Olivier Messiaen

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Olivier Messiaen
avangarda
(serijalizam)
Biografske informacije
Rođenje Olivier Eugène Prosper Charles Messiaen
10. prosinca 1908.
Francuska Avignon, Francuska
Smrt 27. travnja 1992.
Francuska Clichy, Francuska
Supružnik Claire Messiaen (1932-1959)
(née Delbos, † 1959)
Yvonne Messiaen (1961-1992)
(née Loriod, † 2010)
Djeca Pascal Messiaen
Rodbina Pierre Messiaen (otac)
Cécile Sauvage (majka)
Profesionalne informacije
Obrazovanje Konzervatorij u Parizu
Instrumenti klavir, orgulje
Zanimanje kompozitor, orguljaš
Opus
Mentori Maurice Emmanuel
Marcel Dupré
Charles-Marie Widor
Paul Dukas
Učenici Pierre Boulez
Karlheinz Stockhausen
Iannis Xenakis
et al.
Karijerna postignuća
Znamenita djela
Nagrade
Inspiracija

Olivier Eugène Charles Prosper Messiaen (Avignon, 10. prosinca 1908.Clichy, 27. travnja 1992.) je bio francuski kompozitor, pedagog i ornitolog, jedan od najznačajnijih kompozitora XX. vijeka. Messiaen je bio jedan od pionira serijalizma, avangardnog muzičkog stila koji se razvio iz dodekafonije, a njegove glazba je ritmički izrazito kompleksna, dok harmonijski i melodijski koristi njegove moduse ograničenih transpozicija, koje je apstrahirao iz svojih ranih kompozicija i improvizacija. Isto tako, njegova je glazba bila inspirirana mnogim različitim utjecajima, poput japanske muzike, kanjona Bryce u Utahu ili pak života svetog Franje Asiškog. Bolovao je i od sinestezije, koju je smatrao važnom za svoj kompozitorski rad.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rani život i početak obrazovanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Dvogodišnji Messiaen u društvu oca Pierrea i majke Cécile (Avignon, 1910.).

Rođen je 1908. u Avignonu u književnoj obitelji pjesnikinje Cécile Sauvage i profesora Pierrea Messiaena. Po izbivanju Prvog svjetskog rata, Messiaenov otac se prijavio za vojsku, dok je majka Oliviera i njegova brata odvela u Grenoble, gdje je Messiaen pronašao svoju vjeru. Nakon što se sam naučio osnovama, Messiaen je krenuo na satove klavira. Zanimao se za Debussyja i Ravela, a za Božić je tražio notne partiture. U ovom periodu je započeo s komponiranjem. Kada se otac 1918. godine vratio iz rata, obitelj se seli u Nantes, gdje Messiaen nastavlja s glazbenim obrazovanjem. Kada mu je jedan od profesora dao partituru Debussyjeve opere Pelléas et Mélisande, Messiaen je znao da se želi baviti glazbom. Nakon što se obitelj preselila u Pariz, Messiaen je 1919., sa samo 11 godina, upisao Konzervatorij u Parizu. Njegov akademski uspjeh bio je briljantan; uspješno je polagao ispite kod različitih mentora i osvajao niz nagrada za svoj rad. Godine 1927., netom prije nego je prešao kod Paula Dukasa, majka mu umire od tuberkuloze. Iako shrvan, Messiaen je nastavio s obrazovanjem.

Prva djela objavljena su mu još za studijskih dana. Već u tim djelima demonstrira svoje moduse ograničenih transpozicija i palindromske ritmove, koje on naziva neretrogradnima. Javni debi imao je 1931. godine orkestralnom suitom Les offrandes oubliées. Te je godine prvi puta čuo gamelan ansambl, što je snažno utjecalo na njega.

Sainte-Trinité, La jeune France i rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1927., Messiaen je upisao orgulje kod Marcela Dupréa. Dupré se kasnije prisjetio kako je Messiaen, koji nikada prije nije vidio orgulje, sat vremena mirno sjedio i pratio njegovo predavanje, a onda, nakon samo sedam dana, došao i majstorski odsvirao Bacha. Od 1929., bio je redovna zamjena na orguljama u pariškoj crkvi Sainte-Trinité. Kada je 1931. mjesto postalo upražnjeno, Messiaen se, uz podršku i preporuke svojih mentora, kandidirao i dobio posao, gdje će ostati više od 60 godina.

Godine 1932. se oženio violinisticom Claire Delbos, koja ga je inspirirala da piše djela za violinu (Teme i varijacije iz 1932.), ali i djela koja slave bračnu idilu, poput ciklusa pjesama Poèmes pour Mi (1936.). Mi je bio Messiaenov nadimak za svoju suprugu. Godine 1937. rođen je njihov sin Pascal. Ipak, brak se pretvorio u tragediju kada je Claire izgubila pamćenje nakon operacije, zbog čega je ostatak života morala provesti u psihijatrijskim ustanovama.

