Morejski rat

Izvor: Wikipedia
Morejski rat
Segment Veliki turski rat
Otomansko-mletački ratovi
PéloponnèseBlouet.jpg
Karta Peloponeza za Morejskih ratova
Datum 1684 - 1699
Lokacija Peloponez, Južni Epir, Centralna Grčka, Egejsko more, Dalmacija, Crna Gora
Rezultat Pobjeda Venecije, Moreja (Peloponez) pripala je Mletačkoj Republici
Zaraćene strane
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika
Civil Ensign of Malta.svg Malteški vitezovi
Savoie flag.svg Vojvodstvo Savoja
Papinska Država
Cross of saint stephen.svgRed Sv. Stjepana
Grčki ustanici
Flag of the Ottoman Empire (1453-1517).svg Otomansko carstvo
Komandanti i vođe
Francesco Morosini
Otto Wilhelm Königsmarck
Ismail Paša
Mahmud Paša

Morejski rat (talijanski: La guerra di Morea) poznat je i kao Sedmi tursko-mletački rat. Ovaj sukob odvijao se između 1684-1699 godine, kao dio jednog većeg ratnog sukoba poznatog kao Veliki turski rat. Rat se vodio između Presvijetle republike Venecije i Otomanskog carstva. Ratne operacije vodile su se od Dalmacije do Egejskog mora, ali glavne bitke vodile su se na Peloponezu (Moreji) poluotoku u južnoj Grčkoj.

Mletačani su tim ratom želili nadoknaditi gubitak Krete (Kandije) u tek završenom Kandijskom ratu, dok su Turci bile zauzeti ratnim sukobima na svojim sjevernim granicima prema Habsburškoj Monarhiji i tako spriječeni da se sa svim snagama posvete sukobu s Mlečanima. Morejski rat je bio jedini veći otomansko-mletački sukob u kojem su Venecijanci zauzeli neki veći teritorij. Ali ova mletačka ekspanzija nije dugo trajala, jer je Venecija svoje morejske posjede izgubila za Otomansko-mletačkog rata već 1715 godine.

Pozadina sukoba[uredi - уреди]

Venecija držala je nekoliko strateški vrlo važnih otoka u Egejskom i Jonskom moru, uz dobro smještene utvrde duž obale grčkog kopna, po padu i komadanju Bizantskog carstva nakon Četvrtog križarskog rata.

Međutim rastom moći Otomanskog carstva, tokom 16. i ranog 17. st., oni su izgubili većinu levantskih posjeda, poput Cipra i Eubeje (Vojvodstvo Negropont) koji su pali pod Turke.

Između 1645 i 1669 Mlečani i Osmanlije ratovali su međusobno u dugom i skupom ratu za Kretu za posljednji veliki mletački posjed u Egejskom moru - Kretu. Tokom Kandijskog rata, mletački komandant budući dužd Francesco Morosini, došao je u kontakt s grčkim ustanicima iz Moreje (Peloponez) - Maniotima, i počeo dogovore za zajedničke vojne akcije u Moreji. 1659 godine Morosini se iskrcao u Moreji, i zajedno s Maniotima, zauzeo grad Kalamata. Međutim vrlo brzo je bio prisiljen pobjeći na Kretu, tako da taj prvi Morejski pothvat nije uspio.

Kada je 1683 godine buknuo Veliki turski rat imeđu Habsburške Monarhije i Otomanskog carstva , velika otomanska vojska uputila se u pohod na Beč. Kao odgovor na tu prijetnju osnovana je druga Sveta liga 1684. Nakon velikog poraza što ga je doživila otomanska vojska u Bitci kod Beča, 1683, Mlečani su htjeli iskoristiti ukazanu im priliku i napasti sa juga oslabljeno i dezorganizirano Otomansko carstvo. Zato je 25. aprila 1684 Presvijetla Republika Venecija objavila rat Otomanskom carstvu[1]

