Pierre Schaeffer

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Pierre Schaeffer
avangarda
(musique concrète)
Biografske informacije
Rođenje Pierre Henri Marie Schaeffer
14. kolovoza 1910.
Francuska Nancy, Francuska
Smrt 19. kolovoza 1995.
Francuska Aix-en-Provence, Francuska
Supružnik Elisabeth Schmitt
Djeca Marie-Claire Schaeffer
Profesionalne informacije
Obrazovanje Lycée Saint-Sigisbert
École Polytechnique
École supérieure d'électricité
Zanimanje kompozitor, pisac, inženjer
Opus
Učenici Jean Michel Jarre
Suradnici Pierre Henry
Karijerna postignuća
Znamenita djela

Pierre Henri Marie Schaeffer (Nancy, 14. kolovoza 1910.Aix-en-Provence, 19. kolovoza 1995.) je bio francuski kompozitor, pisac, inženjer, muzikolog i akustičar, jedan od najutjecajnijih kompozitora XX. vijeka. Njegov inovativni rad kako na znanosti (posebice na polju komunikacija i akustike) tako i na umjetnostima, posebice glazbi, književnosti i radiju, u godinama nakon Drugog svjetskog rata, kao i njegov antinuklearni aktivizam i kulturološka kritika, donijeli su mu veliko poštovanje još za života.

Rođen je u Nancyju u glazbenoj obitelji koja ipak nije poticala njegovo glazbeno obrazovanje već ga je školovala za inženjera. Nakon maturiranja na Lycée Saint-Sigisbert, Schaeffer 1929. godine odlazi u Pariz na École Polytechnique, ali je svoje obrazovanje dovršio na École supérieure d'électricité 1934. godine. Iste godine radio je, mada kratko, kao telekomunikacijski inženjer u Strasbourgu te upoznao Elisabeth Schmitt, koju će ubrzo oženiti i koja će mu roditi kćer, Marie-Claire Schaeffer. Kada se s obitelji preselio u Pariz i zaposlio u Radiodiffusion Française, Schaeffer je izgubio interes za telekomunikacije i razvio interes za glazbu. Spajajući svoje tehničko znanje s glazbom, Schaeffer je eksperimentirao s različitim uređajima kako bi stvarao zvuk, a sve nakon što je zamolio upravu da mu dozvoli korištenje tvrtkine opreme. Ovo će se iskustvo pokazati ključnim za Schaefferovo glazbeno formiranje.

Schaeffer se, pomoću uređaja, igrao sa zvukovima – puštao ih je unatrag, usporavao, ubrzavao i miješao s drugim zvukovima. Sve te tehnike su u to doba bile praktički nepoznate, no Schaeffer je uspio pronaći nekoliko entuzijastičnih istomišljenika s kojima je nastavio eksperimentirati. S vremenom je njegov rad postajao sve avangardniji, a sam Schaeffer je počeo propitivati tradicionalno poimanje glazbe svojim korištenjem tehnologije. Prilikom svojih eksperimenata koristio je cijeli niz uređaja, među kojima su gramofon i primitivni diktafoni, ali i cijelu seriju uređaja koje je izradio sam ili zajedno s kolegama, među kojima su značajni fonogen i Acousmonium.

Uz glazbu, Schaeffer se 1938. godine počeo baviti pisanjem, isprva kao novinar i kolumnist za muzički časopis Revue Musicale. Njegova kolumna, "Osnovne istine", preispitivala je tadašnje glazbene tendencije. Inspiriran katoličanstvom, pisao je i prozu te objavio kratki kršćanski roman Chlothar Nicole.

U ovom periodu, Schaeffer je osnovao grupu La Jeune France, koja se zanimala za umjetnosti, ali i neke aspekte misticizma. Godine 1942. osnovao je Studio d'Essai (kasnije Club d'Essai), koji je isprva igrao ulogu u Pokretu otpora, a kasnije postao centar Schaefferove muzičke aktivnosti. Upravo je tu Schaeffer uspješno snimio svoje prvo djelo, koje će se naći na kompilacijskom albumu Dix ans d'essais radiophoniques du Studio au Club d'Essai: 1942–1952. Schaefferovi eksperimenti s glazbom i zvukovima u ovom razdoblju služili su kao osnova za njegov stil, musique concrète.

Godine 1949. upoznao je kompozitora i udaraljkaša Pierrea Henryja, s kojim će plodno surađivati i stvoriti svoju Symphonie pour un homme seul, a dvije godine kasnije osnovao je Groupe de Recherche de Musique Concrète pri francuskom radiju. Ovo mu je omogućilo korištenje novog studija koji je imao snimač, što je bio veliki korak naprijed za Schaeffera. Danas se on kreditira kao prvi kompozitor u historiji koji je koristio magnetsku traku za stvaranje glazbe. Godine 1952., Schaeffer objavio djelo À la recherche d'une musique concrète, u kojem je sumirao svoj dotadašnji rad. Sljedeće godine dolazi do premijere njegove jedine opere, Orphée 53. Iste godine napustio je GRMC i osnovao Groupe de Recherche Musicale[s], gdje je jedno vrijeme bio mentor mladom Jean Michelu Jarreu. Godine 1959. objavio je svoju posljednju studiju, Études aux Objets.

Godine 1968., pa sve do 1980., Schaeffer je bio profesor na Pariškom konzervatoriju, gdje je predavao elektronsku kompoziciju. Posljednje godine proveo je boreći se s Alzheimerovom bolešću, od koje je u konačnici i preminuo 1995. godine u Aix-en-Provenceu.

Schaeffer je bio izrazito plodan inovator, kako na tehnološkom tako i na glazbenom polju. Među cijelom serijom projekata kojima se bavio, svakako najznačajniji je njegov rad na elektronskoj i eksperimentalnoj muzici, jezgru kojega čini njegova musique concrète, eksperimentalno-elektronski pravac koji se danas smatra samim početkom avangardne glazbe. Danas ga se smatra jednim od najutjecajnijih eksperimentalnih, elektroakustičnih i elektronskih glazbenika, s obzirom da je bio prvi kompozitor koji je korstio neke tehnike koje suvremena glazbena produkcija smatra neizostavnima. Njegovi projekti se danas smatraju esencijalnim u historiji eksperimentalne i elektronske glazbe.