Andrea Palladio

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Andrea Palladio, pravog imena Andrea di Pietro della Gondola (Padova, 30. studenog 1508.Vicenza, 19. kolovoza 1580.) bio je talijanski arhitekt i teoretičar; obnovitelj antičkih tradicija u arhitekturi cinquecenta (Visoke renesanse 16. stoljeća).

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Naslovnica njegove knjige "Četiri knjige o arhitekturi" iz 1570. godine.

Andrea Palladio je rođen 1508. godine u Padovi gdje je započeo svoju umjetničku karijeru kao kamenoklesar. Nakon što se preselio u Vicenzu ušao je u službu plemića i humaniste, ali i arhitekta amatera, Giangiorgia Trissina, koji je Andrei dao nadimak "Palladio" po grčkoj božici mudrosti Ateni Pallas i rimskom književniku iz 14. stoljeća – Palladiju.

Palladio je naučio latinski na Trissonovoj maloj akademiji i pratio je svog mecenu na njegovim putovanjima u Rim, gdje je pravio crteže antičkih rimskih spomenika. Tijekom godina uredio je više knjiga kao što su Vodič za rimske starine i ilustrirano izdanje Vitruvijeve "10 knjiga o arhitekturi, ali i originalno djelo: "Četiri knjige o arhitekturi". Njegove knjige su se pokazale praktičnijima od svih prijašnjih (vjerojatno zbog njegovo iskustva kao kamenoklesar) jer je znao problemima prići s tehničke strane, ali i s estetske uz puno razumijevanje za idealne proporcije (tzv. zlatni rez).

Godine 1559., kada se nastanio u Veneciji, već je bio najpriznatiji arhitekt u Italiji. Dosta njegovih projekata izvedeno je nakon njegove smrti 1580. godine, ali su se svi pridržavali njegovih originalnih nacrta.

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Ključno Palladijevo djelo bila je Vila Rotonda u Vicenzi.
Vila Barbaro u Venetu.
Crkva San Giorgio Maggiore u Veneciji.
Bazilika u Vicenzi, poznata kao "Basilica Palladiana".

U Vicenzi i okolici, te u Veneciji, izgradio je mnogobrojne monumentalne građevine skladnih proporcija kao što je crkva San Giorgio Maggiore iz 1566. godine u Veneciji. Crkvu je komponirao kao dva rimska hrama, jedan u drugom, različitih veličina i visina. Unutra je komponirao otvoreni zaslon na istočnom kraju, te prema oltaru zakrivljene transepte i visoku kupolu tako da bi stvorio dojam što većeg prostranstva.

Iste godine započeo je svoju slavnu vilu La Rotonda ili Vila Rotonda u neposrednoj blizini Vicenze. Ona je primjer suburbanog tipa koji se može usporediti s rimskim carskim vilama (Hadrijanova vila u Tivoliju ili vila u Frascatiju), ali koji je u Venetu rjeđi. Iako je Palladio očito bio inspiriran rimskom arhitekturom, njegova fino proporcionalna i skladna vila je bila potpuno originalna.

Palladijeve vile (npr. vila Barbaro) su bile praktična, aktivna gospodarstva za velike venecijanske obitelji koje su ponovo tražile napuštenu zemlju u Venetu i istodobno osiguravale osvježavajuća utočišta za ljeto. Upravo su ove paladijske vile poslužile kao uzor za engleske i američke ladanjske dvorce u 18. stoljeću. [1].

Palače Thiene, Chiericati i kazalište Teatro Olimpico u Vicenzi, Palladio je izveo prema načelima rimskog arhitekta Vitruvija, a pregradio je i staru gotičku vijećnicu, tzv. Basilicu. Palladio opremio veličanstvenim renesansnim lađama koje se sastoje od toskanskih-dorskih i iznad njih toskanskih-jonskih stupova, lukova poduprtih manjim dvojnim stupovima, balustrada i okruglih otvora, grupiranih tako da proizvedu uzbudljive efekte svjetla i sjene. Ovo rano remek-djelo, građeno od 1546. do 1614. godine, pribavilo mu je glas genijalnog graditelja.

Napisao je "Četiri knjige o arhitekturi" kojima je znatno utjecao na razvoj europske arhitekture, osobito u engleskoj gdje se u 17. i 18. stoljeću arhitektura po njegovim načelima smatrala samostalnim pravcem – paladijanizam, koji je bio preteča neoklasicizma u umjetnosti.

Bilješka[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Thomas Jefferson je posjedovao jedno od najranijih izdanja njegove "Četiri knjige o arhitekturi".

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Velike arhitekture svijeta, urednik John Julius Norwich, Marjan tisak, Split, 2005. ISBN 953-214-266-5
  • Marilyn Stokstad, Art History (Wolume Two), Pearson Prentice Hill, New Jersey, 2005. ISBN 0-13-145529
  • Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1994. ISBN 953-0-20203-2

Poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]