Mars

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Mars (razvrstavanje).
Mars
Pogled na planet Mars

Pogled na planet Mars
Svojstva orbite
Prosječni polumjer 227,936,640 km
Ekscentricitet 0.09341233
Ophodno vrijeme 686.98 dana
(1.88081578 Julijanskih godina)
Sinodički period 779.95 dana
Prosječna orbitalna brzina 24.1309 km/s
Nagib 1.85061°
Broj prirodnih satelita 2
Fizička svojstva
Ekvatorijalni polumjer 3,396.2 km
Površina 144 milijuna km2
Masa 6.4191 × 1023 kg
Prosječna gustoća 3.94 g/cm3
Gravitacijsko ubrzanje na ekvatoru 3.71 m/s2 = 0.38G
Period rotacije 24h 37min 23s
Nagib osi 25.19°
Albedo 0.15
Izlazna brzina 5.02 km/s
Površinska temp.
min prosj. max
133 K 210 K 293 K
Sastav atmosfere
Atmosferski tlak 0.7-0.9 kPa
Ugljik dioksid 95.32%
Dušik 2.7%
Argon 1.6%
Kisik 0.13%
Ugljični monoksid 0.07%
Vodena para 0.03%
Dušični oksid 0.01%
Neon 2.5 dpm
Kripton 300 ppb
Ksenon 80 ppb
Ozon 30 ppb
Metan 10.5 ppb

Mars je četvrti po redu planet od Sunca. Mars je udaljen 1.52 AU ili 227,940,000 km od Sunca, ima promjer 6,794 km i masu 6.4219 × 1023 kg. Oko Marsa kruže dva mala prirodna satelita: Fobos i Deimos. Fobos ima promjer 11 km i masu 1.08e16 kg, dok Deimos ima promjer 6 km i masu 1.80e15 kg. Putevi koje opisuju oko Marsa također su različiti. Fobos kruži na 9,000 km od središta Marsa, dok Deimos kruži na 23,000 km.

Mars je bio rimski bog rata. Grčko ime za Mars je Ares, pa za pojmove vezane uz Mars koristimo prefiks areo- umjesto geo-, npr. umjesto geografska širina koristimo pojam areografska širina.


Fizička svojstva[uredi - уреди]

Atmosfera i klima[uredi - уреди]

Marsova atmosfera je primetno drugačija od Zemljine, a sastoji se uglavnom od ugljen-dioksida (95.32%), uz male primese drugih elemenata: vodonika (2.7%), argona (1.6%), kiseonika (0.13%) i neona (0.00025%). Takođe sadrži i vodenu paru (0.03%), a u polarnim krajevima je nađen ozon.

Planeta Mars sa vidljivim polarnim kapama
(izvor: NASA-Hubble teleskop, snimljeno tokom opozicije Marsa 2001.)

Polarne kape zimi se prošire do 40-50° geografske širine. Sonda Viking Lander 2 je na 47° severne širine snimila tanak sloj inja. Severna polarna kapa se za vreme severnog leta smanji na meru od oko 800 km, a južna za južnog leta na oko 400 km. Osim ugljen-dioksida (suvi led), polarne kape sadrže i smrznutu vodu jer je uočeno da sublimacijom CO2 kape ne nestaju, a temperatura je uvek ispod 273 K (0 °C). Ova smrznuta voda je izmešana sa česticama prašine.

Temperaturne razlike i nastanak oluja[uredi - уреди]

Prosečna izmerena temperatura na Marsovoj površini je 210 K, sa maksimumom od 293 K i minimumom od 130 K. Najtoplija su područja oko ekvatora i u subpolarnoj tački zato što temperatura tla zavisi o uglu pada sunčevih zraka i često varira jer je retka atmosfera slab toplinski spremnik.

Na polovima temperatura zimi ne prelazi 160 K, a pada i do 120 K što je dovoljno da CO2 kondenzira. Tada dio atmosferskog CO2 prelazi u polarnu kapu što dovodi do naglog pada tlaka na tom području i zrak sa čitavog globusa struji prema tom polu.

Temperaturne razlika između svjetlijih i tamnijih područja, odnosno tla i atmosfere, uvjetuju miješanje atmosfere. Vjetrovi, koji su pri tlu brzine 10 m/s, podižu čestice prašine do 50 km uvis i prenose ih na udaljenosti od više tisuća kilometara. Vjetrovi dostižu brzine do 100 m/s, izazivajući godišnje stotinjak pješčanih oluja koje, kada je Mars u perihelu, a vjetar i temperatura u svom maksimumu, mogu prekriti cijeli planet prašinom.

