Bijela garda (Rusija)

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostale upotrebe, pogledajte članak Bela garda.
Bijela garda
Белая Гвардия
Grb Kolčakove sibirske vlade
Grb Kolčakove sibirske vlade
Država  SSSR

Bijela garda (ruski: Белая Гвардия) ili Bijelogardejci (ruski: белогвардейцы), je naziv za razne vojne formacije Bijelog pokreta (ruski: Белое движение) heterogene antikomunističke protivnike sovjetske vlasti nakon Oktobarske revolucije, koji su se borili protiv te vlasti svo vrijeme građanskog rata (19171922) [1] a i nakon njega sve do 1923. godine.

Historija[uredi - уреди]

Protiv nove sovjetske vlasti prvi su se digli bivši monarhistički oficiri, a nakon potpisivanja antikomunističkih 3. marta 1918. kojim se Sovjeti odrekli velikog dijela nekadašnjeg Ruskog Imperija i svi njihovi lijevi saveznici menjševici i revolucionarni socijalisti. [1]

Velika pomoć Bijeloj gardi u Sibiru bila je Čehoslovačka legija, sastavljena od čeških i slovačkih dezertera iz austro-ugarske vojske, kojima je bivša ruske vlade je dozvolila da formiraju vlastitu jedinicu. Sovjetska vlada im je u martu 1918. dozvolila da napuste Rusiju preko [[Daleki Istok|Dalekog istoka, ali je njihovo prebacivanje zapelo u maju, nakon oružanih incidenata koji su se dogodili tokom transporta. Zbog tog je Lav Trocki 29. maja Lav Trocki, ratni komesar Crvene armije naredio da predaju svoje oružje. Oni su to odbili, i savladali lokalne crvenoarmejce koje su ih trebali razoružati, nakon tog preuzeli kontrolu nad transibirskom željeznicom. [1]

U vakuumu koji je uslijedio nakon tog, pojavile su se dvije bijelogardejske vlade; Zapadnosibirski komesarijat, u kom su dominirali liberali, sa sjedištem u Omsku, i Odbor delegata ruske Dume, u kom su prevladavali eseri (socijalisti), sa sjedištem u Samari. [1]

Ti događaji izazvali su snažnu reakciju sovjetske vlade u Moskvi, koja je nakon tog istjerala sve menjševike i esere iz Ustavotvorne skupštine i svih vladinih tijela, sve do najnižih oblasnih sovjeta uz zabranu bilo kakve dalnje političke aktivnosti. [1]A negdje oko septembra otpočela je njihova odlučna akcija protiv dojučerašnjih saveznika nazvana Crveni teror koja je sprovodena davanjem širokih ovlašenja Čeki (politička policija). Ona je provela akciju masovnih hapšenja, uz suđenje po kratkom postupku i likvidaciju svih onih koji su bili osumnjičeni kao neprijatelji, najgori oblik njihove odmazde bilo je strijeljanje taoca (najčešće rodbine). [1]

Ciljevi i ideologija[uredi - уреди]

Osnovni cilj svih Bijelogardejaca bio je rušenje sovjetske vlasti i bolješevika, po bilo koju cijenu i to je bila gotovo jedina točka oko koje su se svi inače brojni pokreti i njihovi lideri slagali, u svemu ostalom među njima su postojale velike i čak i nepremostive razlike, jer oni nisu imali neku zajedničku ideologiju, a niti jedinstvenog vođu. Većina njih bili su monarhisti i vatreni ruski nacionalisti, njihov slogan bio je vrlo jednostavan: Jedinstvena Rusija, velika i nedjeljiva (Rossiя edinaя, velikaя i nedelimaя), ali bilo je među njima i liberalnih demokrata, socijaldemokrata sve do revolucionarnih socijalista. Načelno su se slagali oko obnove privatnog vlasništva i parlamentarne demokracije (iako ne svi).

Njihovi brojni komandanti najčešće su uvodili privremene vojne diktature, na područjima pod svojom kontrolom, načelno se državši zakona iz vremena Carske Rusije. Iako je i tu bilo iznimaka, jedan od poznatijih lidera Bijele garde Anton Denjikin držao je da se vojska ne treba uplitati u poslove države, već da to ovisi o ruskom narodu koji bi na izborima trebao odlučiti o vladi koju želi. [1] Bijelogardejci su zapravo željeli kontiutet Rusije, pa su smatrali da ona treba nastaviti poštovati sve međunarodne sporazume koji su sklopljeni prije, ali i za vrijeme Prvog svetskog rata.

Vojna organizacija[uredi - уреди]

Bjelogardejski plakat

Struktura njihovih brojnih Dobrovoljačkih armija bila je slična ruskoj carskoj vojsci, što je logično jer je većina bijelogardejskih komandanata dolazila iz redova oficira stare carske vojske, a mnogi su bili i plemići. Tokom rata komanda struktura se izmjenila u korist novih dobrovoljaca, od kojih je većina bila sa sela. Većina njihovih jedinica bile su pješadijski pukovi a udarna snaga konjički.

