Dubrovačka Republika

Respublica Ragusina
Dubrovačka Republika

Službeni jezici	talijanski, poslije 1492. latinski
Državna religija	Rimokatolička Crkva
Glavni grad	Dubrovnik
Najveći grad	Dubrovnik
Poglavar države	rektor
Vrijeme postojanja	14. vijek–1808.

Dubrovačka Republika (lat. Respublica Ragusina; ital. Repubblica di Ragusa) bila je patricijska republika na istočnoj obali Jadrana i jedna od prvih samostalnih južnoslavenskih država. Po svom je uređenju bila republika, prva takve vrste u regiji, gdje je vlast imala vlastela okupljena u Velikom vijeću. Središte Dubrovačke Republike bio je grad Dubrovnik (slav. dubrava = šuma), a zauzimala je područje današnje južne Hrvatske, obližnje otoke i susjedne teritorije. U 15. st. imala je oko 40.000 stanovnika.

Počeci grada

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita. Od 1205. g. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva. U 13. vijeku osnovan je Dubrovački arhiv.

Razvoj Republike

Teritorija koju je obuhvaćala Dubrovačka republika prije 1808.

Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana. Svjedok dobrih odnosa je i kolonija dubrovačkih trgovaca koja je bila smještena u Podvisokom.

U vrijeme uspona Raške Dubrovačka Republika se uspješno branila od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovačka Republika je osigurala kada je krajem 14. st. od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. st. priznaju svi dubrovački susjedi.

Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I.) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije.

Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu državu.

Procvat Dubrovačke Republike

U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika po uzoru na Mletke, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. U Veliko vijeće je ulazila punoljetna vlastela. Postojalo je i Malo vijeće od 11 članova koji su zajedno sa najistaknutijim pripadnicima Velikog vijeća činili Vijeće umoljenih od 45 članova. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku iako je stalno ratovao zbog svog specifičnog položaja koji je bio interesna sfera jačih sila zbog kontrole plovidbe prema istoku i njegove jake posredničko trgovačke aktivnosti, time je postao težnja vladara iz zaleđa ili pomorski jakih sila kao što su Mletci. Postojali su stalni redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike, a nadasve se oslanjao na svoju diplomaciju. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika.

Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanlijskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španijom.

Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske.

Temelj privrednog razvoja Dubrovačke Republike činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i ekonomske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.

U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda, pružanje utočišta čime su izrazito ponosili, postoji i izreka "čak i zec kad ga gone se sklanja u Dubrovnik. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca diljem civiliziranog svijeta.

Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća.

Opadanje Dubrovačke Republike

Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan zemljotres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike. Naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik.

Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okruženju - Mletačke republike i Osmanlijskog carstva, opća evropska ofanziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanlijskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popova polja i vratiti ga u osmanlijske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanlijskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomatijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.

Pad Dubrovačke Republike

Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683-1699.) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18. st. ponovno jača dubrovačka ekonomija i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.

U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači ekonomski činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon zemljotresa 1667. prorijedila.