Mlečani su bili svjesni činjenice da će morati oslanjati na svoje vlastite snage u tom sukobu. U pripremama za rat Venecija je osigurala financijsku i vojnu pomoć u posadama i brodovim od saveznika: Vojvodstvo Savoja, Papinska država i Red Sv. Stjepana. Pored toga, Venecija je organizirala veliku regrutaciju plaćenika po Italiji i njemačkim zemljama.[2]

Mletačka ofenziva[uredi - уреди]

Vojne operacije u Jonskom moru[uredi - уреди]

Sredinom jula 1684. snažna venecijanska flota isplovila je iz Jadrana i dojedrila do svojih utvrda na Jonskim otocima. Prvi cilj flote bio je zauzeće otoka Lefkade (Santo Mauro), kojeg su Mlečani zauzeli nakon kraće opsade od 16 dana, 6. augusta 1684. Mlečani su se tada uz pomoć grčkih ustanika otpočeli akcije na grčkom kopnu, iskrcali su se na nasuprot Lefkadi u Akarniji. Ubrzo je većina toga kraja bila pod mletačkom kontrolom, a krajem septembra uspjeli su zauzeti i posljednje turske utvrde u Preveza i Vonitsa.[3] Ovi početni uspjesi bili su važni za Mlečana ne samo iz psiholoških razloga, zbog stečenog pouzdanja, već i stoga jer su tako osigurali svoju komunikaciju s Venecijom, i odbili mogućnost da Turci ugroze Jonske otoke i preko zapadne Grčke dopreme nove snage na Peloponez. Ovi uspjesi ohrabrili su i lokalno grčko stanovništvo da se otvorenije pridruži Venecijancima u borbi protiv Turaka.

Zauzimanje Moreje[uredi - уреди]

Nakon što si je dobro osigurao pozadinu tokom prethodne godine, Morosini je počeo uspostavljati svoju mrežu doušnika po Peloponezu, među grčkim stanovništvom, posebice Maniotima, koji su se već stali otvoreno buniti protiv otomanske vlasti i tražili suradnju s Morosinijem, obećavši mu svoju pomoć.

Ismail paša, novi vojni komandant Moreje, saznao je za te namjere i prodro na poluotok Mani (na Peloponezu) sa 10 000 novih boraca osvježivši tako snage u tri glavna morejska garnizona, usput je natjerao grčke Maniote da mu predaju vlastite taoce da osigura njihovu lojalnost u budućim sukobima.[4]

Zbog toga su Manioti suzdržani do 25. juna 1685, kad se snažni mletački odred od 8 100 vojnika iskrcao pored bivše venecijanske utvrde Koroni i navalio na nju. Utvda se predala nakon 49 dana opsade 11. augusta, a posada je masakrirana. Nakon tog uspjeha, Morosini se sa svojim vojnicima iskrcao kod grada Kalamate, u cilju poticanja Maniota na pobunu. Mletačka vojska ovaj put ojačana sa 3 300 saksonskih vojnika pod komandom generala Degenfelda, porazila je turske snage od oko 10 000 ljudi kod Kalamate 14. septembar 1685, te je do kraja mjeseca, cijeli poluotok Mani i velik dio poluotoka Mesenija bili su pod mletačkom kontrolom. [5]

Nafplio ili kako su ga Venecijanci zvali Napoli di Romagna (sredinom 16 st.)

U oktobru 1685 godine venecijanska vojska povukla se Jonske otoke da prezimi (tad se tako ratovalo), tada je izbila kuga među posadom, kuga je bila redovita pojava i nekoliko sljedećih godina, i uzela je veliki danak u mletačkoj vojsci, posebice među vojnicima iz njemačkih zemalja. U aprilu slijedeće godine, Mlečani su uspjeli zaustaviti turski napad koji je zaprijetio poluotoku, uz pomoć pojačanja koja su došla od Papinskih zemalja i Toskane.

