Prijeđi na sadržaj

Teatro Olimpico

Izvor: Wikipedija
Teatro Olimpico
Enterijer
Enterijer
Enterijer
Mjesto Vicenza (Piazza Matteotti 11)
Država  Italija
Vrijeme gradnje 1580. – 1585.
Otvorenje 1585.
Tip građevine teatar
Arhitekti i izvođači radova
Arhitekt Andrea Palladio
Koordinate: 45°33′N 11°32′E / 45.550°N 11.533°E / 45.550; 11.533

Teatro Olimpico je renesansni teatar u centru talijanskog grada Vicenze (Piazza Matteotti 11) posljednji projekt Andreje Palladia (1508-1580).

Historija i karakteristike

[uredi | uredi kod]

Palladio je 1580., kad je imao već punih 72 dobio narudžbu od društva Accademia Olimpica (u kom je i sam bio član) da napravi projekt i podigne stalnu zgradu teatra. Projekt koji je napravio očito je bio inspiriran rimskim teatrom, onakvim kakvim ga je opisao Vitruvije. Od eliptičnog stepeničanostog auditorija, uokvirenog kolonadom sa frizom iznad kog su skulpture, do pravokutne pozornica ispred veličanstvenog proscenija sa svim elementima klasične arhitekture. Od tri arkade, polustupova i pilastra do edikula i niša sa skulpturama i ploča sa bareljefima.[1]

Ottavio Bertotti Scamozzi: Palladijev nacrt

Kritičari su njegovo djelo proglasili manističkim zbog snažnog kontrasta chiaro-scura (svjetlog-tamnog), koji je pojačan i nizom drugih optičkih rješenja kojima se arhitekt koristio zahvaljujući svom iskustvu, progresivno smanjivanje visine fronte vizualno se kompenzira jako izbočenim skulpturama, isto tako se spretno koristio nišama kako bi povećao osjećaj dubine.[1]

Palladio je projekt dovršio nekoliko mjeseci prije svoje smrti, tako da nije vidio konačni rezultat, pa je njegov sin Silla vodio gradnju i predao teatar gradu 1583. Prva predstava izvedena je u vrijeme karnevala 1585. to je bila grčka tragedijaSofoklov Kralj Edip.[1]

Scenografiju je osmislio Vincenzo Scamozzi iskoristivši spretno pet otvora proscenija i uz pomoć perspektive dočarao gledaocima sedam ulica grada Tebe.[1]

Ulaz u teatar

Efekt je bio toliko impresivan, da su odtad drvene konstrukcije postale stalni inventar teatra, pored tog je Scamozzi angažiran da podigne dodatne prostore; dvoranu Odeo za održavanje sastanaka Akademije, i Antiodeo dekoriranu monokromatskim panelima koje je oslikao Francesco Maffei iz Vicenze.[1]

Slava novog teatra kao mjesta u kom je obnovljena antička kultura proširila se najprije po Mletačkoj Republici, a zatim po cijeloj Italiji. Usprkos toj slavi djelovanje teatra prekinuto je cenzurom za protureformacije, pa je postao mjesto za ceremonijalne nastupe, tu je 1782. predstavljen papa Pio VI., a nakon njega i car Franz I. 1816. i njegov nasljednik Ferdinand I. 1838.[1]

Sredinom 19. vijeka ponovno su se povremeno počele davati klasične tragedije, ali je tek nakon Drugog svjetskog rata, teatar proradio punom snagom.[1]

Teatro Olimpico je 1994. uvršten na UNESCO-vu listu mjesta svjetske baštine u Evropi kao jedan od objekata lokaliteta historijski centar Vicenze i Palladijeve vile.[2]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 The Teatro Olimpico (engleski). Consorzio Vicenza. Pristupljeno 6. 1. 2018. 
  2. City of Vicenza and the Palladian Villas of the Veneto (engleski). UNESCO. Pristupljeno 6. 1. 2019. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]