Kolubarska bitka

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Kolubarska bitka
Segment Prvi svjetski rat

Prikaz Kolubarske bitke
Datum 16. studenog do 15. prosinca 1914.
Lokacija Srbija okolica Kolubare, Ljiga, Suvobora i Maljena, Srbija
Ishod Srpska pobjeda
Sukobljene strane
Austro-Ugarska
Austro-Ugarska
Srbija
Kraljevina Srbija
Komandanti i vođe
Austro-Ugarska Oskar Potiorek Srbija Radomir Putnik
Srbija Živojin Mišić

Kolubarska bitka je bitka Prvog svjetskog rata u kome su sudjelovale vojske Austro-Ugarske i Srbije.

Nakon Cerske bitke, austro-ugarska vojska na čelu sa generalom Oskarom Potiorekom kreće ponovo na Srbiju. Prikupivši snage Potiorek ovaj put napad vrši iz dva pravca, jedan ide preko Drine dok drugi preko Save na Beograd. Na drugoj strani Srbi se nalaze u teškoj situaciji, pored toga što neprijatelj napada na dva fronta vojsci je ponestalo hrane, odjeće, obuće, i povrh svega topničkog i puščanog strjeljiva.

Dana 6. studenog 1914. godine austro-ugarske trupe forsiraju Drinu i nastupaju prema Šumadiji dok srpski topovi šute zbog nedostatka strjeljiva. Vojska se nalazi u raspadnom stanju bježeći ispred moćnijeg neprijatelja. Paralelno sa vojskom pred zvjerstvima austrougarske vojske povlačio se i narod koji je dodatno otežavao povlačenje. Mnogi srpski vojnici koji su bili iz oblasti koje je zauzela austrougarska vojska napuštali su svoje jedinice da bi smestili svoje porodice na sigurno, nakon čega su se vraćali, što je još više poljuljalo moral srpske vojske. Koliko je teško stanje bilo govori i sjednica vlade i vrhovnog zapovjedništva u Valjevu gdje je vojvoda Putnik predlagao sklapanje primirja, tj. predaju.

Dimitrije Tucović je ostavio svedočenje o bezakonju koje je tada vladalo u redovima vojske:

Na Jučerašnjem maršu pokazalo se u punoj svetlostl besnilo ratnih strasti. Vojnici su izgubili svaki čovečanski osećaj i kao besni psi jure rojem pored druma od kuće do kuće, tražeći šta će opljačkati. Deca i žene uzaman zapomažu da spasu što imaju, dok ih naperena puška u grudi ne ućutka. Gledao sam kako jedan vojnik svlači s dece na kolima koja beže ponjavu i preti majci da će je ubiti ako bude zapomagala. Jedan trese košnicu, drugi prosipa rakiju, treći vadi hleb iz vatre. Nastao je takav haos kao da ova zemlja ne postoji i kao da niko nikoga ne pripoznaje.[1]

– Tucovićev ratni dnevik, 16. novembra 1914. godine

Tada na pozornicu stupa jedan od najvećih srpski vojskovođa, nekoliko puta umirovljeni general (tada) Živojin Mišić. Preuzevši od Petra Bojovića zapovjedništvo nad srpskom 1. armijom, Mišić uspijeva okupiti rasute i iznemogle postrojbe. Uspostavivši zapovjedni lanac Mišić protiv volje vrhovnog zapovjedništva i regenta Aleksandra povlači svoje postrojbe na položaj Kolubara-Suvobor-Ljig. Iako je ovim potezom morao predati Beograd austro-ugarskim snagama, Mišić dobiva na vremenu, odmara svoje snage, i dočekiva pošiljku topničkog strjeljiva.

Dana 3. prosinca 1. srpska armija kreće u odlučni protunapad te, iako malobrojne u odnosu na neprijatelja, srpske postrojbe pod vodstvom Živojina Mišića razbijaju austro-ugarsku 5. i 6. armiju, i odlučno ih tjeraju preko Drine u Bosnu. Srpske snage su zarobile oko 40 000 austro-ugarskih vojnika, oslobodile Beograd, a „mozak” ove bitke Živojin Mišić je dobio čin vojvode.

Nakon Kolubarske bitke koja je snažno odjeknula u Europi i svijetu, njemačke novine su pisale: Srbija je još jednom uskrsla iz groba Kosova polja i iz kolubarskog vrela crpiti će tokom čitavog jednog vijeka gordu hrabrost za najveće bitke.[nedostaje referenca]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • D. T. Bataković i N. B. Popović (prir.), Kolubarska bitka, Litera, Beograd, 1989, 210 str.
  • Dimitrije Tucović, Sabrana dela, knjiga 8. str. 343-344.
  1. Dimitrije Tucović, Sabrana dela, knjiga 8. str. 343-344.