Lavoslav Ružička

Izvor: Wikipedia
Lavoslav Stjepan Ružička
Rođenje
Vukovar, Austro-Ugarska
Smrt 26. septembar 1976. (dob: 89)
Mammern, Švicarska
Državljanstvo Švicarska
Polje Biokemija
Alma mater Technische Hochschule Karlsruhe
Akademski mentor Hermann Staudinger
Poznat po terpeni
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za kemiju (1939)

Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. rujna 1887. - Mammern, Švicarska, 26. rujna 1976.) dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, te je prvi dobitnik te nagrade iz Hrvatske. Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jednog za prirodoslovne znanosti i pravo).

Mladost i obrazovanje[uredi - уреди]

Ružička je rođen u Vukovaru (u to vrijeme dio Austro-Ugarske). Potječe iz obitelji obrtnika i poljoprivrednika. Pohađao je klasičnu gimnaziju u Osijeku. Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku. Upisao je kemiju, vjerojatno zbog toga što se nadao poslu u novo otvorenoj rafineriji šećera u Osijeku.

Zbog teške svakodnevice i političke nestabilnosti, odlazi na Visoku tehničku školu u Karlsruheu u Njemačkoj. Bio je dobar student u područjima koje je volio i za koje je mislio da će mu biti potrebni u budućnosti, kao npr. organska kemija.

Ondje je Ružička uspostavio uspješnu suradnju s Hermannom Staudingerom. Radeći s njim, 1910. dobiva svoju diplomu, te s Staudingerom odlazi u Zurich i postaje njegov asistent.

Rad i istraživanje[uredi - уреди]

Ružičkini prvi radovi bili su s područja prirodnih spojeva. Cijeli svoj život ostao je na tom području. Proučavao je strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium dalmatinskog buhača. Radeći, došao je u doticaj s kemijom tarpena - veoma interesantnog industriji parfema. Namjeravao je započeti samostalna istraživanja, te je uspostavio uspješnu i produktivnu suradnju s "Cie Company" (kasnije "Firmenich") u Ženevi.

1916. - 1917., dobiva podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema Haarman & Reimer iz Holzmindena u Njemačkoj. Zbog znanja iz područja tarpena, 1918. postaje izvanredni profesor, a 1923. i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Sveučilištu u Zurichu.

Godine 1921. Ružička se pridružuje ženevskim proizvođačima parfema Chuit, Naef & Firmenich. Radeći tamo stječe financijsku stabilnost, te iz Züricha odlazi u Basel. Godine 1927. postaje profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj. Ondje ostaje tri godine, a kasnije se ponovno vraća u Švicarsku, gdje postaje vodeći stručnjak na području kemijske industrije.

Ponovno u Zürichu, na "ETH"-u postaje profesor organske kemije i započinje najplodnije razdoblje svoje karijere. Proširuje područja svojih istraživanja, dodajući kemiji tarpena i steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona), njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije.

Godine 1939. osvaja zajedno s Adolfom Butendandtom Nobelovu nagradu za kemiju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog.

Okrenuo se proučavanju novih područja: biokemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze tarpena. Godine 1957., Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu.

Ružička se značajno posvetio problemima edukacije. Inzistirao je na boljoj organizaciji akademskog obrazovanja i znanstvenog rada u SFRJ, te je uspostavio Švicarsko-Jugoslavensko društvo. Također je postao i počasni član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U Švicarskoj je osnovana nagrada "Ružička" za mlade znanstvenike iz koji rade u Švicarskoj. U rodnom mu je Vukovaru u čast otvoren muzej (1977.), koji nažalost uništen 1991. za vrijeme Domovinskog rata.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]