Švedski najmnik maršal Wilhelm Otto Königsmarck postavljen je za komandanta kopnenih snaga mletačke vojske, dok je Morosini zadržao komandu nad flotom.

Maršal Königsmarck je 3. juna 1686 zauzeo Pilos, i nastavio opsjedati utvrdu Navarin. Turske snage poslane u pomoć posadi Navarina pod komandom Ismail paše poražene su u bitci 16. juna, a već sljedeći dan predala se turska posada Navarina. Turskoj posadi i stanovništvu dopušteno je da se povuče u nedaleki Tripoli.[6] Mlečani su tada usmjerili svoje napade prema Argosu i Nafpliju, koji je tada bio najvažniji grad na Peloponezu. Mletačka vojska od skoro 12 000 ljudi, iskrcala se je kod Nafplija između 30. jula i 4. augusta 1686. Königsmarck je odmah poveo napad na neutvrđeno brdo Palamidi, koje je dominiralo nad gradom. I pored toga što su mlečani zauzeli stateški važno brdo Palamidi, njihov položaj je ozbiljno ugrozio dolazak 7 000 svježih turskih vojnika pod komandom Ismail paše u obližnji Argos.

To nije obeshrabrilo Mlečane, oni su odlučno napali na tursku vojsku poslanu upomoć i uspjeli zauzeti Argos i prisiliti Ismail pašu na povlačenje u Korint. Slijedeća dva tjedna, od 16. august 1686 ,Königsmarckove trupe bile su prisiljene na odbijanje stalnih napada Ismail pašinih snaga, te na borbe sa zaostalim opkoljenim otomanskim garnizonima, ali i protiv najgoreg neprijatelja novih epidemija kuge. Ismail paša napao je 29. augusta 1686 venecijanski logor, ali je teško poražen. Ovaj poraz rezevnih snaga turske vojske prisilio je posadu Nafplia na predaju 3. septembra 1686[7]

Vijest o ovoj velikoj pobjedi dočekana je u Veneciji s velikom radošću i slavljem. Nafplio je postao glavna mletačka utvrda, a vojska Ismail paše povukla se u Ahaju, turski garnizon u Korintu bitno je osnažen jer je on kontrolirao prolaz u središnju Grčku.

Unatoč velikim gubitcima u ljudstvu zbog epidemija kuge tokom jeseni i zime 1686, Morosinijeve snage su popunjene dolaskom novih njemačkih plaćenika iz Hanovera u proljeće 1687. S tim pojačanjem Morosini je mogao poduzeti napade na posljednje veće otomanske utvrde na Peloponezu, grad Patras i utvrde na ulazu u Korintski zaljev Rion i Antirion.

Morosini se s posadom od 14 000 ljudi iskrcao kod Patrasa 22. jula 1687, gdje se utaborio novi otomanski komandant Mehmed paša, koji je imao odred otprilike jednake veličine. Odmah po iskrcavanju napao je Mlečane, ne želivši im dati priliku da se priberu, ali je u borbi poražen i prisiljen na povlačenje. Tad se u turskim redovima raširala panika, te su Mlečani u svega par dana zauzeli sve značajnije utvrde; Patras, Rion, Antirion i Nafpaktos (Lepant) bez ikakvog otpora jer su ih njihove posade u panici napustile.

Ovaj novi vojni uspjeh izazvao je provalu oduševljenja u Veneciji, tako da su Morosiniju i njegovim oficirima iskazane brojne počasti. Morosini je dobio titulu Peloponnesiacus, a njegova brončana bista izložena je Velikoj dvorani Duždeve palače, što je bila počast koja se nikad do tada nije ukazala nekom još živućem sugrađanu. [8]

Venecijanci su nakon ovih uspjeha nastavili sa likvidacijom otomanskih utvrda po Peloponezu, među posljednjima se predala ona u Korintu, 7. augusta, te ona u Mistri u Mesaniji, koja se predala nakon mjesec dana otpora. Tako je Peloponez bio pod potpunom Mletačkom kontrolom, osim utvrde Monemvasije na jugoistoku u Lakoniji koja se još uvijek pružala otpor sve do 1690 godine.