Godine 1936., Messiaen je bio suosnivač skupine La jeune France, koja je snažno kritizirala frivolnost suvremene pariške glazbe i odbacila Cocteauov menifest Le coq et l'arlequin u korist žive i iskrene umjetničke svijesti. Ipak, Messiaen je brzo odustao od polemiziranja o glazbi.

Kada je dobio narudžbu da napiše glazbu koja bi popratila priredbu na Seinei tokom Pariške izložbe 1937., Messiaen je pokazao interes za elektronički instrument ondes Martenot i skladao Fêtes des belles eaux za šesteročlani ansambl. Taj će instrument koristiti, mada djelomično, i u nekim kasnijim djelima. U ovom periodu piše seriju djela religiozne tematike, poput La Nativité du Seigneur i Les corps glorieux.

Kada je izbio Drugi svjetski rat, Messiaen je unovačen u vojsku. Zbog slabog vida, raspoređen je kao medicinska ispomoć, bez aktivne službe na frontu. Zarobljen je kod Verduna i u svibnju 1940. godine transportiran u Görlitz. Među zatvorenicima je upoznao violinista, čelista i klarinetista za koje će skladati trio kojeg će uklopiti u svoj Quatuor pour la fin du temps, koji će biti premijerno izveden 1941. godine pred skupinom zatvorenika i čuvara. Messiaen je na premijeri, u uvjetima velike hladnoće, svirao raštimani klavir. Iz Görlitza je pušten u svibnju 1941., nakon čega je dobio mjesto profesora harmonije na Pariškom konzervatoriju, gdje će predavati do umirovljenja 1978. godine. U tom je periodu sastavio svoje djelo Technique de mon langage musical, objavljeno 1944. godine.

Iako je bio tek u svojim tridesetima, studenti su Messiaena opisivali kao izvanrednog profesora. Među njegovim učenicima bili su Pierre Boulez, Karlheinz Stockhausen te Iannis Xenakis, čije je poznavanje matematike i arhitekture Messiaen iskoristio.

Tristan i serijalizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1943. napisao je Visions de l'Amen za dva klavira. Dijelo je posvetio studentici Yvonne Loriod, čija je pratnja bio. Nedugo zatim, također za nju, skladao je veliki ciklus solo pjesama za klavir naslova Vingt regards sur l'enfant-Jésus. Za Loriodovu je još napisao i Trois petites liturgies de la présence divine. Dvije godine nakon Vizija, Messiaen je napisao ciklus pjesama Harawi, prvo od tri djela inspiranih legendom o Tristanu i Izoldi. Od 1946. do 1948. je radio na svojoj Turangalîla-Symphonie, koju je naručio Serge Koussevitzky, a koja je bila drugo djelo iz ciklusa. Unatoč naslovu, nije se radilo o klasičnoj simfoniji već o velikoj meditaciji o radosti ljudske povezanosti. Također, simfonija nije sadržavala motiv seksualne krivnje prisutan u Wagnerovoj operi jer je Messiaen smatrao da je seksualna ljubav božanski dar. Posljednje djelo iz ciklusa bio je Cinq rechants za dvanaest pjevača bez pratnje, inspiriran trubadurskim pjesmama.

Godine 1949. posjetio je Sjedinjene Države, gdje je njegovu simfoniju dirigirao Leonard Bernstein.

Na konzervatoriju, Messiaen je predavao muzičku analizu. Tokom 1947. godine, dva je tjedna predavao (i svurao u pratnji Loriodove) u Budimpešti. Godine 1949. držao je predavanja u Lenoxu, MA te u Darmstadtu. Iako u svom radu nije primjenjivao dodekafoniju, Messiaen je, nakon tri godine analiziranja dodekafonije i Schönbergovih djela na svojim predavanjima, eksperimentirao s primjenom dodekafonijske tehnike na sve muzičke elemente (uključujući i artikulaciju, trajanje i dinamiku). Posljedica tog eksperimentiranja bilo je djelo "Mode de valeurs et d'intensités" (dio skladbe Quatre études de rythme), koje je često krivo opisano kao prvo djelo totalnog serijalizma. Messiaen je, doduše, dao velik doprinos serijalnoj tehnici, koja je utjecala i na njegove učenike, poput Bouleza ili Stockhausena. U ovom periodu je eksperimentirao i sa Schaefferovom musique concrète.

Messiaen i ptice[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1952., Konzervatorij je zamolio Messiaena da napiše prijemnu kompoziciju za flautiste, što je ovaj i učinio i dostavio djelo Le merle noir. Messiaen je dugo bio fasciniran pticama i njihovim pjevom te su one bile, u manjoj mjeri, prisutne i u nekim njegovim ranijim djelima. Ova skladba je, u cijelosti, bila inspiriran pjevom kosa. Ovakav rasplet je dodatno razvio 1953. godine u djelu Réveil des oiseaux, koje se gotovo u cijelosti temelji na ptičjem pijevu. Od ovog trenutka, Messiaen je koristio ptičji pjev kao gotovo stalni motiv u svojim djelima, primjerice u poznatom ciklusu Catalogue d'oiseaux iz 1958. godine.