Pješčane oluje dovode do zanimljivog efekta "anti-staklenika" - velike količine prašine u atmosferi ne dopuštaju sunčevoj svjetlosti da neoslabljena prodre do površine, a propuštaju toplinsko zračenje Marsove površine koja se hladi, dok se viši dijelovi atmosfere zagrijavaju.

Oblaci[uredi - уреди]

Iako atmosfera sadrži samo jednu tisućinu vodene pare koju nalazimo u Zemljinoj atmosferi, voda se uspijeva kondenzirati i formirati oblake koji lebde na velikim visinama. Oblaci su redovita pojava na Marsu unatoč maloj količini vodene pare u atmosferi. Promatrani su i sa Zemlje, a sa letjelica Mariner i Viking snimljeni su bezbrojni oblici koje možemo svrstati u nekoliko kategorija:

  • zavjetrinski valovi oblaci su koji se formiraju u zavjetrini visokih dijelova reljefa poput vulkana, kratera i planina. Zrak u tim područjima kreće se u valovitim oscilacijama.
  • valovski oblaci doimaju se poput redova paralelnih valova i redovito ih nalazimo nad rubovima polarnih kapa.
  • oblačne ulice su linearni nizovi kuglastih oblaka sličnih kumulusima.
  • trakasti oblaci najčešći su nad visoravnima jugozapadno od Syrtis Major.
  • magla i jutarnja sumaglica mogu se formirati u dolinama, kanjonima i kraterima i vidljivi su sa Zemlje.
  • paperjasti oblaci su izduženi oblaci koji nastaju podizanjem materijala i najčešće se sastoje od čestica prašine. Nalazimo ih prvenstveno u južnoj hemisferi, kod visoravni Syrtis major, ali i na sjeveru, u predjelu Tharsis Montes.

Čestice prašine stalno prisutne u atmosferi daju joj narančastu nijansu. Pješčane oluje vide se sa Zemlje kroz žuti filter kao "žuti oblaci". Oblaci koji se sastoje od aerosola vode i CO2 promatraju se kroz modri filter i zovemo ih "modri oblaci".

Tlak[uredi - уреди]

U odnosu na Zemlju, Marsova atmosfera je vrlo rijetka zbog čega ima niski površinski tlak koji varira od 1 do 10 mbar, ovisno o uvjetima. Prosječan tlak u području srednje površinske razine iznosi 7 mbar. Već spomenuta sublimacija i kondenzacija CO2 mijenja tijekom godine globalni tlak za 20%.

Viking Lander 1 je izmjerio srednji dnevni tlak od samo 6.8 mbar u trenutku kad je južna polarna kapa bila najveća, a u drugom dijelu godine iznosio je čak 9.0 mbar. Viking Lander 2 izmjerio je najveći tlak od 10.8 mbar.

Pronađeni su dokazi da je nekad gušća Marsova atmosfera dozvoljavala postojanje tekuće vode na Marsu. Oblik reljefa koji uvelike podsjeća na kontinente, obale oceana, riječne kanjone, jezera i otoke navodi na pomisao da su velike vode nekad oblikovale taj teren.

Reljef[uredi - уреди]

Sjeverni pol planeta Mars, digitalna fotomontaža slika prikupljenih sa sonde Viking 1
(izvor: NASA/JPL-Caltech)
Topografska karta planeta Mars. Istaknuta područja: vulkani Tharsis na zapadu uključujući planinu Olympus, na istoku Valles Marineris i kotlina Hellas na jugu
(izvor: NASA/JPL-Caltech)

Marsov pejzaž sličan je Zemljinom i Mjesečevom, no ima i svojih posebnosti. Teren je prosječnog nagiba 3°. Površina Marsa je crvene boje zbog velikih količina željeza koje sadrži. Možemo je podijeliti na sjevernu i južnu polutku granicom koja siječe ekvator pod kutem od 35°. Teren južne je u prosjeku 2-3 kilometra viši od sjeverne, uglavnom zbog razlike u gustoći kore. Južna polutka puna je udarnih meteorskih kratera veličine od 3 do 120 km nastalih u doba bombardiranja planetoidima. Manji krateri su malobrojni. Na sjevernom dijelu prevladava bazalt koji je gušći od granita i zato ima niži ravnotežni položaj. To bazaltno područje je zapravo kora prelivena lavom koja je uništila starije kratere, zbog čega je ravnija.

