Škotski gvardijani
| Škotski gvardijani Guardians of Scotland | |
|---|---|
 | |
| Država |  Škotska
|
Škotski gvardijani engleski: Guardians of Scotland prevedeno Čuvari Škotske) bili su de facto škotski vladari u periodu između 1290. - 1292., zvanog Prvi interregnum i zmeđu 1296. - 1306., - Drugi interregnum, to su bila razdoblja kad je Kraljevina Škotska ostala bez monarha i njegovog direktnog nasljednika.
Prvi interregnum nastupio je nakon iznenadne smrti kralja Alexandra III u martu 1286.[1]
Kako je jedina živuća Alexandrova nasljednica, bila je 3 godišnja unuka Margaret, kći norveškog kralja Erica II, škotski lordovi složili su se da ona postane kraljica, ali bilo je jasno da je suviša mlada i da će dok ne odraste trebati regenta ili gvardijana koji će upravljati kraljevstvom i brinuti se o njoj.[2]
Zbog tog se Škotski parlament okupio se u Sconu u aprilu 1286., i nakon zasjedanja izabrao 6 gvardijana koji su trebali upravljati Škotskom, štititi interes mlade kraljice, i naći joj odgovarajućeg muža.[2]
Nakon sastanka u Salisburyju 1290. sa njezinim prastricom, engleskim kraljem Edwardom I dogovoreno je da se Margaret uda za Edwarda (kasnijeg kralja Edwarda II) sina Edwarda I.[2] Škoti su inzistirali na ugovoru u kojem je navedeno da će Škotska zadržati svoju nezavisnost od Engleske.[1]
Kad se nesretna Margaret na putu iz Norveške u Englesku razbolila i umrla u Orkneyu, Škotska je ostala bez nasljednika. [2]
Kako se u tom trenutku zbog međusobnih trvenja, nitko u Škotskom kraljevstvu nije smatrao dovoljno čistim i nepristranim kandidatom za prijestolonasljednika, škotski lordovi pozvali su Edwarda I da im pomogne u odabiru novog kralja. Edward I se sastao sa Škotima u maju 1291. u dvorcu Norham (Northumberland).[2]
Nakon više od godinu dana, Edwardov dvorski savjet u kom je bilo 104 ljudi[1] , konačno je donio odluku u novembru 1292. da to bude John Balliol.[2]
Tu odluku Škoti nisu jednoglasno prihvatili, kao ni stav Edward II koji se na osnovu dogovorenog braka sa Margaret proglasio i škotskim suverenom. Nakon tog je počelo razdoblje dugo 20 godina u kojoj je Škotska trpila građanski rat i stranu dominaciju.[1]
Gvardijani prvog interregnuma 1290. -1292.
[uredi | uredi kod]- William Fraser, biskup St Andrewsa
- Robert Wishart, biskup Glasgowa
- John II Comyn, lord od Badenocha
- James Stewart, 5 majordom (stewart) škotskog dvora[3]
Gvardijani drugog interregnuma 1296-1306
[uredi | uredi kod]- Andrew Moray (1297.)
- William Wallace (1297. - 1298.)
- Robert Bruce, earl od Carricka (1298. - 1300.)
- John III Comyn (1298. – 1300., 1302. - 1304.)
- William Lamberton, biskup St Andrewsa (1299. - 1301.)
- Ingram od Umfravilla (1300. - 1301.)
- John od Soulesa (1301. - 1304.)
- John od Bretagne, earl od Richmonda (1305. - 1307.) i (1307. - ?)
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 „Margaret Queen of Scotland” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 08. 01. 2015.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 „Scotland 1286-96: The succession problem and the Great Cause” (engleski). Education Scotland. Arhivirano iz originala na datum 2015-02-17. Pristupljeno 09. 01. 2015.
- ↑ „Letters: confirmation of the treaty of Salisbury” (engleski). University of St Andrews. Pristupljeno 09. 01. 2015.