Osmanska invazija Otranta

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bitka kod Otranta
Segment Osmanskih ratova u Evropi
i osmansko-ugarskih sukoba
Otranto castello.jpg
Datum Juli 1480–1481
Lokacija Otranto, Napuljsko Kraljevstvo
Ishod Osmanske snage zauzele su grad; kršćanske snage su ga preotele
Sukobljene strane
Osmansko Carstvo Royal Banner of Aragón.svg Kruna Aragona

Flag of Hungary (15th century, rectangular).svg Ugarsko Kraljevstvo

Komandanti i vođe
Gedik Ahmed-paša Bandera de Nápoles - Trastámara.svg Francesco Largo 
Bandera de Nápoles - Trastámara.svg Alfonso, Duke of Calabria
Flag of Hungary (15th century, rectangular).svg Balázs Magyar
Snage
18 000 pješaka
700 konjanika
128 brodova
Nepoznato
Ugarska: 2100 iz mađarske teške pješadije[1]
Žrtve i gubici
Predaja snaga garnizona Nepoznato
Civiline žrtve:
12 000
približno 1600 Mađara (uglavnom slugu)
Unutrašnjost katedrale u Otrantu

Osmanska invazija Otranta dogodila se između 1480. i 1481. godine u talijanskom gradu Otrantu u Apuliji u južnoj Italiji. Snage Osmanskog Carstva napale su i vršile opsadu grada i njegove citadele. Nakon zauzimanja pogubljeno je preko 800 stanovnika. Otrantski mučenici se još uvijek veličaju u Italiji. Godinu dana kasnije osmanski garnizon predao je grad nakon opsade od strane kršćanskih snaga.

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Napad na Otranto bio je dio neuspjelog pokušaja Osmanlija da upadnu u Italiju i zauzmu je. U ljeto 1480. godine, snaga od gotovo 20 000 osmanskih Turaka pod zapovjedništvom Gedik Ahmed-paše upala je u južnu Italiju. Prvi dio plana bio je zauzimanje lučkog grada Otranta.

Invazija Italije[uredi - уреди | uredi izvor]

Opsada[uredi - уреди | uredi izvor]

28. jula 1480. osmanska flota od 128 brodova - uključujući 28 galija - dospjela je u blizinu napuljskog grada Otranta. Mnoge od tih trupa došle su od opsade Rodosa. Garnizon i stanovnici Otranta povukli su se u Otrantski zamak. 11. augusta, nakon petnaestodnevne opsade, Gedik Ahmed naredio je konačni napad. Nakon što su zidovi probijeni, Osmanlije su se počele probijati kroz grad do katedrale i citedele. Dospjevši do katedrale, "pronašli su arhiepiskopa Stefana Agricolu, u punoj odori i sa križem u ruci" kako ih dočekuje sa grofom Francescom Largom, komandantom garnizona i biskupom Stefanom Pendinellijem. Prema navodima Crkve, ubijeno je 12 000 ljudi, a 5000 zarobljeno, uključujući žrtve iz teritorija Salentinskog poluotoka oko grada, iako današnji historičari kritiziraju te brojke i izvještaj.[2]

Otrantski mučenici[uredi - уреди | uredi izvor]

Rimokatolička crkva je 12. maja 2013. kolektivno kanonizirala otrantske mučenike kao svece.[3] Tvrdi se da se njihovi ostaci danas čuvaju u Otrantskoj katedrali i crkvi Santa Caterina a Formiello u Napulju.

Kasniji historičari u određenoj su mjeri kritizirali takvu kršćansku historiografiju. Osmanlije su osporavale da je došlo do pogubljenja velikih razmjera; tvrdili su da su kosti u Otrantskoj katedrali ostaci boraca ubijenih tokom osmanske invazije. Međutim, talijanski istraživači zaključuju da osmanski napadači jesu počinili neke terorističke činove kako bi prouzrokovali paniku među lokalnim stanovništvom Otranta. Noviji istraživači smatraju da li je uopće bilo žrtava pokolja, smatrajući vjerojatnijim da su ratni zarobljenici umjesto toga prodavani u ropstvo.[4]

Zaustavljeno napredovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

U augustu 1480. godine, 70 brodova iz flote napalo je Vieste. Monastero di San Nicholas di Casole, u kojem se nalazila jedna od bogatijih biblioteka u Evropi, uništen je 12. septembra. Oktobarski napadi provođeni su nad obalskim gradovima - Lecce, Taranto i Brindisi.

Međutim, usljed nedostatka namirnica, osmanski komandant, Gedik Ahmed-paša, nije učvrstio napredovanje svojih snaga. Umjesto toga se vratio u Albaniju sa većinom svojih trupa, ostavivši garnizon od 800 pješaka i 500 konjanika radi obrane Otranta. Pretpostavljalo se da će se vratiti sa vojskom nakon zime.

Reakcija Evrope[uredi - уреди | uredi izvor]

Budući da je od pada Konstantinopolja bilo prošlo samo 27 godina, postojao je strah da će Rim zadesiti ista sudbina. Stvoreni su planovi za evakuaciju pape i građana Rima. Papa Siksto IV. ponovio je svoj poziv na križarski rat iz 1471. godine. Nekoliko talijanskih gradova-država, Mađarska i Francuska potvrdno su odgovorile na to. Mletačka Republika nije, budući da je 1479. bila potpisala skup dogovor o primirju sa Osmanlijama.

Kralj Ferdinand I od Napulja 1481. je mobilizirao vojsku, koju je predvodio njegov sin Alfonso, grof Kalabrije. Kontingent trupa pružao je kralj Matija Korvin.

Ponovno zauzimanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Između augusta i septembra 1480. godine, kralj Ferdinand od Napulja, uz pomoć svog rođaka Ferdinanda Katolika i Kraljevine Sicilije, neuspješno je pokušao preoteti Otranto.[5] Kršćanske snage pokrenule su opsadu tog grada 1. maja 1481. godine. Međutim, 3. maja sultan Osmanskog Carstva, Mehmed II, umro je bez da su svađe oko toga ko će biti njegov nasljednik završene. Dinastička kriza koja je uslijedila rezultirala je neuspjehom slanja osmanskog pojačanja u pomoć Otrantu. Turski garnizon u Otrantu bio je prisiljen pregovarati sa kršćanskim snagama, što je omogućilo Turcima povlačenje u Albaniju.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

V. također: Portugalski pohod na Otranto

Broj građana, koji je navodno iznosio 20 000 (novija istraživanja bacaju sumnju na to), do kraja vijeka je opao na 8000. Iz straha od još jednog napada, mnogi su napustili grad u narednih nekoliko decenija.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Csaba Csorba, János Estók, Konrád Salamon (1999). Magyarország Képes Története. Budimpešta, Mađarska: Magyar Könyvklub. str. 62. ISBN 963-548-961-7. 
  2. Paolo Ricciardi, Gli Eroi della Patria e i Martiri della Fede: Otranto 1480–1481, svezak 1, Editrice Salentina, 2009
  3. "Otrantski mučenici, čitavo selo koje je odabralo smrt umjesto odricanja od svoje vjere". Rome Reports. Pristupljeno 10 May 2013. 
  4. Nancy Bisaha (2004). Creating East And West: Renaissance Humanists And the Ottoman Turks. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. 
  5. G. Conte, Una flotta siciliana ad Otranto (1480), u "Archivio Storico Pugliese", a. LXVII, 2014

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]