Oružani otpor[uredi - уреди]

Glavni članak: Ruski građanski rat

Rat između bijelogardejaca i bolješevičke Crvene armije trajao je od 1918. do 1921. u centralnom dijelu zemlje, dok su se borbe na dalekom istoku zbog izuzetno velikog japanskog intervenciskog korpusa otegle sve do 1923. godine. Na samom početku rata Antanta je u januaru 1918. na inicijativu Sjedinjenih Američkih Država, predložila svim ruskim zaraćenim stranama pregovore o primirju na otočiću Büyükada (Prinkipo) u Mramornom moru. Sovjeti su to prihvatili, ali su su ih Bijelogardejci odbili. U martu je američki diplomat William Bullitt otišao u Moskvu i vratio se s mirovnim prijedlozima boljševika, koje je Antanta odbacila. Nakon tog je Antanta prestala s pokušajima da izmiri zaraćene strane i dala veću pomoć Kolčaku i Denikinu. [2]

Jedan manji britanski ekspedicioni odred, iskrcao se u martu 1918. u Murmansku, a 5. aprila znatno veći japanski u Vladivostoku. [1] Kapitulacija Njemačke otvorila je mogućnost snagama Antante da upute svoje jedinice u Crno more, pa su sredinom decembra 1918. neke mješovite snage pod francuskim zapovjedništvom iskrcale u Odesi i Sevastopolju, a u narednim mjesecima i u Hersonu i Nikolajevu. [1] Taj korpus se uskoro našao u totalnom košmaru u kojem se nije znalo tko se protiv koga bori, jer su se i ruski bijelogardejci tukli protiv ukrajinskih bijelogardejaca, pored tog što su se načelno borili protiv boljševika a tu su još bili i potpuno nepredvidivi anarhisti, pa se taj korpus totalno zbunjen povukao tokom marta i aprila 1919., nakon što je jedva ispalio pokoji metak. [2]

  Pod kontrolom boljševika, februar 1918
  Pod kontrolom boljševika, ljeto 1918
  Najveći prodor bijelogardejskih snaga

Britanske jedinice iz Arhangelska i Murmanska aktivno su sudjelovale u borbama na sjevernom frontu i pomagale bijelogardejcima Nikolaja Judeniča, ali su se nakon njegova poraza, posljednje njihove jedinice povukle iz Arhangelska i Murmanska u ranu jesen 1919. [2]

Tako su jedine ozbiljne intervencijske snage ostali Japanci, koji su se dobro učvrstili na dalekom istoku. [2]

Bijelogardejske jedinice borile su se na tri glavna fronta;

Južni (ukrajinski) front[uredi - уреди]

Početkom 1918. dvoje bivših carskih generala Mihail Vasiljevič Aleksejev i Lavr Kornilov počeli su organizirati prve jedinice Bijele garde. Njihov glavni oslonac bili su donski kozački pukovi atamana Kaledina. Nakon pomalo tajanstvenog samoubistva atamana Kaledina, Kozaci su izabrali svog novog atamana, generala Petra Krasnova. Za vrijeme bitke za Krasnodar poginuo je general Kornilov, pa je komandu nad Dobrovoljačkom vojskom, preuzeo je Anton Ivanovič Denikin. [3]

Tokom prvih nekoliko teških mjeseci formiranja Dobrovoljačke vojske, nije prelazila 4 000 ljudi pa se Denikin pred brojno nadmoćnijim snagama Crvene armije povukao u Kubansku stepu. U tom se kraju, iako brojčano slab, zahvaljujući svom vojnom iskustvu i odlučnim akcijama, odično snašao i istisnuo boljševike, pa se nakon tog vratio na Don sa vojskom koja je u međuvremenu narasla na 10 000 ljudi. Nakon tog pridružili su mu se brojni donski kozački pukovi pa je Dobrovoljačka vojska postala značajna vojna sila koja je očistila cijeli donski kraj od boljševika. Nakon tog je usmjerio svoje snage duž Volge prema Moskvi. [3]

Početkom 1919. snage Crvene armije napale su Ukrajinu. Ostaci snaga Esera, predvođene Simonom Petljurom, povukle su se prema zapadu, gdje su se udružile sa snagama ukrajinskih nacionalista iz dojučerašnje austro-ugarske Galicije. Narednih mjeseci njihove mješovite snage uspjele su povratiti dobar dio Ukrajine, ali su velika područja ostala u rukama anarhističkih skupina predvođenih Nestorom Mahnom, a svi veći gradovi u rukama paralelne sovjetske vlade iz Harkova. [2]

