Krešimir Baranović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Krešimir Baranović
modernizam
Biografske informacije
Rođenje25. srpnja 1894.
Hrvatska Šibenik, Hrvatska
(tada  Austro-Ugarska)
Smrt17. rujna 1975.
Srbija Beograd, Srbija
(tada  SFR Jugoslavija)
Profesionalne informacije
ObrazovanjeMuzička akademija, Beč (1912–1914)
Muzička akademija, Berlin (1921–1922)
Instrumentiklavir, rog
Zanimanjekompozitor, dirigent, pedagog
Opus
MentoriDragutin Kaiser
Fran Lhotka
Znamenita djela

Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. – Beograd, 17. studenoga 1975.) je bio hrvatski skladatelj i dirigent.

U Zagrebu uči teoretske predmete, klavir i rog, da bi, nakon mature, upisao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Beču (1912.-1914.). 1915. godine postaje dirigent u Zagrebačkoj operi, gdje ostaje sve do 1927., kada prelazi na istu dužnost u Beograd, da bi tijekom 1927. i 1928. gostovao s baletskom trupom Ane Pavlovne u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vraća 1928. na staro mjesto, gdje ostaje sve do 1943., kada preuzima vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-46.). Nakon toga postaje profesor Glazbene akademije, dirigent Opere i direktor Filharmonije u Beogradu do 1964.

Kao stvaralac, Baranović je jedna od najmarkantnijih ličnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj dijelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali, oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.

Kao prvenstveno operski dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju savremenog baleta u nas. Od scenskih kompozicija spomenuti ćemo opere Striženo-košeno (na tekst Gustava Krkleca, 1932.) i Nevestu od Cetingrada (prema Šenoinoj noveli, 1951.), zatim balete, koji su, osim pomenutog, Imbrek s nosom (1935.) i Kineska priča. Osim ovih dela, u njegovom opusu treba istaknuti Simfoniettu (1939.), Simfoniettu za gudače (1951.), Simfonijski scherzo (1921.), rapsodiju Pesma guslara (1943.), cikluse za glas i orkestar Z mojih bregov (1927.), Moj grad (1943.) i Iz osame (1944.), solo pjesme, zborove i filmsku glazbu, a u posljednjem periodu simfonijsku poemu Pan (1957.) i kantatu Goran (1960.) na stihove Ivana Gorana Kovačića.

Ime ove značajne ličnosti nose ulice u Beogradu, Zagrebu i Sisku.