DOMA kritizirano je od strane Budaka koji to opisuje metodološkom pogreškom, ističući da bi takvo umetanje bilo dopustivo jedino ako bi iznad slova M stajao znak kraćenja, no njega nema.[34] Budak dodaje da u literaturi inače nema poznatih komparativnih primjera kraćenja MN s M iznad kojeg bi bila vodoravna crta.[35]

Kod druge intervencije, sam Bužančić navodi da čitanje S(C)LAVA nije toliko pouzdano jer se može čitati i kao SLAVA, zbog čega ostaje sporno radi li se tu o imenu ili rodu plemkinje, ili pak o njezinoj tituli SCLAVA REGINA kao izvedenici iz REGINA SCLAVORUM (dosl. slavenska kraljica ili kraljica Slavena).[36] Bužančić i u ovom slučaju izdvaja analogne primjere koji uključuju spomenuti ninski natpis o Branimiru (SLCAUORUM ili SCLAUORUM), septum crkve sv. Bartula u Ždrapnju kod Skradina s istom Branimirovom titulom (DUCE[m] CLAVITNORV[m]), Gottschalkov tekst koji Trpimira naziva rex Sclavorum, pismo pape Ivana VIII iz 879. u kojem se Zdeslavu obraća s glorioso comiti Sclavorum, te titulu rex Sclavorum koju je u drugoj polovici 11. stoljeća ponovo nosio Zvonimir.[37] Budak također kritizira i umetanje slova C uz opaske da nije sačuvano u fragmentu i da se radi o pretpostavci koja se ne zasniva na bilo kakvom materijalnom dokazu ili barem indiciji, navodeći pritom da je oblik Sclava regina sporan (što priznaje i Bužančić) jer bi ispravan glasio Sclavorum regina.[34]

Najznačajnijim otkrićem Bužančić smatra dio teksta u kojem se vladarica neosporno naziva regina, iz čega se može zaključiti da je njezin muž (subjekt natpisa) vladar koji nosi titulu rex (kralj).[36] To pak znači da se radi o prvom natpisu na kojem se izravno spominje titula hrvatske kraljice, koja nosi taj naziv kao vladareva supruga.[38] Prije pronalaska ulomaka iz kliške crkve, najstariji poznati artefakt s napisanom kraljevskom titulom u Hrvatskoj bio je epitaf sa sarkofaga kraljice Jelene iz kasnog 10. stoljeća,[39] na kojem se dotična ipak direktno ne oslovljava titulom regina.[36] U ranijim vremenima, hrvatski vladari se u dokumentima 9. stoljeća ne spominju s titulom kralja (rex) nego se najčešće nazivaju kneževima (dux) ili gospodarima (comes), uz izuzetak spomenutog Gottschalkova teksta gdje je Trpimir naveden kao slavenski kralj (rex Sclavorum).[40] Na temelju vlastite rekonstrukcije natpisa (DOMNA SCLAVA REGINA), spomena Trpimira s titulama rex i domno, kao i arheološko-umjetničkih karakteristika predromaničke građevine, Bužančić u konačnici zaključuje da bi votivni natpis mogao pripadati vladaru iz prve polovice 9. stoljeća, po svoj prilici Trpimiru, odnosno da je neimenovana kraljica njegova supruga.[41] Dodatan argument mu je da se sama crkva sv. Vida može pripisati kapeli dugo tražene Trpimirove rezidencije na Klisu.[6]

Povjesničar N. Budak zbog gore navedenih opaski tvrdi da Bužančićev prijedlog čitanja nije prihvatljiv,[34] kao ni njegovo datiranje i identifikacija.[42] Budak u svom osvrtu izostavlja analiziranje arhitekture, opisujući ga svejedno nedvojbeno važnim za datiranje, te se više fokusira na punu rekonstrukciju natpisa.[42] Sadržaj prvog ulomka s tekstom ORUM FILIUS pokazuje da se radi o muškoj osobi, što je i očekivano uzimajući u obzir da zasad ne postoje natpisi koji spominju isključivo ženu kao nalogodavca gradnje ili opremanja crkve.[34] ORUM kao nastavak genitiva množine znači da se tu nalazila riječ koja nije određivala rodbinski odnos spomenutog sina, nego je vjerojatno bila dio njegove vladarske titule (CROATORUM ili SCLAVORUM).[34] Dotični je dakle bio vladar Hrvata ili Slavena, a u tekstu se pobliže određivalo njegovo porijeklo time što se navodilo čiji je bio sin.[34] Iako veći dio natpisa nedostaje, Budak pretpostavlja da je na natpisu stajalo:[34]

