Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, je bila socijaldemokratska politička stranka osnovana 1894. godine koja je delovala na području Kraljevstva Hrvatske i Slavonije. Vođa Hrvatsko-slavonske socijaldemokratske stranke bio je Vitomir Korać.[1]

Delovala je do 1919. godine, kada je jedan deo članstva pristupio Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista), a drugi Socijalističkoj partiji Jugoslavije.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1890, u Budimpešti je bila osnovana Socijaldemokratska partija Ugarske, u čijem su sastavu delovali i socijalisti Hrvatske. Posle kongresa Socijaldemokratske partije Ugarske 1894, socijalisti iz Banske Hrvatske osnovali su zasebnu Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije 8. i 9. septembra 1894. godine. Ovo je bila prva radnička stranka na jugoslovenskom tlu. Na njenom čelu isprva je bio Ivan Ancel, a posle 1901. godine Vilim Bukšeg i Vitomir Korać.

S obzirom na relativnu nerazvijenost i nedostatak industrije, a s njome i malobrojnost radničke klase, imala je prilično ograničen broj članova, ali su već 1897. godine pod njenom organizacijom izbili štrajkovi u Slavoniji. Relativno veliki broj članova u to doba su činili strani radnici, odnosno pripadnici njemačke narodnosti. Zbog toga, kao i zbog službenog austromarksističkog stava, bila je relativno marginalizirana.

Tokom 1890-ih, radnički pokret u Hrvatskoj imao je jače aktive u Zagrebu i Rijeci. Međutim, početkom 20. vijeka je počela postupno rasti i širiti podršku na druge dijelove Hrvatske, pogotovo Sisak, gdje je 1910. njenim članom postao i Josip Broz.

U toku priprema napada Austrougarske na Srbiju 1914. godine, SDSHiS se usprotivila pripremama, te su ubrzo raspuštene sve organizacije radničkog pokreta i zabranjena radnička štampa. U vojsku je bilo mobilisano više od 50% članova stranke. Time je delatnost stranke tokom ratnih godina zamrla.

Spomen-ploča u atrijumu zgrade u Ilici u Zagrebu, u kojoj su članovi SDSHiS na konferenciji održanoj 19. marta 1919. godine izabrali delegate za Osnivački kongres SRPJ(k).

Pred kraj prvog svjetskog rata je austromarksizam napušten, ali se stranka nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS ubrzo raspala. Jedan deo članstva, predvođen Vitomirom Koraćem, odlučio se za delovanje u narodnim odborima, kako bi se na taj način uklopili u nove državne strukture, dok je drugi deo, predvođen Đurom Cvijićem i Vladimirom Čopićem, odbacio reformizam, te su postali članovi Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) 1919. godine.

U jugoslovenskoj istoriografiji se često navodi da je "većina", lijevo krilo stranke, poslalo delegaciju za kongres u Beogradu.[2] Đuro Cvijić je u to vrijeme bio sekretar zagrebačke organizacije, koja se pobunila protiv "oportunističkog" vodstva.[2]

Glasila[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvo glasilo radničkog pokreta u Banskoj Hrvatskoj bilo je „Sloboda“ (1892-1902). Glavni hrvatski socijalistički list bila je „Slobodna riječ“ (1902-1914). Izdavan je i niz drugih listova poput „Razredne borbe“ (1907), ćiriličko „Pravo naroda“ (Šid i Zagreb, 1908-1912), nemački „Folksreht“ (Zagreb i Osijek, 1908-1912) i ostali.

Istaknute ličnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Nasleđe[uredi - уреди | uredi izvor]

Socijaldemokratska stranka Hrvatske, osnovana 1990. godine, se smatrala njenom nasljednicom, a za njeno prisajedinjenje Socijaldemokratskoj partiji 1994. je odabrana upravo stogodišnjica osnivanja stare stranke.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. AFERA DIAMANTSTEIN
  2. 2,0 2,1 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 47-52), Beograd, 1989.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vitomir Korać. Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (knjiga prva). „Radnički sindikati“, Zagreb 1930. godina.
  • Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Izdavački centar „Komunist“, „Narodna knjiga“, „Rad“ Beograd 1985. godina.