Gramofon

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Gramofon
Graphophon
Gramofon s kraja 1980-ih
Gramofon s kraja 1980-ih

Gramofon (sintagma od grčkih riječi γράμμα grámma - zapis + φωνή phōnḗ - glas, zvuk) je uređaj za reprodukciju zvuka s gramofonskih ploča.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Gramofon je patentirao Amerikanac njemačkih korjena - Emile Berliner 1887., koji je unaprijedio Edisonov fonograf tako što je spiralni zapis stavio na ravnu ploču, a ne kao dotad na cilindar. [2]

Zapis se mogao jednostavno umnažati, pomoću negativa napravljenog iz orginalno zapisane ploče - mastera. A tako umnožene ploče mogle su se reproducirati jedino na njegovom gramofonu.[2]

Emile Berliner sa protutipom svog gramofona

Početkom 20. vijeka poboljšana je metoda prešanja ploča, a do 1915. usvojen je standard od 78 okretaja u minuti, što je bilo dovoljno da na svakoj strani ploče stane oko 4 ½ minuta zapisa. Početkom 1920-ih usvojeni su električni zvučnici za pojačavanje glasnoće zvuka, a 1925. kompanija Brunswick je izbacila prvi gramofon, pokretan elektromotorom.[1]

Nakon tog je 1948. Columbia Records predstavila long play ploču (LP) koja se okretala na 33 ⅓ i koristila vrlo fine brazde, pa je na nju stalo do 30 minuta zapisa na svakoj strani. Ubrzo nakon toga je američka RCA Corporation predstavila je singl ploču na 45 okretaja, na koju je stalo do 8 minuta zapisa po strani. Tako da su do kraja 1950-ih singlice i LP-iji potpuno istisnuli ploče na 78 okretaja.[2]

Nova revolucija uslijedila je 1958. kad su na tržište izbačeni stereofonski (stereo) sistemi, zajedno s pločama koje su imale dva odvojena kanala informacija u jednoj brazdi, ti gramofoni bili su sposobni vrlo vjerno reproducirati zvuk pa je to postalo poznato kao Hi-fi.[2] .

Gramofoni i gramofonske ploče bili su glavni način reprodukcije snimljenog zvuka za kućnu upotrebu sve do kraja 1980-ih, kad su ih u velikoj mjeri zamjenili kasetofoni i kompaktni diskovi.[2]

Način rada[uredi - уреди | uredi izvor]

Grafofon iz 1901.

Prvi gramofoni su se sastojali od tanjura na kojem leži gramofonska ploča, mehaničkog pogonskog mehanizma sa ručkom za pokretanje i ručke s gramofonskom iglom i velikom limenom tubom za pojačavanje zvuka.

Sistem reprodukcije bio je jednostavan, igla je klizala po brazdi na površini rotirajuće gramofonske ploče i proizvodila zbog neravnina i izbočina u brazdi različite tonove.

I danas je sistem isti jedino što se mehaničko titranje igle pretvara pomoću pickupa u električne signale.[1]

Ručka s iglom treba bokove brazde na ploči pritiskati određenom vertikalnom silom, a to se postiže kontrautegom na drugom kraju ručke ili oprugom u ručki. Ako je sila prevelika, oštećuje se ploča, a ako je premalena, zvuk će biti izobličen.[1]

Svi moderni gramofoni imaju određene komponente - zajedničke, a to su; tanjur sa elektromotorom koji vrti ploču, iglu koja klizi po spiralnoj brazdi ploče, pickup koji pretvara mehaničke titraje igle u električne signale, pojačalo koje pojačava te signale i zvučnik koji ih pretvara ponovno u zvuk.[2]

Gramofonske igle se izrađuju od dijamanta, kružnog (ili eliptičnog) su presjeka, promjera 64 μm za ploče od šelaka, a 15 μm za ploče od polimera.[1]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 "gramofon" (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23077. pristupljeno 30. 10. 2015.. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 "Phonograph" (engleski). Encyclopædia Britannica,. http://www.britannica.com/technology/phonograph. pristupljeno 30. 10. 2015.. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]