EGO xy REX CROATORUM FILIUS xy-i.[34]

Ili:

EGO xy REX SCLAVORUM FILIUS xy-i.[34]

Budak također ostavlja mogućnost da je umjesto titule kralja (rex) stajala ona kneza (dux).[34] Riječ MEA govori da je kraljica koja se spominje bila u nekom rodbinskom odnosu s prijespomenutim vladarom, te bi vjerojatno bilo ispravno čitati:[34]

UNA CUM CONIUGE MEA.[34]

Ili:

UNA CUM MATRE MEA.[34]

Za komparativan primjer Budak navodi da je Ž. Rapanić, slijedeći rješenja Lj. Karamana, na sličan način rekonstruirao tekst na zabatu oltarne pregrade iz crkve sv. Petra Starog u Splitu ([CUM CONIU]GE MEA EDIFICAVI DOMUS DEI AD ONORE S(AN)C(T)I PETRI ET S(AN)C(T)I ANDREA), te da je još analognih primjera zabilježeno u Bijaćima, Ždrapnju, Uzdolju, Donjim Biljanima i Novalji na Pagu.[43] Iza riječi MEA bi moralo slijediti ime dotične žene, a ono počinje, kako natpis potvrđuje, slovima DOMAS.[44] Budak se slaže s Bužančićevom pretpostavkom da su drugi i treći ulomak bili fizički spojeni, međutim, odbacuje njegovu ideju umetanja dodatnih slova i čita postojeći sadržaj kao DOMASLAVA.[44] To implicira da se dotična kraljica zvala Domaslava.[44]

Kao i Bužančić, Budak također pokušava datirati životni vijek vladarice na temelju titule regina odnosno muškog pandana rex, ali ne na osnovi Trpimira kao iznimke već na kontinuiranoj upotrebi.[44] Naime, budući da se hrvatske vladare počelo nazivati kraljevima tek u 10. stoljeću, Budak zaključuje da se natpis s imenom kraljice Domaslave ne može se datirati u 9. nego najranije u 10. stoljeće.[44] Sukladno tome, ističe i da je vjerojatnije da se u nesačuvanoj vladarskoj tituli spominju Hrvati, a ne Slaveni, s obzirom da se hrvatsko ime u 10. stoljeću pojavljuje češće od onog slavenskog, što stoljeće ranije nije bio slučaj.[45] Budak navodi da se o točnim rodbinskim vezama Domaslave može samo nagađati.[46] S obzirom da je žena Mihajla Krešimira II otprije poznata (Jelena), najizglednija mogućnost je da se radi o njegovoj majci, ili majci nekog od njegovih neposrednih prethodnika.[46] Kada se uzme da izradu natpisa prema njegovim umjetničkim karakteristikama treba staviti prije u ranije nego kasnije razdoblje, manje je vjerojatno da ga je dao napraviti netko od Držislavovih sinova (u kojem slučaju bi Domaslava bila Držislavova žena).[46] Budak naposljetku zaključuje da je Domaslava po svoj prilici hrvatska kraljica iz prve polovice 10. stoljeća, što pak osnažuje tvrdnju da su hrvatski vladari već od Tomislava koristili titulu rex, te u skladu sa svim iznesenim nudi prijedlog potpune rekonstrukcije natpisa:[46]

EGO xy REX CROATORUM FILIUS xy-i REGIS UNA CUM CONIUGE MEA DOMASLAVA REGINA (HOC OPUS) FIERI IUSSI.[46]