Za razliku od Mjesečevih kratera, Marsovi u pravilu nemaju središnju izbočinu i zasuti su izmrvljenim materijalom. Na Marsovoj površini razlikujemo nekoliko oblika reljefa.

Glatke kružne udubine okružene planinskim lancem na rubu nazivamo bazenima. Najveći su Planitia Argyre (Argirska ravnica) promjera 1000 km i Planitia Hellas (Grčka ravnica) promjera 1700 km. Oba bazena su svijetle površine. Dno Planitiae Hellas prekriveno je pješčanim slojem tako da nema nikakvih vidljivih detalja, a od okoline (brdovitog područja Hellespontus - Dardaneli) niže je 6 kilometara. Tlak u toj potolini dovoljan je za ukapljivanje vode (>6.1 mbar). Okružena je masivnim planinskim prstenom visokim oko 2 km, najvjerojatnije nastalim izbacivanjem materijala iz bazena pri udaru asteroida. Znatno doprinosi visokoj topografiji južne polutke. Manji bazeni promjera nekoliko stotina kilometara, veoma podsjećaju na veće kratere.

Među najspektakularnije pojave na Marsovoj površini zasigurno se ubraja i splet kanjona Valles Marineris (Marinerove doline), dug 4500 km, širok između 100 i 200 km, a dubok 6-7 km.

Valles Marineris

Vulkani[uredi - уреди]

Olympus Mons, najveći ugasli vulkan na Marsu i u Sunčevom sustavu.

Zemlji slični oblici na Marsovoj površini su ugasli vulkani. Ima ih nekoliko desetaka, a uglavnom su smješteni na sjevernoj polutki. U njih ubrajamo i najveći vulkan u Sunčevu sustavu, Olympus Mons (Olimpska gora). Uzdiže se 27 km nad okolinu, a star je oko 2.5 milijardi godina. Promjera je 600 km, a njegov rub je strma, gotovo okomita litica visoka 4-6 km. Iako je vrlo visok, zbog velikog promjera ima prosječni nagib od samo 3° - 5° tako da nije stožastog oblika nego plosnat.

Olympus Mons se nalazi u predjelu Tharsis Montes (Tarsejsko gorje), najvećem vulkanskom području i to u njegovom sjeverozapadnom dijelu. Tharsis Montes je visoravan kraj Marsova ekvatora prosječne visine 10 km i širine 4000 km. Uz Olympus Mons, na njoj se nalaze još tri gigantska vulkana: Arsia Mons (Arsijska gora), Pavonis Mons (Paunova gora) i Ascraeus Mons (Askarska gora). Sva četiri ubrajamo u štitaste ("havajske") vulkane, zbog oblika koji je nastao izljevnom erupcijom, relativno mirnim izlijevanjem bazaltne lave koja je sporo tekla formirajući vulkanski stožac.

Kaldere, velike okruglaste udoline na vrhu, nastale su propadanjem krova ognjišta vulkana izazvanog naglim podzemnim povlačenjem magme. Najveća razlika između havajskih i tarsejskih vulkana je veličina - vulkani na Marsu su 10 do 100 puta veći nego zemaljski. Uzroci tome su najvjerojatnije dugotrajnije i veće erupcije i slabija gravitacijska sila. Takvi golemi vulkani na Marsu uspjeli su nastati zato što su vruća vulkanska područja ostala na istom mjestu u kori tijekom stotina milijuna godina. Nasuprot tome, na Zemlji su vulkanske regije često pomicane zbog tektonike litosfernih ploča. Kako se zemaljske ploče pomiču, niču novi vulkani, a stari se gase.

Sjeverno od Tharsis Montes leži Alba Patera, vulkan plosnatog oblika - plitka tanjurasta formacija - patera. Patere nalazimo samo na Marsu. Alba Patera promjera je od čak 2000 km, ali je visoka "samo" 7 km. Druga najveća vulkanska regija na Marsu je Elysium Planitia (Elizejska ravnica) istočno od Tharsis Montes.

Tektonika[uredi - уреди]

Tektonika Marsa je, za razliku od Zemljine, koja je vodoravna i temelji se na pomicanju litosfernih ploča, okomita zbog vruće lave koja se probija prema gore kroz koru do površine.