Napad na Atenu i Negropont[uredi - уреди]

Gravura koja prikazuje mletačku opsadu Atene

Nakon svih ovih pobjeda kojima je očišćen Peloponez od Turaka, Morosini je odlučio napasti središnju Grčku, usredočivši svoje napore na dvije ključne turske utvrde Tebu i Halkidu (Negropont).

Königsmarck se sa snažnim odredom od 10 750 ludi iskrcao u Eleusini 21. septembra 1687, istovremeno je mletačka flota uplovila u luku Pirej. Pritisnuti s dviju strana Turci su vrlo brzo evakuirali grad Atene, ali se garnizon i velik dio stanovništva povukao na drevnu Akropolu. Mletačka vojska započela je sa opsadom akropole, koja je trajala svega šest dana (od 23-29 septembra) ali koja je donijela teška razaranja antičkih spomenika.

Turci su porušili Hram Atene Nike da bi na to mjesto postavili topovsku bateriju, ali najveća šteta bila je razaranje Partenona. Turci su hram pretvorili u skladište baruta, te kada je uvečer 26. septembra 1687, ne baš bog zna koliko razorna granata iz mletačkog mužara pogodila zgradu, rezultat je bila strahovita eksplozija, koja je potpuno raznijela krov hrama, dobar dio zidova i kiparske dekoracije hrama.[9] I pored gubitka gotovo 200 ljudi samo u toj eksploziji, Turci su se i dalje uporno branili sve dok im nije propao pokušaj spajanja s pomoćnim snagama koje su upućene iz Tebe, a koje su Mlečani odbili 28. septembra 1687. Nakon te vijesti turski garnizon se predao, pod uvjetom da mu se dopusti slobodan prolaz do maloazijske Smirne.

I pored zauzimanja Atene, Morosinijev položaj nije bio siguran. Turci su pojačali svoj garnizon u Tebi, a njihova konjica efikasno je kontrolirala čitavu Atiku, ograničavajući mletačko kretanje na okolicu Atene. U decembru 1687 godine povukao se snažni hanoveranski odred od 1 400 ljudi, a nova epidemija kuge koja je izbila tokom zime, bitno je oslabila njegove snage.[10]

Zbog svih tih razloga Venecijanci su bili prisiljeni da se povuku na sigurniji Peloponez u aprilu 1688 godine. Prilikom povlačenja opljačkali su zatečene spomenike poput kipa Pirejskog lava, koji i danas krasi ulaz u Venecijanski arsenal. S Morosinijevim povlačenjem, povuklo se i nekoliko tisuća Grka, koji su se bojali turske odmazde te su prebjegli na Peloponez i na susjedne otoke[11]

Venecijanska medalja iz 1688. izdana u čast izbora Morosinija za dužda

.

Morosini se u julu 1688 godine, iskrcao se je na otok Eubeju i otpočeo opsadu grada Halkide (Negroponta), ali ovaj put nije bio samo komandant, već i novi venecijanski dužd. Mlečani su imali znatne snage od 13 000 vojnika i još 10 000 ludi na brodovima, protiv Otomanskog garnizona od 6 000 ljudi koji su pružali otpor.

Međutim mletačka flota nije uspjela provesti potpunu blokadu utvrđenog grada, zbog suviše uskog kanala, a to je omogućilo snagama Ismail paše da i nadalje snabdjevaju opsjednutu tvrđavu preko Euriposova kanala. Mlečani i njihovi saveznici trpjeli su velike gubitke, naročito ih je pogodilo drugo izbijanje kuge, od čega je umro i general Königsmarck, 15. septembra 1688. Nakon što mu je odbijen posljednji napad 12. oktobra, Morosini je morao prihvatiti poraz i odustati od daljnih napada 20. oktobra 1688 nakon gubitka od 9 000 ljudi, Morosinijeva flota napustila je Eubeju i uputila se u Argos.

