Žuži Jelinek

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Žuži Jelinek

Žuži Jelinek (druga desno) pozira zajedno sa svojim modelima 1960. godine
Rođen/a Zsuzsanna Ferber
17. jul 1920. (1920-07-17)
Budimpešta, Kraljevina Mađarska
Umro/la 23. januar 2016. (dob: 95)
Zagreb, Hrvatska
Prebivalište Opatija
Zagreb
Ženeva, Švicarska
Nacionalnost Hrvatica
Ostala imena Suzana, Žužina
Etnicitet Židovka[1][2]
Državljanstvo Hrvatska
Zanimanje modna dizajnerica, spisateljica
Vjeroispovjest Ateist[3]
Suprug/a/zi/ge Erih Jelinek
Frank Lyti
Vladimir Majder
Milorad Ronkulin
Djeca Dijana (Jelinek) Marazza
Ivica Jelinek
Roditelji Izidor Ferber
Ruža Ferber
Rodbina Aleksandar-Šanji Ferber
(brat)
Imre Ferber
(brat)
Ivan Ferber
(brat)

Žuži Jelinek (pravo ime Zsuzsanna Ferber [ˈʒuʒɒnːɒ ˈfɛrbɛr]) (Budimpešta, Kraljevina Mađarska, 17. 7. 1920Zagreb, 23. 1. 2016), hrvatska i jugoslavenska modna dizajnerica, stilistica, kolumnistica i spisateljica. Za života je slovila kao arbitar ukusa u doba stvaranja jugoslavenskog potrošačkog društva, te kao kao neosporiva interpretatorica žensko-muških odnosa u modernoj hrvatskoj državi. U jugoslavensko doba je također stekla renome kao osobna krojačica Jovanke Broz.[4]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlo i rani život[uredi - уреди | uredi izvor]

Žuži Jelinek 1936 godine.
Žuži Jelinek sa braćom 1939 godine u Zagrebu.

Žuži Jelinek je rođena 17. 7. 1920 u Budimpešti, Kraljevina Mađarska. Odrasla je uz trojicu braće: Imre, Aleksandar (kojeg su odmilja zvali Šanji) i Ivan, u siromašnoj židovskoj porodici Izidora i Ruže Ferber.[3] Izidor Ferber, rodom iz Ludbrega, je promijenio porodično ime iz Farber u Ferber. Žužin djed, Moritz Farber, je bio trgovac tekstilom u Ludbregu.[5][6] Oba Žužina roditelja su bili gluhonijemi, a upoznali su se u Budimpešti kamo su ih na školovanje poslale njihove porodice pošto je u Budimpešti bila jedina specijalizirana škola za gluhonijeme.[7] Zbog domoljublja Izidora Ferbera, porodica Ferber se nakon rođenja Žuži odlučila vratiti iz Mađarske u Hrvatsku tj. Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Nastanili su se u Zagrebu gdje su živjeli na kraju Maksimirske ceste, na broju 54a u sirotinjskom dijelu grada u teškim uvjetima.[2][7] U školu je išla na Borongaju. Žužina majka je bila kućanica, a otac Izidor je izrađivao kefe (četke) koje je prodavao po kućama. Iako se Žužina teta, očeva sestra, udala za bogatog zagrebačkog Židova u Ulici baruna Trenka, Žuži i njezina braća nisu imali puno koristi od nje. Teta se sramila svog siromašnog, gluhonijemog brata, pa ih je, kad su je posjećivali, primala u kuhinji. Upravo zbog toga, Žuži se već s 12 godina zaklela da će imati uspješan život i karijeru, poniženja koja je pretrpjela u djetinjstvu bila su odlučujuća u njezinoj namjeri da ima pristojan život bez oskudjevanja. Završila je školu za krojačice u Zagrebu.[2][7][8][9]

Karijera, Drugi svjetski rat i kasniji život[uredi - уреди | uredi izvor]