Krajem ljeta 1919. Denikin je poduzeo posljednju ofenzivu u evropskom dijelu Rusije. Do kraja augusta većina Ukrajine bila je u rukama Bijele garde. Komunisti su protjerani, ali je problem bio što su ukrajinski nacionalisti bili podijeljeni u stavu prema Denikinu, posljednji predsjednik Ukrajinske Narodne Republike Simon Petljura praktički ga nije podnosio, ali se Galičanima više sviđao od Poljaka, koje su oni smatrali za svoje glavne neprijatelje. U septembru su bijelogardejske snage izvele udar na sjever Ukrajine, a one iz donje Volge prema Moskvi, pa su u svom napredovanju 13. oktobra zauzele Donbas, Volgograd i Orel. Istovremeno je general Nikolaj Judenič napredovao je iz Estonije sve do predgrađa Petrograda. Ali su oba grada spašena protunapadima Crvene armije, pa se Judenič povukao u Estoniju a Deniken, koji je suviše rastegao svoje snage, izgubio je Orel, pa se onda dao u paničan i dezorganizirani bijeg prema Sibiru. Posljednji ostatci njegove vojske evakuirani su u martu 1920. u Novosibirsk. [2]

Posljednje veće bijelogardejske jedinice na južnom frontu, evakuirane su iz Novorosijska na Krimu, nakon spojanja sa vojskom Pjotra Vrangela.

Sibirski (istočni) front[uredi - уреди]

Krajem ljeta 1918. Sovjeti su žurno reorganizirali svoju Crvenu armiju, pa je ona ubrzo povratila istočni dio evropskog dijela Rusije. Pa je Omsk na jugozapadu Sibira, postao centar antikomunističkih bijelogardejaca, u njemu se uvježbavala njihova nova vojska pod komandom admirala Aleksandra Kolčak, uz pomoć britanskih i američkih vojnih misija. Istovremeno su se britanske snage iz Murmanska sukobile sa boljševicima, pa su im je augustu upućeno pojačanje koje se iskrcalo u Arhangelsku, istovremeno su i Japanci znatno ojačali svoje snage na dalekom istoku. [1]

U Omsku su se odnosi između Esera (socijalistički revolucionari) i Kolčaka stalno pogoršavali. Kolčak i njegovi oficiri jednostavno nisu podnosili njihove ljevičarske stavove, oni jednostavno nisu imali sluha za fine razlike između esera i komunista, za nih su svi crveni bili neprijatelji.

Sukobi između njih kulminirali su 18. novembra 1918. uvođenjem Kolčakove vojne diktature u tom dijelu Sibira. Njegov državni udar poklopio se sa kapitulacijom Njemačke u Prvom svjetskom ratu. [1]

U prvoj polovici 1919. glavne borbe vođene su na istoku, gdje je Kolčakova vojska napredovala preko Urala i do aprila postigla svoj ​​najveći prodor na zapad. Crvena armija je 28. aprila započela svoju kontraofanzivu, pa je u junu zauzela Ufu, nakon tog se Kolčakova vojska počela povlačiti kroz Sibir, uz stalne borbe sa lokalnim partizanima. Tako da mu je krajem ljeta daljnje povlačenje postalo nemoguće, pa se utaborio u Irkutsku, u kom je u novembru organizirao svoju vlast, koju su lokalni boljševici već u decembru srušili. On se predao u januaru, a 7. februara 1920. je strijeljan. [2]

Nakon poraza Kolčakova sloma, oko 350 000 bijelogardejaca zajedno sa svojim porodicama, pokušalo se probiti do Čite preko zaleđenog Bajkalskog jezera. Prilikom tog marša velik broj sudionika je umro od gladi i smrzavanja, tako da je do cilja stiglo samo 20 000 ljudi.

Sjeverni i sjeverozapadni front[uredi - уреди]

Na ovom dijelu fronta komandant svih bijelogardejskih jedinica bio je prekaljeni general sa kavkaskog fronta Nikolaj Judenič, uz njega važnu ulogu imali su i knez Antolij Pavlovič Liven vođa Pribaltičkog landesvera i bivši kozački oficir (kasniji general) Pavel Rafalovič Bermondt-Avalov koji je vodio Zapadnu dobrovoljačku armiju, osnovanu uz pomoć Njemačke. Najveća vojna operacija na tom dijelu fronta bio je neuspjeli Judeničev napad na Petrograd iz Estonije.

Bijeli teror[uredi - уреди]

Procjenjuje se da su tokom građanskog rata u Rusiji, Bijelogardejci po kratkom postupku (bez suđenja) osudili i pobili oko 111 000 ljudi. Međutim ako se tom broju doda i broj onih koji su stradali od strane njihovih brojnih paravojnih formacija, koje nisu bile pod njihovom izravnom komandom, onda se broj njihovih žrtava penje na oko 300 000 ljudi, od kojih su većina bili nenaoružani civili optuženi sa simpatiziraju crvene.

Povezano[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.00 1.01 1.02 1.03 1.04 1.05 1.06 1.07 1.08 1.09 1.10 "Russian Civil War" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/513737/Russian-Civil-War#toc283719. pristupljeno 2. 10. 2013.. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 "Foreign intervention" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/513737/Russian-Civil-War/283721/Foreign-intervention. pristupljeno 2. 10. 2013.. 
  3. 3.0 3.1 "Белое движение" (ruski). Военно-исторический музей. http://www.armymuseum.ru/bd_r.html. pristupljeno 2. 10. 2013.. 

Vanjske veze[uredi - уреди]