Neuspjeh kod Negroponta imao je teške posljedice na mletačke snage. Preostali njemački plaćenici napustili su mletački logor početkom novembra. Morosinijev neuspjeli napad na grad Monemvasiju 1689, i njegovo slabo zdravlje prisilili su ga da se vrati u Veneciju.[12] Negropont je označio kraj mletačke nadmoći, i bio početak brojnih turskih protuofenziva.

Otomanski preporod i protuofenziva[uredi - уреди]

Uzastopni bolni porazi po Mađarskoj i Peloponezu imali su višekratne posljedice u Istanbulu. Sultan Mehmed IV. je svrgnut 1687 a na njegovo mjesto postavljen njegov brat Sulejman II.. On je ispočetka bio zagovornik mirovnog rješenja međutim izbijanje neprijateljstva između dojučerašnjih saveznika u Rat Velike alijanse 1688 godine, i okretanje austrijskih snaga protiv Francuske, odvažilo je otomansko vodstvo da nastavi rat. Pod vodstvom puno sposobnijeg novog velikog vezira, Fazil Ahmed-paše Köprülüja, Turci su prešli u protunapad,[13] no težište njihovih napora bilo je usmjereno na sjever protiv Habsburške Monarhije, Turci nisu imali dovoljno ljudi da preokrenu stanje na jugu u svoju korist.

Uloga Limberakisa Gerakarisa[uredi - уреди]

1688 godine Turci su potražili pomoć od ozloglašenog maniotskog odmetnika inače bivšeg mletačkog galiota Limberakisa Gerakarisa, kojeg su dotad držali zatvorenog u Istanbulu. Oslobođen je i postavljen za bega od Manija (poluotok na Peloponezu), dozvoljeno mu je da okupi vlastitu vojsku od nekoliko stotina ljudi, te se pridružio otomanskim snagama u Tebi. Gerakaris je trebao odigrati važnu ulogu u budućem ratu, jer su njegovi drski i odvažni napadi na mletačke položaje i utvrde trebali biti glavna prijetnja mletačkoj sigurnosti. Između turskih i mletačkih snaga stvorio se pojas ničije zemlje koji se protezao preko cijele središnje Grčke od otomanskih utvrda na istoku do mletačkih na zapadu.

Velik dio tog teritorija osobito planinska unutrašnjost Fokije i Evritanije bio je u rukama hajdučkih skupina sastavljenih od Grka, Albanaca i dalmatinskih dezertera iz mletačkih jedinica. Gerakaris je ispočetka pokušao nagovoriti ove skupine da se pridruže otomanskim snagama, ali nije imao uspjeha. On je 1689 godine poveo prvi napad na Mesolongi, sa mješanim vojskom od 2 000 Turaka, Albanaca i Grka. Slijedeće godine otomanska vojska uspjela je uspostaviti kontrolu nad većim dijelom unutrašnjosti srednje Grčke. Istovremeno s tim, Mlečani su uspjeli zauzeli Monemvasiju posljednju tursku utvrdu u Moreji.

Gerakaris je poveo otomansku invaziju Moreje 1692 godine, isprva je zauzeo grad Korint, a potom je bezuspješno opsjedao utvrde Akrokorint i Argos, nakon toga morao se povući kad su Mlečanima stigla pojačanja. Nakon što je obnovio napade na mletačke položaje u Moreji 1694 i 1695 godine Gerakaris je iznenada prešao na mletačku stranu (na nagovor generala Steinaua). Međutim, njegovo surovo i divljačko ponašanje prema civilnom stanovništvu, kao i intrigantni položaj Bega od Mania, Vencija nije mogla zaboraviti i otrpjeti, zato je nakon jednog njegovog brutalnog napada i paleža grada Arte, u augustu 1696 Gerakis uhapšen i poslan u zatvor u Brescu [14]

Sukobi u Epiru i mletački napadi na Kretu[uredi - уреди]

Prvenstveno želivši pomoći grčkim pobunjenicima iz Epira kod gradića Himarë, i nakon nekih vojnih uspjeha u sjevernoj Albaniji i Crnoj Gori, mletačka flota krenula je u napad na turske jadranske luke, prije svega na utvrdu Valonu u Albaniji.

