Karl Kraus
Karl Kraus | |
---|---|
![]() | |
Biografske informacije | |
Rođenje | 28. april 1874.![]() |
Smrt | 12. jun 1936. (dob: 62)![]() |
Nacionalnost | ![]() |
Obrazovanje | |
Zanimanje | Novinar, književnik, književni kritičar |
Opus | |
Jezik | Njemački |
Znamenita djela | |
|
Karl Kraus (Jičín, 1874 – Beč, 1936), austrijski prozaist, publicist i dramatik.
Život[uredi | uredi kod]
Od 1899. do smrti izdavao je časopis "Die Fackel"/Baklja, u kojem je briljantno, upravo ubojito podvrgavao kritici sve sfere austrijskoga života, napose korupciju u štampi, manipulaciju javnim mnijenjem, licemjerje i glupost akademskih krugova i vladajućih slojeva. Imao je veliku ulogu u javnosti, o čem svjedoče zbirke eseja, kritika i feljtona "Moral i kriminal ", 1908, "Propast svijeta djelovanjem crne magije",1922, "Literatura i laž",1929. Osobito je isticao kulturnu i općecivilizacijsku važnost jezika i jezičnoga izraza, te jasnoće iskaza: u tom je polju najvažnije djelo "Jezik", 1937.
Interesantno je napomenuti da je Kraus u svojim uvidima identičan mudracu i osnivaču klasične kineske civilizacije Konfuciju. Iako različito motivirani, i unatoč razdoblju od preko 2.500 godina koje se protezalo među njima, oba su etičara spoznala važnost jezika kao priopćajnoga sredstva zajedničke doživljajnosti, mogućnosti društvene i ine manipulacije iskrivljavaljem značenja sadržanoga u jezičnim kodovima, kao i razaranja osobnoga i kolektivnoga integriteta kroz medij izobličenoga jezika.
Kraus bijaše židovskoga porijekla (kasnije je prešao na katoličku vjeru), a jedna od značajki židovske subkulture srednje i istočne Evrope je insistiranje na varavosti jezika i tvorbi kalambura, što je možda i jedan od izvora Krausovih jezičnih opsesija. Verbalni vatromet, iskričavost i prodornost odlika su mnogih Krausovih zbirki aforizama i kratkih jezičnih formi, među kojima se ističu "Riječi i proturječja", 1909. i "Pro domo et mundo", 1912. U njima pisac stilskim bravurama (paradoksima, premetanjima slogova, kalamburima) učinkovito karikira i destruira svoje omiljene teme: snobizam, psihoanalizu kao šarlatansku igru namijenjenu seksualno blaziranim bečkim višim krugovima, feudalni mentalitet i šovinizam, užase i besmisao imperijalističkog rata. Slična je i tematika Krausa dramatičara, autora grotesknih tragikomedija "Igra snova",1923; "Nesavladivi", te piščeva magnum opusa, složene dijaloške kompozicije "Posljednji dani čovječanstva", 1918-19., 1922. U tom je golemomu i višeslojnom dramskom kompleksu koji ne podliježe ni eksperimentalnim dramaturškim "zakonima" (pa i nije zamišljen za scensku izvedbu) autor dao sveobuhvatnu panoramu života austrijskoga društva u doba Prvog svjetskoga rata i prikazao truljenje i raspad jedne epohe i države.
Djela[uredi | uredi kod]
- Die demolierte Literatur (1897)
- Eine Krone für Zion (1898)
- Sittlichkeit und Kriminalität (1908)
- Sprüche und Widersprüche (1909)
- Die chinesische Mauer (1910)
- Pro domo et mundo (1912)
- Die letzten Tage der Menschheit: Tragödie in fünf Akten mit Vorspiel und Epilog (1918/1922)
- Untergang der Welt durch schwarze Magie (1922)
- Literatur (1921)
- Traumstück (1922)
- Wolkenkuckucksheim (1923)
- Traumtheater (1924)
- Die Unüberwindlichen (1927/1928)
- Literatur und Lüge (1929)
- Die dritte Walpurgisnacht (1952, posmrt.)