Godine 1959. umire Messiaenova prva supruga, a isti se dvije godine kasnije ženi s Yvonne Loriod. Mnogo je putovao kako bi prisustvovao muzičkim događanjima i pokušao uhvatiti pjev egzotičnih ptica, pri čemu mu je društvo pravila Loriodova. Posjet Japanu donio je susret s gagaku glazbom i noh teatrom koji inspiriraju "japanske skice" naslova Sept haïkaï, zapravo stilizirane imitacije tradicionalnih japanskih instrumenata. Godine 1960. piše djelo Chronochromie.

Godine 1964., Messiaen je dobio nadrudžbu za djelo Et exspecto resurrectionem mortuorum, koje komemoria žrtve Drugog svjetskog rata. Djelo je isprva izvedeno poluprivatno u katedrali Sainte-Chapelle, a kasnije i javno u katedrali u Chartresu uz prisustvo Charlesa de Gaullea.

Olivier Messiaen (lijevo) i princ Bernhard od Lippe-Biesterfelda prilikom dodjele nagrade Erasmus 1971. godine.

Messiaenov ugled posvjedočen je i serijom nagrada i počasti tokom godina. Još 1959. je nagrađen ordenom Légion d'honneur, a 1966. godine je službeno postavljen za profesora kompozicije na Pariškom konzervatoriju, iako je godinama, de facto, predavao istu. Sljedeće godine primljen je u Institut de France, a 1968. na Akademiju lijepih umjetnosti. Godine 1971. uručena mu je nizozemska Nagrada Erasmus, a 1975. i Muzička nagrada Ernst von Siemens. Dvije godine kasnije uručena mu je danska Muzička nagrada Léonie Sonning, godine 1980. Orden belgijske krune te, godine 1982., Wolfova nagrada za umjetnost.

Posljednje godine i smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Messiaenovo sljedeće veliko dijelo je grandiozna La Transfiguration de Notre Seigneur Jésus-Christ. Djelo je nastajalo od 1965. do 1969. godine, a zahtijevalo je velik zbor, sedam solista i veliki orkestar. Ukupno 14 stavaka predstavlja Messiaenovo viđenje Isusova preobraženja. Nedugo zatim, Alice Tully je naručila djelo za proslavu dvjestogodišnjice nastanka Sjedinjenih Država. U proljeće 1972. je dogovorio put u Sjedinjene Države i posjetio kanjon Bryce u Utahu, gdje je promatrao specifični kolorit i slušao ptice. Rezultat tog iskustva je djelo Des canyons aux étoiles..., prvi puta izvedeno 1974. godine u New Yorku.

Godine 1971., dobio je narudžbu za djelo za Parišku operu. Iako nije želio prihvatiti tako veliki zadatak, nakon nagovaranja je konačno, 1975. godine, prihvatio narudžbu i započeo rad na operi Saint-François d'Assise. Rad na operi bio je intenzivan (Messiaen je čak napisao i libreto) i trajao je, u cijelosti, sve do 1983. godine. Sam Messiaen je djelo opisao kao "spektakl", a ne operu. Premijerno je izvedena 1983. godine. Neki kritičari su tada, a to je mislio i sam Messiaen, smatrali kako će opera biti kompozitorov oproštaj, no Messiaen je nastavio raditi. Već 1984. godine je napisao važnu zbirku za orgulje naslova Livre du Saint Sacrement.

Na ljeto 1978. se umirovio i prestao predavati na Konzervatoriju. Operacija je spriječila njegovo sudjelovanje na proslavi svog 70. rođendana tokom 1978., ali je zato proslava njegovog 80. rođendana bila velika svečanost koja je uključivala i londonsku izvedbu njegovog Svetog Franje kojoj je on sam prisustvovao. Posljednje godine proveo je u teškim bolovima i po operativnim dvoranama zbog bolova u leđima, no ni to ga nije spriječilo da odradi narudžbu za djelo Éclairs sur l'au-delà..., koja je došla iz New Yorka.

Preminuo je 27. travnja 1992. godine u Clichyju. Gledajući njegove pepire, Loriodova je otkrila kako je pred kraj života radio na koncertu u čast četirima glazbenicima kojima je bio posebno zahvalan — čelistu Mstislavu Rostropoviču, oboistu Heinzu Holligeru, flautistici Catherine Cantin i njoj samoj. Četiri od pet planiranih stavaka su bili uglavnom završeni, a Loriodova je izvršila potrebne dorade. Djelo je premijerno izvedeno 1984. godine od strane osoba kojima je posvećeno.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]