Znanstvenici vjeruju da je prije 3.5 milijardi godina Mars doživio najveće poplave u Sunčevu sustavu jer su se goleme količine vode prelijevale iz višeg područja južne u nižu, sjevernu hemisferu. Postavljaju se pitanja odakle je došla ta masa vode, koliko su trajale poplave i gdje je sad?

Trenutno je Mars prehladan i ima prenizak tlak na površini da bi se voda mogla dulje zadržati u tekućem obliku. Količina vode koju nalazimo u obliku leda na polovima i oblaka i vodene pare u zraku nije ni približno dovoljna za davno stvaranje Marsovih kanala i kanjona.

Mars Global Surveyor snimio je fotografije koje nagoviještaju postojanje podzemnih spremnika vode iz kojih se povremeno i ponegdje voda probija na površinu u obliku gejzira.

Svojstva unutrašnjosti planeta[uredi - уреди]

Zbog velike razlike u masi, Marsova unutrašnjost se dosta razlikuje od Zemljine. Kora je debela stotinjak kilometara, bogata je silicijem i aluminijem, a siromašna magnezijem. Ispod nje nalazi se plašt s feromagnetskim silikatima, dok se jezgra, koja zauzima približno četvrtinu obujma planeta, sastoji od rastaljenog troilita (željezni sulfid).

Orbita i rotacija[uredi - уреди]

Mars ima primjetno izduženu putanju (ekscentricitet 0.093), pa mu se udaljenost od Sunca znatno mijenja tijekom Marsove godine, što bitno utječe na klimu.

Marsov siderički period revolucije (siderička godina) traje 687 dana, a period rotacija (siderički dan) 24h 37min 23s. Os rotacije nagnuta je, slično kao i kod Zemlje, 25° prema ravnini revolucije.

Magnetosfera[uredi - уреди]

Mars posjeduje slabo magnetsko polje. U usporedbi sa Zemljinim, jakost Marsova polja je oko 500 puta slabija. Osim toga, magnetski polovi Marsa su suprotno orijentirani od Zemljinih. Zemljin sjeverni magnetski pol se nalazi blizu južnog geografskog pola, a na Marsu je sjeverni magnetski pol na sjevernom areografskom polu.

Prirodni sateliti[uredi - уреди]

Marsovi prirodni sateliti
Ime Promjer (km) Masa (kg) Polumjer orbite (km) Ophodno vrijeme
Fobos 22.2 (27 × 21.6 × 18.8) 1.08×1016 9 378 7.66 sati
Deimos 12.6 (10 × 12 × 16) 2×1015 23 400 30.35 sati

Fobos i Deimos su jedini Marsovi prirodni sateliti, a smatra se da potječu iz drugih krajeva sunčeva sustava - asteroidi uhvaćeni Marsovim gravitacijskim poljem.

Po sastavu su slični asteroidima tipa C (bogati su ugljikom). Njihova mala gustoća sugerira da nisu sastavljeni od punog kamena, već najvjerojatnije od mješavine kamena i leda. Pretpostavlja se da su ova dva satelita nastala u vanjskom dijelu sunčeva sustava (ne u asteroidnom pojasu). Oba su satelita posuta kraterima.

Kruženje Fobosa i Deimosa

Zbog njihove blizine Marsu, ljudi bi ih u budućnosti mogli iskoristiti kao svojevrsne postaje u putanji oko Marsa.

Povijest ljudskog istraživanja[uredi - уреди]

Planet Mars uvijek je očaravao čovjeka svojom jarkocrvenom bojom na noćnom nebu. Pojavom teleskopa sa boljim razlučivanjem početkom 18. stoljeća, Mars je postao poprište polemike zbog otkrića polarnih kapa kao i zbog pogrešnog identificiranja kanala na njegovoj površini. Postojala je pretpostavka da na planetu teče voda, te da prema tome postoji mogućnost života van Zemlje, što se nije slagalo sa mišljenjem toga vremena.

Talijanski astronom Giovanni Schiaparelli je 1877. godine otkrio uzdužne i poprečne tanke niti koje je nazvao "kanalima" i za koje se smatralo da ih je izgradila vanzemaljska civilizacija. Dokazano je da je to bila optička varka, kao i sezonske promjene površine koje su viđene u modrozelenkastim nijansama i za koje se pretpostavljalo da su uzrokovane bujanjem vegetacije. Uzrok te iluzije je komplementarnost modrozelene i narančastocrvene (realne) nijanse pa se za mjesta manjeg sjaja čini da su modrozelenkasta.