Već sa 17 godina Žuži je krenula raditi u Pariz, Francuska, kao krojačica u tvornici poznate dizajnerice Nine Ricci. U to vrijeme, upoznala je i Coco Chanel za koju je kratko radila. U Zagreb se vratila 1939 godine zbog početka Drugog svjetskog rata. Po povratku je otvorila krojačku radnju u kojoj je šivala za bogate židovske porodice. Također je bila vrlo zainteresirana i aktivna u učenju stranih jezika pa je tako za života govorila čak sedam jezika. 1941 godine udala se za prvog supruga, uglednog zagrebačkog zubara dr. Eriha Jelineka. Iz tog braka ima dvoje djece, sina Ivicu i kćer Dijanu.[7][8] Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) sva trojica Žužina brata su stradala, Imre 1941 u zatvoru Kerestinec, Aleksandar-Šanji u Koncentracijskom logoru Jadovno i Ivan na nepoznatom stratištu.[3][7] Za vrijeme boravka u Rijeci, gdje se odselila sa suprugom, Žuži je saznala da će joj roditelji biti deportirani u Koncentracijski logor Jasenovac. Na Sušaku je otišla do talijanskog časnika, kojeg je zavela te na taj način spasila roditelje od sigurne smrti. Nekoliko noći je odlazila časniku u riječku Esplanadu. Da joj komentari i mišljenja drugih o svojim postupcima nisu bitni, pokazala je rekavši: "Život svojih roditelja platila sam seksom i nije mi žao. A kaj će te vi misliti o meni, baš me briga."[8] U septembru 1943 pridružila se Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). U NOVJ-u je bila bolničarka u zubnoj ambulanti 35. ličke divizije.[10] Nakon rata opet je započela raditi kao krojačica. U 40 godini života preselila se u Sjedinjene Američke Države gdje je nastavila sa šivanjem, te je u tome bila prilično uspješna. Po povratku u Zagreb, Žuži je saznala da ju je muž varao s kućnom pomoćnicom, te da ju je ostavio. Njezini uspjesi i putovanja u ono vrijeme zasmetali su Josipu Brozu Titu koji je smatrao da promoviranje njezinih modela kao Žuži Jelinek nije dobro za samoupravni socijalizam SFR Jugoslavije. Umjesto toga, Tito joj je ponudio mjesto direktora makedonske modne tvrtke "Teteks", pod čijim imenom bi predstavljala svoje modele. Žuži je tu ponudu odbila, te ju je ubrzo nakon toga Tito u svojemu govoru, u Splitu 1962 godine, spomenuo kao negativan element za SFR Jugoslaviju, te joj je bilo rečeno da je bolje da otiđe iz zemlje. Žuži se ubrzo potom preselila s djecom i roditeljima u Ženevu, Švicarska. Danas u istoj ulici u kojoj je tada tražila najjeftiniji stan za njih petero, ima četiri kuće. U Zagreb se vratila 1964 godine na Titov poziv, a nakon povratka je šivala modne kreacije za Jovanku Broz.[8][11]

Žuži Jelinek sa Jovankom Broz.

Krajem 1950-ih godina Žuži je prva svoje modele prikazala na revijama u inozemstvu, te je tako obišla Europu, Ameriku, Bliski i Daleki Istok. Prva se proslavila u modnom svijetu izvan granica SFR Jugoslavije, a domaći tisak ju je zbog toga prozvao ambasadorom mode. Svoj nadimak je dobila i u inozemnom tisku koji ju je nazivao najpoznatijom modnom kreatoricom iza Željezne zavjese. Od 1994 bila je redovna kolumnistica hrvatskog časopisa Glorija, a tijekom života napisala je deset knjiga, od kojih je zadnja objavljena 2013 godine pod imenom "Živjeli muškarci" i sastoji se od njezinih kolumni iz časopisa Glorija. Ostale Žužine knjige su "Mijenjaju li se muškarci", "Žene, osvajajte...", "Od seksa do vječnosti", a pisala je i o svakodnevnim problemima, zdravstvenom odgoju, osobnoj higijeni i odnosu prema novcu. O Žuži je također snimljen i biografski dokumentarac redatelja Darka Halapije i scenaristice Andree Ćakić, a u produkciji Hrvatske radiotelevizije (HRT). Četrdesetominutni film pod nazivom "Mislim da ja to ne zaslužujem" je premijerno prikazan 2007 godine u kinu Tuškanac. On prati četiri životna razdoblja u Žužinom životu, četiri njezina uspona i pada. I sam Steven Spielberg je želio snimiti film o njezinom životu. Naime, nakon što je čuo priču o ženi iz židovske obitelji koja je tijekom Holokausta riskirala svoj život kako bi spasila roditelje, Spielberg ju je pozvao da radi kao glavni savjetnik u filmu. Ipak, iako vrlo počašćena ponudom, Žuži nije htjela živjeti u SAD-u dvije godine, pa je ponudu odbila. Žuži živjela na relaciji Zagreb-Ženeva-Opatija. Do kraja života je bila braku s četvrtim suprugom, sucem Miloradom Ronkulinom za kojega se udala u 80 godini života. Žuži je bila dugogodišnji član Vijeća Židovske općine Zagreb (ŽOZ). 2006 godine dr. Ognjen Kraus, predsjednik ŽOZ-a, joj je uručio posebno priznanje, odavši tako divljenje njezinom filantropizmu i posebno pomoći "Domu umirovljenika Lavoslav Schwartz".[9][12][13][14] U decembru 2014, u ŽOZ-u, je bila predstavljena autobiografija Žuži Jelinek pod nazivom "Žuži – Život Žuži Jelinek".[15] U navedenoj autobiografiji Žuži je napisala da je vjerski gledajući ateist, i to još od 1941 kada su joj ubijena sva tri brata. U tim mračnim vremenima pomislila je i postavila si pitanje: "Gdje je bio Bog?".[3] Žuži Jelinek je preminula u Zagrebu 23. 1. 2016 godine.[16][17]

