Eseri

Izvor: Wikipedia
Socijalistička revolucionarna partija
Партия социалистов-революционеров
Plakat za izbore 1917.
Lider Viktor Černov
Osnovana 1902.
Raspuštena 1940.
Država  Rusko Carstvo
Ideologija Socijalizam
Narodnjaštvo (populizam)
Antibolješevizam
Nacionalizam
Politička pozicija ljevica
Međunarodno članstvo Druga Internacionala
Socijalistička radnička Internacionala
Boje crvena

Socijalistička revolucionarna partija (ruski: Партия социалистов-революционеров, akronim: ПСР) poznatiji po svom skraćenom imenu Eseri (эсе́ры od СР: socijalisti revolucionari), bila je ruska partija koja je predstavljala glavnu alternativu Socijaldemokratskoj radničkoj partiji tokom posljednjih godina vladavine cara Nikolaja Romanova.[1]

Eseri su bili poznati kao partija koja ne preza od političkih atentata, na njih je pala sumnja da su ih izvršili najmanje stotinu, oni se nikad do kraja nisu odrekli terorizma kao metoda političke borbe. Njihov član ranio je i Vladimira Iljiča Lenjina 1918. godine.[1]

Historija[uredi - уреди]

Socijalistička revolucionarna partija osnovana je 1901. kao partija agrarnih socijalista, okrenuta ruskom selu gdje je bila njihova baza. Oni su bili ideološki nasljednici - Narodnjaka (populista) iz 19. vijeka. Njihov program se ukratko svodio na potrebu provedbe agrarne reforme i decentralizacije zemlje i struktura vlasti.[1]

Nakon Februarske revolucije 1917. bili su najsnažnija i najveća socijalistička partija u Rusiji. Od februara do oktobra 1917. njeni članovi držali su najutjecajnije političke pozicije u zemlji, Aleksandar Kerenski bio je ministar pravosuđa, a nakon toga i premijer, a Viktor Černov ministar poljoprivrede, ukratko imali su silan utjecaj na rad privremene vlade. [1]

Eseri su na izborima za Ustavotvornu skupštinu, održanima u novembru 1917., osvojili 410 mjesta (za usporedbu boljševici samo 175)[1], ali su se duboko podijeljeli oko pristupa Oktobarskoj revoluciji. Njihova radikalna frakcija Lijevi socijalistički revolucionari, pridružila se boljševicima i sudjelovala u radu Sovjetske vlade sve do jula 1918. kad su ih boljševici na Sveruskom kongresu sovjeta izbacili iz vlade.[1]

Nakon tog su se pridružili bjelogardejcima u Ruskom građanskom ratu u kom su nakraju pobjeđeni od lenjinovih boljševika.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]