Andrea Palladio

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Andrea Palladio, pravog imena Andrea di Pietro della Gondola (Padova, 30. novembar 1508. – Vicenza, 19. august 1580.) bio je talijanski arhitekt i teoretičar; obnovitelj antičkih tradicija u arhitekturi cinquecenta (Visoke renesanse 16. vijeka).

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Naslovnica njegove knjige "Četiri knjige o arhitekturi" iz 1570. godine.

Andrea Palladio je rođen 1508. godine u Padovi gdje je započeo svoju umjetničku karijeru kao kamenoklesar. Nakon što se preselio u Vicenzu ušao je u službu plemića i humaniste, ali i arhitekta amatera, Giangiorgia Trissina, koji je Andrei dao nadimak "Palladio" po grčkoj božici mudrosti Ateni Pallas i rimskom književniku iz 14. vijekaPalladiju.

Palladio je naučio latinski na Trissonovoj maloj akademiji i pratio je svog mecenu na njegovim putovanjima u Rim, gdje je pravio crteže antičkih rimskih spomenika. Tokom godina uredio je više knjiga kao što su Vodič za rimske starine i ilustrirano izdanje Vitruvijeve "10 knjiga o arhitekturi, ali i originalno djelo: "Četiri knjige o arhitekturi". Njegove knjige su se pokazale praktičnijima od svih prijašnjih (vjerojatno zbog njegovo iskustva kao klesara) jer je znao problemima prići s tehničke strane, ali i s estetske uz puno razumijevanje za idealne proporcije (tzv. zlatni rez).

Kada se 1559. preselio u Veneciju, već je bio najpoznatiji talijanski arhitekt. Dosta njegovih projekata izvedeno je nakon njegove smrti 1580., ali su se svi pridržavali njegovih originalnih nacrta.

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Ključno Palladijevo djelo bila je Villa Rotonda u Vicenzi.
Villa Barbaro u Venetu.
Crkva San Giorgio Maggiore u Veneciji.

U Vicenzi i okolici, te u Veneciji, izgradio je mnogobrojne monumentalne građevine skladnih proporcija kao što je crkva San Giorgio Maggiore iz 1566. godine u Veneciji. Crkvu je komponirao kao dva rimska hrama, jedan u drugom, različitih veličina i visina. Unutra je komponirao otvoreni zaslon na istočnom kraju, te prema oltaru zakrivljene transepte i visoku kupolu tako da bi stvorio dojam što većeg prostranstva.

Iste godine započeo je svoju slavnu vilu La Rotonda ili Villa Rotonda u neposrednoj blizini Vicenze. Ona je primjer suburbanog tipa koji se može usporediti s rimskim carskim vilama (Hadrijanova vila Tivoliju ili vila u Frascatiju), ali koji je u Venetu rjeđi. Iako je Palladio očito bio inspiriran rimskom arhitekturom, njegova fino proporcionalna i harmonična vila je bila potpuno originalna.

Palladijeve vile (npr. Villa Barbaro) su bile praktična, aktivne ekonomije za velike venecijanske porodice koje su ponovo tražile napuštenu zemlju u Venetu i istodobno osiguravale osvježavajuća utočišta za ljeto. Upravo su ove paladijske vile poslužile kao uzor za engleske i američke ladanjske dvorce u 18. vijeku. [1].

Palače Thiene, Chiericati i teatar Olimpico u Vicenzi, Palladio je izveo prema načelima rimskog arhitekta Vitruvija, pa je pregradio staru gotičku vijećnicu, u baziku. Palladio je opremio veličanstvenim renesansnim lođama koje se sastoje od toskanskih-dorskih i iznad njih toskanskih-jonskih stupova, lukova poduprtih manjim dvojnim stupovima, balustradama sa okruglim nišama, grupiranih tako da stvaraju uzbudljive efekte svjetla i sjene. Ovo rano remek-djelo, građeno od 1546. do 1614. godine, pribavilo mu je glas genijalnog graditelja.

Napisao je "Četiri knjige o arhitekturi" kojima je znatno utjecao na razvoj europske arhitekture, osobito u engleskoj gdje se u 17. i 18. stoljeću arhitektura po njegovim načelima smatrala samostalnim pravcem – paladijanizam, koji je bio preteča neoklasicizma u umjetnosti.

Bilješka[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Thomas Jefferson je posjedovao jedno od najranijih izdanja njegove "Četiri knjige o arhitekturi".

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Velike arhitekture svijeta, urednik John Julius Norwich, Marjan tisak, Split, 2005. ISBN 953-214-266-5
  • Marilyn Stokstad, Art History (Wolume Two), Pearson Prentice Hill, New Jersey, 2005. ISBN 0-13-145529
  • Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2, Školska knjiga, Zagreb, 1994. ISBN 953-0-20203-2

Poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]