Mir u Brest-Litovsku

Izvor: Wikipedia
Mir u Brest-Litovsku
Mir u Brest-Litovsku

Prve dvije stranice sporazuma

Generalno
Tip sporazuma međunarodni mirovni ugovor
Jezici njemački, ruski, mađarski, turski, bugarski
Potpisivanje 3. ožujka 1918.
Bjelorusija Brest, Bjelorusija
(tada Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika Brest-Litovsk, Ruska SFSR)
Stranke
Strana 1 Strana 2
Strane  Ruska SFSR  Njemačko Carstvo
 Austro-Ugarska
 Bugarska
 Osmansko Carstvo
Granice podijeljene u Brest-Litovsku

Mir u Brest- Litovsku, poznatiji kao Brestlitovski mir jest sporazum kojeg je 3. ožujka 1918. u gradu Brest-Litovsk (današnji Brest u Bjelorusiji) sklopila boljševička vlada Rusije s predstavnicima Središnjih sila. Njime je Rusija formalno izašla iz prvog svjetskog rata, ali se morala odreći Poljske, Litve, Finske, Latvije, Estonije, Ukrajine - koje su postale formalno nezavisne države - i dijelova Gruzije koje je pripojilo Tursko Carstvo.

Pregovori[uredi - уреди]

Pregovori o miru počeli su 22. prosinca 1917. godine, tjedan dana poslije zaključivanja sporazuma o primirju između Rusije i Središnjih sila, u gradu Brest-Litovsku (danas Brestu u Bjelorusiji) blizu poljske granice. Jedan od glavnih pregovarača je bio Max Hoffmann, njemački zapovjednik za istočnu bojišnicu (Oberkommando-Ostfront). Najviši po položaju nazočni turski predstavnik je bio Mehmed Talat paša. Nijemci su u prvom trenutku nudili relativno lake odredbe, tražeći nezavisnost Poljske i Litve. Uskoro su pregovori zapali u krizu uslijed zahtjeva boljševika za postizanjem sporazuma bez ikakvih teritorijalnih izmjena ili plaćanja.

Nezadovoljan zbog stalnih njemačkih zahtjeva za davanjem teritorije, Lav Trocki, boljševički narodni komesar za vanjske odnose i vođa ruske delegacije, 10. veljače 1918. godine je objavio povlačenje Rusije sa pregovora i jednostranu objavu prekida neprijateljstava, što se moglo okarakterizirati kao pozicija ni mir, ni rat.

Lav Trocki je dočekan od strane njemačkih časnika u Brest-Litovsku

Optužen od strane drugih boljševičkih vođa za prekoračenje ovlasti i izlaganje Rusije opasnosti invazije, Trocki se u nekoliko navrata branio navodima da su boljševici u pregovore zapravo ušli sa namjerom za prikazati svijetu njemačke teritorijalne aspiracije i izazovu pobune radnika u srednjoj Europi radi obrane nove ruske radničke države.

Obnovljena neprijateljstva[uredi - уреди]

Posljedice su bile gore od očekivanih od strane boljševika. Primirje je prekinuto 18. veljače, a Središnje sile su u roku od dva tjedna zauzeli najveći dio Ukrajine, Bjelorusije i baltičkih zemalja. Kroz ledom okovano Baltičko more njemačka flota se približavala ruskoj prijestolnici, Petrogradu. I pored protesta radnika u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, to nije dostiglo razmjere pobune i 3. ožujka 1918. godine boljševici su pristali na odredbe mira mnogo gore od prvobitno ponuđenih.

Mirovni sporazum[uredi - уреди]

Sporazum, potpisan između boljševičke Rusije i svih zemalja Središnjih sila, označio je izlazak Rusije iz Prvog svjetskog rata i time postizanje jednog od najvećih boljševičkih ciljeva. To je, međutim, učinjeno pod neočekivano ponižavajućim odredbama.

Nova ruska boljševičko-komunistička vlast odrekla se svih pretenzija i prava na Finsku, buduće baltičke države Estoniju, Letoniju i Litvu, Poljsku, Bjelorusiju, Ukrajinu i (na zahtjev Talat paše) zemlje koje je Rusija osvojila u Rusko-turskom ratu 1877-1878. godine (Ardahan, Kars i Batumi).

Najveći dio ovih teritorija zapravo je predat Njemačkom carstvu, a namjera je bila da to postanu djelovi carstva pod različitim zavisnim kraljevima i vojvodama.

Sporazum je predviđao da će sudbinu ovih teritorija odrediti Njemačka i Austro-Ugarska u suglasnosti sa stanovništvom ovih teritorija, što se u praksi svelo na postavljanje njemačkih vladara na novonastala prijestolja Finske, Letonije i Litve. Turska je odmah preuzela kontrolu nad teritorijem iz sporazuma.

Sporazum je Rusiji oduzeo trećinu stanovništva, polovinu industrije i devet desetina rudnika ugljena.[1] Međutim, poraz Njemačke u Prvom svjetskom ratu, označen primirjem 11. studenog, omogućio je stvarnu nezavisnost Finskoj, Estoniji, Letoniji, Litvi i Poljskoj, a novoproglašeni carevi su se morali su odreći prijestolja.

Ratna odšteta[uredi - уреди]

Prateći sporazum, potpisan u Berlinu 27. kolovoza 1918., predviđao je rusku isplatu šest milijardi maraka odštete Njemačkoj.

Trajne posljedice sporazuma[uredi - уреди]

Sporazum je trajao svega osam mjeseci. Njemačka se odrekla sporazuma u studenom 1918. godine kao jedna od odredbi primirja. Turska je prekršila sporazum poslije dva mjeseca izvršivši invaziju na novoproglašenu Demokratsku Republiku Armeniju u svibnju 1918. godine. Boljševička vlada se također odrekla sporazuma po potpisivanju primirja. U travnju 1922. godine, Rapallskim ugovorom , Njemačka je prihvatila poništavanje sporazuma i dvije zemlje su se dogovorile odreći svih teritorijalnih i financijskih obveza u svezi s ratom.

Pakt Ribbentrop-Molotov, 1939. godine, u velikoj mjeri je poništio sve teritorijalne ruske gubitke iz Brest-Litovskog sporazuma.

Sporazum u Brest-Litovsku bio je veliki gubitak teritorija pod boljševičkom kontrolom. Iako se s gubitkom Finske i Poljske u načelu unaprijed računalo, gubitak Ukrajine i baltičkih zemalja stvorio je dvije velike baze za anti-boljševičko djelovanje u Ruskom građanskom ratu. Gubitak ovih teritorija izazvao je val anti-boljševičkog raspoloženja i intenziviranje borbe protiv njih čak i kod nekih revolucionarnih snaga. Najveći dio Ukrajine povraćen je 1920., ali će ostali teritoriji na Baltiku i drugdje ostati u anti-boljševičkim rukama do Drugog svjetskog rata.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]