Opsada Valone trajala je od 11-18. septembra 1690, i bila je uspješna jer je dovela do proširenja pobune na tom području. Međutim već početkom 1691 godine , oporavljaju se otomanske snage na tom području i pokreću veliku protuofenzivu u tom kraju, tako da već 14. marta 1691 to područje potpuno pokoreno. [15]

Venecijanska flota pod zapovjedništvom Domenica Moceniga napala je Kretu 1692 godine i opsjedala glavni grad Kandiju, istovremeno buknuo je ustanak kršćanskog stanovništva na otoku protiv Turaka. Unatoč svim naporima, mletački pokušaj ponovnog zauzimanja Krete nije uspio. Turci su čak uspjeli zauzeti venecijanske utvrde na otoku Gramvousa zbog izdaje.

Posljednja godina rata[uredi - уреди]

Nadajući se da će ponovno pokrenuti mletačke uspjehe, Morosini se vratio u Moreju 1693. godine. Međutim godine su učinile svoje, nije više mogao i umro je u Nafpliju 16. januara 1694.

Njegov nasljednik Zeno, prema savjetu svojih oficira, poveo je vojnu ekspediciju na bogati otok Hios, blizu maloazijske obale. Otok je zauzet vrlo lako, ali je ubrzo uslijedio snažan i žestok turski protudar. Nakon pomorske bitke kod otoka Inusesa u februaru 1695 i teškog mletačkog poraza, Venecijanci su bili prisiljeni na ponižavajuće povlačenja sa otoka Hiosa.

Turci su se odvažili i željeli ponovno preoteti Moreju ali ih je general Steinau odbacio natrag na početne položaje u Tebu. Istovremeno general Steinau uspio je u još jednoj značajnoj stvari, uvjerio je prevrtljivog Gerakarisa da prijeđe na mletačku stranu.[16]

Pomorske bitke u Egeju[uredi - уреди]

Za Morejskog rata odigralo se nekoliko pomorskih sukoba između sukobljenih flota, 8. septembra 1690 odigrala se bitka kod Lezbosa, 22. augusta 1696. bitka kod otoka Androsa, 6. jul 1697. bitka kod otoka Lemnos te na kraju 1698. godine bitka kod otoka Samotraki. Međutim te bitke nisu bile presudne za ishod rata, uglavnom su završavale neodlučnim ishodom i nisu pomaknule ravnotežu snaga.

Sukobi u hrvatskim zemljama[uredi - уреди]

Morejski rat vodio se i po jadranskom priobalju u Dalmaciji, Hercegovini i Boki Kotorskoj. Morejski rat u tim krajevima bio je po mnogo čemu nastavak Kandijskoga rata. Veći vojni uspjesi Mlečana u hrvatskim krajevima su osvajanje Sinja (30. septembra 1686.) i Knina (11. septembra 1688.) s okolicom. Time je zacrtana buduća granica sjeverne Dalmacije prema Bosni(planina Dinara). Do kraja Morejskoga rata Turci su protjerani iz svih važnijih gradova i utvrda u Dalmaciji, osim iz Imotskoga i okolice.

U Hercegovini su se vodile borbe oko Čitluka i Gabele a zahvatile su i istočnu Hercegovinu sve do Boke Kotorske i Crne Gore. U Boki Kotorskoj najznačajniji događaj bio je opsjedanje (od 1. septembra) i zauzeće Herceg Novog (30. septembar 1687). Utvrdu u Novom branila je posada od 1500 vojnika, tek nakon prelaska albanskog dijela posade na mletačku stranu i gubitka strateški važne kule na obali, Herceg Novi se predao.[17]

I u ovom sukobu kao i u prethodnom Kandijskom ratu, na strani Mlečana sudjelovali su brojni stanovnici Dalmacije, Hercegovine i Boke Kotorske. Neki su poput Kotoranina Ivana Bolice (1637-1704) bili u mletačkoj službi kao vojnici, a neki su se poput Poljičana sami uključili dignuvši bunu protiv Turaka.

