Kavkaska kampanja

Izvor: Wikipedia
Kavkaska kampanja
Segment Prvog svjetskog rata
WW1 TitlePicture For Caucasus Campaign.png
Kolaž fotografija iz tog rata
Datum 1914. - 1917.
Lokacija Kavkaz, Istočna Anadolija
Rezultat Mir u Brest-Litovsku
Zaraćene strane
Flag of Russian Empire for private use (1914–1917).svg Rusko carstvo Flag of the Ottoman Empire.svg Osmansko Carstvo
Komandanti i vođe
Illarion Voroncov-Daškov
Nikolaj Judenič
Enver Paša
Vehip Paša
Kerim Paša
Mustafa Kemal Paša
Snage
290 000 vojnika u pješadiji
35 000 vojnika u konjici
375 artiljerijskih oruđa
450 mitraljeza
20 aviona
220 000 vojnika u pješadiji
522 artiljerijskih oruđa

Kavkaska kampanja (ruski: Кавказский фронт), je naziv za niz bitaka između Carske Rusije i Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu od 1914. do 1917. Početni ruski uspjesi na toj fronti, pali su kasnije u vodu zbog Oktobarske revolucije i Ruskog građanskog rata, i rasula ruske vojske koja je uslijedila nakon toga, konačni rezultat tog rata je bio taj da je Turska je povratila sve teritorije koje je izgubila u predhodnom ratu.

Pozadina sukoba[uredi - уреди]

Ovaj sukob je bio samo dio Prvog svjetskog rata, a Osmansko Carstvo stalo je na stranu Centralnih sila, jer je već 2. augusta 1914. godine potpisalo Ugovor o savezništvu s Njemačkim Carstvom, ubrzo iza toga proglašena je mobilizacija, ali što je mali paradoks je gotovo istovremeno objavilo i Deklaraciju o neutralnosti.

Dobar dio članova osmanske vlade, uključujući i Velikog vezira, nije bio sklon ulasku zemlje u rat. Sve dileme razbio je ministar rata Enver paša, koji je pod utjecajem njemačkih savjetnika započeo rat bez suglasnosti ostalih članova vlade, stavljajući zemlju pred svršen čin. Naime 29. i 30. oktobra 1914. osmanska flota bombardirala je ruske crnomorske luke Sevastopolj, Odesu, Feodosiju i Novorosijsk. Na to je Carska Rusija objavila je 2. novembra 1914. rat Osmanskom Carstvu a 5. i 6. novembra to su učinile Britanija i Francuska. Tako su otpočele bitke na Kavkazu.

Glavni cilj Osmanskog Carstva bila je želja da povrati teritorije (Ardahan, Kars i Batumi u istočnoj Anadoliji) izgubljene u predhodnom Rusko-turskom rat u iz 1877.-1878. [1] Taj plan prodora na Kavkaz, dopao se i njemačkim saveznicima, jer bi se time odteretio front prema Poljskoj i Galiciji, a na taj način bi bilo lakše ostvariti glavni njemački strategijski cilj u Prvom svjetskom ratu, - odsjeći Rusima pristup do kaspijskih izvora nafte. [2]

Za Rusiju je Kavkaska fronta, bila druga po važnosti, odmah iza zapadne, na kojoj je bilo najviše ruskih vojnika i snaga. Rusi su snažno podržavali Armenski pokret za nacionalno oslobođenje, koji je nastojao uspostaviti prvu Armensku republiku dobrim dijelom na teritoriju Turske u istočnoj Anadoliji.

Snage[uredi - уреди]

Osmansko carstvo imalo je na tom području - 3. armiju, sa 100 000 do 190 000 vojnika. U cilju da jačanja svojih pozicija 1916. osnovali su na istom frontu - 2. armiju. Glavna slabost osmanske vojske bila je slaba opremljenost (osobito za zimske uvjete ratovanja) i slab komandni kadar.

Ruska vojska je u početku imala 100.000 vojnika, službeno pod zapovjedništom generala Ilariona Voroncova-Daškova. Pravi komandant te armije bio je zapravo Nikolaj Judenič, najbolji ruski general Prvog svjetskog rata. Zbog brojnih poraza u bitkama na svom zapadnom frontu protiv Centralnih sila, Rusi su prebacili dobar dio vojske sa Kavkaza na zapadni front, tako da im je Kavkazu ostalo samo oko 60 000 vojnika.