Tijekom kratke astronautske ere spoznato je o Marsu mnogo više nego kroz sva stoljeća prije. Prva uspješna sonda Mariner 4 poslala je u srpnju 1965. seriju od 22 fotografije koje su otkrile mnoge kratere i prirodno nastale kanjone, ali ništa što bi navodilo na postojanje umjetnih kanala i tekuće vode. Sonda Mariner 9 prva je uspješno poslala slike sa većeg dijela površine Marsa, snimljene iz orbite.

Površine Marsa snimljena sa letjelice Viking-Lander-jedna
(izvor: NASA)

U srpnju i listopadu 1976. na površinu Marsa sletjele su letjelice Viking Lander 1 i Viking Lander 2, poslale mnoštvo fotografija i provele tri biološka eksperimenta kojima je otkrivena neobična kemijska aktivnost, ali ni traga živim mikrobiološkim organizmima. Prema tumačenju biologa koji su sudjelovali u misijama, Mars se samo-sterilizira kombinacijom smrtonosnog ultraljubičastog zračenja, ekstremne sušnosti i oksidirajuće naravi tla.

Osim dvaju Viking Landera, na Marsovu površinu su uspješno sletjeli samo još Mars Pathfinder 4. srpnja 1997. te roveri-blizanci Spirit i Opportunity (Mars Exploration Rovers ili kraće MER), u siječnju 2004. godine. Oba MERa, koji se nalaze na suprotnim stranama Marsa, pronašla su dokaze da je Mars nekad imao oceane tekuće vode. Roveri su još uvijek aktivni (ožujak 2010.).

Vodu na Marsu otkrile su i svemirske sonde Mars Odyssey i Mars Express. Mars Express, europska sonda koja je do Marsa donijela i lander Beagle 2 (s kojim je izgubljen kontakt pri spuštanju na Mars), u Marsovoj je orbiti od prosinca 2003. Osim dokaza o postojanju vodenog leda na sjevernoj i južnoj polarnoj kapi, sonda je otkrila i prisustvo metana u atmosferi, koji se obično oslobađa u zrak erupcijama vulkana i biološkim procesima.

Ukupno je do sredine 2004. sa Zemlje prema Marsu poslano 29 sondi.




Međuplanetarne sonde
Ime sonde Država Datum lansiranja Datum dolaska Opaska
 Mars 1  SSSR  1. studenog 1962  -  Izgubljen kontakt sa sondom.
 Mariner 3  SAD  5. studenog 1964  -  Izgubljen kontakt sa sondom.
 Mariner 4  SAD  28. studenog 1964  15. srpnja 1965  Prve slike planeta Mars izbliza.
 Zond 2  SSSR  30. studenog 1964  -  Izgubljen kontakt sa sondom.
 Zond 3  SSSR  18. srpnja 1965  -  Izgubljen kontakt sa sondom.
 Mariner 6  SAD  24. veljače 1969  31. srpnja 1969  Prva dvojna misija. Primljene slike.
 Mariner 7  SAD  27. ožujka 1969  4. kolovoza 1969  Primljene slike.
 Mariner 8  SAD  8. svibnja 1971  -  Raketa pala u more nakon lansiranja.
 Mars 2  SSSR  19. svibnja 1971  27. studenog 1971  Sletjela na površinu, ali ni jedna slika primljena.
 Mars 3  SSSR  28. svibnja 1971  2. prosinca 1971  Sletjela na površinu, ali kontakt izgubljen.
 Mariner 9  SAD  30. svibnja 1971  13. studenog 1971  Slike sa Marsa.
 Mars 4  SSSR  21. srpnja 1973  10. veljače 1974  Proletjela pokraj Marsa.
 Mars 5  SSSR  25. srpnja 1973  10. veljače 1974  Izgubljen kontakt.
 Mars 6  SSSR  5. kolovoza 1973  12. ožujka 1974  Sletjela na površinu, ali kontakt izgubljen.
 Mars 7  SSSR  9. kolovoza 1973  9. ožujka 1974  Proletjela pokraj Marsa.
 Viking 1  SAD  20. kolovoza 1975  19. lipnja 1976  Sletjela na površinu, ali kontakt izgubljen.
 Viking 2  SAD  9. rujna 1975  7. kolovoza 1976  Sletjela na površinu. Slike sa Marsa. Napravljena 3 pokusa, ali tragovi života nisu pronađeni.
 Phobos 1  SSSR  7. srpnja 1988  -  Izgubljen kontakt.
 Phobos 2  SSSR  12. srpnja 1988  29. siječnja 1989  Primljene slike i telemetrija, nedugo potom izgubljen kontakt.
 Mars Observer  SAD  25. rujna 1992  24. kolovoza 1993  Izgubljen kontakt.
 Mars 96  Rusija  16. studenog 1996  -  Raketa pala u more nakon lansiranja.
 Pathfinder  SAD  4. prosinca 1996  4. srpnja 1997  Slike sa Marsa i podaci o 15 kemijskih pokusa izvršenih na tlu i atmosferi.
 Mars Global Surveyor  SAD  7. studenog 1996  11. rujna 1997  Kompletna karta Marsa. Podaci sakupljeni. Potvrđeni tragovi vode na planetu.
 Mars Climate Orbiter  SAD  11. prosinca 1998  -  Izgorjela u višim slojevima Marsove atmosfere.
 Mars Polar Lander  SAD  3. siječnja 1999  -  Nakon dolaska u orbitu Marsa, kontakt sa sondom izgubljen.
 Deep Space 2  SAD  3. siječnja 1999  -  Sonde izgubljene sa Mars Polar Lander - matične letjelice.
 Mars Odyssey  SAD  7. travnja 2001  24. listopada 2001  Primljeni podaci o geološkom sastavu Marsa.