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema nekima Žuži Jelinek će ostat zapamćena kao jedna od najfascinantnijih i najpozitivnijih žena hrvatske javne scene.[4]

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Seks liječi sve, 2004
  • Žene, osvajajte..., 2010
  • Mijenjaju li se muškarci, 2011
  • Žuži – Život Žuži Jelinek, 2014

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Nakon Zagreba Žuži Jelinek slavila u Rijeci. Jutarnji list (26. 7. 2008). Arhivirano iz originala na 17. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  2. 2,0 2,1 2,2 Portreti – Žuži Jelinek. Hrvatska radiotelevizija (2. 2. 2012). Arhivirano iz originala na 17. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Žuži Jelinek, 2014, str. 7, 97
  4. 4,0 4,1 Ivan Violić (23. 1. 2016). Kako je genijalnost Žuži Jelinek pobijedila troma socijalistička tekstilna poduzeća. Telegram. Preuzeto 18. 3. 2016
  5. Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); stranica 34; broj 102; 2007 Zagreb.
  6. Holocaust Survivors and Victims Database: Zuzi Jelinek. United States Holocaust Memorial Museum. Arhivirano iz originala na 16. 4. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Božić, Tanja (15. 4. 2012). Žuži Jelinek: U 92. pišem knjigu "Živjeli muškarci". Večernji list. Arhivirano iz originala na 17. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 Bolanča, Sandra (11. 8. 2011). Moj savjet svim ženama: Svakoga si jutra recite da ste mlade, lijepe i sretne. Jutarnji list. Arhivirano iz originala na 17. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  9. 9,0 9,1 Celevska, Ivančica (7. 8. 2011). Žuži Jelinek: Nemoralne ponude prihvatite s 50 godina. Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala na 2. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  10. Jaša Romano, 1980, str. 395
  11. Žužina životna priča stiže na male ekrane. Jutarnji list (14. 7. 2007). Arhivirano iz originala na 18. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  12. Žuži Jelinek: ‘Muškarci su zbog feminizma postali oholi: čekaju da žene njih osvoje’. Jutarnji list (16. 5. 2010). Arhivirano iz originala na 17. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  13. Ljubav kao kamen smutnje. Gloria (16. 5. 2010). Arhivirano iz originala na 18. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  14. Pavičić, Darko (6. 11. 2010). Dr. Kraus: Sinagogu ćemo graditi sami!. Jutarnji list. Arhivirano iz originala na 17. 2. 2013. Preuzeto 26. 12. 2014
  15. Pavičić, Darko (2. 12. 2014). Promocija najnovije knjige Žuži Jelinek: Žuži - Život Žuži Jelinek. urbancult.hr. Arhivirano iz originala na 27. 12. 2014. Preuzeto 27. 12. 2014
  16. Körbler, Jurica (23. 1. 2016). UMRLA JE ŽUŽI JELINEK, DUGOGODIŠNJA KOLUMNISTICA GLORIJE Legendarna dizajnerica preminula u 96. godini. Jutarnji list. Preuzeto 24. 1. 2016
  17. Puljić Šego, Iva; Mia Buva (23. 1. 2016). Preminula legendarna Žuži Jelinek. Večernji list. Preuzeto 24. 1. 2016

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Jelinek, Žuži (2014). Žuži – Život Žuži Jelinek, Zagreb: Nova knjiga Rast. ISBN 978-953-237-167-3
  • Romano, Jaša (1980). Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, Beograd: Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.