Armenci koji su živjeli unutar granica Osmanskog carstva, gledali su sa otvorenim simpatijama na Ruse. U ljeto 1914., osnovane su armenske dobrovoljačke jedinice (snage 20 000 ljudi) u okviru ruskih oružanih snaga. Tim snagama zapovjedali su Armenci; Andranik Toros Ozanian, Drastamat Kanajan, Aršak Gafavian i Sargis Mehrabjan. U štab je ušao i dojučerašnji osmanski oficir Karekin Bastermadjian (Armen Karo). Isprva su ove snage brojale oko 20 000 ljudi, ali kako se sukob intezivirao i broj ljudi je rastao. Na prijelazu u 1916., Nikolaj Judenič odlučio je potpuno spojiti te jedinice sa ruskim jedinicama na Kavkazu ili ih potpuno raspustiti.

Armenski pokret za nacionalno oslobođenje osnovao je Armenske fedajine (armenski: Ֆէտայի) to su bile uglavnom gerilske - partizanske jedinice. Ove jedinice uglavnom su djelovale oko jezera Van do grada Erzincana.

Nakon proglašenja Demokratske republike Armenije zapovjednik svih armenskih snaga postao je Tovmas Nazarbekian. U Kavkaskim borbama sudjelovale su i kurdske milicije i to na obadvije strane fronte, i na turskoj i ruskoj strani.

Jedinice osmanske 3 Armije za vrijeme zime 1914.

Ratna zbivanja[uredi - уреди]

1914[uredi - уреди]

Bitke iz 1914. godine

Zbog malobrojnih snaga Voroncov je planirao povući rusku vojsku u Kars i od tamo se braniti, protiv nadirućih jedinica Enver Paše. General Judenič nije poslušao Voroncova, nego je ostao u Sarikamišu. U bitci kod Sarikamiša (29. decembar 1914. -2. januar 1915.) osmanska vojska pretrpjela je teški poraz, pa se povukla u neredu, bitku je preživjelo samo 18 000 turskih vojnika. Enver Paša je zbog toga poraza podnio ostavku na mjesto vrhovnog komandanta Turske armije, a Armence označio kao glavne krivce svog poraza. Zbog tog je već u februaru naredio da se razoružaju svi Armenci u turskoj vojsci. Nakon toga kao označeni kao nepovjerljivi, te poslati u radne logore, gde su mnogi od njih pobijeni. Time je započeo genocid nad Armencima. Istovremeno kada je vojska Envera Paše je krenula prema Karsu i u susret katastrofi kod Sarikamiša, mala osmanska vojska je krenula od jezera Van prema sjevernom Iranu. Ne naišavši na ikakav ozbiljniji otpor uspjeli su zauzeti sjevernoiranski grad Tabriz. Nakon tog iznenadnog prodora i Rusi i Britanci poslali su svoje snage u sjeverni Iran i odatle istjerali te turske jedinice.

1915[uredi - уреди]

Bitke na Kavkazu 1915. i 1916.

General Judenič je nakon pobjede kod Sarikamiša doživio mnoge pohvale te je i službeno postao vrhovni komandant ruske vojske na Kavkazu. Započeo je ofanzivu na turski teritorij prema jezeru Van u turskom dijelu Armenije. Rusi su se nadali da će dobiti veliku podršku lokalnog armenskog stanovništva. Kako su se Rusi približavali, tako su se Armenci bunili, tako je 20. aprila izbio ustanak Armenaca protiv osmanske vlasti u gradu Van. Armenci su se uspjeli održati gotovo mjesec dana protiv nadmoćne turske vojske. Ali nakon toga su mnogi Armenci izbjegli u strahu od turske odmazde. [3] Rusi su osvojili Van u maju 1915. U to vrijeme general Judenič je vjerovao da su turske snage jako slabe u tom području. Mislio je da imaju najviše četiri divizije. Međutim se prevario, paša Abdul Kerim imao je osam divizija na raspolaganju uz stalni dotok pojačanja. Ruski general na tom bojištu Oganovski bio je jako spor i razmjestio je svoju malobrojnu vojsku u nekoliko pravaca.

Armenske jedinice u obrani grada Vana, - maj 1915.

Kerim Paša je u julu 1915. krenuo u protunapad na jezero Van i pobjedio Ruse u bitci kod Malazgirta. Rusi su se nakon toga povukli. General Judenič je okupio na brzinu jednu vojsku od 22 000 vojnika, uglavnom Kozaka . Ta vojska pod zapovjedništvom generala Baratova osvetila se Turcima za predhodni poraz u bitci kod Kara Kilise početkom augusta 1915. Turci su poraženi i morali su se povući, Rusi su pritom zarobili 6 000 turskih vojnika i mnogo oružja i opreme. U međuvremenu su Turci pobjedili armenske ustanike u kraju oko jezera Van, ali su se zbog poraza kod Kara Kilise ipak morali povući, tako da su Rusi ponovo zauzeli Van. U jeku ruske ofanzive 27. maja 1915. osmanski ministar unutrašnjih poslova Talat Paša naredio je prisilnu deportaciju svih [[Armenci|Armenaca iz ratne zone (Tehcir zakon) u Siriju i Mosul u Iraku.