Poljičani su nakon bune krajem marta 1685, nenadano navalili na tvrđavu Nućak, nedaleko od Trilja (ispod sela Garduna) na rijeci Cetini, ubrzo nakon toga sve utvde u njihovu kraju; Zadvarje, Omiš, Kamen kod ušća rijeke Žrnovnice te Klis, bile su u kršćanskim rukama.[18]

Posljedice rata[uredi - уреди]

Nakon rata potpisan je Karlovački mir, u januaru 1699, tim ugovorom potvrđena je Mletačko pravo na Kefaloniju i Moreju sa otokom Eginom, koje je organizirano kao Kraljevstvo Moreja (talijanski: Regno di Morea) i podjeljeno na četiri upravne jedinice (provincije): Romania, sa sjedištem u gradu Nafpliju (njega su Venecijanci zvali Napoli di Romania), Laconia, sa sjedištem u Monemvasiji (Malvasia), Messenia, sa sjedištem u Navarinu i Achaea, sa sjedištem u Patrasu (Patrasso).

Neposredne posljedice rata bile su demografska i ekonomska kriza na Peloponezu. Venecija je se na bezbroj načina želila riješiti krize, ali nije uspjela osvojiti povjerenje svojih grčkih pravoslavnih podanika, koji su za Turaka imali relativnu autonomiju, a koju je zamjenila brojna i skupa venecijanska birokracija. Venecija je također pokrenula veliki projekt vojnog utvrđivanja Moreje, ti veliki radovi mogu se vidjeti još i danas na brojnim mjestima i gradovima Peloponeza. Ipak Venecija je bila suviše oslabljena da bi mogla efikasno braniti svoju vlast, tako da su 1715 godine Osmanlije ponovno zauzele Moreju.

Literatura[uredi - уреди]

  • History of the Hellenic Nation, Vol. XI, Ekdotiki Athinon 1975
  • Finlay, George (1856). The History of Greece under Othoman and Venetian Domination. London: William Blackwood and Sons. 
  • Chatziaslani, Kornilia. "Morosini in Athens". Archaeology of the city of Athens. http://www.eie.gr/archaeologia/En/chapter_more_8.aspx. pristupljeno 11. jun 2008.. 
  • Setton, Kenneth Meyer (1991). Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century. DIANE Publishing. ISBN 0871691922. 

Izvori[uredi - уреди]

  1. Finlay, str. 205-206
  2. Vladari Saksonije i Brunswicka preuzeli su u novembru 1684 na sebe obavezu, da opreme po 2400 vojnika, i to svaki ponaosob. Ove snage, 2500 Hanoveranaca i 3 300 Saksonaca, stigli su u Grčku 1685. Finlay, str.210-211
  3. Finlay, str. 209
  4. Finlay, str. 211-212
  5. History of the Hellenic Nation, str. 23
  6. Finlay, str. 215-216
  7. Finlay, str. 218
  8. Finlay, str. 220
  9. Acropolis in Ottoman Times
  10. Finlay, str. 224
  11. History of the Hellenic Nation, str. 29
  12. History of the Hellenic Nation, str. 29-30
  13. LS Stavrianos,Balkanod 1453, str 174
  14. History of the Hellenic Nation, str. 32
  15. History of the Hellenic Nation, str. 31-32
  16. Finlay, str. 233
  17. Lovorka Čoralić: Boka kotorska u doba Morejskoga rata (1684-1699) www.matica.hr
  18. A. Nazor, Poljičani u Morejskom ratu.pdf