Život na Marsu[uredi - уреди]

Glavni članak: Život na Marsu

Naučnici još uvijek nisu složni po pitanju postojanja izumrlog ili sadašnjeg života na Marsu. Ako bi život bio prisutan, to bi najvjerovatnije bilo u obliku mikroorganizama. 29. svibnja 2013. na marsu je snimljeno neobično biće za koje kažu da je gušter.

Mars u romanima i filmovima[uredi - уреди]

Planet Mars mnogo puta se pojavljuje kao mjesto radnje ili subjekt u romanima, filmovima, pa i u radio dramama. Najveći šok doživjela je američka publika 30. listopada 1938, kada je Orson Welles izveo radio adaptaciju novele Rat svjetova (roman o napadu Marsijanaca na Zemlju). Interpretacija Orsona Wellsa stvorila je masovnu paniku kod publike toga vremena.

Romani[uredi - уреди]

Filmovi[uredi - уреди]

  • Aleita: kraljica Marsa (1924)
  • Flash Gordon: Mars attacks the world (1938)
  • The Purple Monster Strikes (1945)
  • Rocketship X-M (1950)
  • Flight to Mars (1951)
  • Mars crveni planet (Red Planet Mars) (1952)
  • Zombies of the Stratosphere (1952)
  • Abbot and Costello go to Mars (1953)
  • Invaders from Mars (1953)
  • War of the Worlds (1953)
  • Conquest of Space (1955)
  • It! The Terror from Beyond Space (1958)
  • Angry Red Planet (1959)
  • A Martian in Paris (1961)
  • The Day Mars Invaded Earth (1962)
  • Robinson Crusoe on Mars (1964)
  • Santa Claus Conquers the Martians (1964)
  • The Maid and the Martians (Pajama Party) (1964)
  • Hanno 12 Mani (1964)
  • Horrors of the Red Planet (1964)
  • Frankenstein Meets the Space Monster (1965)
  • Mars Needs Women (1966)
  • Queen of Blood (1966)
  • Don't Play with Martians (1967)
  • Quatermass and the Pit (1967)
  • Mission Mars (1968)
  • The Alpha Incident (1977)
  • Capricorn One (1978)
  • Alien Contamination (1981)
  • Invaders from Mars (1986)
  • Total Recall (1990)
  • Project Shadowchaser 3000 (1995)
  • Mars (1996)
  • Mars Attacks! (1996)
  • Species II (1998)
  • My Favorite Martian (1999)
  • Misija na planet Mars (Mission to Mars) (2000)
  • Crveni planet (Red Planet) (2000)
  • Ghosts of Mars (2001)

Eksterni linkovi[uredi - уреди]



Sunčev sistem
Solar System XXVII.png
Zvijezda: Sunce

Planete: Merkur | Venera | Zemlja (Mjesec) | Mars | Jupiter | Saturn | Uran | Neptun


Patuljasta planeta: Cerera | Pluton | Erida

Pojas asteroida | Kajperov pojas | Ortov oblak