Kako su Rusi prodirali u Armeniju, radili su i na osnivanju sebi naklonjene administracije po Zapadnoj Armeniji. Veliki knez Nikolaj je 24. septembra postavljen kao komandant svih ruskih snaga u Armeniji i Iranu. Međutim stvarno zapovjedništvo nad vojskom ostavio je sposobnom generalu Judeniču.

Armenske izbjeglice iz Vana 1915.

1916[uredi - уреди]

U to vrijeme bi tokom zime vladalo uobičajeno zatišje na frontovima, a osmanska armija je bila i loše opremljena za zimske uvjete. Zbog tog je general Judenič odlučio da ponovno iskoristi zimu i iznenadi Turke. Zbog tog je u januaru 1916. ruska vojska je tajno krenula prema velikoj osmanskoj tvrđavi Erzurumu, u svom napredovanju su iznenadnim napadom uništili jednu osmansku diviziju. Dok su se Rusi kretali da osvoje Erzurum druga osmanska divizija bila je uništena 14. februara 1916. kod grada Tafta, isto tako iznenadnim napadom. Kerim Paša, koji je zaposjeo i branio Erzurum bio je ili nespreman za dugotrajnu opsadu ili suviše nervozan, tako da se iznenadno povukao, umjesto da čvrsto drži zaposjednute položaje. Tako su se Rusi praktički bez borbi ušetali u Erzurum 16. februara 1916. Od Erzuruma se ruska vojska kretala u dvije napadne kolone. Sjeverno krilo je u aprilu zauzelo stari lučki grad Trabzon. Južna kolona je zauzela gradove Muş i Bitlis, goneći pred sobom demoraliziranu osmansku vojsku.

Osmanska armija je pod novim komandantom Vehip Pašom dobila je naredbu da Rusima preotme Trabzon. Turska vojska je krenula obalom prema Trabzonu, ali su Rusi zahvaljujući pomoći svojih mornaričkih snaga uspjeli zaustaviti tursku kolonu. General Judenič je na na ovaj turski napad odgovorio kontanapadom prema gradu Erzincanu, te ga zauzeo 2. jula 1916. Zbog tog su Turci potpuno zaustavili ofanzivu prema Trabzonu, i prešli u odbranu. Jedini uspjeh sa turske strane imao je Mustafa Kemal koji je Rusima uspio preoteti gradove Muş i Bitlis u augustu 1916, međutim i on se krajem jeseni mirao povući iz tih gradova.

1917[uredi - уреди]

Ruski generalštab imao je planove o daljnjim vojnim koracima protiv Osmanlija, ali je nenadana Februarska revolucija (23. februar 1917.) omela sve daljnje vojne operacije. [4] Nova vlada je postavila generala Judeniča u prilično besmislenu poziciju na Kavkaskoj fronti, te se on povukao u mirovinu. Turci su s druge strane bili pod velikim pritiskom britanske vojske u Palestini i Mezopotamiji , pa su zbog toga povukli većinu vojske na južne frontove. Ostatak preostale 1917. se ruska vojska, zbog revolucionarnih zbivanja postepeno sve više raspadala, - tako da je nakraju spala na nekoliko hiljada dobrovoljaca.

Turski vojnici pokapaju muslimanske civilne žrtve rata

5. decembar 1917. godine potpisan je Sporazum o prekidu vatre u Erzincanu između Rusije i Osmanskog Carstva time je nakratko završio taj oružani sukob[5]

Između decembra 1917. i februara 1918, upućeno je umjesto ruske vojske u rasulu - 7. armenskih pukova na front,[4] koji su napuštali ruski vojnici, ostavljajući Armencima svoje naoružanje.

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Sarıkamış Harekatı (22 Aralık 1914 – 15 Ocak 1915), izdavač: Turska armija((tr))
  2. "Značenje nafte"The Encyclopedia Americana, 1920., str. 403
  3. A.S. Safrastian "Narrative of Van 1915" Journal Ararat, London, January, 1916
  4. 4.0 4.1 "Caucasus Campaign" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Caucasus+Campaign. pristupljeno 30. 05. 2012. 
  5. Tadeusz Swietochowski, Russian Azerbaijan 1905-1920, str. 119

Vanjske veze[uredi - уреди]