Nedostatak Budakove analize, prema njegovom vlastitom navođenju, jest taj što hipotetsko ime Domaslava nije poznato u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj onomastici, pa ni u izvorima iz kasnijih stoljeća.[44] Ipak, ime je uobičajene tvorbe i najsrodnije muško ime je Domagoj, a to što nije sačuvano u tekstovima ne znači da nije postojalo.[44] Budak kao komparativni primjer navodi muško ime Domaslav iz Češke i Poljske, gdje je korišteno od 13. stoljeća.[44] Nadalje ističe mogućnost da je dotična bila porijeklom iz Češke, ali da samo ime ne može biti argument za takvu tvrdnju.[44] Komentirajući Budakovo predloženo ime, lingvist i onomastičar D. Vidović naglašava da bi ono bilo tek treće zabilježeno osobno ime jedne hrvatske vladarice (uz Marušu i dvije Jelene), odnosno da su sve do pojave sustavnoga vođenja matičnih knjiga sredinom 16. stoljeća zapisi osobnih imena bili gotovo isključivo muška povlastica, uz pokoju rijetku udovicu, sluškinju ili robinju.[1] Ime Domaslava spadalo bi u imenski fond karakterističan za razdoblje do prve polovice 10. stoljeća kada su hrvatski narodni vladari (i Hrvati općenito) nosili gotovo isključivo hrvatska narodna imena, najčešće dvočlana od kojih je većina sadržavala tvorbeni formant -mir ili -slav.[1]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Vidović (2014), str. 22.
  2. Bužančić (2011), str. 33-35.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Bužančić (2011), str. 30.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Bužančić (2011), str. 31.
  5. Bužančić (2011), str. 30-31.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Bužančić (2011), str. 29.
  7. Bužančić (2011), str. 29-30, 33-34. i 37-38.
  8. Bužančić (2011), str. 29-30. i 33.
  9. 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 Bužančić (2011), str. 32.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5 10,6 10,7 Bužančić (2011), str. 34.
  11. 11,0 11,1 11,2 Bužančić (2011), str. 32-33.
  12. Bužančić (2011), str. 31-33.
  13. Bužančić (2011), str. 31-32.
  14. Bužančić (2011), str. 32, ref. 8.
  15. Bužančić (2011), str. 32. i 35.
  16. 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 16,5 Bužančić (2011), str. 33.
  17. Bužančić (2011), str. 33-34.
  18. Vidi:
    Budak (2011), str. 317.
    Vidović (2014), str. 22.
    Zekan (2014), str. 369, ref. 6.
  19. Bužančić (2011), str. 36. i 39.
  20. Vidi:
    Bužančić (2011), str. 34, 36. i 39.
    Budak (2011), str. 317.
  21. 21,0 21,1 21,2 Bužančić (2011), str. 40.
  22. Bužančić (2011), str. 29. i 40.
  23. 23,0 23,1 Bužančić (2011), str. 41.
  24. Bužančić (2011), str. 45-47.
  25. Bužančić (2011), str. 33. i 46-47.
  26. Budak (2011), str. 317. i 320.
  27. Zekan (2014), str. 368-369, ref. 6.
  28. Bužančić (2011), str. 34. i 36.
  29. 29,0 29,1 29,2 Bužančić (2011), str. 36.
  30. Bužančić (2011), str. 36-37.
  31. 31,0 31,1 Vidi:
    Bužančić (2011), str. 34, 36. i 40.
    Budak (2011), str. 317.
  32. Vidi:
    Bužančić (2011), str. 37-38.
    Budak (2011), str. 318.
  33. Vidi:
    Bužančić (2011), str. 37-38. i 40.
    Budak (2011), str. 318, ref. 4.
  34. 34,00 34,01 34,02 34,03 34,04 34,05 34,06 34,07 34,08 34,09 34,10 34,11 34,12 Budak (2011), str. 318.
  35. Budak (2011), str. 318, ref. 5.
  36. 36,0 36,1 36,2 Bužančić (2011), str. 37.
  37. Bužančić (2011), str. 37-38.
  38. Bužančić (2011), str. 34. i 37.
  39. Vidi:
    Bužančić (2011), str. 34. i 37.
    Budak (2011), str. 319.
  40. Vidi:
    Bužančić (2011), str. 37.
    Budak (2011), str. 319.
  41. Vidi:
    Bužančić (2011), str. 38. i 40.
    Budak (2011), str. 317, ref. 2.
  42. 42,0 42,1 Budak (2011), str. 317.
  43. Budak (2011), str. 318-319.
  44. 44,0 44,1 44,2 44,3 44,4 44,5 44,6 44,7 44,8 Budak (2011), str. 319.
  45. Budak (2011), str. 319-320.
  46. 46,0 46,1 46,2 46,3 46,4 Budak (2011), str. 320.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]



Cscr-featured.png Članak Domaslava je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.